Razlike između izmjena na stranici "Sveti Lovreč"

Obrisano 685 bajtova ,  prije 2 godine
fotka i uređenje
(nadopuna znamenitosti)
(fotka i uređenje)
U općini je po popisu stanovništva iz 2001. godine živjelo 1.408 stanovnika, od kojih 716 muškaraca i 692 žene. Nacionalna struktura je sljedeća: 1.056 Hrvata (75%), 212 (15%) [[Istriijani|Istriijana]], pripadnika etničkih zajednica 60, od čega najviše Talijana, njih 28 (oko 2%), i preostalih oko 6% onih koji se nacionalno nisu izjasnili.
 
Bilježi se velika depopulacija Lovreštine, u samo 10 g. broj stanovnika je za 1/3 smanjen te 2011.. ima samo 1.015 Lovrečana.
== Uprava ==
 
== Povijest ==
[[Datoteka:Kaštel Sveti Lovreč.jpg|mini|222x222piksel|Lovreč, ostaci kaštela]]
 
'''Pazenatik.''' Kako bi cijeli prostor nadgledala i vojno povezala, posebno široki teritorij izvan jurisdikcije pojedinih gradova čiji statuti preciziraju ovlasti pojedinih komuna, stvara posebnu instituciju, ''pazenatik'' («societas Paysanatici terrarum», od venetske riječi ''pais'', ''paiz'' - zemlja, kraj, predjel), mletačko izvangradsko područje (više v. [[Julija]], ''Povijest''). Prvi kapetan pazenatika sa sjedištem u Lovreču bio je Pietro Zeno. Ovlasti kapetana se brzo šire: od [[1304|1304.]] kapetan pazenatika je i redovni sudac u mogućim parnicama među istarskim komunama, postavši tako najviši vojni, politički i juridički autoritet. Već [[1309|1309.]] Senat i dužd objedinjuju funkcije kapetana pazenatika i podeštata u jednu, s plaćom koju će osiguravati Senat, uključujući i troškove za normalno funkcioniranje ovih institucija. Iako samo funkcioniranje kapetanata plaća Senat, većinu ostalih troškova oko izdržavanja vojske i utvrđivanje grada ide na teret samog Grada. Budući je Lovreč kao sjedište vojne vlasti izravno podčinjen mletačkom Senatu s kojim izravno komunicira, trebalo je najprije sam grad dobro utvrditi. Stoga počevši od [[1342|1342.]] u vrijeme kapetana-podeštata Giovannia Contarinija grade se vrlo čvrste zidine proširujući postojeće gradske bedeme prema istoku, unutar kojih će ostati bazilika sv. Martina, sačuvane dobrim dijelom do današnjih dana.
[[Datoteka:Crkva sv. Martina začelje.jpg|mini|Apsida bazilike]]
 
Lovreč je početkom [[14. vijek|XIV. st.]] uvučen u borbu s [[Vrsar|Vrsarom]] oko granica teritorija. Sukob je došao do razine mletačkog Senata. U parnici je u ime Senata presudio porečki biskup Bonifacije definitivno utvrdivši granice teritorija prema Vrsaru. Četrdesetih godina XIV. st. izbio je novi sukob s Vrsaranima ovaj puta zbog granice s teritorijem Kaliseda ([[Gradina (Vrsar)|Gradina]]), odnosno posjeda feuda Giroldi koje su Lovrečani uz najam obrađivali, napasali stoku i sjekli šumu. Porečki se biskup, ovaj puta gospodar Vrsara (porečki biskupi su polovinom XIV. st., premda je sjedište biskupije bilo u Poreču, stolovali na svojem feudu u Vrsaru i nazivali se gospodarima – signori - Vrsara) obratio izravno duždu. Presudu je u ime dužda izrekao generalni kapetan cijelog pazenatika i podeštat Lovreča Marco Corner na način da je priznao Lovrečanima pravo vlasništva ali i Vrsaranima dozvolio da mogu svoju stoku nesmetano napasati na istom posjedu. Ove su granice između vrsarskih i lovrečkih posjeda uglavnom ostale do danas. Lovrečani nisu, međutim, tako dobro prošli u sukobu oko teritorija samostana sv. Mihovila (San Michele) nad [[Limski kanal|Limom]] ([[Kloštar]]). Samostan je u [[13. vijek|XIII. st.]] jedno vrijeme ostao skoro bez redovnika. Posjede su počeli koristiti Lovrečani. Manastir preuzimaju benediktinci sv. Mihovila iz [[Murano|Murana]] u venecijanskoj laguni. U sporu s ovima Lovreč je osuđen (1394.; i opet je presudio kapetan i podeštat Lovreča Tommasino Giustinian) na napuštanje teritorija ovog samostana i povratak svih oduzetih dobara a u korist benediktinskog samostana sv. Mihovila iz Murana, ostavljajući Lovrečanima mogućnost ispaše stoke jer su pašnjaci smatrani zajedničkim dobrom. Uz sve ovo Lovreč će imati i problema oko granice teritorija i s Porečom te [[Tinjan|Tinjanom]] i [[Dvigrad|Dvigradom]]. O ovom posljednjem svjedoči najstariji pravni dokument na ovim prostorima – ''Istarski razvod''.
 
Usporedo sa slabljenjem feudalizma dolazi do sekularizacije feuda, pa će takva sudbina zadesiti i feude na Lovreštini. Godine [[1740|1740.]] Samostan sv. Mihovila u Muranu prepušta imanja samostana Sv. Mihovila na Limu, koji je u međuvremenu napušten, Kapetanatu i podeštatu koparskom. Godine 1778 imanje će doći u posjed grofova Coletti iz Trevisa u Italiji. Nije, međutim, utvrđeno kad je Kalisedo, odnosno gradinski feud došao u posjed rovinjske obitelji Califfi, no dobar dio ovog imanja polovinom [[18. vijek|XVIII. st.]] je nacionaliiziran. Godine 1778. sekulariziran je vrsarski posjed porečkih biskupa u korist Lovreča odlukom Senata, pa će Vrsar plaćati Lovreču da može uživati biskupske posjede sve do prvih godina XIX. st. kad će Vrsar postati općina.
[[Datoteka:Sveti Lovreč (260333429).jpeg|mini|254x254piksel]]
[[Austrijsko Carstvo|Austrija]]. Venecija je propala u oktobru 1797. a Istra je cjelokupna potpala pod [[Habsburška Monarhija|Austrijsku monarhiju]], čija će vlast trajati vrlo kratko i biti zamijenjena francuskom, da bi vrlo brzo i ova bila zamijenjena ponovo austrijskom. Istra je drugačije organizirana nego u vrijeme Mletaka i pazenatik kao sustav je ukinut čime Lovreč u potpunosti gubi svoje nekadašnje značenje. Unatoč činjenici da svi demografski i gospodarski podaci govore u korist Lovreča, V'rsar je, premda do tada u kaštelu tek ladanjski prostor porečkih biskupa a na obali neznatno ribarsko mjesto i zbog plitkoće i brojnih otoka zgodna luka za izvoz švercane robe, postao općina, a Lovreč sveden tek na poreznu općinu u okviru versarske. Da će do izražaja doći nekadašnji konflikti između Vrsara i Lovreča, posebno oko pitanja granica, ne treba posebno isticati. Lovrečki teritorij [[Baderna|Baderne]] pripojen Poreču, Gradina Kalisado i područje Kloštra, odnosno nekadašnjeg feuda Sv. Mihovila pripojeni Vrsaru. Lovreč doživljava potpunu [[Dekadencija|dekadencu]] i malo je nedostajalo da doživi sudbinu Dvigrada iz XVII. st.. Gospodarske će se prilike donekle popraviti početkom [[20. vijek|XX. st.]] uslijed eksploatacije brojnih nalazišta [[Boksit|boksita]] koji će se izvoziti preko [[Limski kanal|Limskog kanala]], odnosno otvaranjem ugljenokopa u bazenu [[Raša (Istra)|Raša]] na istočnoj istarskoj obali, gdje će se zaposliti znatan broj radnika iz Lovreča i njemu pripadajućih sela. U novookupiranim krajevima Austrija nastoji što prije uvesti austrijski zakonodavni sustav. To nalazi svoj poseban odraz u školstvu. S tim u vezi nastoji otvoriti niz tzv. trivijalnih pučkih škola po tzv. Felbigerovom školskom sustavu. Dvorska kancelarija 1821. određuje otvaranje škole u Lovreču. No lovrečka škola zbog nedostatka učitelja (svećenika) i adekvatnih prostorija bit će otvorena tek 1883. godine, punih 13 godina nakon austrijske školske reforme, kao jednorazredna utrakvistična, talijansko-hrvatska škola - u prva tri razreda nastavni jezik je hrvatski a talijanski jezik obligatan od četvrtog razreda talijanski je jezik nastavni, a hrvatski obligatan. Po popisu iz 1900. na području Lovreča je bilo 1077 Hrvata i 646 Talijana, ali hrvatski nacionalisti zahtijevaju odvojenu školu samo na hrv. jeiku.
 
U [[19. vijek|XIX. st.]] dolazi do buđenja nacionalne svijesti naroda Istre koji potkraj stoljeća sve više prerasta u [[Nacionalizam|nacionalizme]] koji će posebno biti pogubni za Isrijane u [[20. vijek|XX. st.]] kada [[Iredentizam|iredentistički]] pokreti (talijanski, hrvatski i slovenski) nasilno priključuju Istru tzv. matičnim zemljama.
Po okončanju [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] i aneksije Istre tzv. 'majci domovini' [[Kraljevina Italija|Italiji]] Lovreč dijeli sudbinu cijele Istre: hrvatska škola zatvorena, hrvatski jezik zabranjen. U cilju potpune talijanizacije područja fašistička vlast, uz školu u Lovreču, otvara i školu u Gradini, gradeći 30-ih godina novu školsku zgradu, a u mjestima gdje nema 60 školske djece, seoske škole otvara nacionalistička organizacija ONAIR: u [[Krunčići|Krunčićima]], [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]], [[Vošteni|Voštenima]] i [[Orbani|Orbanima]]. U tom razdoblju velik broj Lovrečana radi u rudnicima Raša za koje je bio organiziran prevoz ''kavaricama'', a ta se tradicija nastavila i pod Hrvatskom sve do zatvaranja rudnika.
 
'''Partizanski pokret'''. Još u toku 1943. razvija se snažan partizanski pokret koji će rezultirati da će u srpnju 1943. prve grupe od 67 boraca s brežuljka Rušnjak u blizinu sela [[Rakovci|Rahovci]] otići u [[Gorski kotar|Gorski Kotar]] gdje će se priključiti partizanskom pokretu. Nakon kapitulacije Italije 8. IX. 1943. dolazi do općeg narodnog ustanka u Italiji, pa i Istri. U Lovreču pokret otpora preuzima vlast, ali nakon velike njemačke ofenzive, partizani odlaze preko granice na slobodni teritorij Gorskog kotara ili [[Kras|Krasa]]. Pokret je jak pa će već 1944., unatoč neprijateljskoj prisutnosti, djelovati partizanske škole u Rahovcima, [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]] i [[Zgrabljići|Zgrabljićima]]. Lovreč je zajedno s okolicom oslobođen od njemačke okupacije u aprilu 1945. g. kada se faktički anektira tzv. 'matičnoj' zemlji' [[Socijalistička Republika Hrvatska|Hrvatskoj]].
==== Partizanski pokret i oslobođenje ====
Partizanski pokret. Još u toku 1943. razvija se snažan partizanski pokret koji će rezultirati da će u srpnju 1943. prve grupe od 67 boraca s brežuljka Rušnjak u blizinu sela [[Rakovci|Rahovci]] otići u [[Gorski kotar|Gorski Kotar]] gdje će se priključiti partizanskom pokretu. Nakon kapitulacije Italije 8. IX. 1943. dolazi do općeg narodnog ustanka u Italiji, pa i Istri. U Lovreču pokret otpora preuzima vlast, ali nakon velike njemačke ofenzive, partizani odlaze preko granice na slobodni teritorij Gorskog kotara ili [[Kras|Krasa]]. Pokret je jak pa će već 1944., unatoč neprijateljskoj prisutnosti, djelovati partizanske škole u Rahovcima, [[Selina (Sveti Lovreč)|Selini]] i [[Zgrabljići|Zgrabljićima]]. Lovreč je zajedno s okolicom oslobođen od njemačke okupacije u aprilu 1945. g. kada se faktički anektira tzv. 'matičnoj' zemlji' [[Socijalistička Republika Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
== Privreda ==
U poslijeratnom razdoblju u eri opće industrijalizacije i ovdje se pokušava s pogonom za sušenje duhana. No nisu postignuti veći rezultati. PremdaTada su najveći broj Lovrečana bli rudari u samomkavi Svkarbuna [[Raša (Istra)|Raša.]] Premda u samom Lovreču nema mogućnosti zaposlenja, jer nalazišta boksita su ili iscrpljena ili nedostatna za rentabilnu eksploataciju, a labinski su rudnici zatvoreni, ipak una Općinipodručju skoro da i nema nezaposlenih. U posljednjih 30-ak godinaopćine otvoren je niz nalazišta kvalitetnog građevinskog kamena u kojem će dio stanovništva naći zaposlenje. Razvijeni turizam na cijelom potezu porečko-vrsarskeversarske rivijere uključujući i [[Limski kanal]] čija sjeverna obala pripada Lovreču, te poljoprivreda namijenjena prvenstveno opskrbi visoko razvijenog turizma, čini solidne osnove gospodarskeprivredne egzistencije današnjeg stanovništva.
 
== Poznate osobe ==
== Spomenici i znamenitosti ==
Protekla vremena ostavila su velikih tragova u izgledu teritorija pa bismo cijeli Grad i dobar dio njegovog područja mogli nazvati spomenikom kulture. Legenda kaže da je na prostoru Lovreča bilo više od 35 crkava. Sačuvalo ih se do danas tek nekoliko. Iz 11. stoljeća datiraju ostaci kompleksa svetog Mihovila nad Limom. Riječ je o jednobrodnoj romaničkoj bazilici s polukružnom apsidom, prvim objektom u romaničkom stilu koji su u Istru donijeli benediktinci. Unutrašnjost crkve oslikana je vrijednim freskama, najstarijim u Istri, međutim, cijeli je kompleks u raspadajućem stanju.
 
'''[[Bazilika svetog Martina u Sv. Lovreču|Bazilika sv. Martina]]''' prvi se put spominje u Buli pape Aleksandra III od 3. travnja 1177., a potvrdu svega nalazimo u dokumentu o razgraničenju posjeda Grada s feudom Caliseda potpisanom u crkvi sv. Martina 24. listopada 1186. Riječ je ranoromaničkoj trobrodnoj bazilici građenoj tijekom desetog ili jedanaestog stoljeća. Sjedište je kaptola. Kroz dugu povijest više puta je popravljana i preuređivana ali je sačuvala svoje stare proporcije. Posljednja dogradnja (prednja fasada) potječe iz 19. stoljeća. Monumentalni stupovi s rustično obrađenim ranoromaničkim kapitelima koji imitiraju ukras kapitela na stupovima u [[Eufrazijeva bazilika|Eufrazijevoj bazilici]] u Poreču, dijele baziliku na tri lađe. Svaka lađa završava vlastitom apsidom. Jednostavnost izrade ukazuje na lokalnu graditeljsku starokršćansku tradiciju.
 
== Slavni ljudi ==
Anonimni korisnik