Apostolski oci – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
izvori; vanjske veze; kategorija
Nema sažetka izmjene
Red 1:
"NazivomIzraz '''Apostolski oci''' se({{lang-el|Αποστολικοί Πατέρες}}; {{lang-la|Patres Apostolici}}) označava grupagrupu [[rano hrišćanstvo|ranokršćanskih]] pisaca koji bijahusu bili neposredni učenici apostola[[apostol]]a, ili se pretpostavlja da su to mogli biti. Oni spadaju među najranije kršćanske pisce, čija su djela sačuvana u cijelosti ili fragmentarno, a napisana su u razdoblju od konca prvog1. pa do polovice drugog2. stoljeća.
 
Naziv "Apostolski otac", nastao je u 17. stoljeću, prvi ga je koristio patrolog J. B. Cotelier, koji je g. 1672. u Parizu objavio knjigu: "Patres aevi apostolici", u kojoj govori petorici otaca: Barnabi, Klementu Rimskom, Ignaciju Antiohijskom, Polikarpu i Hermi. Njima su kasnije pridodani: Papija Hijerapolski, te nepoznati pisac "Poslanice Diognetu". U prošlom stoljeću (19.), pronađen je drevni spis Didahe, te je pribrojen spisima Apostolskih otaca.
 
Djela Apostolskih otaca pokazuju usku vezu sa svetim Pismom, (osobito s poslanicama i usmenom predajom), kako po svom sadržaju tako u načinu izražavanja. U vrijeme nastajanja tih spisa, još ne bijaše kompletiran [[Novi Zavjet]]. Didahe je napisan prije Apokalipse i Ivanova Evanđelja. Barnabina, te Klementova poslanica, su nastali u isto vrijeme kad Apokalipsa i četvrto Evanđelje.
 
Spisi Apostskih otaca su više pastoralnog karaktera. Pisani su uglavnom jednostavnim i lako razumljivim jezikom. Budući da nisu imali apologetskih ciljeva (obraćaju se kršćanima), ti spisi jednostavno slijede vjernicima dobro poznatu Božju riječ i na njoj grade svoj govor. Stoga u tim drevnim spisima nećemo naći metodičkog, organičkog i iscrpnog izlaganja kršćanskog nauka.