Egzistencijalizam – razlika između verzija

Dok su Jaspers i Marcel teisti i astupajuzastupaju filoofijufilozofiju vjere ili obnovu religionogreligioznog čovjeka,, Heidegger je u tom pogledu manje određen, a Sartre propovijeda postulatorni ateizam. Bliski su filozofiji egzistencije religiozni mislioci kao M. Buber i F. Rosenzweig (Rozencvajg), a posebno takvi pisci i pjesnici kao E. Jünger, [[Rainer Maria Rilke|R. M. Rilke]], [[Franz Kafka|F. Kafka]], [[André Malraux|A. Malraux]] (Malrò) i [[Simone de Beauvoir|S. de Beauvoir]] (Buvoar). Kriza građanskog svijeta i potres Prvog svjetskog rata tvore svjetono ishodište filozofije egzistencije koja od 30-ih godina XX. st. izbija na čelo svih filozofskih strujanja u Njemačkoj, a teško iskustvo izgubljenog rata, okupacije i otpora (''Résistance'') pruža realno tlo za njein uspon u Francuskoj poslije 1945. Ona ima svoje predstavnike u Italiji - N. Abbagnano (Abanjano), E. Grassi, i Španjolskoj - M. de Unamuno, Južnoj Americi i Japanu, ali na manji odjek nailazi u anglosaskim zemljama.

Misaoni korijeni filozofije egzistencije sežu u XIX. st. i izrastaju iiz reakcije na spekulativnu preuzetnost hegelovskog idealizma. [[Søren Kierkegaard|Kierkegaardov]] (S. Kjerkegord) 'protest' protiv svođenja pojedinca na razvojni moment apsolutne ideje ističe u prvi plan individualnu slobodu i općenito se suprostavlja esencijalizmu tradicionalne metafizike, što ukazuje i na dodirne točke s romantikom, 'pozitivnom filozofijom' kasnoga [[Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling|Schellinga]], te [[Friedrich Nietzsche|Nietzscheovom]] kritikom dekadencije i apoteozom dionizijskog. Tome se u XX. st. priključuju motivi Bergsonove filozofije života, Diltheyeve hermeneutike povijesti, Husserlove fenomenologije s njenim obratom stvarima, Schelerove antropologije i obnove ontologije N. Hartmanna, dok u Francuskoj jače djeluje nacionalna tradicija i utjecaj [[Sigmund Freud|Freudove]] psihoanalize.

1. Najznačajniji predstavnik ''filozofije egzistancije u užem smislu'' [[Karl Jaspers|K. Jaspers]] polazi od iskustva 'sustajanja' pojedinačnog opstanka u njegovu naporu da postane vlastit i samosvojan. Filozofsko orijentiranje u svijetu vodi rasvjetljenju srži egzistencije koja se otkriva kao transcedencija u ono nadegzistencijalno. 'Granične situacije' (borba, trpljenje, smrt, krivnja, savjest) ukazuju na ono 'obuhvatno' iznad subjekt-objekt rascjepa što se može doseći samo metafizikom 'čitanja šifara', nečega što se da do kraja racionalno-znanstveno iskusiti. Posljednja je poruka metafizike 'filozofska vjera' egzistencije u transcedenciju.

2. ''Egzistencijalna filozofija'' M. Heideggera započinje kao 'fundamentalna ontologija', tj. analizom onoga bića gdje pitanje o bitku započinje i završava, a to je čovjek. Egzistencijalna analitika ispituje opstanak u predontološkom iskustvu rukovanja stvarima kao oruđima, i kao hermeneutika ispostavlja ontološke značajke tubitka kao egzistencijalne: bitak-u-svijetu, razumijevanje, nahođenje, itd. koji se sastaju u brizi. Pravi smisao brige kao 'priskrbe', 'skrbi' i 'zabrinutosti' otkriva se kao konačnost tubitka u 'bitku k smrti'. 'Savjest kao zov brige' poziva opstanak na 'odlučnost' da se ne izgubi u bezličnosti 'onoga', nego da bude vlastit i izabere autentičnu egzistenciju kako bi njegova vlastita vremenost postala prava povijesnost.