Kinička škola – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
mNema sažetka izmjene
Red 3:
Kiničku školu osnovao je [[Antisten]] (oko 445–oko 360. god. st. e.), jedan od [[Sokrat]]ovih učenika, za koga [[Platon]] u ''[[Fedon (Platon)|Fedonu]]'' kaže da je bio prisutan i u trenutku Sokratove smrti. Antisten nije sledio primer drugih Sokratovih učenika, među njima i Platona, koji su nakon Sokratove smrti pobegli iz [[Atina|Atine]], nego je ostao u njoj i u [[Gimnasion|vežbalištu]] [[Kinosarg]]u otvorio svoju školu, koja je po tom vežbalištu dobila ime "kinička", a možda i po načinu života njenih pripadnika – prevenstveno Antistenovog učenika [[Diogen iz Sinope|Diogena iz Sinope]] – koji su zbog svoga načina života upoređivani sa psima (κυνικός od κύων = pas).
 
U oblasti [[Teorija saznanja|teorije saznanja]] Antisten je potpuni [[Senzualizam|senzualist]] i [[Nominalizam|nominalist]], odnosno smatrao je da [[Čula|čulna]] ''(sensus)'' percepcija predstavlja osnovu istinske [[Znanje|spoznaje]] te da postoje samo pojedinačne stvari a opšti pojmovi i opšte ideje su samo tvorevine misli i imena ''(nomina)'' za pojedinačne stvari. Stoga je bio protivnik [[Platon]]ove [[Teorija ideja|teorije ideja]], koju je ismejavaoismevao i jednom je primetio: "O Platone, ja vidim konja, ali ne vidim konjstvo" ([[Simplikije]], ''In Arist. Categ''. 208, 29 i d.). Međutim, glavno polje zanimanja kiničara bila je [[etika]], kojoj je [[Diogen iz Sinope|Diogen]] dodao [[Sociologija|sociologiju]] i [[Politika|politiku]].
 
Kiničari se mogu smatrati [[sokratovci]]ma po tome što polaze od Sokratovog stava da je [[razum]] podloga [[Vrlina|vrline]], s tom razlikom što oni vrlini daju [[Praksa|praktični]] karakter: vrlini treba manje znanja i reči, a više sokratovske snage karaktera, dakle [[Volja|volje]]. Oni su sokratovci i po tome što smatraju da se treba osloboditi telesnih strasti i [[nagon]]a i, najzad, što uče da je vrlina uslov sreće i dovoljna za sreću. Oni ne odbacuju zadovoljstvo koje samo dolazi, nego samo ono koje se posebno traži. Onaj ko je pošao putem vrline, taj je mudar, uzvišen na bogatstvom, čašću, zadovoljstvu i životom, a ostali su budale, i zato kiničari sve ljude dele na mudrace i budale. Mudrac ne zna ni za radost ni za žalost, njega ne muče ni brige ni bolovi ni strasti ni ljubav ni mržnja ni bilo kakva čežnja ili potreba. Njega, dakle, krasi ''ravnodušnost'' (ἀπάθεια = [[apatija]]).