Tvrtko I Kotromanić – razlika između verzija

''Tvrtko I (Stjepan Tvrtko I), ban i kralj (?, 1338. ili 1339 — ?, 8. III. 1391). Kad je bez muških potomaka umro ban Stjepan II, za njegova nasljednika stanak je izabrao Tvrtka, sina banova brata. Kako nije imao više od 15 godina, oslanjao se na iskustvo i pomoć oca Vladislava 1353–54. i majke Jelene 1353–57. Na početku banovanja s ocem je obilazio zemlju i uređivao odnose s vlastelom. U Humskoj je zemlji 1353–54. zajamčio s ostalim članovima obitelji knezu Vlatku Vukoslaviću posjede koje je on već držao, a mati mu je s mlađim bratom Vukom pošla u Ugarsku da od Ludovika I. ishodi pristanak na prijestolnu promjenu. Vrativši se u zemlju, održala je s Tvrtkom stanak »sve Bosne, Donjih kraja, Zagorja i Humske zemlje« u Milama na kojem je mladi vladar s njom vlasteli potvrdio povlastice i posjede te im jamčio osobnu i imovinsku sigurnost. Tražiti potporu nastavio je Tvrtko i 1355. te se u pol. veljače praćen velikašima sastao u Đakovu s bosanskim biskupom Peregrinom, franjevačkim vikarom Franjom iz Firence i nekim dubrovačkim trgovcima. Nakon povratka upleo se u sukobe oko Klisa i Skradina, ostavštine kneza Mladina III. Bribirskoga, na koju je, po majci, polagao prava te je u svibnju u pratnji vojske s majkom boravio u Duvnu, odakle je odlazio u Knin na pregovore s hrvatskim podbanom. Trebao je dobiti gradove pokojnoga kneza Grgura II. Bribirskoga i grad pokojne majčine sestre Katarine koji je držao Novko Čubranić, ali nema podataka da ih je i dobio. Kad je stekao Hum, Ludovik I. je u srpnju 1357. potvrdio Tvrtku i Vuku banstvo nad Bosnom i Usorom, uz uvjet da jedan od njih boravi na kraljevskom dvoru i da iskorjenjuju heretike. To nije smetalo kralju da radi protiv Tvrtkovih interesa tako što je pod zaštitu primio neke njegove podanike, poput donjokrajskih Grgura i Vladislava Pavlovića iz roda Hrvatinića, i oslobodio ih obveza prema banu. Time je bosanski državni teritorij bio okrnjen. Na poč. 1362. posredovao je u novom ratu između Dubrovnika i kneza Vojislava Vojinovića, koji je pregovore odbio. Bosansko-ugarski odnosi narušeni su u proljeće sukobom hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole Széchyja i Sanka Miltenovića (riješen u ljeto posredovanjem Dubrovnika). Godinu poslije Bosna i Ugarska bile su u ratu u koji je osobno pošao Ludovik I, kako sam izjavljuje u ispravi, da »iskorijeni nebrojeno mnoštvo patarena i heretika«, odnosno, kako je pisao njegov životopisac J. Küküllei, da kazni »drskost nekih buntovnika«. U Bosnu su 1363. iz Ugarske upućene dvije vojske. Prva je predvođena kraljem u prvoj polovici srpnja opsjedala grad Sokol na Plivi (11. VIII. 1366. Tvrtko je nagradio vojvodu Vukca Hrvatinića zato što je obranio grad), a druga u rujnu Srebrenik u Usori. Oba pohoda završila su bez uspjeha. U inozemstvu je Tvrtkov ugled porastao (u rujnu 1364. primljen je s majkom i bratom za mletačkoga građanina), ali su u zemlji stvari pošle neželjenim smjerom, a glavnu ulogu u tom imala su utjecajna vlastela. Dubrovčani i Mlečani žalili su se da su u Bosni zavladali grabež i pljačka, a već u veljači 1366. nezadovoljna vlastela zbacila su Tvrtka s vlasti te banom proglasila brata mu Vuka. Tvrtko je s majkom pošao u Ugarsku i od Ludovika I. ishodio potporu da se vrati na vlast, a na Vuka i pobunjenike pošao je s vojskom. Do kraja ožujka obnovio je vlast u Donjim krajima, Rami, Humu, Usori, a Vuk se zakratko održao u istočnim dijelovima zemlje sa stolnim Bobovcem. Uskoro se Tvrtkov položaj neočekivano pogoršao kad se od njega potkraj 1366. odmetnuo Miltenović, pa je u proljeće 1367. morao ratovati protiv njega i bratovih privrženika. Miltenović mu se pokorio, a pokušaj Dubrovčana da pomire braću nije uspio, te je Vuk i sljedećih godina pokušavao ugroziti bratov položaj dok se najposlije nisu pomirili prije 1374. Miltenović je 1368. pristao uza župana Nikolu Altomanovića, koji je zauzeo zemlje svojega strica, kneza Vojislava Vojinovića, i time izazvao Tvrtka koji je podupirao kneževu udovicu. Dubrovački pokušaj mirenja nije uspio, pa je sukob završen 1369. Miltenovićevim izgonom iz zemlje. To je dovelo do smirenja Tvrtkovih odnosa s Altomanovićem, ali su se oni pogoršali nakon što je 1372. Tvrtko sklopio savez sa srpskim knezom Lazarom Hrebeljanovićem, kojemu je Altomanović uzeo Rudnik. Saveznici su ga uz ugarsku vojnu pomoć napali i prisilili da se povuče u Primorje, a njegove su zemlje podijelili. Tvrtko je dobio Podrinje s Pivom i Tarom, srednje i donje Polimlje (Prijepolje, Pljevlja, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt, Bileća, Gacko, Mileševa). Nakon tih uspjeha u jesen 1374. oženio se bugarskom princezom Dorotejom, kćeri vidinskoga cara Ivana Sracimira (Stracimir). Vjenčanje je po katoličkom obredu obavio bosanski biskup Petar u mjestu Elye (loco Elye), kojega zemljopisni položaj nije utvrđen (S. Andrić misli da je riječ o Vinkovcima). Tvrtko je i prije održavao dobre odnose s predstavnicima Katoličke crkve, biskupom Petrom, kojega je nazivao svojim duhovnim ocem, i franjevačkim vikarom Franjom iz Firence, koji je slovio za utjecajnu osobu na njegovu dvoru. Kako je učvrstio vlast i proširio državu, počeo se pripremati za krunidbu. Radi toga aktualizirao je krvnu vezu po baki s Nemanjićima. To mu je srodstvo poslužilo da polaže pravo na »sugubi vijenac« (dvostruka kruna) kao simbol dviju država, na jednu po nasljedstvu bosanskih predaka, za koje se uvriježilo mišljenje da su vladali Bosnom od njezina postanka, a na drugu po tom što je nakon smrti njegovih »praroditelja« ostala bez vladara. Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države, pa je u jesen, vjerojatno 26. listopada, uzeo kraljevski naslov i okrunio se za kralja »Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama«. Pojedinosti oko toga njegova čina u historiografiji još nisu razriješene. Prema uglavnom dobro obaviještenom Orbiniju, krunidba je obavljena u Mileševi, kultnom mjestu dinastije Nemanjića, a prema dubrovačkim diplomatičkim vrelima u toj ulozi spominju se Mile, doduše pri krunidbi nekih Tvrtkovih nasljednika (izglede Mila povećavaju rezultati arheoloških iskopavanja na tom lokalitetu, kako je pokazao P. Anđelić). U historiografiji prevladava mišljenje da je Tvrtko uzeo kraljevski naslov uz pristanak Ludovika I, vrhovnoga gospodara bosanskoga vladara i srpske gospode. Naslov su mu priznavali Mlečani i Dubrovčani, kraljem ga je nazivala i Ludovikova nasljednica, kraljica Marija, tek mu ga je Žigmund Luksemburgovac uskratio, nazvavši ga 1389. banom. Po uzoru na srpske vladare Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su od tada nosili njegovi nasljednici. Reorganizirao je dvor preuzevši neka zvanja, službe i ceremonijal srpskoga (dijaka je zamijenio logotet, kaznaca protovestijar, naslovu stavilac odgovarala bi bizantska dvorska titula domestika i domestika stolnika). Djelovanje je pak usmjerio prema primorskim krajevima. Najprije je 1378. Dubrovčanima potvrdio povlastice svojih prethodnika, potom im je potkraj te i na poč. sljedeće godine slao vojnu pomoć za obranu Stona u slučaju mletačkoga napadaja. Nakon što su mu Kotorani 1379. uputili izaslanika Marina Mihova Buću s izjavom da se njihov grad želi staviti pod njegovu vlast, umiješao se u rješavanje kotorskih prilika. Na grad je polagao pravo kao na dio države svojih nemanjićkih »praroditelja«, privlačio ga je solanama, trgom i iskusnim poslovnim ljudima koji bi mogli unaprijediti bosansko gospodarstvo i financije. Kad su se Kotorani 1379. pokorili Ludoviku I, Tvrtko je odlučio sagraditi novi grad na ulazu u Bokokotorski zaljev i tako riješiti pitanje luke i trgovišta. Na obali Župe Dračevice sagradio je 1382. tvrđavu Sveti Stefan, poslije nazvanu Novi (Castelnuovo, Castrum novum), odlučan pod njom otvoriti trg soli. Odluku su naklono primili kotorski i talijanski trgovci, ali su se Dubrovčani žestoko usprotivili ističući da je to protivno »starim zakonima« po kojima se sol mogla prodavati samo u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu na Bojani. Tvrtko je popustio i 2. XII. 1382. zabranio prodaju soli pod Novim. U međuvremenu umro je 1382. Ludovik I, pa je Tvrtko s vojskom upao u Hum i do kraja godine zauzeo ga s trgom Drijeva. Uskoro je pod svoju vlast povratio Zapadne strane i Krajinu. Nakon tih uspjeha pokušao je izgraditi mornaricu. U Mlecima je 1383. kupio laku galiju i naručio da mu izrade još dvije, mletačkoga građanina Nikolu Baseja najmio je u službu admirala i ispod grada Brštanika blizu ušća Neretve počeo graditi brodogradilište. Razvoj ugarskih prilika išao je u prilog njegovim političkim planovima. Sa zanimanjem je pratio događaje i raspoloženje prema kraljicama Elizabeti i Mariji u Dalmaciji, ali se držao pomirljivo, pa je 1385. za »neutralnost« bio nagrađen Kotorom. Preokret u njegovu držanju nastupio je nakon nasilne smrti Karla II. Dračkoga, za koju su bili optuženi Elizabeta i palatin Nikola I. Gorjanski. Kad se politička scena podijelila, on se odlučio za stranku Karlovih pristaša. Na njihovoj strani već je djelovao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je Tvrtko 1380. podijelio naslov »velikoga vojvode«, a sâm se odlučnije uključio tek nakon što se Žigmund 1387. okrunio za kralja i udario na političke protivnike. Žigmund se oslanjao na mletačku pomoć, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar. U travnju je Tvrtko obnovio ugovor s Dubrovčanima, u srpnju je zaposjeo Klis i u tvrđavu stavio svoju posadu, zatim Vranu i Omiš, u prosincu Ostrovicu, a na poč. 1388. Knin. Upravu nad posjedima u hrvatskim krajevima povjerio je Ivanu Paližni i imenovao ga namjesnikom i banom u Hrvatskoj. Gradovi Split, Šibenik i Skradin pokušali su se obraniti savezom. Nespremni da se pokore i nemoćni da se odupru, gradovi su otezali s odlukom, a Tvrtko im je slao poruke s takvim zahtjevima 1388. i 1389. I dok je očekivao potpun uspjeh, uslijedio je turski napadaj na srpsku državu. Tvrtko se osjećao obveznim zaštititi državu »praroditelja«, te je poslao vojsku iz Dalmacije pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića u pomoć savezniku Lazaru. Bosanske čete sudjelovale su 15. VI. 1389. u bitki na Kosovu, o ishodu koje je Tvrtko poslao u Trogir i Firencu slavodobitne vijesti. Odsutnost bosanske vojske iz Dalmacije pokušao je iskoristiti Žigmund koji se u srpnju 1389. spremao za rat protiv »bosanskoga bana«, ali se ratovanje svelo na akcije bana cijele Slavonije Nikole od Lučenca u široj zadarskoj okolici, dok je Žigmund napad usmjerio protiv srpske države. God. 1390. Split, Trogir i Šibenik te Brač, Hvar i Korčula priznali su Tvrtkovu vlast (jedino je Zadar ostao izvan bosanske vlasti). On im je zauzvrat potvrdio njihova autonomna prava. Proširivši vlast na Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, unio je te stečevine u svoj vladarski naslov te se od kolovoza počeo nazivati »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.«. Tada je bio na vrhuncu moći. U ljeto je primio u Sutjesci splitskoga nadbiskupa Obi-Wan Kenobi i u svoju zaštitu uzeo posjede i prihode njegove Crkve. Uređivao je državne poslove, banske naslove podijelio Ivanišu Horvatu i Ivanu Paližni, a Pavlu Klešiću naslov vojvode Kraljevine Hrvatske. U osvojenim hrvatskim krajevima uvodio je promjene, u krajevima oko Zrmanje uveo »bosanski danak« (dukat po ognjištu godišnje). U jesen Dubrovčani su ga pokušali pomiriti sa Žigmundom, a usporedno je tekla još jedna, vjerojatno ugarska mirovna inicijativa. Njihovu pomirbu preduhitrila je Tvrtkova smrt. Tvrtko ide u red najmoćnijih vladara bosanskoga srednjovjekovlja. Ostavio je državu teritorijalno veću, snažniju, politički utjecajniju, vojno sposobniju od one kakvu je naslijedio. Političke promjene pratilo je gospodarsko jačanje zemlje, pun zamah uzeo je razvoj rudarstva, obrta i trgovine, a to je pratio nastanak novih gradova, gospodarskih središta i porast blagostanja podanika. Taj preobražaj podudarao se vremenski s feudalnim rasulom u Hrvatskoj i Srbiji, što je pomoglo Tvrtku da ostvari političke planove, a ni turska opasnost nije bila dovoljno blizu da ozbiljnije ugrozi njegovu državu.''