Kvintilijan – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m robot Dodaje: fa:کنتیلیان |
m robot Mijenja: fa:کوئنتیلی; kozmetičke promjene |
||
Red 8:
U I veku n. e. tj. u drugoj polovini klasičnog perioda rimske književnosti počinju da se ističu i pisci rimskih provincija. Najbrže i najsnažnije su se osetili rezultati romanizacije na zapadu Imperije, u tadašnjoj rimskoj provinciji Hispaniji, današnjoj Španiji. Širenje
Red 15:
'''Marko Fabije Kvintilijan''' rođen oko 35. g. n. e. u Kaligurisu, gradiću na reci Ebru u
Red 24:
Tokom svoje duge besedničke karijere i dugogodišnjeg nastavničkog rada pisao je mnoge besede i teorijske spise, možda samo u praktične školske svrhe, jer je malo objavljivao. Sam priznaje da je objavio samo sudski govor Za '''Nevija Palemena Arpinija (Pro Naevio Palemeno Arpiniano)''', dok su dva druga sudska govora objavljena bez njegovog odobrenja, kao i dva spisa njegovih predavanja iz oblasti retorike u obliku studentskih beleški, izgleda, pod naslovom '''Priručnik za besednike (Ars rhetorica)'''. Sam Kvintilijan pominje te spise koje nije autorizovao kao artes rhetoricae (Inst. I, 7). Pod Kvintilijanovim imenom sačuvane su i dve zbirke retorskih vežbi tzv. '''Declamationes Maiores''' i '''Declamationes Minores''', koje su mu se počele pripisivati tek od IV v. n. e, ali su to ustvari falsifikati, što se vidi po sadržaju i stilu. D. Maiores predstavljaju potpuno razrađene retorske vežbe sa fiktivnim temama, a D. Minores samo skice takvih deklamacija. Sam Kvintilijan nije imao dobro mišljenje o toj vrsti deklamacija i njihovoj vrednosti za retorsko obrazovanje.
Izgleda da je od svih Kvintilijanovih izgubljenih dela najznačajniji bio retorski spis '''O uzrocima propadanja besedništva (De causis coruptae eloquentiae)'''. Taj spis je Kvintilijan sastavio nekoliko godina pre nego što je započeo sa pisanjem svog glavnog dela O obrazovanju govornika, koje nam i pruža podatke o sadržini te rasprave, u kome Kvintilijan kaže da je tu raspravu pisao posle smrti svog petogodišnjeg sina da bi u radu našao utehu. U ovoj raspravi je davao odgovor na pitanje koje je uznemiravalo mnoge grčke i rimske pisce u I veku nove ere, između ostalih, anonimnog pisca dela O uzvišenome i istoričara Tacita, koji mu je posvetio Dijalog o besednicima, za koga su neki stariji naučnici neosnovano smatrali da je to delo ustvari ova Kvintilijanova izgubljena rasprava. U njoj je Kvintilijan, zadržavajući se na
Antički izvori hvale Kvintilijanov karakter, a na osnovu njegovog sačuvanog dela, vidi se da je bio odmeren, osetljiv i pažljiv čovek, rođeni pedagog i psiholog koji sa nežnošću, ali i po određenim principima vaspitava i edukuje svoje učenike.
Red 32:
'''''Institutio oratoria''''', glavno i jedino sačuvano Kvintilijanovo delo, napisano je posle autorovog dugog opiranja i zahvaljujući upornim molbama njegovog prijatelja
Izvori kojima se Kvintilijan služio, da bi stvorio sliku antičke retorske teorije nisu nam dovoljno poznati i uglavnom nisu ni sačuvani. Takođe se ne može sa sigurnošću utvrditi gde je svoje prethodnike koristio neposredno, a gde posredno. On pominje latinski prevod jednog retorskog priručnika koga je sastavio Gorgija iz Atine, učitelj Ciceronovog sina Marka. A taj prevod je sastavio nepoznati Publije Rutilije Lupus, od koga su nam sačuvane samo dve knjige o figurama reči, dok su ostale dve o figurama misli izgubljene.
Pri sastavljanju ovog dela pridržavao se ustaljenog rasporeda dužnosti retora ([[officia oratoris]]): iznalaženje teme i ubedljivih argumenata
Koncepcija Kvintilijanovog dela odstupa od suvoparnog tehničkog izlaganja uobičajenog za većinu antičkih priručnika. On čitaoca vodi kroz stupnjeve vaspitanja retora
I knjiga govori o elementarnom retorskom obrazovanju iz gramatike, muzike i geometrije; II o prvim govorničkim vežbama i o osnovama i granicama retorske teorije; III donosi uvid u celokupni sistem retorike; IV, V i VI bave se raspravama o delovima govora uključujući podatke o patosu, etosu i dosetkama; VI govori o osmišljavanju i redosledu izlaganja materije; VIII, IX, X i XI predstavljaju ozbiljnu studiju o stilu, pamćenju i izlaganju, pri čemu se u desetoj knjizi daje pregled istorije antičke književnosti tj. grčkih i rimskih književnika do piščevog vremena; XII je posvećena idealu savršenog govornika, njegovom karakteru i opštem znanju.
U prvim knjigama se nalazi najpotpunija pedagoška rasprava iz grčko-rimske starine, u kojoj se ogleda Kvintilijanova svestranost. Obrazovanje besednika obuhvata sve ono što se odnosi na živu reč: gramatiku sa fonetikom, ortografiju, ortoepiju, stilistiku,
Kvintilijan sam kaže da se njegovo delo razlikuje od svih prethodnih retorskih priručnika, čiji su pisci polazili od pretpostavke da njihovi čitaoci poseduju znanje o svim drugim obrazovnim predmetima i da je njihov jedini zadatak da daju poslednje poteze govorničkom obrazovanju. Kvintilijan smatra da govornik treba da se izgrađuje već od detinjstva i zato je njegov cilj da odgoji idealnog govornika, a prvi bitan uslov za to je da on bude pošten i čestiti čovek. Kvintilijan je kao osnovu uzeo Katonovu definiciju besednika kao moralno dobrog čoveka vičnog govorenju: vir bonus dicendi peritus.
=== '''Kvintilijanov vaspitni sistem i njegovi pedagoški principi''' ===
Kvintilijan zahteva od svojih vaspitanika najširu kulturu smatrajući da nema nijedne naučne grane iz koje se ne može izvući nešto korisno. On je svestan da nastava treba da se odvija postupno i primenjujući određene metode i zato ismeva savremenu praksu brzog prelaženja nastavnog programa u osnovnoj školi, dok školama višeg stepena zamera što zadržavaju učenike da osede učeći i praktikujući [[deklamacije]].
On uporno insistira, kako od roditelja, tako i od učitelja, da detetu pruže dobar primer. Zahteva stroge moralne i intelektualne kvalifikacije dojkinja, pedagoga i drugih lica koja dolaze u dodir sa detetom. Telesne kazne osuđuje i smatra neefikasnim i ponižavajućim vaspitnim sredstvom. Traži da se vaspitanikova ličnost poštuje, a za stimulisanje učenikove aktivnosti uvodi takmičenje, pohvalu i druga humanija sredstva od telesne kazne. Uočava da u nastavi i vaspitanju važnu ulogu imaju igra i odmor. Nastava treba da bude prilagođena mentalnom uzrastu i sposobnostima učenika, a učitelj mora da uvidi individualne karakteristike temperamenta i intelektualnih sposobnosti svakog pojedinog učenika. Za početnu nastavu treba odabati najboljeg učitelja, a to znači da on mora da bude strogo moralan čovek i da poseduje najviše stručne kvalifikacije. Što se tiče same nastave, Kvintilijan pretpostavlja kolektivnu razrednu nastavu privatnom kućnom vaspitanju sa jednim učiteljem.
Njegov vaspitni sistem bio je zamišljen kao lek protiv postojećeg stanja stvari u rimskom školskom sistemu u kojem su govorništvo i druge naučne discipline izgubile staru slavu i u kome su đaci bili nezainteresovani, roditelji nemarni, a učitelji nestručni i
=== '''Rimski školski sistem''' ===
Kvintilijan nije uveo nikakve novine u već uhodani grčko-rimski školski sistem. On je prihvatio savremenu praksu i zadržao uokvireno, celokupno obrazovanje ('''''encyclios paideia'''''). Taj sistem je obuhvatao sedam tzv. slobodnih umetnosti (artes liberales): gramatiku, retoriku, dijalektiku, geometriju, aritmetiku, astronomiju i teoriju muzike, od kojih su u srednjem veku prve tri činile tzv. [[trivium]], a ostale četiri [[quadrivium]].
Rimski školski sitem se odvijao u trostepenoj nastavi, slično našoj osnovnoj, srednjoj i višoj nastavi. Prvo obrazovanje učenici su dobijali od učitelja koji se zvao gramatista
U osnovnoj nastavi se učilo pisanje i čitanje slova i brojeva i osnovni pojmovi računanja. Kvintilijan smatra da je za ovaj uzrast jako važno čitanje lektire i kao najprikladniju smatra basne i lake kratke priče, pri čemu daje prednost grčkim piscima, jer će dečaci dobiti veći podsticaj jačom literaturom, a latinski će zahvaljujući svojoj okolini svakako naučiti.
Sadržaj i program gramatičke nastave bio je mnogo složeniji od današnjeg. Osnovni predmet u gramatičkoj školi bila je, kako samo ime kaže,
Tu dolazimo do najvišeg stepena obrazovanja u rimskom školskom sistemu, do retorske škole, gde su se primenjivali drugi metodi u izučavanju jezika i književnosti.
Za svoju školu Kvintilijan je izradio poseban program, koji je obuhvatao
Dakle, Kvintilijan je, kao i Ciceron i Tacit, od govornika zahtevao da zna o svakom predmetu da govori lepo, birano i uverljivo, a to je mogao učiniti ako je bio svestrano obrazovan.
Red 71:
=== '''Kvintilijanov stav o gimnastici, filosofiji i istoriji i njihovoj ulozi u obrazovanju besednika''' ===
Kvintilijan se nigde nije toliko udaljio od grčkog vaspitnog metoda kao u pitanju fizičkog vaspitanja, koje je u Grčkoj igralo jednu od glavnih uloga ne samo u obrazovanju, nego uopšte u životu. Rimljani
O značaju filosofskog obrazovanja za besednike Kvintilijan ne govori izričito kao Ciceron. Na više mesta spominje viševekovnu svađu između učitelja retorike i filosofa, u kojoj su obe strane prisvajale sebi prvenstvo u pedagoškoj praksi. Iako filosofe prezire zbog njihove drskosti, pokvarenosti i bežanja od javnog i političkog života, drži da filosofija mora da bude sastavni deo obrazovanja pametnog, slobodnog i praktičnog čoveka. On smatra da je filosofsko obrazovanje deo retorskog vaspitanja, nad kojim je zbog nemarnosti nekih retorskih škola retorika davno izgubila kontrolu, iako je u početku spadalo u njen domen.
Red 81:
=== '''O retorici, njenom cilju i predmetu''' ===
Za samu reč '''''rhetorike''''' Kvintilijan ne nalazi adekvatan pojam u latinskom jeziku.
Red 87:
=== '''O stilu''' ===
Teorija stila zauzima jedno od značajnijih mesta u ovom Kvintilijanovom priručniku. Ono što je čini originalnim je
On spada u one antičke teoretičare koji su svoju teoriju stila primenjivali podjednako i na pismeni i na usmeni govor.
Predmet njegovih stilskih razmatranja čine izbor reči,
Kvintilijan je svestan činjenice da nije dovoljno samo pravilno i jasno pisati i govoriti. Da bi govorenje i pisanje bilo efektnije potreban je umetnički element (ornatus), koji mora ostati diskretan, čak i skriven. Kao prvi umetnički element preporučuje živo
Kvintilijan prihvata tradicionalnu podelu stila na jednostavan ('''genus subtile'''), uzvišen ('''g. grande''') i umeren ('''g. medium''').
Red 106:
Kvintilijan pravi razliku između tropa i figura, koju objašnjava na početku IX knjige. Ističe da je sličnost među njima toliko velika, da su mnogi pisci smatrali figure tropima i priznaje da je teško podvući oštru granicu među njima.
Kvintilijan
Najstariju definiciju tropa dao je aleksandrijski gramatičar Trifon iz I veka st. ere po kome je trop reč nastala promenom osnovne reči, što odgovara Ciceronovoj definiciji verborum immutatio. Kvintilijan u definiciji tropa upotrebljava dva termina: sermo translatus i verbum translatus. Takav način obeležavanja tropa sledi Aristotelovu oznaku '''''[[metaphora]]'''''.
Red 114:
Što se tiče figure (gr. '''''[[shema]]'''''), Kvintilijan je definiše kao govorni oblik koji se udaljava od običnog i direktnog načina izražavanja i prihvata postojeću podelu na figure misli i figure reči. Figura ne povlači za sobom ni promenu reda reči, ni promenu njihovog osnovnog značenja, kao što je slučaj sa tropom. Kvintilijan govor bez ukrasa poredi sa ukočenim vajarskim oblicima, a figurativni govor sa delima novijih vajara u čijim se oblicima naslućuje pokret i osećanje (motus i affectus). Da bi pojačao svoju argumenaciju Kvintilijan daje primer Mironove statue Diskobola.
Kvintilijanovo poređenje figurativnog izraza sa pokretima i afektima u vezi je sa antičkom
Prva tri se odnose na figure, a četvrti na trop. Dok u prve tri kategorije nema uklanjanja jednog elementa i zamenjivanja drugim uzetim spolja, četvrta označava zamenu jednog ili više sastavnih delova u datoj celini spoljašnjim elementima. Adiectio podrazumeva dodavanje jednog ili više elemenata uzetih spolja onome već postojećem, detractio
Tako se problem podele tropa i figura zaoštrava oko dve stvari. Jedna je shvatanje da trop predstavlja zamenu elemenata različite semantičke vrednosti, a da je figurama svojstven motus i affectus. Druga je kategorizacija figura koja funkcioniše u skladu sa podelom na figure reči i figure misli, a gleda da u sistem unese sve četiri kategorije promena. Dakle, suštinski problem je u tome što su antički retoričari promene
Red 130:
Suština Kvintilijanove teorije o stilu temelji se uglavnomm na zahtevu da se upotebljavaju najefektnije i najprikladnije reči i da im se u rečenici pronađe
Red 136:
== '''Kvintilijanov uzor''' ==
Kvintilijanov ideal je [[Ciceron]], koga je proglasio
Red 148:
Iako je Kvintilijan, prvi profesionalni učitelj retorike, bio dvorski čovek za vreme Domicijanovog krvavog apsolutizma, u kome su gonjeni ne samo hrišćani nego i filosofi, naročito [[stoičari]] i popularni putujući učitelji – [[kiničari]], on nije bio političar, niti borac za republikanske ideale. Nije bio ni filosof u grčkom smislu. Ono po čemu čovečanstvo treba da ga pamti, izuzimajući njegove ogromne zasluge na polju retorike, jesu njegovi humani
Red 171:
[[es:Quintiliano]]
[[ext:Quintilianu]]
[[fa:
[[fi:Quintilianus]]
[[fr:Quintilien]]
|