Spomenik palim borcima Svirče – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Red 27:
 
U svojoj monografiji o kiparima otoka Hvara, povjesničar umjetnosti Vinko Srhoj o ovom spomeniku navodi sljedeće:
''„Vrankovićav spomenik dobro se uklapa u struju koja je na prostoru bivše države ostvarila neka od najboljih rješenja spomeničke memorije na rat i revoluciju u nekoj od komunističkih zemalja, kako nas uvjeravaju i strani autoriteti poput fotografa Jana Kempenaersa i arhitekta Willema Jana Neutelingsa. Neutelings, na osnovi viđenog s Kempenaersovih fotografija zaključuje da nešto slično u spomeničkoj skulpturi ne postoji u zemljama istog ideološkog sustava, jer su ti spomenici lišeni kulta ličnosti, zaključivši: „nije riječ o prikazima velikih vođa, nemaju simbole komunizma kao što su zvijezde ili isklesani radnici i njihove supruge. Oni su ikonografija slavlja i u potpunosti su neutralni. Ta „ikonografija slavlja“ našla je svoje simbolično mjesto i u Vrankovićevu spomeniku. Trokraka uspravljena skulptura koja niče iz organske forme stupa koji se pri vrhu proširuje i račva u tri svinuta kraka i po mišljenju samoga kipara može svojom stilizacijom usmjeriti u asocijacije prema stablu podrezanih grana (moguće podsjećanje na stradale borce NOB-a), iz čijeg živog korijena (podsjećanje na čokot loze) mogu niknuti mladice novog života. Asocijacije, po autoru, mogu ići i prema stisnutoj šaci koja simbolizira čvrstoću i obranaški stav. Da je Vranković u dosluhu s nekim rješenjima spomeničke skulpture koja već postoji u nas vidljivo je i u sličnosti s primjerice [[Želimir Janeš|Janešovim]] spomenikom [[Sisački partizanski odred|Sisačkom partizanskom odredu]] u šumi Brezovici kod [[Sisak|Siska]] (1981.). Janešova forma ima složeniju višedijelnu kompozitnost, elegantnije se proteže u visinu, ali ima sličan završetak s oblikom pupoljka koji se zatvara/otvara kao i na Vrankovićavu rješenju. Smjer asociranja koji priziva stisnutu šaku otpora, mogao bi našu skulpturu povezati s jednim znatno ranijim rješenjem Tri šake Ivana Sabolića na brdu Bubanj kod Niša (1963.). No Sabolićave šake doista su monumentalna posveta snažnoj ruci koja antejski niče iz zemlje i opasno prijeti. Vrankovićava šaka, međutim, uz malo nategnutu asocijaciju, nema Sabolićava čvrstine i snage nego blago, gotovo gracilno, uvija „prste“ prema unutra. Ona je, zaključimo, prije čaška čije se latice zatvaraju ili otvaraju, a teško ruka koja smjera nekoj odlučnoj gesti.“
 
==Kritički diskurs==