Razlike između izmjena na stranici "Egzistencijalizam"

Dodana 4 bajta ,  prije 2 mjeseca
m/м
2. ''Egzistencijalna filozofija'' [[Martin Heidegger|M. Heideggera]] započinje kao 'fundamentalna ontologija', tj. analizom onoga bića gdje pitanje o bitku započinje i završava, a to je čovjek. Egzistencijalna analitika ispituje opstanak u predontološkom iskustvu rukovanja stvarima kao oruđima, i kao hermeneutika ispostavlja ontološke značajke tubitka kao egzistencijalne: bitak-u-svijetu, razumijevanje, nahođenje, itd. koji se sastaju u brizi. Pravi smisao brige kao 'priskrbe', 'skrbi' i 'zabrinutosti' otkriva se kao konačnost tubitka u 'bitku k smrti'. 'Savjest kao zov brige' poziva opstanak na 'odlučnost' da se ne izgubi u bezličnosti 'onoga', nego da bude vlastit i izabere autentičnu egzistenciju kako bi njegova vlastita vremenost postala prava povijesnost. Analize o bitku tubitka (''Sein und Zeit'', I, 1927 - ''Bitak i vrijeme'') Heidegger smatra samo pripremom za novo mišljenje bitka, a 'destrukciju povijesti [[Ontologija|ontologije]]' prvim korakom u temelj same metafizike kao epohe povijesti bitka. Čini mu se da je to jedini način prevladavanja metafizike kao novovjekovnog subjektivizma volje za voljom, put da se čovjek vrati iskonu koji svijetli na početku grčke povijesti, gdje se bitak raskrivajući prikriva.. Svoj 'obrat' Heidegger tumači kao nužnu posljedicu prve faze svojeg mišljenja i u svrhu toga neprekidno poduzima nove autointerpretacije. On odbija svaku vezu svojih misaonih nastojanja s filozofskom antropologijom ili filozofijom egzistencije, a još više s egzistencijalizmom.
 
3. ''Egzistencijalizam'' [[Jean-Paul Sartre|J. P. Sartrea]] polazi od Heideggerove prve faze, ali sam pojam egzistencije obrađuje okretanjem tradicionalnog odnosa esencija-egzistencija i davanjem primata egzistenciji kao beraložnoj bačenosti u svijet . Boravak u njemu izaziva mučninu ("Sve što postoji rađa se bez razloga, traje iz slabosti i umire slučajno.", ''Mučnina'', 1938.), ali apsolutna sloboda kao osuđenost na ništenje bitka nužno proizlazi iz fundamentalnog besmisla svijeta što čovjeka-kopilana nagoni da stalno iznova pokušava biti jedinim kreatorom smisla, bogom ('L'ètre et le néant', 1943.). Tu glavnu temu Sartre-pisac na različite načine varira u svojim novelama, romanima i dramama. Težnja da prevlada [[nihilizam]] privela ga je [[Karl Marx|Marxu]] i u svojoj druoj fazi ('Critique de la raison dialectique', 1960.) on smatra da je egzistencijalizam sastavni dio [[Marksizam|marksizma]] koji se brine oko pojedinačne egzistencije čovjeka. Politički angažman Sartreov udaljio je od njega [[Albert Camus|A. Camusa]] koji svijet dožiljava kao apsurd i čovjeka kao Sizifa, i M. Merleau-Pontya koji je svojim interesom za percepciju i kritikom dijalektičke misli bliži [[Fenomenologija|fenomenologiji]].
 
Zajednička je težnja svih filozofija egzistencije nastojanje da se pojmom egzistencije pomire tradicionalne opreke duha i poriva, racionalnog i iracionalnog, znanstveno-objektivnog i umjetničko-subjektivnog, da se na taj način prodre s onu stranu besmislenog trajanja osamnjenog pojedinca kao jedinog poprišta zbivanja novovjekovne povijesti, da se postigne takav iskonski obzor mišljenja koji bi mogao pružiti izlazište punog življenja. Svojim tematiziranjem posljednjih pretpostavki novovjekovnog mišljenja filozofije egzistencije makar i na negativan način donose neke elemente za prevladavanje jednog dotrajalog zbivanja." (''[[Danilo Pejović|D. Pejović]]'')