Starogrčki jezik – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
Nema sažetka izmjene
Red 13:
Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.</ref>
 
Ovaj jezik predstavlja ranu fazu razvoja [[Grčki jezik|grčkog jezika]], u periodu od postanka [[Grčki alfabet|grčkog alfabeta]] (IX vek pne.) do početka [[Helenizam|helenističke ere]] (IV vek pne.). Starogrčki jezik se u književnosti koristio mnogo duže, do sedmog veka nove ere. Kao norma klasičnog grčkog jezika služio je dijalekt [[Atika|Atike]] iz 5. i 4. veka pne. Grčki jezik u periodu 600-[[1453]]. se označava kao srednjegrčki[[Srednjogrčki jezik|srednjogrčki. Za njim je sledio [[GrčkiNovogrčki jezik|novogrčki]], jezik moderne [[Grčka|Grčke]], koji se u kontinuitetu razvio iz starogrčkog.
 
Starogrčki jezik je [[Izolirani jezici|jezik izolat]], što znači da nema bližih srodnika u okviru indo-evropske[[Indoevropski jezici|indoevropske jezičke porodice]]. Jedini savremeni jezik koji je proizašao iz ovog jezika je novogrčki, tako da se ova dva jezika, i pored velikih razlika, smatraju jednim istim jezikom. Mnoge reči starogrčkog jezika su ušle u [[latinski jezik]] i sve moderne evropske jezike, naročito kroz stručnu terminologiju. U novijem dobu, starogrčki jezik se izučavao i izučava u okviru [[Klasična filologija|klasične filologije]].
 
Na starogrčkom jeziku su napisani [[Homer]]ovi epovi, [[Ilijada]] i [[Odiseja]], kao i velika dela grčke književnosti, pozorišta, nauke i filozofije iz zlatnog doba antike. Značajan je i kao jezik na kome su pisani rani hrišćanski tekstovi, poput [[Novi zavet|Novog zaveta]].