Papa – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
potpuno novo, neću prepisivati od ignoranata |
mNema sažetka izmjene |
||
Red 17:
Početkom [[3. vijek]]a [[titula]] papa koristila se kao izraz poštovanja za ljude na visokim crkvenim položajima. Od [[5. vijek]]a počeo se naročito koristiti kao [[ime]] za [[rim]]skog biskup]]a, a nakon [[8. vijek]]a po [[Zapadni svijet|Zapadu]] isključivo za njega.<ref name=pope/>
Sve to potvrđeno na [[Firentinski koncil|Firentinskom koncilu]] [[1439]]., a nakon tog i na [[Prvi vatikanski saborl|Prvom vatikanskom koncilu]] iz [[1870]]. i to kao [[dogma]], to je potvrdio i [[Drugi vatikanski koncil]] održan [[1964]]. Sukus tih teza je da je da je sam [[Isus Krist]] prenio položaj prvenstva u crkvi isključivo [[Sveti Petar|sv. Petru]]. [[Prvi vatikanski saborl|Prvi vatikanski koncil]] je definirao primat [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao neoborivu činjenicu, referirajući se na tri klasična [[Novi zavjet|novozavjetna]] [[tekst]]a koja su povezana sa tim, a to su [[Evanđelje po Ivanu]] (1:42, 21:15), i iznad svega [[Evanđelje po Mateju]] (16:18.) [[Koncil]]i su shvatili te tekstove, zajedno sa [[Evanđelje po Luki|Evanđeljem po Luki]] (22,32), kao jasni dokaz da je sam [[Isus Krist]] postavio [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao [[Apostoli|apostolskog]] [[
| url =https://www.ewtn.com/jp2/papal3/thepope.htm
| title =''Pope''
Red 41:
Papa [[Grgur I.]] ([[590]].-[[604]].) bio je prvi [[srednji vijek|srednjovjekovni]] papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svog [[Pontifeks|pontifikata]] suočio sa brojnim izazovima, uključujući [[kuga|kugu]], [[glad]] i prijetnje [[Bizant]]a i [[Langobardi|Langobarda]] ([[germani|germanskog naroda]] koji je tokom [[6. vijek]]a provalio na [[Apeninski poluotok]]). Iako je lično vjerovao da je samo dio [[kršćanstvo|kršćanske]] zajednice na čijem je čelu [[Popis bizantskih careva|bizantski car]] - [[Grgur I.]] je ipak svoju pažnju usmjerio prema [[germani|germanskim narodima]] koji su naslijedili [[Antički Rim|Rimljane]] kao vladari [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnog rimskog carstva]].<ref name=brit/> Na taj je način je utro put budućim papama po [[Zapadni svijet|Zapadu]].<ref name=brit/>
Od brojnih važnih uspjeha [[Grgur I.|Grgurova]] [[Pontifeks|pontifikata]] treba spomenuti njegov napor da zaustavi [[invazija|invaziju]] [[Langobardi|Langobarda]] i uspjeh kad ih je [[Preobraćenje|preobratio]] iz [[Arijanstvo|arijskog kršćanstva]] u [[kršćanstvo|prozapadne kršćane]], uz uspješnu reorganizaciju velikih papinskih [[feud]]a. Pored tog doprinjeo je razvoju [[srednji vijek|srednjovjekovne]] duhovnosti, napisavši brojne spise, kao što je Moralia in Job, [[moral]]ni komentar, a valja spomenuti i njegovu [[Evangelizacija|evangelizacijsku]] misiju u [[
I on je inzistirao na tezi [[Papa Lav I|Lava I.]] po kojoj su pape nasljednici svih ovlasti [[Sveti Petar|sv. Petra]], pa se na njihove odluke nemože žaliti.<ref name=brit/>
Red 55:
Kad je [[karolinzi|karolinška]] moć nakon [[9. vijek|9]] i [[10. vijek]]a oslabila, papinstvo se ponovno našlo na udaru moćne [[rim]]ske [[aristokracija|aristokracije]], uključujući i [[porodica|porodicu]] [[Crescenzi]]. Rivalitet nad tim tko će steći kontrolu nad papinskim [[tron]]om uz veliku mrežu pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprilično kaotično stanje privuklo je pažnju [[Oton I|Otona I]] koji je [[962]]. godine oživio carstvo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem - [[Oton I]] je sa puno pouzdanja podupirao papu - [[Ivan XII.|Ivana XII]] ([[955]].-[[964]]) koji je trebao uvesti reda u taj [[moral]]ni kaos.<ref name=brit/>
Uz sve to - [[11. vijek]] bio je doba [[revolucija|revolucionarnih]] promjena u evropskom društvu. Sve je počelo [[1049]]. kad se papa [[Lav IX.]] ([[1049]]. - [[1054|54]].) pridružio širokoj [[reforma|reformskoj]] inicijativi koja je započela još početkom [[10. vijek]]a, predstavljanjem moralnih i institucionalnih [[reforma|reformi]] na [[Koncili iz Remsa|Koncilu u Reimsu]], čime je iniciran pokret [[Gregorijanske reforme|reformskoj]] (nazvan po njegovom lideru - papi [[Grgur VII.|Grguru VII]] [[1073]]-[[1085|85]]). [[reforma|Reformatori]] su nastojali vratiti [[sloboda|slobodu]] i [[nezavisnost]] crkve i čvrsto razlikovali [[kler]] od svih ostalih društvenih [[stalež]]a.<ref name=brit/> Naglašavajući jedinstveni status [[kler]]a i njegovu veliku odgovornost za [[vjera|duhovni]] život svakog pojedinca, oni pokušali su zaustaviti praksu [[simonija|simonije]] (kupnja ili prodaja [[crkva|crkvenih]] položaja) i [[brak]] [[kler]]ika.<ref name=brit/>
Red 78:
[[transupstancijacija]] kojim je opisana [[Euharistija|euharistijska transformacija]].<ref name=brit/>
Tokom [[13. vijek]]a, nasljednici [[Inocent III.|Inocenta III]] nastavili su njegovu [[politika|politiku]] i proširili papinsku vlast. Pape su počele provoditi [[Inkvizicija|Inkviziciju]] i bacile [[Anatema|anatemu]] na [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|cara Svetog rimskog carstva]] [[Fridrik II., car Svetog rimskog carstva|Fridrika II]], time je završio sukob koji je započeo još u [[11. vijek]]u, njime je definitivno potkopana [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|carska]] moć za generacije koje dolaze. Centralizacija [[administracija|administrativnih]] i [[pravo|jurisdikcijskih]] funkcija provedena je osnivanjem [[Rimska kurija|Rimske kurije]] (organ službenika koji pomažu papi), ali je to istovremeno dovelo i do povećanja [[financije|financijskih]] i [[administracija|administrativnih]] poteškoća. Kako bi se mogla provesti neka [[reforma]] koja bi ublažila to stanje - [[1294]]. [[izbori|izabran]] je pobožni [[pustinjak]] Pietro da Morrone kao papa [[Celestin V.]]. Kako ipak [[Celestin]] nije bio na visini zadatka, on je već u [[januar]]u iste godine podnio [[ostavka|ostavku]] (kao jedan od rijetkih papa koji je to učinio svojevoljno). Sljedeći izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskog [[autoritet]]a - [[Bonifacije VIII.|Bonifacija VIII]] ([[1294]]-[[1303]]). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba s [[francuska|francuskim]] [[kralj]]em [[Philippe IV od Francuske|Philippom IV]], na kraju je to rezultiralo propašću [[srednji vijek|srednjovjekovnog]] papinstva. Poniženje koje je morao otrpjeti [[Bonifacije VIII.]] uz poslovičnu [[rim]]sku [[korupcija|korupciju]] prisilili su [[Vatikan]] da se zbog [[francuska|francuskog]] pritiska preseli [[1309]].u [[Avignon]]. Takozvano "[[Babilonsko ropstvo]]" papa potrajalo je do [[1377]].<ref name=brit/>
[[Avignon]]ski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovi [[rim]]ski predhodnici, ali se u ničem drugom nisu baš specijalno isticali. Tako je [[Ivan XXII.]] ([[1316]]-[[1334|34]]) ostao upamćen po svojoj borbi sa duhovnim [[franjevci]]ma i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Božjoj viziji (iskustvo Boga u životu nakon smrti). A [[Klement VI.]] ([[1342]].-[[1352|52]].) zapamćen je kao zaštitnik [[Židovi|Židova]] od progona za [[Crna smrt|Crnu smrt]], i kao veliki [[mecena]] [[umjetnost]]i. Nažalost i oni su nastavili sa praksom [[korupcija|korupcije]], iako su bili daleko od [[Rim]]a, ali su istovremeno zazivali [[vjera|vjersku]] i organizacijsku [[reforma|reformu]]. Kako se u to vrijeme da se [[Evropa|evropski svijet]] počeo atomizirati na svoje sastavne [[nacija|nacionalne]] dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.<ref name=brit/>
=== Pape za renesanse i reformacije===
[[Talijanska renesansa]], koja je često povezuje sa [[Francesco Petrarca|Petrarcinom]] [[smrt|smrću]] [[1374]]., i generalno promatra kao prekid sa [[srednji vijek|srednjovjekovnom]] kulturom, iako to nije sasvim točno, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.<ref name=brit/> Kontinuirani pad [[politika|političke]] moći [[Sveta stolica|Svete stolice]] ubrzan je [[Zapadna šizma|Zapadnom šizmom]] ([[1378]].-[[1417]].), [[raskol]]om u kojem su rivalske frakcije [[kardinal]]a [[izbori|izabrale]] svaka za sebe - pape u [[Rim]]u i [[Avignon]]u. [[Raskol]] je izbio i kao posljedica sve većih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti i [[Katarina Sijenska]] da se pape vrate u [[Rim]]. Papa [[Grgur XI.]] ([[1370]].-[[|1378|78]].) pokušao je za svog [[Pontifeks|pontifikata]] dokinuti taj [[raskol]], kao i njegov nasljednik - [[Urban VI.]] ([[1378]]-[[|1389|89]]), koji je to pokušao na takav način da je od sebe odbio velik broj [[kardinal]]a, koji su izabrali novog papu i vratili se u [[Avignon]]. Iako su tadašnji [[kršćanstvo|kršćani]] bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se našli. [[Teologija|Teolozi]] su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usuglašenosti, po njoj je [[Ekumenski sabor|ekumenski koncil]]
imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je [[koncil]]ski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.<ref name=brit/> ▼
Zapravo je tek [[Koncil u Konstanzu]] iz [[1417]]. okončao [[raskol]], odbijajući ili prihvaćajući [[ostavka|ostavke]] troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na [[Koncil u Pisi|Koncilu u Pisi]] [[1409]].).<ref name=brit/>▼
Za vrijeme [[Pontifeks|pontifikata]] pape [[Nikola V.|Nikola V.]] ([[1447]].-[[1455|55]].) došlo je do obnavljanja klasičnih studija koje su doprinijeli razvoju [[humanizam|humanizma]] i [[renesansa|renesanse]]. [[Nikola V.]] je također inicirao obnovu [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]] i [[Vatikanska biblioteka|Vatikanske biblioteke]]. Sujetni i razmetljivi papa [[Pavao II.]] ([[1464]].-[[1471|71]].), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veličanstveni [[Palazzo Venezia]] u [[Rim]]u. Njegov nasljednik papa [[Siksto IV.]] ([[1471]].-[[1484|84]].) nastavio je sa uljepšavanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju doživjeli kad je za papu [[izbori|izabran]] Rodrigo Borgija kao [[Aleksandar VI.]] ([[1492]].-[[1503]].). Taj proces se nastavio i za vrijeme pape [[Julije II.|Julija II.]] ([[1503]]-[[1513|13]]), koji se pokazao velikim [[mecena|mecenom]] [[umjetnost|umjetnosti]]. Na mnoge načine, [[Julije II.]] kog su prozvali "strašnim", svojim brojnim djelima iskazao se kao bolji [[knez]] nego [[svećenik]], i to zbog svoje ljubavi prema [[rat]]noj vještini i [[politika|političkim]] intrigama.
▲imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je [[koncil]]ski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.<ref
▲Zapravo je tek [[Koncil u Konstanzu]] iz [[1417]]. okončao [[raskol]], odbijajući ili prihvaćajući [[ostavka|ostavke]] troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na [[Koncil u Pisi|Koncilu
Njegov kurs slijedio je papa [[Lav X.]] ([[1513]].-[[1521|21]].), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga uživajmo".<ref name=brit/>
Tokom [[15. vijek|15]]. i [[16. vijek]]a, pape su prikupile poprilično [[kršćanstvo|kršćanskog]] kapitala, pa su se proslavile i kao [[mecena|mecene]] takvim [[umjetnik|umjetnicima]] kao što su [[Rafael]], [[Michelangelo Buonarotti|Michelangelo]] i [[Leonardo da Vinci|Leonardo]]. Kako se [[renesansa|renesansni]] [[Rim]] počeo profilirati sve više kao centar [[umjetnost]]i, [[nauka|nauke]] i [[politika|politike]], tako je i njegov [[vjera|vjerski]] utjecaj opadao. Time su započeli procesi koji su doveli do [[Protestantizam|protestantske]] [[Reformacija|reformacije]] u [[16. vijek]]u.<ref name=brit/>
Zbog toga nije ni čudo da su pape renesanse, od kojih je većina bila više uključena u kojekakve [[politika|političke]] i [[financije|financijske]] angažmane nego u [[vjera|vjerski]]život, pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape pokušali [[reforma|reformirati]] crkvu organiziravši [[Tridentski koncil]] ([[1545]].-[[1563|63]].) i [[Kontrareformacija|protureformaciju]]. [[Teologija|Teološke]] i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblik [[katolička crkva|katoličke crkve]] do druge polovice [[20. vijek]]a.<ref name=brit/>
=== Novovjeki pape ===
Linija 181 ⟶ 123:
Internacionalizacijom [[Kolegij kardinala|Kolegija kardinala]] koja je sprovedena za [[Pontifeks|pontifikata]] [[Ivan XXIII.|Ivana XXIII.]], povećan je broj [[kardinal]]a na broj koji je daleko premašivao [[granica|granicu]] od 70, koju je postavio [[Siksto V.]] - [[1586]]. Kao odgovor na taj problem [[Pavao VI.]] uveo je novi propis po kom [[kardinal]]i stariji od 80 godina, više nisu mogli glasati za papu, i tako ograničio broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako je [[Ivan Pavao II.]] ([[1978]].-[[2005]].) proglasio [[kardinal]]ima, daleko najveći broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojim [[dekret]]om (Apostolskom konstitucijom) iz [[1995]]. - Universi Dominici Gregis potvrdio je broj [[kardinal]]a koji mogu glasati na 120. Već slijedeće [[1996]]. izdao je niz pravila koja reguliraju [[Izbori|izbore]] za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u određenim okolnostima [[tradicija|tradicionalno]] potrebna većina od dvije trećine plus jedan glas - može zamijeniti jednostavnom većinom. Ovo pravilo je [[2007]]. ukinuo njegov nasljednik [[Benedikt XVI.]] ([[2005]]-[[2013|13]]).<ref name=brit/>
[[Pontifeks|Pontifikat]] pape [[Ivan Pavao II.|Ivana Pavla II.]], ostao je zabilježen kao jedan od najdužih u [[historija|historiji]], ostavio je dubok trag na [[Katolička crkva|crkvu]] i papinstvo. [[Karizma]]tičan i prilično voljeni lik - [[Ivan Pavao II.]] proputovao je svijetom više od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od ključnih uloga u raspadu [[komunizam|komunizma]] u [[Poljska|Poljskoj]] i ostatku [[Istočna Evropa|Istočne Evrope]]. Za svog dugog [[Pontifeks|pontifikata]] [[Kanonizacija|kanonizirao]] je brojne nove [[svetac|svece]] i napravio velike korake u međureligijskom dijalogu sa ne[[kršćanstvo|kršćanima]].<ref name=brit/> On je uspostavio formalne i pune [[diplomacija|diplomatske]] odnose sa [[Izrael]]om i inzistirao na pomirenju sa [[Židovi]]ma i [[Judaizam|Judaizmom]], bio je prvi papa koji se molio u [[sinagoga|sinagogi]], i uputio se [[historija|historijsko]] [[hodočašće]] u [[Jeruzalem]], za vrijeme kog se molio na [[Zid plača|Zidu plača]].<ref name=brit/> I pored te progresivnosti, on je zadržao [[tradicija|tradicionalne]] stavove o brojnim pitanjima, od onog o zaređenju žena, [[celibat]]u, [[homoseksualnost]]i, [[Kontrola rađanja|kontroli rađanja]] i [[abortus]]u.<ref name=brit/> Vrlo oštro se se suprotstavio [[Teologija oslobođenja|teologiji oslobođenja]], za koju je smatrao da je previše bliska [[
Njegov kruti stav protiv korištenja [[kondom]]a u sprječavanju [[Spolna bolest|spolno prenosivih bolesti]] bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekih [[politika|političara]] zbog tog jer je doprinjeo širenju [[AIDS]]-a u [[Afrika|Africi]]. [[Skandal]]i [[1990e|devedesetih]] i početkom [[20. vijek]]a vezani uz brojne slučajeve[[Seksualno zlostavljanje|seksualnog
| |||