Prvi balkanski rat – razlika između verzija

Pred kraj [[19. stoljeće|19.]] i početkom [[20. stoljeće|20. st.]] za Osmansko Carstvo se smatralo da je pred raspadom i potpuno je izgubilo nekadašnju snagu te su male balkanske države htjele iskoristiti priliku i proširiti svoj teritorij na račun "bolesnika na Bosporu". Talijanska objava rata Otomanskom Carstvo 1911 s ciljem osvajanja Libije je pružila odličnu priliku ambicioznim balkanskim državicama tako da [[1912]]. godine uz rusku pomoć [[Srbija]], [[Crna Gora]], [[Grčka]], [[Bugarska]] osnivaju '''Balkanski savez'''. [[Rat]] počinje 8.10. 1912. kada Crna Gora objavljuje rat, na što Osmansko Carstvo 15.10.1912. zaključuje poražavajući mir s Italijom znajući da će uskoro i ostali objaviti rat do čega i dolati 17.10.1912. Suprotno Nemačkim vojnim savetima da se Osmanska vojska drži na obrambenim pozicijama zbog brojčane nadmoći od 2:1 koje su imale članice Balkanskog saveza ona je izabrala otvorenu borbu i gotovo odmah bila poražena nakon čega joj ostaje još jedino malen broj utvrđenih gradova ([[Skadar]], [[Janjina]]) pod opsadom do njihove kapitulacije što je produžilo rat koji je efektivno bio završen mjesec-dva nakon početka.

 

Balkanske nacionalne države, pošto su se oslobodile turske okupacije, raskinule su i s ostacima feudalnog uređenja i počele se razvijati. Taj razvoj je bio obilježen prodiranjem novih, kapitalističkih društvenih odnosa, jačanjem nacionalnog osjećaja i težnji za oslobođenjem krajeva koji su se još uvijek nalazili pod turskom vlašću. [[Mladoturska revolucija]] [[1908]]. je stvorila nesnošljive uvjete za neturske narode u okviru turske države, što su velike sile željele iskoristiti za svoje osobne ciljeve i pokrenuti pitanje podjele Turske. Pri tome se posebno isticala [[Austro-Ugarska]], podržana od [[Njemačka|Njemačke]], koja je nastojala da iz okupirane [[Bosna i Hercegovina|Bosne i Hercegovine]] preko [[Sandžak]]a, [[Kosovo i Metohija|Kosova i Metohije]] prodre k [[Solun]]u, cilj poznat kao "''Drang nach Osten''". Takav razvoj situacije je uzrokovao zbližavanje balkanskih država i stvaranje njihovih saveza. Za stvaranje tih saveza bila je posebno zainteresirana Rusija, kao članica Trojnog sporazuma ([[Antanta]]), koja je smatrala da će se time spriječiti austro-njemačko prodiranje na [[Balkanski poluotok]].

 

Rad na stvaranju Balkanskog saveza je otpočeo ujesen [[1911]]. i odvijao se putom dvostranih pregovora balkanskih država. Pri tim pregovorima, najveće su se poteškoće nametale u pregovorima između Srbije i Bugarske. Naime, obje zemlje su tražile iste teritorije. Pritiskom Rusije postignuta je suglasnost, pa je 13. ožujka 1912. godine potpisan ugovor o suradnji i prijateljstvu. Ugovor su potpisali general Putnik i general Fičev. Javni dio ugovora je imao obrambeni karakter, dok je drugi dio, tajni, predviđao ofenzivni rat protiv Turske i podjelu [[Makedonija (regija)|Makedonije]]. Na osnovi ugovora i tajnog dodatka 2. srpnja je zaključena [[Vojna konvencija]], kojom su predviđene vojne obveze obaju strana kako u slučaju obrambenog tako i u slučaju ofenzivnog rata. Prema toj konvenciji, Bugarska nije smjela imati manje od 200 tisuća, a Srbija ne manje od 150 tisuća vojnika. Osim ovoga, konvencija je sadržavala i neke posebne uvjete, kao npr. u slučaju da Austro-Ugarska napadne ili bilo kakvim činom izazove Srbiju, Bugarska se bila obvezala da će poslati određeni broj vojnika kao pomoć Srbiji, i obratno, ukoliko Rumunjska napadne Bugarsku, Srbija je bila obvezna da pomogne Bugarskoj s određenim brojem vojnika itd. Po ovom sporazumu je također bio i predviđen raspored snaga po kojem se smatralo da će glavne turske snage biti na [[vardarska bojišnica|vardarskoj bojišnici]]. U tom bi slučaju na toj bojišnici djelovala cjelokupna srpska vojska, kao i samo jedna bugarska armija s tri divizije, uslijed mogućnosti razvijanja [[marička bojišnica|maričke]] ili [[tračka bojišnica|tračke bojišnice]].

 

Rad na sklapanju ugovora o savezu između Bugarske i Grčke započet je također 1911., ali su pregovori ubrzo prekinuti zbog nesuglasica oko podjele Makedonije. Na inicijativu grčke vlade pregovori su obnovljeni u ožujku 1912. godine, a ugovor o obrambenom savezu je zaključen 29. svibnja 1912. godine. Obje strane su se obvezale na cjelokupnu vojnu suradnju, uzajamno pomaganje i zajedničko istupanje u pregovorima s Turskom i vojnim silama. pitanje vojne suradnje bilo je regulirano Vojnom konvecijom od 5. listopada 1912. godine. Po toj konvenciji, grčka flota je imala zadatak, u slučaju rata, da spriječi turski pomorski promet između [[Mala Azija|Male Azije]] i europskog dijela Turske. Sporazum nije predviđao podjelu turskog teritorija između Bugarske i Grčke.

 

Crna Gora je 8. listopada prva objavila rat Turskoj. Da bi spriječile sukob, Rusija i Austro-Ugarska su 10. listopada uputile oštri prosvjed saveznicima, naglašavajući da je Turska poduzela mjere izvršenja reformi po članku 23 ugovora postignutog na [[Berlinski kongres|Berlinskom kongresu]] i da one neće dopustiti nikakve teritorijalne promjene na prostoru Europske Turske ukoliko bude došlo do rata. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. listopada, a Grčka 19. listopada.

 

Saveznici nisu imali zajednički plan za rat protiv Turske, već su djelovali po svojim zasebnim planovima, na zasebnim bojišnicama, bez čvrste operativne veze, što je u znatnoj mjeri olakšalo situaciju Turskoj.

 

Ratni plan za rat s Turskom započet je [[1878]]., kada je Srbija dobila novu granicu na jugu, ali je osnovna ideja o načinu djelovanja i rasporedu snaga konačno ustaljena tek [[1898]]. godine. Tada se došlo do zaključka ''da Srbija treba, za ostvarenje nacionalnih ideala, računati s ofenzivnim ratom protiv Turske, koji je moguć samo u zajednici s balkanskim kraljevinama Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom; da srpska ofenziva treba biti usmjerena na Komanovsko-skopsku crtu, gdje bi se najvjerojatnije i okupila glavnina turske vojske.'' Ovaj zaključak je poslužio kao osnova za razradu planova mobilizacije, koncentracije snaga i strateškog razvoja, koji su završeni u veljači [[1903]]. godine. Po njima je srpska vojska i stupila u rat protiv Turske, s nekoliko izmjena koje je uzrokovala vojna konvencija s Bugarskom. Osnovna ideja je bila: koncentričnim kretanjem glavnih snaga (tri armije) kosovskim, južnomoravskim i krivorečnim pravcem okružiti i tući turske glavne snage, za koje se pretpostavljalo da će biti na Ovčem Polju. Pomoćne snage su trebale osigurati desnu stranu glavnih snaga.

 

Konačna odluka o osnovnoj ideji crnogorskog ratnog plana donesena je na sjednici [[Ratni savet Crne Gore|Ratnog saveta]] 3. listopada 1912. godine. Odlučeno je da glavne snage (Zetski i Primorski odred) djeluju zapadno i istočno od [[Skadarsko jezero|Skadarskog jezera]] i da brzim naletom zauzmu [[Skadar]], te da pomoćne snage osiguravaju operacije glavnih snaga napredujući iz pravca Sandžaka i Metohije.

 

Poslije [[Srpsko-bugarski rat|Srpsko-bugarskog rata]] 1885. godine, Bugarska je svojim glavnim neprijateljem smatrala Srbiju, pa je tako sve ratne pripreme vršila za novi rat sa Srbijom. S Turskom je Bugarska bila u dobrim odnosima. Tek kada se Bugarska politički približila Rusiji, odnosi s Turskom su se pogoršali. Prvi plan, po kome bi Turska prije izvršila mobilizaciju, predviđao je obrambene akcije na maričkoj i makedonskoj bojišnici. Taj plan je ubrzo odbačen jer se došlo do zaključka da Bugarska može izvršiti mobilizaciju prije Turske, pa je 1908. godine izrađen novi plan koji je predviđao ofenzivu na obje bojišnice. Osnovna ideja tog ratnog plana je bila: glavnim snagama (tri armije)poduzeti ofenzivu na maričkoj bojišnici, s tim da jedna armija blokira utvrdu Jedrene, dok bi druge dvije napale desnu stranu i pozadinu turskih snaga na prostoru između Jedrene i Krk Kilisa. Jedna divizija je bila u sastavu srpske vojske na makedonskoj bojišnici, a vezu između te dvije bojišnice bi omogućavao Rodopski odred. Flota je trebala braniti crnomorsku obalu, naročito luke Varnu i Burgas.

 

Osnovna ideja grčkog ratnog plana je bila: glavnim snagama, okupljenim u Sjevernoj Tesaliji, poduzeti ofenzivu, razbiti turske snage na graničnom frontu i produžiti s nadiranjem do zauzimanja Soluna. Flota je trebala presjeći turski promet i zauzeti otoke u Egejskom moru.

 

 

 

 

Glavni cilj crnogorske vojske je bilo zauzimanje Skadra i to prije nego što Turci uspiju prikupiti jače snage za njegovu obranu. Operacije crnogorske vojske su počele [[8. listopada]] s tri odreda.

Zetski odred krenuo ka graničnoj bojišnici i zauzeo položaje prema Turcima kod Tuzima. U jutro , [[9. listopada]] poslije kratke topničke pripreme, napad je počeo. Do [[15. listopada]] je savladan turski otpor i bili su zauzeti turski položaji. Veliki dio turskih snaga je bio zarobljen. Ostatak turskih postrojbi je u nekotroliranom bijegu pobjegao u [[Skadar]] i unio paniku u pozadini. S ovom pobjedom kod Tuzima, crnogorskoj vojsci je bio otvoren put ka Skadru. Međutim, zbor zamorenosti vojnika i velikih gubitaka, crnogorsko zapovjedništvo je dalo nekoliko dana odmora svojoj vojsci. Napad na Skadar otpočeo je [[28. listopada]] s dvije strane, desnom, istočnom obalom [[Skadarsko jezero|Skadarskog jezera]] i lijevom, koja je uspjela da ovlada Velikim Bardanjoltom.

 

Istočni odred je 8. listopada otpočeo pokret iz područja Kolašina i Andrijevice i 9. listopada prešao tursku granicu, zauzeli Mojkovac i Bijelo Polje, i nastavili tok operacije prema Beranama i zauzeli Berane 16.10. Glavnina je nastavila iz Berana prodiranje prema Čakoru i Mokroj planini i nakon dva dana borbi su ih zauzeli. [[30. listopada]] crnogorski Istočni odred je ušao u [[Peć (Kosovo)|Peć]] i [[Kosovska Đakovica|Đakovicu]], gdje se susreo sa srpskom Drinskom divizijom. Po naređenju Vrhovne komande, Istočni odred je krenuo na marš po bespuću preko Bogićevice, Plava gusinja i dolinom rijeke Cijevne ka Skadru, gdje je sa 6000 ljudi i stigao [[20. studenoga]] i ušao u sastav Zetskog odreda. [[Serdar]] Janko Vukotić je postavljen za načelnika stožera Vrhovne komande.

[[Datoteka:Serbia montenegro albania1913 01.png|thumb|Teritorije pod faktičkom kontrolom Srbije, Crne Gore i Albanije nakon osmanskog poraza u Prvom balkanskom ratu|250px]]

Plan srpske vojske je bio okružiti i poraziti turske postrojbe na Ovčjem polju i to uzajamnim djelovanjem 1. 2. i 3. armije. Budući da se 3. armija nalazila najudaljenije od mjesta sukoba, srpsko vrhovno zapovjedništvo je namjeravalo ju poslati dan ranije nego druge armije na put ka Ovčjem polju. Zbog prepada turskih postrojbi kod [[Merdari|Merdara]] između 15. i 19. listopada, 3. armija se nije mogla pokrenuti sve do 21. listopada, tj. kad i ostale dvije, a dan kasnije 22. listopada zauzela [[Priština|Prištinu]].

 

1. armija je krećući se u dvije kolone 22. listopada stigla pred Kumanovo i po zapovjedi vrhovnog zapovjedništva se zaustavila kako bi sačekala pristizanje 3. armije iz pravca Prištine. Zbog nedostatka obavještajnih podataka, 1. armija nije znala točnu snagu turskih postrojbi u Kumanovu. Smatralo se da se tamo nalaze samo neke manje zaštitne snage.

 

Druge dvije armije, 2. i 3., nastupajući s lijeva i desna i ne znajući što se dešava pred Kumanovom, nisu iskoristile priliku da potpuno poraze turske snage.

 

Nakon izbijanja na Ovčje polje i u područje Skoplja, uslijedilo je reorganiziranje srpskih snaga i planiranje daljnjih operacija. Cilj je bio uništenje turske Vardarske armije koja se povukla ka Bitoli gdje je organizirala obranu. Do odlučujuće [[Bitolska bitka|bitke]], koja je trajala tri dana, je došlo 16. studenog i srpska armija je ušla u Bitolu 19. studenog. Tirske snage su protjerane a nakon zauzimanja Ohrida i Debra, ostvaren je dodir s grčkim snagama. Operacije su prekinute 4. prosinca zbog primirja.

 

Bugarska vojska je otpočela svoje vojne operacije [[18. listopada]] kada su njene snage prešle tursku granicu i krenula na [[Jedreni|Jedrene]]. Turci su imali samo djelomične podatke o pokretu bugarskih snaga. Naime, bilo im je poznato pravac kretanja glavnine bugarske vojske ali nisu imali podatke o pokretu nekih snaga 3. bugarske armije i njihovom obuhvatu [[Krk Kilisea]]. Na osnovu tih nepotpunih podataka, turski zapovjednik, Nazim-paša je bio uvjeren da bugarska vojska nastupa samo jednim pravcem, sa sjevera ka Jedrenima, pa je [[21. listopada]] prešao u napada na bugarske snage, gdje su turske snage krajem dana bile stiješnjene na cijeloj bojišnici i prinuđene na povlačenje. Bugari su nastavili s napredovanjem i [[23. listopada]] natjerali Turke u bijeg, pri čemu je vojna utvrda Krk Kilisea napuštena bez borbe. Zbog nepoznavanja trenutačne situacije na bojišnici, bugarske snage su se zaustavile na liniji Krk Kilisea – Jenidže – put ka Jedenima, i tako Turcima dali mogućnost ponovnog prikupljanja snaga u području [[Lüleburgaz]]a, gdje je [[29. listopada]] došlo do borbe. Nakon tri dana žestoke borbe Turci su ponovno poraženi, ali ponovno nije iskorištena prednost i turske snage su se uspjele reorganizirati i pripremiti za obranu [[Carigrad]]a, gdje je vladala velika pometnja. Pokušavajući ispraviti grešku, Nazim-paša se utvrdio na [[Čataldža|Čataldži]] uz potporu turske mornarice na bokovima i tu sačekao bugarski napad, čiji je napad počeo [[17. studenog]]. Nakon dva dana borbi, Bugari su, uz velike gubitke u ljudstvu, odbijeni, pa je na bugarsku molbu [[4. prosinca]] zaključeno primirje, jer su u turske snage bile vrlo oslabljene.

 

Tijekom napada na Čataldžu, bugarske snage su od [[27. listopada]] držale Jedrene pod opsadom.

 

Operacije na grčkoj bojišnici započele su jednovremeno napadom dviju grčkih armija, teslijske i epirske, 18. listopada u dva odvojena pravca.

 

Epirska vojska je protjerala turske snage prema [[Janjine|Janjinama]], koje nije bila u mogućnosti zauzeti. Na položajima prema Janjinama je ostavila svoje manje snage a s ostalim očistila prestalo područje, pri čemu je 21. listopada zauzela otok [[Lemnos]] i na njemu ustrojila manevarsku bazu i počela blokadu [[Dardaneli|Dardanela]]. Iako je nakon pada Soluna, prikupila dovoljno snaga za napad na Janjine, Grčka nije uspjela zbog zime, planinskog terena i opsežnih priprema, izvršiti napad prije primirja na Janjine, koje je nastupilo [[4. prosinca]] i čime je bilo utvrđeno da sve snage ostanu na svojim položajima a da se utvrde Jedrene, Janjine i Skadar ne mogu snabdijevati izvana.

 

Pregovori oko primirja su otpočeli [[13. prosinca]] u [[London]]u a vođeni su pod utjecajem '''Velikih sila''', koje su bile iznenađene brzim i uspješnim prodorom savezničkih snaga. U cilju očuvanja svojih interesa, Velike sile su već 4. prosinca osnovale autonomnu Albaniju koja je bila pod jamčevinom i kontrolom Velikih sila. Od Turske se zahtijevalo da ustupi sva područja zapadno od linije '''Tekirdag''' - '''Midija''' kao i sve otoke u [[Egejsko more|Egejskom moru]], uključujući i [[Krit]]. Turska nije prvobitno pristala na te zahtjeve već je samo nudila autonomiju Makedonije i Albanije, nakon čega su i pregovori prekinuti. Ipak, po nagovoru Velikih sila, Turska je pristala [[22. siječnja]] prihvatiti savezničke zahtjeve, ali je [[23. siječnja]] izbio puč [[Mladoturska revolucija|Mladoturaka]], na čelu sa '''Enver-bejom''', pri čemu je Nazim-paša ubijen a vlada bila oborena. Mladoturci su se bili usprotivili ustupanju Jedrena i egejskih otoka nakon čega je [[29. siječnja]] prekinuto primirje.

 

Vrijeme tijekom primirja su iskoristile obje strane za reorganiziranje i obnovu svojih snaga i za pripreme za nove operacije. To je pogotovu dobro došlo Turcima, jer su im snage bile demoralizirane i oboljele epidemijom kolere. Nakon odbijanja savezničkih zahtijeva 3. veljače nastavljene su ratne operacije. Turci su na bojišnici svoje Istočne vojske započeli napade na bugarske snage i u kratkoj ofenzivi (5.- [[9. veljače]]) uspjeli potisnuti bugarske predstraže i povratiti Čataldžu. Usprkos početnoj premoći, bugarske snage su uspjele odbiti turske snage i slomiti posljednje pokušaje turskih snaga deblokiranja Jedrena.

 

 

{{Prvi svjetski rat}}

 

[[Kategorija:Prvi balkanski rat| ]]

[[Kategorija:1913]]

[[Kategorija:Balkanski ratovi]]

[[Kategorija:Bugarski ratovi]]

[[Kategorija:Crnogorski ratovi]]

[[Kategorija:Grčki ratovi]]

[[Kategorija:Srpski ratovi]]

[[Kategorija:Historija Balkana]]

[[Kategorija:Novovjekovni ratovi]]