Velika Kolumbija – razlika između verzija

'''Velika Kolumbija''' ([[španjolski]]: ''Gran Colombia''), službeno '''Republika Kolumbija''' ([[španjolski]]: ''República de Colombia''), bila je država u [[Južna Amerika|Južnoj Americi]], koja je obuhvaćala veći dio sjevera tog kontinenta, ali i južne dijelove [[Centralna Amerika|Centralne Amerike]]. Proglašena je [[1819.]] godine na [[Kongres u Angosturi|kongresu]] u [[Angostura|Angosturi]], a konsolidirana je [[1821.]] godine, dok je formalno raspuštena [[1831.]] godine. Velika Kolumbija je obuhvaćala teritorij današnjih država [[Kolumbija|Kolumbije]], [[venezuela|Venezuele]], [[Ekvador]]a, [[Panama|Paname]], zapada [[Gvajana|Gvajane]] te sjevera [[Peru]]a i [[Brazil]]a. Teritorij Velike Kolumbije odgovarao je, okvirno, teritoriju bivšeg [[Vicekraljevstvo Nova Granada|Vicekraljevstva Nove Granade]] te je, sukladno tome, ista tvrdila da polaže pravo i na karipsku obalu [[Nikaragva|Nikaragve]] te [[Obala komaraca|Obalu komaraca]].

 

Službeni naziv zemlje, za cijelog njezinog postojanja, bio je Republika Kolumbija,<ref>{{cite encyclopedia |title=Gran Colombia | encyclopedia = Encyclopædia Britannica |date=June 6, 2007 |url=http://www.britannica.com/eb/article-9037644}}</ref> međutim historičari su u narednim periodima usvojili naziv Velika Kolumbija, kako bi se jasnije razlikovala od [[Kolumbija|istoimene moderne države]], koja taj naziv koristi od [[1863.]] godine.<ref>Bushnell, ''The Santander Regime'', 12. Bushnell uses both "Colombia" and "Gran Colombia."</ref> Sam termin dolazi od španjolske verzije [[Novolatinski|novolatinskog]] imena "[[Columbia (ime)|Columbia]]", a koje je temeljeno na imenu [[Kristofor Kolumbo|Kristofora Kolumba]]. Taj je naziv preferirao [[venezuela]]nski revolucionar [[Francisco de Miranda]], koji je u njemu vidio referencu na [[Novi svijet]], posebice na [[Amerike|američke]] teritorije i kolonije pod [[Španski Imperij|španjolskom upravom]].

 

Miranda je, doduše, koristio improviziranu, kvazigrčku pridjevsku formu imena, "Colombeia", a koja je označavala ono "što se odnosi na Kolumbiju"; taj je termin iskoristio kao naslov arhive svojih revolucionarnih aktivnosti.<ref>{{Cite book | last = Miranda | first = Francisco de |author2=Josefina Rodríguez de Alonso |author3=José Luis Salcedo-Bastardo | title = Colombeia: Primera parte: Miranda, súbdito español, 1750–1780 | place = Caracas | publisher = Ediciones de la Presidencia de la República | year = 1978 | volume = 1 | pages = 8–9 | isbn = 978-84-499-5163-3 | postscript = <!--None-->}}</ref> [[Simón Bolívar]] i ostali borci za nezavisnost koristili su termin u konkretnom, geopolitičkom kontekstu, čime je isti dobio jasnu geografsku i političku referencu.

 

 

[[File:Constitución política de Colombia de 1821.jpg|thumb|left|Naslovna stranica [[Ustav iz Cúcute|Ustava iz Cúcute]] iz [[1821.]] godine, prvog [[ustav]]a Velike Kolumbije, čija će implementacija izazvati brojne unutrašnje polemike.]]

Osnivanje Velike Kolumbije bila je kulminacija [[Borba za nezavisnost Latinske Amerike|borbe protiv Španjolske]] na sjeveru kontinenta, gdje je glavni eksponent te borbe bio [[Simón Bolívar]]. Nakon što je [[Španjolski Imperij]] tokom [[1816.]] godine povratio kontrolu nad [[Ujedinjene provincije Nove Granade|Novom Granadom]], što je već ranije izvedeno s [[Generalna kapetanija Venezuela|Venezuelom]], revolucionari su bili u dosta kompleksnoj poziciji, kontrolirajući isključivo rijetko naseljeni jug Venezuele. [[Venezuelanski rat za nezavisnost|Sukob]] je tada ušao u višemjesečnu pat-poziciju tokom koje su Bolívarovi revolucionari držali pozicije na jugu, a španjolske trupe, na čijem je čelu bio [[Pablo Morillo]], svoje na sjeveru.

Po završetku Kongresa u Angosturi, sa zasjedanjem je započeo [[Kongres u Cúcuti]], koji je tokom pet mjeseci zasjedanja donio prvi pravi [[Ustav Kolumbije (1821)|Ustav Republike Kolumbije]], znan kao [[Ustav iz Cúcute]]. Tim je dokumentom formalizirano osnivanje Velike Kolumbije, odnosno ujedinjenje Nove Granade i Venezuele, a sama država je bila uređena na [[federalizam|federalnom principu]]. Međutim, državno uređenje urodilo je brojnim problemima i sukobima na relaciji federalista i centralista (vidi [[#Santanderizam protiv bolivarizma|ispod]]), zbog čega je nedugo nakon ovog Kongresa, kraj čijeg zasjedanja je doveo do otvaranja saziva redovnog [[Kongres Republike Kolumbije|Kongresa]] Republike, sazvana [[konvencija u Ocañi]], čiji je cilj bila reforma Ustava iz [[1821.]] godine.

 

Nastanak Velike Kolumbije bio je značajan događaja za cjelokupno područje [[Latinska Amerika|Latinske Amerike]]. Bolívarova [[Panamerikanizam|panamerikanistička]] ideja bila je privlačna ne samo zemljama [[Južna Amerika|Južne Amerike]], koje su netom ostvarivale nezavisnost od Španjolske, već i zemljama Centralne Amerike, koje su još uvijek bile u procesu osamostaljenja. Iskoristivši uspjeh južnoameričkih revolucionara, [[Panama]] je tokom [[1821.]] godine također proglasila nezavisnost. U novoj zemlji ubrzo su se počele javljati struje oko potencijalnog pripajanja nekoj od već postojećih latinoameričkih zemalja, tako da su u jednom trenutku postojale tri izražene struje; jedna koja je propagirala ujedinjenje s novoformiranim [[Meksičko Carstvo|Meksičkim Carstvom]] (što su uradile i druge centralnoameričke zemlje), druga koja se zalagala za ujedinjenje s [[Peru]]om i treća, koja je zagovarala pripajanje Velikoj Kolumbiji. Iako je treća struja na koncu ostvarila prevlast i Panama se, kao suverena država, pripojila Velikoj Kolumbiji, taj čin pripajanja nikada nije bio potpun i panamske težnje za autonomijom su stvarale ozbiljne nesuglasice unutar Velike Kolumbije.<ref>Figueroa Navarro, Alfredo (1982). ''Dominio y sociedad en el Panamá Colombiano (1821-1903)''. Editorial universitaria, str. 241</ref> Cijela situacija kulminirala je nekoliko godina kasnije, kada je Panama odbila bolivarski [[ustav]] i krenula u realizaciju nezavisnosti kao protektorat [[UK|Ujedinjenog Kraljevstva]] i [[SAD|Sjedinjenih Država]]. Taj je pokušaj, ipak, ugušen od strane kolumbijske vojske te je Panama sve do [[1903.]] godine ostala dio [[Kolumbija|Kolumbije]].<ref>Quintero, César. Evolución Constitucional de Panamá. editorial portobelo, 1999. Panamá</ref>

 

Posljednje dvije zemlje koje u kojima su se javili pokreti za ujedinjenje s Kolumbijom bile su [[Kuba]] i [[Portoriko]], obje španjolske kolonije u [[Karibi]]ma. Na Kubi je tokom [[1821.]] godine osnovano tajno društvo (zapravo [[masoni|masonska loža]]) naziva ''Soles y Rayos de Bolívar'', čiji je primarni cilj bila nezavisnost zemlje i njezino ujedinjenje bilo s Meksikom, bilo s Kolumbijom. Skupina je dobila na značaju tokom [[1823.]] godine, kada je [[José Francisco Lemus]] proglasio nikada priznatu državu [[Cubanacán]], što je bila reakcija na navodnu neuspješnu prodaju otoka [[Britanski Imperij|Britaniji]].<ref name="Integración"/> Ipak, cijeli pokret se na Kubi raspao u kolovozu [[1823.]] godine, nakon što je jedan član skupine izdao članove španjolskim vlastima, nakon čega su svi završili na sudu i bili protjerani.<ref name="Integración"/> Istovremeno, na [[Portoriko|Portoriku]] se također formirala skupina koja se zalagala za nezavisnost otoka i uniju s Kolumbijom. [[Antonio Valero de Bernabé]] je bio predvodnik te struje te je [[1823.]] godine izradio plan ujedinjenja predložene države Borinquén s Kolumbijom.<ref name="Integración"/><ref name="Valero">{{cite web |url= http://www.angelfire.com/ny/conexion/valero_de_bernabe_antonio.html |title= Antonio Valero de Bernabé: El puertorriqueño Libertador de América |accessdate= 1. ožujka2016 |work= Red Biográfica de Puerto Rico}}</ref> Iako je Valero ubrzo otišao u [[Venezuela|Venezuelu]] i čak sudjelovao u borbama,<ref name="Valero"/> plan je propao zbog snažne [[SAD|američke]] podrške tada aktualnom stanju, nepostojanju organiziranih snaga na otoku i smrti Bolívara [[1830.]] godine.<ref name="Integración"/>

 

Nedugo nakon [[Kongres u Cúcuti|Kongresa u Cúcuti]], kolumbijska politika došla je do prekretnice oko definiranja prirode same države. S jedne strane bila je struja [[Simón Bolívar|Simóna Bolívara]], predsjednika republike koji je zagovarao centralističko uređenje sa velikim ovlastima predsjednika (bolivarizam), dok je na drugoj strani bio potpredsjednik [[Francisco de Paula Santander]], koji je zagovarao [[federalizam]] (santanderizam). I dok je Bolívarov prioritet bio nastavak borbe za oslobođenje Južne Amerike, Santander je zagovarao donošenje opsežnog zakonodavnog i ustavnopravnog okvira za funkcioniranje nove države. U inicijalnoj fazi postojanja Velike Kolumbije, dok je Bolívar još uvijek vodio kampanje na jugu, Santander je ''[[de facto]]'' upravljao državom iz [[Bogota|Bogote]].

 

Bolívar će u narednom periodu vladati zemljom kao [[diktator]], preko dekreta, međutim to je stanje samo produbilo krizu u državi koja je, evidentno, bila na raspadu. Bolívar više nije uživao podršku kakvu je imao tokom borbe za nezavisnost, a osim unutarnjih problema, počeli su se pojavljivati i vanjski oponenti.

 

{{main|Rat između Velike Kolumbije i Perua}}

[[File:Flag of Peru (1825-1950).svg|thumb|left|250px|[[Rat između Velike Kolumbije i Perua|Rat s Peruom]] događao se u periodu najveće političke krize koja je pogodila Veliku Kolumbiju te je, unatoč pobjedi, dodadno destabilizirao Bolívarovu vlast u zemlji.]]

Međutim, kako se Velika Kolumbija raspala nedugo nakon rata, formalni granični sporazum nikada nije bio potpisan, što će dovesti do novih sukoba u kasnijim periodima.

 

{{main|Raspad Velike Kolumbije}}

Početkom [[1830.]] godine, Velika Kolumbija je bila na rubu raspada. Iako je iz rata s Peruom izašao kao pobjednik, Bolívar kao [[diktator]] nije uživao široku podršku ni među narodom, ni u političkim krugovima. Sukob između federalista i centralista se nastavio još jačim intenzitetom i bilo je sve izglednije kako država nema budućnosti, pogoto uslijed sve izraženijih zahtijeva [[venezuela|Venezuele]] i [[Ekvador]]a za nezavisnošću; uz to, problem je predstavljala i [[Panama]], koja se također pridružila secesionističkim strujama. Vidjevši kako je njegov projekt pred raspadom, Bolívar je [[4. svibnja]] [[1830.]] godine podnio ostavku na mjesto predsjednika Velike Kolumbije, a naslijedio ga je [[Domingo Caycedo]]. Samo dva dana kasnije, [[Venezuela]] se formalno odvojila od Velike Kolumbije i postala [[Država Venezuela|nezavisna država]], čiji je prvi predsjednik postao [[José Antonio Páez]]. Nekoliko dana kasnije, isto je učinio i [[Ekvador]], čiji je prvi predsjednik postao [[Juan José Flores]]. Pokušaji Paname da se odvoji pokazali su se, na koncu, neuspješnima te je ta zemlja ostala dio Kolumbije sve do [[1903.]] godine.

Urdaneta je početkom svibnja [[1831.]] godine ponovo predao vlast u Caycedove ruke, međutim potonji je upravljao krnjom državom, odnosno njezinim jednim departmanom - Novom Granadom. Naredni mjeseci utrošeni su isključivo kako bi se dogovorili modaliteti ukidanja države, što je konačno formalizirano [[19. studenog]] [[1831.]] godine, kada Velika Kolumbija prestaje postojati. Na njezinom mjestu nastale su tri nove države, ranije spomenute Venezuela i Ekvador te [[Republika Nova Granada]], koja će kasnije postati [[Kolumbija]].

 

{{main|Geografija Kolumbije|Geografija Venezuele|Geografija Ekvadora|Geografija Paname}}

Velika Kolumbija se prostirala na izrazito velikom teritoriju (preko 2,500,000 km²) koji je obuhvaćao većinu sjevera [[Južna Amerika|Južne Amerike]] i sami jug [[Centralna Amerika|Centralne Amerike]], točnije [[Panamska prevlaka|Panamsku prevlaku]]. Na relaciji istok-zapad protezala se od [[Essequibo (rijeka)|rijeke Essequibo]] i [[Atlantski ocean|Atlantika]] sve do [[Tihi ocean|Pacifika]], dok je na relaciji sjever-jug išla od [[Karipsko more|Karipskog mora]] do rijeke [[Amazona|Amazone]].<ref name="Geografía">{{cite book|author=Guhl, Ernesto|title=Las fronteras políticas y los límites naturales|chapter=Capítulo XII: División Política de la Gran Colombia|year=1991|publisher=Fondo Fen Colombia, Bogotá}}</ref>

 

{{Multiple image|direction=horizontal|align=right|image1=AGHRC (1890) - Carta XVI - Corte geológico de Colombia.jpg|image2=Orografía e hidrografía de Venezuela 1840.jpg|width1=250|width2=250|footer=Ortografske i hidrografske karte [[Kolumbija|Kolumbije]] (iz [[1890.]]) i [[Venezuela|Venezuele]] (iz [[1840.]]) s prikazima najvažnijih planinskih lanaca i vodenih tokova.}}

Zasigurno najistaknutija geografska odlika zemlje bio je planinski masiv [[Ande|Andi]], koji je okupirao zapadni dio zemlje.<ref name="GranColombia">{{cite book|editor=Baldwing, Cradock y Joy|title=[http://books.google.com.co/books?id=MTo1AAAAIAAJ (Gran) Colombia: Relación geográfica, topográfica, agrícola, comercial y política]|accessdate=17 de marzo de 2011|year=1822|publisher=Banco de la República, Bogotá}}</ref> Ande su u Veliku Kolumbiju ulazile na jugu zemlje te su se unutar državnog teritorija granale na tri dijela. Najviše točke zemlje bile su koncentrirane oko [[ekvator]]a, na jugu zemlje, a rekorder na tom polju bio je [[vulkan]] [[Chimborazo]] sa svojih 6,263.47 [[metar]]a visine. Uz to, još su četiri prelazila visinu od 5,500 metara, a to su [[Cotopaxi]] (5,897 m), [[Cayambe]] (5,790 m), [[Sierra Nevada de Santa Marta]] (5,775 m) i [[Antisana]] (5,704 m).<ref name="GranColombia" /> Zanimljivo je primijetiti kako su od pet najviših vrhova Velike Kolumbije čak četiri bili [[vulkan]]i (aktivni ili ugasli), dok je samo [[Sierra Nevada de Santa Marta]] bio [[planinski lanac]].

</gallery>

 

Klima Velike Kolumbije nije bila toliko pod utjecajem geografske lokacije u odnosu na [[ekvator]], već su dominantan utjecaj imale topografija i kišne sezone. To je za posljedicu imalo izmjenu dva izražena godišnja doba, [[ljeto|ljeta]] i [[zima|zime]]. Najtoplija i najsuša područja bila su [[Gvajana]], sjeverni dijelovi [[Kolumbija|Nove Granade]] i pacifička obala kod [[Guayaquil]]a.<ref name="GranColombia" /> Područja s više padalina bila su ona bliže [[Ande|Andama]] na jugu te istok zemlje, u blizini rijeke [[Amazona|Amazone]].

 

Doline između planinskih lanaca uživale su umjerenu i ujednačenu klimu tokom većeg dijela godine, dok su priobalna područja uglavnom imala više temperature. Na većim nadmosrkim visinama bilo je snijega i leda, međutim to je uglavnom bilo na intertropskim područjima blizu [[ekvator]]a, poput onih na jugu zemlje. Takva klimatološka raznolikost omogućavala je uzgoj i rast raznovrsne flore te je pogodovala razvoju poljoprivrede.<ref name="Geografía" />

 

Politička struktura Velike Kolumbije defnirana je [[Ustav iz Cúcute|Ustavom iz Cúcute]] iz [[1821.]] godine, koji je, unatoč nekoliko inicijativa da se promijeni, ostao važeći do raspada države. Prema tom [[ustav]]u, Velika Kolumbija bila je predsjednička federalna republika. Središte države bila je [[Bogotá]],<ref name="GranColombia"/> dok su [[Caracas]] i [[Quito]] bili sjedišta visokih sudova i sudskih područja na koja je zemlja bila podijeljena.

 

Sudska organizacija prošla je kroz dvije značajne promjene tokom postojanja zemlje. Prvo je zakonom iz [[1821.]] godine teritorij države podijeljen na tri sudska distrikta - [[Sjeverni distrikt|Sjever]] (teritorij [[Venezuela|Venezuele]]), [[Centralni distrikt|Centar]] (teritorij [[Kolumbija|Kolumbije]]) i [[Južni distrikt|Jug]] (teritorij [[Ekvador]]a) - s ciljem lakše organizacije sudstva i uspostave efikasnijeg pravosuđa.<ref>{{cite web |url=http://catalog.hathitrust.org/Record/008596029 |title=Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827. |publisher=Imprenda de Valentín Espinal |year=1840 |place=Caracas |pages=111-112 |accessdate=30. studenog 2013}}</ref> Međutim, ta je podjela ukinuta novim zakonom iz [[1825.]] godine, kojim je naloženo formiranje vrhovnog suda za teritorij cjelokupne države te visokih sudova za svaki departman.

 

Tokom dvanaest godina postojanja, Velika Kolumbija je bila podijeljena na [[departman]]e i [[provincija|provincije]], međutim njihov broj je tokom godina varirao. Od donošenja Temeljnog zakona Republike [[1819.]] godine, vlast je tri puta vršila administrativnu reformu, s tim da je ona posljednja iz [[1826.]] godine donijela tek neznatne promjene. S druge strane, administrativna reforma iz [[1821.]] drastično je reorganizirala državni teritorij u odnosu na izvorno stanje.

[[File:Gran Colombia in 1819.svg|thumb|250px|Teritorijalna organizacija Velike Kolumbije iz [[1819.]] godine s tri velika departmana.]]

Sitne izmjene, ujedno i posljednje tog tipa, izvršene su dekretom iz [[1826.]] godine. Tim su dekretom provincije Apure, Barinas i Guayana organizirane u sklopu departmana Orinoco, dok su provincije Cumaná, Barcelona i Margarita organizirane u sklopu novog departmana, [[Maturín (departman)|Maturína]]. U centru zemlje stvorena je i nova provincija, [[Mompós (provincija)|Mompós]], koja je pripojena departmanu Magdalena.<ref>{{cite web |url=http://catalog.hathitrust.org/Record/008596029 |title=Cuerpo de leyes de la República de Colombia, que comprende todas las leyes, decretos y resoluciones dictados por sus congresos desde el de 1821 hasta el último de 1827. |publisher=Imprenda de Valentín Espinal |year=1840 |location=Caracas |page=285 |accessdate=30. studenog 2013}}</ref>

 

Stanovništvo Velike Kolumbije bilo je naglašeno multietničko; na državnom teritoriju je bilo [[Španjolci|Španjolaca]], [[Indijanci|Indijanaca]], [[mestici|mestika]], [[mulati|mulata]], [[crna rasa|crnaca]] i [[zambosi|zambosa]].<ref name="Lorich" /> Raspodjela populacije bila je izrazito heterogena; Španjolci i mestici su uglavnom živjeli na urbaniziranom sjeveru zemlje, dok su na slabije nastanjenom jugu uglavnom živjeli Indijanci. Ovakva preraspodjela bila je posljedica činjenice da su tokom španjolske kolonizacije, koja je bila intenzivnija na sjeveru, brojni domaći Indijanci jednostavno istrebljeni, dok su uglavnom vjerske i istraživačke misije na jugu bile bezopasne po domorodačko stanovništvo.<ref name="Geografía" /> Društvena sratifikacija također je bila dosta izražena; Španjolci i bijelci su bili na vrhu, nakon čega su slijedili Indijanci i crnci, a onda pripadnici ostalih rasa.<ref name="GranColombia" />

 

}}

 

[[Katolicizam]] je bila apsolutno dominantna religija u Velikoj Kolumbiji i jedina koja je bila službeno priznata od strane države. Kler je još uvijek uživao sve ranije povlastice, međutim od [[1821.]] godine je broj samostana drastično smanjen, a profiti vjerskih zajednica preusmjereni su na javno obrazovanje.<ref name="Lorich">{{cite web |url= http://hem.bredband.net/rivvid/historia/lorich3.htm |title= Observaciones sobre Colombia, su Gobierno, etc. Informe del diplomático sueco Severin Loric. |accessdate= 18. ožujka 2011 |date= 4. kolovoza 1823}}</ref>

 

 

Javne financije Velike Kolumbije su zbog ratnog stanja, ali i loše organizacije državnog proračuna, bile u rasulu. Domaći dug procijenjen je na iznos između 12 i 14 milijuna [[piastra|piastri]], dok je vanjski dug iznosio oko 16,000,000 piastri, što je uključivalo i zajam od 10,000,000 piastri što ga je [[Francisco Antonio Zea]] dogovorio u [[London]]u. Ukupni prihodi loše definiranog državnog proračuna procijenjeni su na oko 3,000,000 piastri godišnje, a radilo se o prihodima stečenih preko državnih gospodarskih monopola, carina i poreza te, djelomično, preko prisilnih zajmova, zaplijenjene imovine, poreza na nekretnine i sl. S druge strane, ukupni rashodi procijenjeni su na oko 17,000,000 piastri, od čega je čak 14,000,000 piastri išlo na vojne troškove (deset za kopnenu vojsku, a četiri za mornaricu).<ref name="Lorich" />

 

Zbog izrazito plodnog tla, pogodnog za uzgoj cijele serije poljoprivrednih kultura, glavna gospodarska djelatnost Velike Kolumbije bila je [[poljoprivreda]];<ref name="Geografía">{{cite book|author=Guhl, Ernesto|title=Las fronteras políticas y los límites naturales|chapter=Capítulo XII: División Política de la Gran Colombia|year=1991|publisher=Fondo Fen Colombia, Bogotá}}</ref> glavni proizvodi bili su [[kakao]], [[kava]], [[pamuk]], [[kukuruz]], [[pšenica]], [[vanilija]], [[voće]], [[povrće]], [[kinin]] te brojne medicinske biljke. Uz to, postojala je i razvijena drvna industrija. Stočarstvo se baziralo na proizvodnji mesa i kože, a centar te djelatnosti bile su poljane oko [[Orinoco|Orinoca]]. Važnu ulogu imali su i minerali te rude, poput [[zlato|zlata]], [[srebro|srebra]] i [[platina|platine]].<ref name="Lorich" />

 

Fokus gospodarskih djelatnosti određivao je i smjer vanjske trgovine, tako da su glavni izvozni proizvodi bili [[kakao]], [[indigo]], [[duhan]], [[kava]] i stoka, a glavni partneri bili su [[Europa]] (mahom [[Ujedinjeno Kraljevstvo]] i [[Francuska]]), [[Sjedinjene Države]] i [[Peru]]. Glavni uvozni proizvodi bili su [[vino]], tkanine i potrošna dobra, a većina te trgovine odvijala se preko susjednih zemalja i Kariba;<ref name="Geografía" /><ref name="Lorich" /> čak je i dio tih proizvoda kasnije prodavan drugim zemljama. Kako bi potpomogao trgovini, Bolívar je dekretom [[Margaritin otok|luku na Margaritinom otoku]] proglasio "lukom slobodne trgovine".

 

Velika Kolumbija bila je jedna od brojnih zemalja dekolonizirane [[Latinska Amerika|Latinske Amerike]] koja je proglasila emancipaciju [[ropstvo|robova]] na svom teritoriju; zakon što ga je Kongres izglasao propisivao je da su sva djeca robova rođena nakon [[20. srpnja]] [[1821.]] bili slobodni građani. Radilo se tu, zapravo, o primjerni tzv. [[sloboda utrobe|prava slobode utrobe]] ([[španjolski]]: ''libertad de vientres''), prema kojemu su djeca robova dobivala slobodu po rođenju. Uz to, pripremljen je i put za tzv. [[kompenzirana emancipacija|kompenziranu emancipaciju]], koja je uključivala izdavanje novčane naknade robovlasnicima po oslobođenju njihovih robova.<ref name="aguilera">{{cite book | last = Aguilera| first = Miguel| title = La Legislacion y el derecho en Colombia| series = Historia extensa de Colombia| volume = 14| publisher = Lemer | year = 1965| location = Bogota| pages = 428–442}}</ref><ref name="Lorich">{{cite web |url= http://hem.bredband.net/rivvid/historia/lorich3.htm |title= Observaciones sobre Colombia, su Gobierno, etc. Informe del diplomático sueco Severin Loric. |accessdate= 18. ožujka 2011 |date= 4. kolovoza 1823}}</ref><ref>{{cite web |url= http://www.banrepcultural.org/blaavirtual/historia/equinoccial_6_comercio/capitu26.htm |title= Capítulo XXVI: Reformas Económicas a mediados del siglo XIX.» «Historia de la Cultura Material en la América Equinoccial |accessdate= 31. ožujka 2011 |autor= Víctor Manuel Patiño |editor= [[Biblioteca Luis Ángel Arango]]}}</ref>

 

Nova država također je uvelike ulagala i u obrazovanje te je od srpnja do kolovoza [[1821.]] godine donijela nekoliko zakona kojima je uređeno i modernizirano osnovno i srednje školstvo. Zakoni su uređivali osnivanje škola i koledža, plaće nastavnika i profesore te osnovni kurikulum; osnovna škola bila je obvezna od šeste do dvanaeste godine života. Djeca su u osnovnoj školi učila čitanje, pisanje, aritmetiku, kršćanske dogme te prava i dužnosti građana, dok se u srednjoj školi izučavala gramatika [[španjolski|španjolskog]] i [[latinski|latinskog]] jezika, [[filozofija]], napredna [[matematika]], [[pravo]] i [[teologija]], a gdje je bilo moguće i osnove [[agrikultura|agrikulture]], [[rudarstvo|rudarstva]], [[trgovina|trgovine]] i [[vojna nauka|vojne znanosti]]. Pitanje visokog obrazovanja primarno je uređeno zakonom iz [[1826.]] godine, kojeg je promulgirao [[Francisco de Paula Santander]], a koji je propisivao koncept javnih sveučilišta. Uz to, zakon je doveo i do osnivanja [[Centralni univerzitet Republike|Centralnog univerziteta Republike]] sa središtem u [[Bogota|Bogoti]], [[Caracas]]u i [[Quito|Quitu]], a iz kojeg će kasnije proizići [[Nacionalni univerzitet Kolumbije]].

 

{{Reflist|colwidth=30em}}

 

* Baralt, Rafael María y Ramón Díaz (1841). ''Resumen de Historia de Venezuela''. Brujas - París: Desclée de Brower, 1939.

* Brito, Figueroa, Federico (1966). ''Historia económica y social de Venezuela''. Caracas: Universidad Central de Venezuela.

* Restrepo, José Manuel (1827). ''Historia de la Revolución de Colombia''. París: Librería Americana. Medellín: Editorial Bedout, 1969.

 

 

{{Izabran}}

 

[[Kategorija:Historija Ekvadora]]

[[Kategorija:Historija Brazila]]

[[Kategorija:Historija Paname]]

[[Kategorija:Historija Perua]]