Partitokracija – razlika između verzija

'''Partitokracija''' ili '''partitokratia''' (''partito'' [[Italijanski jezik|tal,]] partija, stranka, ''kratei'' [[Grčki jezik|grč.]] vladam) je termin za politički režim, tj. za [[Demokracija|antidemokratsku]] pojavu u kojoj stranka/e artikuliraju cjelokupan političko-društveni život u jednoj državi, od privrede do kulture, od zakonodavstva do sporta, od obrazovanja do informiranja, karakterističan za [[Višepartijski sistem|višestranački]], [[Dvopartijski sistem|dvopartijskedvopartijskei]] i [[Jednopartijska država|jednopartijskejednopartijski]] državesistem u [[Socijalizam|socijalističkom]] i u [[Kapitalizam|kapitalističkom]] poretku.

Termin je najprije nastao u [[Italija|Italiji]] odakle se proširio u ostale jezike (engl. ''partitocracy'' ili partycracy''particracy'' ili ''partocracy''). Termin je iskovao novinar Roberto Lucifero, a postaje poznat kada novinar Giuseppe Maranini svoje uvodno predavanje na [[Univerzitet u Firenci|Firetinskom univerzitetu]] [[1949|1949.]] naslovljuje "Parlamentarna vlast i partitokracija" (''Governo parlamentare e partitocrazia''). Prema Paolu Armaroliju, "u svojoj ''Povijesti vlasti u Italiji'' Giuseppe Maranini zapaža da u vrijeme Albertinovog Ustava oblik vladavine je bio pseudoparlamentaran jer je sva vlast data [[Parlament|parlamentu]] pa govori o parlamentarnoj diktaturi. Giuliano Amato za 1. poslijeratni ustav Prve republike Italije izazvao je skandal ustvrdivši da je "vlasti partije prešla na vlast partija".

odOd [[1990-e|1990-ih godina]] taj pojam se širi u svijetu i pod njim se podrazumijevaju otuđeni partijski centri moći koji bez ikakve odgovornosti preuzimaju potpunu kontrolu nad javnim sektorom (zdravstvo, obrazovanje, javna administracija, sudstvo, javni mediji - radio i TV), koji ga koriste u klijentelističke svrhe i za ideološku dominaciju umjesto da budebudu servis civilnog društva.

Posljedica ovakve limitirane političke ponude jeste veća mogućnost utjecaja partija na svoje izabrane predstavnike u parlamentu. Jedina potencijalna "opasnost" za vladajuće stranke, pad na sljedećim izborima, se pokazala samo utopističkomutopističnom pretpostavkom jer smjenjivanje stranaka ili koalicija na vlasti ne predstavlja baš nikakvu opasnost za rušenje partitokratskog režima. Primjer sa pokretom ''Cinque stele'' (Pet zvijezda) u Italiji, koji je sav svoj program sveo na antipartitokraciju, dolaskom na vlast, postepeno postaje sastavni dio partitokrata - kako to, uostalom, i uvjetuju svi ustavi kapitalističkog svijeta u kojima je parlamentarna sloboda samo postulat na papiru. Još je drastičniji primjer s masovnim i žestokim uličnim demonstracijama [[2010]]-[[2011]]. u [[Grčka|Grčko]]<nowiki/>j protiv kapitalističke partitokracije što dovodi na vlast koaliciju Syriza koja ne izvršava predizborna obećanja prihvaćajući partitokratske metode vladanja.

Kada je prilikom restauracije kapitalizma na jugoslavenskom prostoru 1990-ih nedovoljno demokratska biroktatizirana partitokracija [[Samoupravni socijalizam|samoupravnog socijalizma]] zamijenjena kapitalističkom partitokracijom zamjenompromjenom vladajuće ideologije "općedruštvene koristi" s ideologijom "lične koristi" (profiterstva) dolazi do antidemokratskog procesa (u ime deklamatorne "demokratizacije društva") što izaziva pogubne posljedice za čitavo postjugoslavensko društvo. Tim retrogradnim procesom je dokinuta tada postignuta jasna razlika između društva i države, ne samo ukidanjem demokracije na radnom mjestu (samoupravljanja), već upravo uvođenjem kapitalističke partitokracije ukida se svaka razlika između javnog sektora i državnih tijela prisile kada vladajuće stranke uz lažnu opoziciju preuzimaju potpunu kontrolu nad svim sektorima, od paraautonomije struke (u ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, informiranju...) do paranevladinog sektora (udruženja građana. udruge, zadruge, društva...).

Kako je uz, za novi režim jedinu spasonosnu [[Nacionalizam|nacionalističku]] ideologiju, ukinuta svaka javna sistemska kritika, na ovim prostorima teško je naći ozbiljniju zaokruenuzaokruženu kritičku raspravu o bolesnom društvu kao posljedici same suštine kapitalističkog poretka i kapitalističke partitokracije ("demokratskog parlamentarima"). Teze o "nedovoljno kapitalizma" i "porođajnim mukama demokratizacije" ukazujeukazuju ne samo na ideološku indoktriniranost jugo "analitičara" nego iili na njihovu potpunu neukost ne znajući da je to copy-paste poretka sa Zapada ili na drsko podcjenjujućipodcjenjivanje svojesvog pučanstvopučanstva (Nationa). Za te apologete kapitalizma otimačina i klijentelizam (korupcija, mito...) su tamo neki balkanski folk iscjedak, a ne sama suština kapitalizma, tako da tek kroz neke nešto dublje oglede iz tradicionalnog kapitalističkog svijeta se može nazrijeti suština onog što oni nazivaju demokratski režim.