Mount Everest – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
|||
Red 77:
Vrh vulkana [[Chimborazo]] u [[Ekvador]]u, 2,168 m je udaljeniji od središta zemlje (6,384.4 km) u odnosu na Everest (6,382.3 km), radi ispupčenja Zemlje na ekvatoru. Međutim, Chimborazo se uzdiže samo 6,267 m iznad razine mora, te prema tom kriteriju nije čak ni najviši vrhunac [[Ande|Anda]].
[[File:Mount Everest Climbing Routes 1924-1996 photomap-fr.svg|thumb|desno|500px|Rute na Mount Everestu. Jugoslavenski smjer preko Zapadnog grebena označen je plavom bojom, a američki, koji se djelimično poklapa, sa ljubičastom]]
== Putevi uspona ==
[[Datoteka:Himalaya_annotated.jpg|thumb|thumb|180px|Južni i sjeverni putevi uspona, pogled iz [[Međunarodna svemirska postaja|Međunarodne svemirske stanice]]]]
Mount Everest ima dva glavna puta uspona, jugoistočni greben iz [[Nepal]]a, i sjeveroistočni greben iz [[Tibet]]a, kao i mnoge druge manje korištene rute.<ref name=evhist>{{cite web |url=http://www.everesthistory.com/routes.htm |title=Ascent Routes on
Everest|publisher=EverestHistory.com |accessdate = 23. 01. 2008.}}</ref> Između dvije glavne rute, jugoistočni greben je tehnički jednostavniji i najčešće korišteni put. Tim putem koristili su se 1953. [[Edmund Hillary]] i [[Tenzing Norgay]], prvim prepoznatim putem uspona, od petnaest otkrivenih do 1996.<ref name=evhist/> Ipak,
[[Datoteka:STS058-101-12 2.JPG|thumb|180px|thumb|Pogled iz svemira na južnu i sjevernu rutu]]
Linija 90 ⟶ 91:
Uspon preko jugoistočnog grebena započinje pješačenjem do baznog logora na 5,380 m s južne strane Everesta u Nepalu. Ekspedicije najčešće lete iz [[Katmandu]]a u [[Lukla|Luklu]] (2,860 m), te prolaze kroz Namche Bazar. Penjači tada pješače do baznog logora, obično šest do osam dana, što omogućava pravilnu visinsku aklimatizaciju radi sprečavanja visinske bolesti.<ref name=Acclimatization>{{cite journal |author=Muza, SR; Fulco, CS; Cymerman, A |title=Altitude Acclimatization Guide. |journal=US Army Research Inst. Of Environmental Medicine Thermal and Mountain Medicine Division Technical Report |issue=USARIEM-TN-04-05 |year=2004 |url=http://archive.rubicon-foundation.org/7616 |accessdate = 2009-03-05 }}</ref> Planinarsku opremu i zalihe nose [[jak]]ovi, dzoovi (hibridi jaka) i ljudski nosači do baznog logora na [[ledenjak]]u Khumbu. Hillary i Tenzing, svoj uspon 1953. započeli su iz doline Kathmandu, jer tada nije bilo cesta dalje na istoku.
Penjači provedu nekoliko tjedana u baznom kampu, aklimatizirajući se na visinu. Za to vrijeme,
Od Kampa I, penjači napreduju uzbrdo snježnom dolinom ''Western Cwm'' ([[Dolina tišine]]) do podnožja strane [[Lhotse]], gdje je na 6,500 m postavljen Kamp II ili ''Advanced Base Camp'' (ABC). ''Western Cwm'' relativno je ravna, blago uspinjuća glacialna dolina, obilježena golemim poprečnim ledenim pukotinama u središtu koje sprečavaju direktan pristup prema gornjim predjelima Cwma. Penjači su prisiljeni prolaziti na krajnjoj desnoj strani blizu podnožja [[Nuptse]]a, malim prolazom poznatim kao ''"Nuptse corner"''. ''Western Cwm'' također se naziva "Dolina tišine" radi topografije područja koja uglavnom uklanja vjetrove s penjačke rute. Velika visina i vedar, bez vjetra, dan mogu ''Western Cwm'' za penjače učiniti nepodnošljivo vrućim.<ref name=nova-climb>{{cite web|url=http://www.pbs.org/wgbh/nova/everest/climb/waytosummitsou.html|title=The Way to the Summit|publisher=Public Broadcasting Corporation|work=NOVA Online|year=2000|accessdate = 28. 03. 2008.}}</ref>
Od Kampa II, penjači se uspinju po strani [[Lhotse]] osigurani konopima do Kampa III, lociranog na maloj izbočini na 7,470 m. Od tamo, još je 500 metara do Kampa IV na južnom prijevoju, na 7,920 m. Od Kampa III do Kampa IV, penjači su suočeni s dva dodatna izazova: ogrankom ''"Ženeva"'' i barijerom ''"Yellow Band"''. Ogranak ''"Ženeva"'' je izbočina crne stijene oblika nakovnja, tako nazvana od [[Švicarska|švicarske]] ekspedicije 1952. Fiksirani konopi pomažu penjačima u veranju preko tog snijegom pokrivenog stjenovitog sloja. ''"Yellow Band"'' je odsjek isprepletenih slojeva [[mramor]]a, filita i škriljca, koji također zahtjeva oko 100 metara konopa za prelazak.<ref name=nova-climb/>
Na južnom prijevoju, penjači ulaze u zonu smrti, te uglavnom raspolažu s najviše dva ili tri dana, koliko mogu izdržati na tim visinama za pokušaj osvajanja vrhunca. Vedro vrijeme i slab vjetar ključni su faktori u odluci o pokušaju uspona na vrh. Ukoliko vrijeme nije povoljno unutar tih nekoliko dana, planinari su prisiljeni vratiti se, mnogi sve do baznog logora.
Linija 101 ⟶ 102:
Od Kampa IV, planinari započinju napad na vrh oko ponoći s nadom u osvajanje vrhunca (još 1,000 metara iznad) u roku 10 do 12 sati. Penjači najprije dostignu "balkon" na 8,400 m, malu platformu gdje se mogu odmoriti i vidjeti planine na jugu i istoku u svjetlosti rane zore. Nastavljajući uz greben, planinari su suočeni s nizom impozantnih stjenovitih stepenica koje ih uobičajeno prisiljavaju skrenuti istočno u duboki snijeg, gdje je velika opasnost od [[Snježna lavina|lavina]]. Na 8,750 m, mala kupola od snijega i leda označava južni vrh.<ref name=nova-climb/>
Od južnog vrha, planinari prate vrlo oštar jugoistočni greben duž predjela poznatog kao "Cornice traverse", gdje je snijeg prljubljen u razmaknute [[Stijena|stijene]]. To je opasnosti najizloženiji predio uspona, gdje bi pogrešan korak ulijevo mogao završiti padom od 2,400 m niz jugozapadnu stranu, dok je neposredno desno 3,050 m duboka strana Kangshung. Na kraju tog prelaska, na 8,760 m isprječuje se stjenoviti zid nazvan ''"Hillary Step"'' ([[Hillaryev stepenik]]).<ref name=nova-climb/>
[[Britanska ekspedicija na Mount Everest 1953.]] i njeni članovi [[Edmund Hillary|Hillary]] i [[Tenzing Norgay]] bili su prvi koji su prešli tu prepreku, postigli su to primitivnom penjačkom opremom i konopima. Danas, penjači se uspinju korišenjem pričvršćenih konopa koje su prethodno postavili Sherpe. Nakon prelaska, relativno je jednostavan uspon do vrha duž umjereno strmih snježnih padina - premda je izloženost opasnosti na grebenu vrlo velika, posebno prilikom prelaska vrlo velikih masa zaleđenog snijega koji strši iznad ponora. S povećanjem broja planinara posljednjih godina, ''"Hillary Step"'' često postaje usko grlo, s penjačima prisiljenim čekati duže vrijeme na vlastiti prolazak što stvara probleme uspješnom usponu na vrh i kasnijem silasku. Nakon zida ''"Hillary Step"'', penjači također moraju preći vrlo nesiguran stjenoviti predio s vrlo velikim spletom pričvršćenih konopa što može biti problematično pri lošem vremenu. Planinari uobičajeno provedu manje od pola sata na "vrhu svijeta", radi povratka u Kamp IV do sumraka, lošeg popodnevnog vremena ili ograničenih zaliha pomoćnog kisika.▼
▲postigli su to primitivnom penjačkom opremom i konopima. Danas, penjači se uspinju korišenjem pričvršćenih konopa koje su prethodno postavili Sherpe. Nakon prelaska, relativno je jednostavan uspon do vrha duž umjereno strmih snježnih padina - premda je izloženost opasnosti na grebenu vrlo velika, posebno prilikom prelaska vrlo velikih masa zaleđenog snijega koji strši iznad ponora. S povećanjem broja planinara posljednjih godina, ''"Hillary Step"'' često postaje usko grlo, s penjačima prisiljenim čekati duže vrijeme na vlastiti prolazak što stvara probleme uspješnom usponu na vrh i kasnijem silasku. Nakon zida ''"Hillary Step"'', penjači također moraju preći vrlo nesiguran stjenoviti predio s vrlo velikim spletom pričvršćenih konopa što može biti problematično pri lošem vremenu.
=== Sjeveroistočni greben ===
Linija 112 ⟶ 111:
do ledenjaka Rongbuk, te postavljaju bazni logor na 5,180 m nadmorske visine, na šljunčanoj ravnici neposredno ispod ledenjaka. Pri usponu do Kampa II, planinari se uspinju središnjom morenom ledenjaka Rongbuk do podnožja [[Changtse]]a, na otprilike 6,100 m. Kamp III (''ABC - Advanced Base Camp'') smješten je ispod sjevernoj prijevoja na 6,500 m. Da bi dosegli Kamp IV na sjevernom prijevoju, na visini od 7,010 m, penjači prilaze ledenjaku pri dnu prijevoja gdje se koriste pričvršćeni konopi.
Od sjevernog prijevoja, planinari napreduju stjenovitim sjevernim grebenom da bi postavili Kamp V na oko 7,775 m. Ruta prelazi sjevernu stranu u dijagonalnom usponu do dna barijere ''"Yellow Band"'' dosezanjem lokacije Kampa VI na 8,230 m. Od Kampa VI, penjači poduzimaju konačni napad na vrh. Planinari se suočavaju s teškom prečnicom pod nazivom [[Tri stepenika]], od dna prve faze: 8,500 - 8,535 m, do najtežeg dijela uspona, druge faze: 8,577 - 8,625 m. (Druga faza uključuje pomoć pri usponu nazvanoj "Kineske ljetve", metalne [[ljestve]] koje je polu-permanentno postavila grupa kineskih planinara 1975. Od tada skoro su stalno na tom mjestu, te ih koriste doslovno svi penjači na ruti). S pređenom drugom fazom, jednostavnija je treća faza na 8,690 - 8,800 m. Jednom iznad tih etapa, sam vrh se osvaja snježnom padinom do 50 stupnjeva nagiba, do krajnjeg grebena duž kojeg se osvaja vrhunac.<ref name=NOVA_wtsn>{{cite web|url=http://www.pbs.org/wgbh/nova/everest/climb/waytosummitnor.html|title=The Way to the Summit (North)|publisher=Public Broadcasting Corporation|work=NOVA Online|year=2000|accessdate = 28. 03. 2008.}}</ref>
[[Kineska ekspedicija na Mount Everest 1960.]] bila je prvo uspješno osvajanje [[Mount Everest]]a preko Sjeveroistočnog grebena.
=== Zapadni greben ===
Uspon zapadnim grebenom, od Baznog logora preko [[Lha Lo]] sedla do vrha, do sada su izveli jedino članovi [[Jugoslavenska ekspedicija na Mount Everest 1979.| jugoslavenske ekspedicije iz 1979. god.]]. [[Američka ekspedicija na Mount Everest 1963.|Američka ekspedicije iz 1963. god]], prešla je iz Kampa II u [[Dolina tišine|Dolini tišine]] na zapadni greben, u namjeri da grebenom završe uspon. Nakon više stotina metara, bili su prisiljeni sići sa grebena na sjevernu stranu, izvršiti prepriječavanje i kuloarom izaći na vrh. Taj kuloar (jaruga) nazvan je [[Hornbein Couloir]], po američkom penjaču koji je njime prvi prošao. I jugoslavenska ekspedicija je takođe sišla sa grebena, ali uspon nije nastavila sjevernom stranom kao američka, već se nakon par stotina metara vratila na zapadni greben i njime završila uspon.<ref name="LhoLa">{{Cite web |url=https://www.himalayanclub.org/hj/37/2/yugoslav-everest-expedition/ |title=Tone Škarja: Jugoslavenska Everest ekspedicija |work=The Himalayan Journal Vol.37, 1981 |accessdate= 13. 9. 2020}}{{en simbol}}</ref>
=== Jugozapadna strana ===
[[Britanska ekspedicija na Mount Everest 1975.|Britanska ekspedicija Jugozapadnom stranom 1975. god]], nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja raznih ekspedicija, bila je prva koja se ispenjala jednom od tri strane Everesta.<ref>[http://news.bbc.co.uk/onthisday/hi/witness/september/24/newsid_4185000/4185568.stm Everest 1975 - BBC]</ref> Uspon Jugozapadnom stranom izvela je i [[Poljska ekspedicija na Mount Everest 1980.|Poljska ekspedicija 1980.]] god. i [[Sovjetska ekspedicija na Mount Everest 1982.|Sovjetska 1982.]] god.
== Istočna strana ==
Istočna strana (Kangshung strana) je kineska strana Mount Everesta. Duga je 3.350 m. od Kangshung [[lednik]]a do vrha. Gledano odozdo desno se završava se Istočnim grebenom a lijevo Južnim prevojem i Jugoistočnim grebenom. Gornji dio strane sastavljen je od brojnih visećih ledenih gromada dok je donji dio sastavljen od stepenastih stijena, između kojih su brojni kuloari (jaruge). Zbog toga je ova strana daleko nepovoljnija za uspon na vrh.<ref>[http://publications.americanalpineclub.org/articles/12199328201/Asia-Tibet-Everest-Kangshung-Face-Second-Ascent-of-Neverest-Buttress Azija, Tibet, Everest, Kangshung strana - publications.americanalpineclub.org, 1993.]</ref>
Prvi uspješan uspon preko Kangshung strane izvela je 1983. god američka ekspedicija koju je vodio [[James D. Morrissey]]. Poslije napornih pet i po sedmica na vrh su izašli: [[Kim Momb]], [[Carlos Buhler]], [[Louis Reichardt]], [[George Lowe]], [[Dan Reid]] i [[Jay Cassell]]. Godine
1988, jedna američko - britanska ekspedicija ispenjala je novi smjer prema Južnom sedlu, i završila uspon standardnim smjerom Jugoistočnim grebenom.
== Usponi ==
| |||