Benkovac – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Kratka izmjena oznake: vizualno uređivanje mobilno uređivanje mobilno veb-uređivanje |
Nadopuna oznake: vizualno uređivanje mobilno uređivanje mobilno veb-uređivanje |
||
Red 90:
{{section-stub}}
Benkovac je grad u Sjevernoj Dalmaciji, smješten 30ak km istočno od Zadra. Razvio se na prijelazu iz plodnog područja Ravnih Kotara u krševito područje Bukovice. Iako se nalazi na istočnom rubu Ravnokotarske ravnice, kao jedino gradsko naselje smatra se središtem tog područja. Razvoj Benkovca odredio je njegov povoljan prometni položaj na mjestu gdje se križaju ceste koje vode iz Zadra prema Kninu te iz Like prema moru. Taj položaj je još više naglašen u 20. stoljeću izgradnjom željezničke pruge Zadar-Knin (1966. godine), te posebno autoceste Zagreb-Split (2005.), koja prolazi čitavim upravnim područjem grada. Prvi tragovi života na području grada Benkovca datiraju još iz doba neolita – mlađe kameno doba (6000 – 2500) g. pr. Kr., naselje na području današnjeg kvarta Barica. To je vrijeme kada započinje intenzivnije bavljenje poljoprivredom te formiranje trajnih naselja. Vrijeme brončanog i željeznog doba, vrijeme Liburna potvrđeno je nalaskom arheoloških predmeta na prostoru Gradine gdje je danas smješten Kaštel Benković. Prodorom Rimljana na ovaj prostor Liburni dolaze pod rimsku vlast. Rimljani osnivaju nova naselja (Jader - Zadar), dok druga liburnska naselja nastala od vremena kasne bronce zadržavaju domorodačko stanovništvo koje postepeno preuzima rimsku kulturu, običaje i život – romanizacija (Asseria – Podgrađe, Nedinum - Nadin, Corinium - Karin). U samom Benkovcu pronađeni su nalazi rimske kulture na lokalitetima Ponaiti, Glogovac, Veleševo. Radi se rimskim vilama rustikama koje se nalaze uz rimsku cestu koja je vodila od Jadera do Salone. Od 4. stoljeća na ove prostore prodire kršćanstvo koje se ogleda u gradnji prvih crkvi. Nakon provale Avara i Slavena u 7. stoljeću uništavaju se mnoga velika naselja na ovom prostoru. Dolaze novi narodi, Slaveni, pa tu zamire život kršćanskih zajednica. Tragovi Slavena posvjedočeni su i sačuvani u toponimiji uokolo užeg centra Benkovca (Perušić, Veleševo i Sv. Vid). Okolnosti su se bitno izmijenile na početku 9. stoljeća, kada je novi car zapada Karlo Veliki odlučio Bizantu preoteti Jadran. S njegovom vojnom akcijom stiže novo, vojnički organizirano stanovništvo, Hrvati, koji kao vazali franačkog cara preuzimaju upravljanje Dalmacijom i tu se trajno naseljavaju. Kao podanici kršćanskog cara prihvaćaju kršćanstvo i organiziraju svoju prvu državnu zajednicu pod vodstvom kneza. Upravo u prostoru sjeverne Dalmacije ustanovljuju svoja ključna vojna (Knin) i crkvena središta (Nin, Biograd). Benkovački se prostor našao u središtu „svetog“ prostora Hrvata, na pola puta između Knina i Nina, odnosno Biograda, na cesti koja se u dokumentima naziva Velika cesta (Via magna), a koja je dijelom paralelna suvremenoj vezi između Benkovca i Knina. Benkovac je smješten u prostoru gdje su se susretale četiri hrvatske županije. Novljanska (Novigrad) sa sjevera, Sidraška (Biograd) sa zapada, Bribirska s juga i Karinska sa sjeveroistoka. Nije pouzdano utvrđeno kojoj bi od njih položaj današnjeg Benkovca pripadao, najvjerojatnije Karinskoj u koju su bila uključena nedaleka srednjovjekovna sela u današnjoj Kuli Atlagića. Sa stvaranjem čvršće državne organizacije jača proces kristijanizacije, te se obnavljaju stari crkveni objekti i izgrađuju novi. Izgrađuju ih osobno hrvatski vladari, njihovi župani ili pak franački misionari koji pomažu učvršćivanju kršćanstva u mladoj hrvatskoj kneževini. Gradi se crkva u Šopotu, gdje se spominje Branimir kao knez Hrvata (ulomak s Branimirovim imenom - Branimero dux croatorum). Na širem prostoru Ravnih kotara žive Hrvati podijeljeni u rodovske zajednice (dvanaest plemena) koji se u povijesnim izvorima spominju prvi put 1102. godine kada izabiru za kralja Arpadovića Kolomana. Nakon tog sporazuma Koloman je okrunjen za hrvatskog kralja u Biogradu, a članovi spomenutih hrvatskih rodova postaju njegovi vitezovi i zauzimaju poseban položaj u hrvatskom srednjovjekovnom društvu. Smješteni su na spomenutoj Velikoj cesti i točno su na pola puta između najznačajnijih udaljenih hrvatskih središta, Knina i Nina, odakle stižu često najugledniji sudionici. Srednjovjekovni život uz tu cestu vrlo je intenzivan o čemu nam svjedoče brojne srednjovjekovne crkve. Od 1409. godine, kada je Venecija kupila od Ladislava Napuljskog prava na Zadar, Nin, Vranu te Novigrad, našla se u benkovačkom kraju granica između Mletačke Republike i Hrvatske. Granica je tekla linijom Nadin i Biljane Gornje koji su ostali na mletačkoj strani, dok su Korlat i Kličevica bila naselja na hrvatskoj strani. Zato se grade utvrde Korlat, Kličevica i dalje Polača prema mletačkoj granici na prvoj liniji, a ponešto iza njih Benković i Perušić. Te dvije posljednje nose nazive prema hrvatskim velikašima koji su ih gradili i koristili. Uz kaštel Benković sagrađena je i crkva Sv. Ante, danas zaštitnika grada Benkovca. Izgradnjom utvrde od stare hrvatske plemićke obitelji Benkovića na čelu s Ivanom Benkovićem, 1468. godine započinje i povijest samog grada Benkovca. 1527. godine Benkovac, koji je pripadao župi Gornjoj Luci, a u crkvenom pogledu ninskoj biskupiji - župa Perušić, zauzimaju Turci te on postaje feud bega Benkovića iz Livna. Iz opisa bosanskog beglerbega Ibrahimpaše iz 1620. godine doznajemo da je taj mali grad bio opasan jednom nenastanjenom kulom s malo kuća u blizini (30 vojnika), što se ponavlja u jednom opisu iz 1624. godine. Sastavljač povijesti zadarske plemićke porodice Begna navodi da je 1650. godine kaštel Benković bilo je zapaljen od strane Karla de Begne. Benkovac je u vremenu 1683.-1699. godine s ostalim mjestima oslobođen od Turaka, te je potpao pod mletačku vlast. Mlečani su u ratovima protiv Turaka uvelike koristili kršćanske prebjege iz udaljenijih prostora Osmanlijskog Carstva i naseljavali ih u Dalmaciji na terene koje su napustili starosjedioci, čakavci, u doba turskih nadiranja i turske vladavine. To je vrijeme velikih migracija u kojem se na taj prostor naseljava novo stanovništvo, uglavnom štokavci. Prema religijskoj pripadnosti dijele se na katolike (Hrvate) i pravoslavce (Srbe). Među jednima i drugima ima puno Vlaha, ili kako ih mletački izvori nazivaju Morlaka. 1743. godine u Benkovcu je osnovana kapelanija, kada je i obnovljena crkva Sv. Ante na Kaštelu. Prema katastarskoj mapi iz 1775./6. Benkovac je imao status sela, okruga Zadar, te je brojio samo nekoliko stambenih objekata od kojih su neki pripadali poznatoj obitelji Borin. Nakon mira u Campo Formiu 1797. godine te mira u Požunu 1805. godine Benkovac potpada pod francusku upravu. Pod tom upravom započinje razvoj Benkovca u pravnom i gospodarskom pogledu. 1806./7. godine izgrađena je Primorska cesta koja je povezivala Zadar, preko Benkovca s srednjom i južnom Dalmacijom. 1806. godine ukidanjem Grimanijeva zakona, benkovački seljaci postaju ekonomski slobodni s davanjem porezne desetine. Za vrijeme francuske uprave 1811. godine Benkovac je podignut na razinu seoske općine tzv. sindikata koja je započela s radom 1812. Godine. Tako Benkovac, prvi put u svojoj povijest, postaje upravno središte. 1813. godine općina broji 5200 stanovnika, a načelnik općinskog vijeća je Anđelo Borin. 1813. Benkovac potpada pod austrijsku upravo pod kojom se zadržao do 1918. godine, odnosno do njenog raspada nakon Prvog svjetskog rata. Radi potreba kontrole i nadzora vlasništva zemlje te plaćanja poreza 1827. godine napravljen je tad moderan katastar. Općina Benkovac je 1827. godine zauzimala 8,5 km², dok je sam Benkovac imao 192 stanovnika. Zahvaljujući cestovnoj komunikaciji Benkovac trgovački jača te se u 1827. godini u Benkovcu nalazi prva poštanska stanica s mjenjačnicom te bažana, karantena za životinje i odmorište za trgovačke karavane (pojava benkovačkog sajma koji traje do danas). Nažalost krajem 1827. godine ukinuta je općina Benkovac, ali taj će period trajati jako kratko. Četrdesete godine Benkovcu donose značajan razvoj. 1840. godine osnovana je župa Benkovac Župnik – don Ivan Glasnović. 1843. te 1847. godine Benkovac dobiva prvog kirurga i doktora za stanovnike Benkovca. 1. siječnja 1847. godine Benkovac ponovno dobiva rang općine te postaje i Pretura (Kotar) koji je obuhvaćao dvanaest sela. Prvi pretor bio je Juraj Katnić, dok je za prvog načelnika postavljen Ante Bašić, a pomoćni su mu Ivan Kornereto i Stjepan Borin. Pojavom općine i preture povećava se broj stanovnika, otvaraju se novi obrti, radionice, trgovine (obitelj Novakovići, Jurkovići, Katurići…). Pojačava se razmjena dobara. Počinje se uobličavati nova glava ulica (današnja šetnica) te se život postepeno razvija uokolo ulice. U preturi Benkovac većina stanovništva je katoličke vjere. 1860. godine osnovana je prva osnovna škola, koju je vodio svećenik don Blaž Blasul. Formiranjem Benkovca kao političkog kotara 1868. godine grad se razvija kao urbano središte koji svoj razvoj zasniva na poljoprivredi i trgovini (pekara, krčme, trgovina duhana i soli). 1863. godine započelo se s gradnjom katoličke crkve Male Gospe koje je dovršena 1864. Godine. Nadbiskup Petar Dujam Maupas crkvu je posvetio Rođenju Blažene Djevice Marije 8. rujna 1864. godine. Crkva Male Gospe bila je smještena u centru Benkovca, unutar pošumljenog vrta, koji je s istočne strane bio omeđen župnom kućom. Orijentacija crkve bila je sjeveroistok - jugozapad, s pročeljem koje gleda prema glavnoj ulici. Kameni zvonik crkve bio je visok 20 m. Sa sjeverozapadne strane zvonika uklesan je natpis cara Franje Josipa koji je pomogao dovršenje zvonika koju je posjetio prilikom svog posjeta Benkovcu 1875. godine. U prvoj polovini 1992. godine crkva je miniranjem srušena do temelja od strane pobunjenih Srba i Jugo vojske. Na drugom kraju grada prema Bukoviću sagrađena je današnja crkva sv. Jovana, kako je zabilježeno i na natpisu nad bočnim ulazom u crkvu, 1885. godine, pri carevanju Austro-Ugarskog cara i kralja Franje Josipa I. Na njenom mjestu bila je stara katolička crkva posvećena sv. Ivanu, a još prije nje zabilježeno je na istom mjestu postojanje srednjovjekovne crkve sv. Vida na lokalitetu Vuković. 1875./76. u Benkovcu školu pohađa 34 učenika, a učitelj je Andrija Pelicarić. Nadzornik osnovnih škola u benkovačkom školskom kotaru bio je Josip Škarpa, učitelj Vježbaonice u Zadru 1883. godine predsjednik općinskog vijeća bio je Petar Novaković (stari). Za vrijeme njegova upravljanja Benkovac se jako razvoja. Grade se prve umjetne mlinice na parni pogon (1912.). Razvija se urbani građanski sloj. Prate se trendovi zapada što je vidljivo u arhitekturi (secesija), stilu odijevanja, školovanju, trgovini. 1910. otvorena je Prva hrvatska čitaonica. U isto je vrijeme kupljen prvi automobil u gradu. Javljaju se prve amaterske fotografije i tisak razglednice. 1914.-1918. funkciju općinskog načelnika obnašao je sin Petra Novkovića, Mihovil, koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata 1914. sudjelovao u razvoju rada Crvenog križa u Benkovcu. Od 1918. do 1921. Benkovac se nalazi pod talijanskom upravom te cvjeta ilegalna trgovina i šverc. Kada je na ruševinama Austro - Ugarske Monarhije poslije Prvog svjetskog rata stvorena Država Srba, Hrvata i Slovenaca, a nešto kasnije i Kraljevina Jugoslavija, napetosti na relaciji Srbi - Hrvati postajale su sve izrazitije. U istom vremenskom okviru Mihovil Novaković se aktivira u stranačkom radu HSS te reprezentira stavove hrvatskog puka. 1927. godine Mihovil Novaković (Mićo) postaje predsjednik HSS-a za benkovački kraj, te dovodi Stjepana Radića u Benkovac. 1931. postaje općinskim predsjednikom, ali za kratko, jer je nakon donošenja Oktroiranog ustava doslovno izbačen kroz prozor. Što se tiče kulturnog života u Benkovcu je 6. lipnja 1924. utemeljen društvo Sokol. Društvo je u samom početku okupljalo 90 članova, a za starostu je izabran sudac Marko Marić. U kolovozu iste godine održan je sokolski slet u Benkovcu u kojem su sudjelovala sokolska društva iz Šibenika, Drniša, Kistanja i Novigrada. Benkovački je sokol prvi svoj javni nastup imao godinu dana po osnutku. Početkom tridesetih godina 20. stoljeća osnovane su sokolske čete u Pristegu, Polači, Škabrnji, Galovcu, Zemuniku, Smokoviću, Murvici, Privlaci i drugim mjestima. Društvo je brojilo oko 900 članova. Od 1927. društvo je imalo i vlastitu glazbu. U Benkovcu je 1934. godine započela izgradnja Sokolskog doma, tzv. „Sokolane“. Poslije Drugog svjetskog rata zgrada je završena i tada dobiva drugu funkciju. Postaje Dom JNA u kome je bilo smješteno kino i kazalište. Danas je taj prostor prenamijenjen u Dom kulture. 1933. godine umire Mihovil te ga u nastavku obrtničkog i trgovačkog razvoja Benkovca nasljeđuje sin Petar (Pjer). Bio je istaknuti HSS-ovac čiju predsjedničku funkciju obavlja do 1944. godine. Petar Novaković, osnivač NK Velebita, donio je 1909. godine prvu nogometnu loptu kupljenu u Trstu u trgovini Emanuela Fidlera,. Za vrijeme Pjera snažno se razvija Matica Hrvatska u Benkovcu čiji aktivni član je i on sam. To je vrijeme kada Benkovac svoj razvoj zasniva tradicionalno na poljoprivredi, trgovini i obrtu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Benkovac je prvotno bio okupiran od Talijana, da bi nakon 1943. potpao pod vlast Nijemaca. Nakon Drugog svjetskog rata Benkovac se razvija kao središte Ravnih Kotara i Bukovice. Primarna grana je poljoprivreda i vinogradarstvo. 1956./57. sagrađena je vinarija Benkovac koja je aktivna do danas. Razvija se privreda, obrada metala, prerada kamena, graditeljstvo. Grade se novi stambeni blokovi i zgrade. 1950. godine otvoren je Vatrogasni dom i osnovana Javna vatrogasna postrojba Benkovac, a 1966. godine izgrađena je željeznička pruga Zadar-Knin koja prolazi kroz Benkovac. Početak srednjoškolskog obrazovanja započinje 1962./63. godine osnivanjem tzv. pedagoške gimnazije koja kasnije se razvija i prerasta u srednjoškolski centar. Narodno sveučilište Benkovac osniva se 1974. godine, i postaje nositeljem kulturnog razvoja Benkovca (kino, kazalište, muzej, knjižnica, auto-škola, KUD). 1981. godine otvoren hotel Asseria sa 106 ležaja, početci obavljanja turističke djelatnosti. Povijest 20. stoljeća na benkovačkom kraju završava osamostaljenjem hrvatske države 1990. godine velikosrpskom agresijom i Domovinskom ratom. U periodu od 1991. do 1995. stradalo je 235 civila sa šireg benkovačkog prostora. Nakon 1995. godine i pobjedonosne akcije „Oluja“, stanovništvo benkovačkog kraja vraća se na stara ognjišta i kreće u obnovu svojih crkvi i domova.
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
*
<br />
| |||