Razlike između izmjena na stranici "Papa"

Dodana 17.284 bajta ,  prije 2 godine
potpuno novo, neću prepisivati od ignoranata
(Sadašnji papa je Papa Franjo)
(potpuno novo, neću prepisivati od ignoranata)
{{Vslika
[[Datoteka:Papa Francisco durante el Día de San José (19-03-2014).jpg|alt=Sadašnji papa je Papa Franjo|mini|Sadašnji papa je Papa Franjo]]
| ime =Papa
'''Papa''' ([[latinski jezik|lat.]] otac, tata) je naziv za čelnika [[Rimokatolička crkva|Rimokatoličke crkve]] (također: '''Sveti Otac'''), kao i službena oznaka oba [[Aleksandrija|aleksadrijska]] patrijarha (čelnika aleksandrijske [[Koptska crkva|Koptske crkve]] i [[Pravoslavna crkva|Grčko-pravoslavne crkve]]). Osim toga, još neke male crkvene zajednice katoličke crkve imaju na svom čelu papu.
| izvorno_ime =<small>Pappas</small>
| slika_panorama =Papa_Francisco_durante_el_Día_de_San_José_(19-03-2014).jpg
| veličina_slike =280px
| opis_slike =<center>[[Papa Franjo]] najnoviji papa
| lokacija_ime =[[Spisak država|Država]]
| lokacija_info ={{flag|Vatikan}}
}}
'''Papa''' ([[latinski jezik|latinski]] = [[otac]], od [[grčki jezik|grčkog]] ''pappas'' = otac<ref name=brit/>) je [[ime]] za poglavara [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] - najveće od tri [[kršćanske denominacije|kršćanske denominacije]]. [[Ime]] papa se napočetku koristilo za sve [[biskup]]e [[Zapadni svijet|Zapadnog svijeta]], i kao [[titula]] [[Patrijarh Aleksandrije|Patrijarha Aleksandrije]], koji još i dandanas nosi tu titulu. Od [[1073]]. papa [[Grgur VII.]] ograničio je korištenje tog [[ime]]na samo na [[rim]]skog [[biskup]]a, potvrđujući time praksu koja je postojala još od [[9. vijek]]a.<ref name=brit/>
 
== Historija ==
Ovaj članak obrađuje pojam pape kao čelnika Rimsko-katoličke crkve i [[Sveta Stolica|Svete Stolice]], jurisdikcija crkvene ovlasti i čelnikom neovisne suverene države [[Vatikan]]a, najmanje države na svijetu.
 
Prema službenoj [[kronika|kronici]] - [[Annuario Pontificio]], od [[Sveti Petar|sv. Petra]] koji se [[tradicija|tradicionalno]] smatra prvim [[papa|papom]], izredalo se više od 260 [[papa]].
Vrijeme koje papa provede na čelu naziva '''pontifikatom''', a njegov prijestol se naziva '''Apostolska Stolica''' (lat. ''Cathedra Petri''). Od [[1871]]. godine, Vatikanska palača se nalazi na [[Trg Sv. Petra|Trgu Sv. Petra]] pored [[Crkva Sv. Petra|Vatikanske bazilike]] , a papinska katedrala je [[Bazilika Sv. Ivana Lateranskog|bazilika Svetog Ivana na Lateranu]].
Od njih su 78 su proglašeni [[svetac|svetim]], uz to postojalo je i nekoliko [[antipapa]]. Većina nositelja te [[titula|titule]] bili su [[Rim]]ljani ili [[Italijani]], uz nešto pripadnika drugih [[evropa|evropskih]] [[narod]]a, i svi odreda [[muškarac|muškarci]], iako je po [[legenda|legendi]] iz [[13. vijek]]a to bila i jedna [[žena]] - [[Papisa Ivana]]. Tokom dvije hiljade godina
razvoja papinskog sistema i prakse izbora papa u [[konklava]]ma, pape su imale jednu od ključnih uloga u [[svijet|svijetskoj]] i [[historija|historiji]] [[Zapadni svijet|Zapadnog svijeta]].<ref name=brit/>
 
Početkom [[3. vijek]]a [[titula]] papa koristila se kao izraz poštovanja za ljude na visokim crkvenim položajima. Od [[5. vijek]]a počeo se naročito koristiti kao [[ime]] za [[rim]]skog biskup]]a, a nakon [[8. vijek]]a po [[Zapadni svijet|Zapadu]] isključivo za njega.<ref name=pope/>
== Povijest ==
Sve to potvrđeno na [[Firentinski koncil|Firentinskom koncilu]] [[1439]]., a nakon tog i na [[Prvi vatikanski saborl|Prvom vatikanskom koncilu]] iz [[1870]]. i to kao [[dogma]], to je potvrdio i [[Drugi vatikanski koncil]] održan [[1964]]. Sukus tih teza je da je da je sam [[Isus Krist]] prenio položaj prvenstva u crkvi isključivo [[Sveti Petar|sv. Petru]]. [[Prvi vatikanski saborl|Prvi vatikanski koncil]] je definirao primat [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao neoborivu činjenicu, referirajući se na tri klasična [[Novi zavjet|novozavjetna]] [[tekst]]a koja su povezana sa tim, a to su [[Evanđelje po Ivanu]] (1:42, 21:15), i iznad svega [[Evanđelje po Mateju]] (16:18.) [[Koncil]]i su shvatili te tekstove, zajedno sa [[Evanđelje po Luki|Evanđeljem po Luki]] (22,32), kao jasni dokaz da je sam [[Isus Krist]] postavio [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao [[Apostoli|apostolskog]] [[kneza]] i poglavara [[crkva|crkve]], kao nepogrešivi [[autoritet]], po pitanju [[vjera|vjere]] i [[moral]]a.<ref name=pope>{{cite web
| url =https://www.ewtn.com/jp2/papal3/thepope.htm
| title =''Pope''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=ewtn}}</ref>
[[Historija]] papinstva može se podijeliti u pet glavnih perioda: Prve pape, od [[Sveti Petar|sv. Petra]] do [[Pelagije II.|Pelagija II.]] ([[590]].); Pape za [[srednji vijek|srednjeg vijeka]], od [[Grgur I.|Grgura I]] do [[Bonifacije VIII.|Bonifacija VIII]] ([[590]].-[[1303]].); Pape za [[renesansa|renesanse]] i [[Reformacija|reformacije]], od [[Benedikt IX.|Benedikta IX.]] do [[Pio IV.|Pia IV.]] ([[1303]].-[[1565]].); [[Novi vijek|Novovjeki]] pape, od [[Pio V.|Pia V.]] do [[Klement IV.|Klementa IV.]] ([[1566]].-[[1774]].) i Pape [[Najnovije doba|novih vremena]] od [[Pio VI.]] ([[1775]].- [[1799|99]]).<ref name=brit/>
 
=== Prve pape ===
Sam se naziv papa izvorno rabio na Istoku i njime su se označavali [[biskup]]i, [[opat]]i i , čak i obični [[svećenik|svećenici]]. Do 3. stoljeća to je titula za biskupe, a od 5. stoljeća je počasni naziv rimskog crkvenog poglavara. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih crkava, papa je nasljednik [[apostol]]a [[Sveti Petar|Petra]], koji je bio prvi [[rimski biskup]] i najvjerojatnije [[67]]. godine poginuo u atentatu u [[Rim]]u. Iako neki od kritičara to osporavaju, to se potvrđuje navodom iz [[Biblija|Biblije]] (Evanđelje po Mateju, 16:18-19), gdje u [[vulgata|vulgati]] stoji:
 
Osim nekih aluzija na [[Rim]] u [[Prva Petrova poslanica|Prvoj Petrovoj poslanici]], nema nikakvih [[historija|historijskih]] dokaza da je [[Sveti Petar|sv. Petar]] doista bio prvi [[rim]]ski [[biskup]], kao i to da je živio u [[Rim]]u.<ref name=brit/> On je prema [[tradicija|tradiciji]] u [[Rim]]u bio i [[Razapinjanje|razapet]], za velikih [[Progoni kršćana|hajki na kršćane]] sredinom [[60--e|60-ih]], i to naopako sa [[glava|glavom]] preme dolje. Bez obzira na to do kraja [[1. vijek]]a, njegov boravak u imperijalnoj prijestolnici postao je činjenica, u koju su vjerovali brojni [[kršćanstvo|kršćanski]] lideri. [[Rim]] je dobio primat i počasno mjesto, vjerojatno i zbog tog jer se uporno tvrdilo, da se u njemu nalaze [[grobnica|grobovi]] [[svetac|svetih]] [[Sveti Petar|Petra]] i [[Pavle iz Tarsa|Pavla]]. Te tvrdnje dobile su na težini, kad su [[1939]]. ispod [[oltar]]a [[Bazilika sv. Petra|Petrove bazilike]] - pronađene [[kosti]] za koje je papa [[Pavao VI.]] ([[1963]].-[[1978|78]].) - [[1965]]. izjavio da su autentične. Uz to činjenica da su brojni [[martir]]i, koji su [[smrt|umrli]] za [[vjera|vjeru]] potjecali iz [[Rim|prijestolnice]] [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], dala je [[rim]]skim zahtjevima za prvenstvom - dodatnu težinu. Krajem [[2. vijek]]a pojavila se - Petrova teorija, koja je dodatno ojačala poziciju [[Rim]]a, po njoj je sam [[Isus Krist]] odabrao [[Sveti Petar|Petra]] da bude njegov predstavnik na zemlji i vođa [[kršćanstvo|kršćanske crkve]], kao i to da se ta pozicija prenosi na njegove njegove naslednike - rimske biskupe. Prema teoriji [[Isus]] ga je nazvao [[stijena|stijenom]] (Petros) crkve i rekao mu; "Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, a sve što vezujete na zemlji bit će vezano na nebu , i sve što izgubite na zemlji bit će otklonjeno na nebu "([[Evanđelje po Mateju|Matej]] 16: 18-19).<ref name=brit/>
''Tu es Petrus et super hanc petram aedificabo Ecclesiam meam et portae inferi non praevalebunt adversum eam.<br />Et tibi dabo claves regni coelorum.<br />Quodcumque ligaveris super terram, erit legatum et in coelis.<br />Et quodcumque solveris super terram, erit solutum et in coelis.''
Pozicija [[Rim]]a bila je ugrožena sredinom [[3. vijek]]a, kad su sukobili [[biskup]] [[Kartaga|Kartage]] [[Ciprijan]] i papa [[Stjepan I., papa|Stjepan I.]] ([[254]].-[[257]].) oko [[Stjepan I., papa|Stjepanove]] tvrdnje o doktrinarnom [[autoritet]]u nad univerzalnom (katolikos) crkvom. Ipak u kritičnom periodu između papa [[Damaz I.|Damaza I.]] ([[366]].-[[384]].) i [[Papa Lav I|Lava I]] ([[440]].-[[461]].), čak devet papa dalo je snažnu podršku rimskom primatu, usprkos rastućem izazovu [[Vaseljenska patrijaršija|Konstatinopolske patrijarhije]], iza koje je stao [[Bizant]].<ref name=brit/>
 
[[Papa Lav I|Lav I.]], jedan od dvojice papa koji je dobio [[epitet]] "Veliki", imao je ključnu ulogu u ranoj [[historija|historiji]] papinstva. Pored [[titula|titule]] pape, dodao si je i stariju [[Rimsko Carstvo|rimsku]] [[titula|titulu]] - [[Pontifex Maximus]] (glavni [[svećenik]]). Uz to je učinio važnu razliku između pape kao ličnosti i njegove funkcije, tvrdeći da se funkcijom dobija i sva moć koja je dana [[Sveti Petar|sv. Petru]].<ref name=brit/> Iako je [[Halkedonski sabor|Halkedonski koncil]], kog je sazvao i organizirao [[Bizantsko Carstvo|bizantski]] [[car]] [[Markijan]] [[451]]., dao [[Vaseljenska patrijaršija|konstatinopolskom]] [[Patrijarh (kršćanstvo)|patrijarhu]] istu poziciju na [[Bizantsko Carstvo|Istoku]], kakvu je rimski biskup imao na [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadu]], ostao je zapamćen i po nastupu [[Papa Lav I|Lava I.]] koji je odlučno govorio o [[dogma|dogmatskim]] pitanjima, poput samog [[Sveti Petar|Petra]] i time na neki način istaknuo primat pape.<ref name=brit/>
Na [[hrvatski jezik|hrvatskom]] prijevodu:
Vezu između [[Sveti Petar|Petra]] i pozicije rimskog biskupa naglasio je [[Gelazije I]] ([[492]].-[[496]].), kao prvi papa koji se nazvao - "Kristovim vikarom". [[Gelazije I|Galezije]] je u svom pismu [[Bizantsko Carstvo|bizantskom]] [[car]]u - Duo sunt (Dvoje su) u kom je artikulirao dualističku strukturu moći, inzistirajući na tom da papa utjelovljuje duhovnu moć, za razliku od [[car]]a kome pripada temporalna svjetovna moć. Ta pozicija koju je podržao i papa [[Pelagije I.]] ([[556]]-[[561]]) postala je važan dio [[srednji vijek|srednjovjekovne]] [[Eklesiologija|eklesiologije]] i [[politika|političke]] teorije.<ref name=brit/>
 
=== Pape za srednjeg vijeka===
''A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. .<br /> Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .<br /> a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.''
 
Iako je mnogo tog o prvim papama, zaklonjeno velom tajni, većina [[naučnik|istraživača]] se slaže da su rimski [[biskup]]i bili [[izbori|birani]] slično kao i drugi biskupi, odnosno da ih je birao lokalni [[kler]] i vjernici, iako postoje dokazi da su pojedini biskupi pokušali sami postaviti svoje nasljednike.<ref name=brit/> [[Izbori]] nisu bili uvijek miroljubivi, jer su se frakcije
U [[1.Klementovo pismo|Prvom]] pismu rimskog biskupa Klementa iz [[98]]. godine [[Korint]]u u kojem rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih [[svećenik|presbytera]] a u vezi sa ubojstvom Petra i Pavla u Rimu.
oko rivalskih kandidata znale zakrviti, pa su i [[car]]evi morali intervenirati; na kraju su čak morali preuzeti brigu o izboru. Nakon [[Pad Rimskog Carstva|Pada Zapadnog Carstva]] - [[476]]., utjecaj [[Bizantsko Carstvo|bizantskih]] [[car]]eva na pape, vremenom je oslabio, dok je istovremeno ojačao onaj [[Germani|germanskih]] vladara i vodećih [[rim]]skih [[Patriciji|patricijskih]] [[porodica]]. Kako je prostor [[Zapadno Rimsko carstvo|Zapadnog Carstva]] za [[Rani srednji vijek|Ranog srednjeg vijeka]] bio [[politika|politički]] nestabilan, pape su često bili prisiljeni činiti kojekakve ustupke svjetovnim vladarima u zamjenu za zaštitu. Nakon propasti efikasne [[bizant]]ske kontrole nad [[Apeninski poluotok|Apeninskim poluotokom]] u [[8. vijek]]u, pape su pomoć potražile kod novih [[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|njemačkih vladara]], služeći im kao simbol [[car]]ske slave.<ref name=brit/>
 
Papa [[Grgur I.]] ([[590]].-[[604]].) bio je prvi [[srednji vijek|srednjovjekovni]] papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svog [[Pontifeks|pontifikata]] suočio sa brojnim izazovima, uključujući [[kuga|kugu]], [[glad]] i prijetnje [[Bizant]]a i [[Langobardi|Langobarda]] ([[germani|germanskog naroda]] koji je tokom [[6. vijek]]a provalio na [[Apeninski poluotok]]). Iako je lično vjerovao da je samo dio [[kršćanstvo|kršćanske]] zajednice na čijem je čelu [[Popis bizantskih careva|bizantski car]] - [[Grgur I.]] je ipak svoju pažnju usmjerio prema [[germani|germanskim narodima]] koji su naslijedili [[Antički Rim|Rimljane]] kao vladari [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnog rimskog carstva]].<ref name=brit/> Na taj je način je utro put budućim papama po [[Zapadni svijet|Zapadu]].<ref name=brit/>
U povijesti Rimokatoličke crkve samo ime «''papa''» se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku [[Marcelije|Marcelija]] (†[[304]].) a prvi se «''papom''» zvanično naziva rimski biskup [[Siricus]] ([[385]]. – [[399]].), dok sam naziv «''papa''» za sve rimske biskupe uvodi papa [[Grgur I.]] ([[590]]. – [[604]].). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u povijesti je poznato više titula rimskog biskupa. Pa tako, primjerice, papa Grgur I. se nazvao '''Servus servorum Dei''' (na hrvatskom - '''Sluga sluga Božjih'''). Danas se rabi i naziv '''Summus Pontifex''' (Vrhovni svećenik), što je nekoć bio naziv i za [[biskup]]e.
 
Od brojnih važnih uspjeha [[Grgur I.|Grgurova]] [[Pontifeks|pontifikata]] treba spomenuti njegov napor da zaustavi [[invazija|invaziju]] [[Langobardi|Langobarda]] i uspjeh kad ih je [[Preobraćenje|preobratio]] iz [[Arijanstvo|arijskog kršćanstva]] u [[kršćanstvo|prozapadne kršćane]], uz uspješnu reorganizaciju velikih papinskih [[feud]]a. Pored tog doprinjeo je razvoju [[srednji vijek|srednjovjekovne]] duhovnosti, napisavši brojne spise, kao što je Moralia in Job, [[moral]]ni komentar, a valja spomenuti i njegovu [[Evangelizacija|evangelizacijsku]] misiju u [[Englesku|Engleskoj]].<ref name=brit/>
Do vremena pape Grgura I., rimski biskupi se označavaju titulom [[Pontifex Maximus]], koju je uveo papa [[Leon I.]] ([[440]]. – [[461]].), a čije ime potječe iz razdoblja rane [[Rimska Republika|Rimske Republike]]. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, su nosili rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara [[Gratinije|Flavija Gratinija]] ([[375]].), koji se pod utjecajem [[Ambrozije Milanski|Ambrozija Milanskog]], tijekom [[Arijanski sukob|Arijanskog sukoba]], odbija nazvati Pontifexom Maximusom.
 
I on je inzistirao na tezi [[Papa Lav I|Lava I.]] po kojoj su pape nasljednici svih ovlasti [[Sveti Petar|sv. Petra]], pa se na njihove odluke nemože žaliti.<ref name=brit/>
U [[Srednji vijek|srednjem vijeku]] bilo je situacija, gdje je postojala više papa istovremeno, jer je u isto vrijeme pored kononski izabranog pape postojao i [[antipapa]]. Razlog tome je bila podjela unutar samog [[Kardinalski zbor|Kardinalskog zbora]] i gdje su onda rimski carevi ili rimske vlastelinske obitelji sami odlučivali o papi. Istovremeno su postojala 2-3 , a ponekad čak i do 4 antipape.
Usprkos [[Grgur I.]] uspješnom [[Pontifeks|pontifikatu]], stanje papinstva i dalje je bilo neizvjesno, nakon što se [[Bizant]] povukao sa [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]] a [[Langobardi]] nastavili ugrožavati sigurnost [[Rim]]a. Situacija se pogoršala tokom [[8. vijek]]a nakon što je novi [[Popis bizantskih careva|bizantski car]] [[Lav III Isavrijac|Lav III]] obnovio moć [[Bizantsko carstvo|Bizanta]] uspješno odbacivši [[arapi|arapsku]] [[invazija|invaziju]] sa [[istok]]a. [[Lav III Isavrijac|Lav III]] je reorganizirao carstvo i nametnuo nove [[porez]]ne obaveze svojim [[Apeninski poluotok|apeninskim]] subjektima. Također je intervenirao u [[Dogma|doktrinarnim]] vjerskim pitanjima, i to bez ikakvih konzultacija sa papama - tako je uveo [[politika|politiku]] [[Ikonoklazam|ikonoklazma]]. Nova imperijalna [[porez|fiskalna]] i [[vjera|vjerska]] [[politika|politika]] i ograničena imperijalna podrška protiv [[Langobardi|Langobarda]] potaknule je pape da pronađu nove zaštitnike.<ref name=brit/>
Tako je [[739]]. papa [[Grgur III (papa)|Grgur III]] ([[731]]-[[741]]) poslao neuspješnu molbu za pomoć [[Franačka|franačkom]] [[majordom]]u na [[dvorac|dvoru]] [[Karlo Martel|Karla Martela]] (koji je bio nosioc [[politika|političke]] moći u kraljevstvu)<ref name=brit/>Kad su [[Langobardi]] ponovno zaprijetili [[Rim]]u, papa [[Stjepan II., papa|Stjepan II.]] ([[752]]-[[757]]) pobjegao je u [[Franačka|Franačku]] pod zaštitu [[Pipin Mali|Pipina Malog]], koji je [[751]]. postao prvi [[Karolinzi|karolinški]] kralj]] [[Franci|Franaka]].<ref name=brit/> [[Stjepan II., papa|Papa Stjepan II.]] je [[754]]. i formalno [[krunidba|okrunio]] [[Pipin Mali|Pipina Malog]], te iste godine [[Pipin Mali|kralj]] je sa svojom [[vojska|vojskom]] krenuo na [[jug]], pa je do [[756]]. uspio vratiti vlast papa po centru [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]], tad je svojom [[Pipinova darovnica|darovnicom]] dao [[Stjepan II., papa|papi]] zemlje koje su postale nukleus [[Papinska Država|Papinske Države]], koja je egzistirala sve do [[1870]].<ref name=brit/>
 
Ti su događaji vjerojatno inspirirali sastavljanje [[Konstantinova donacija|Konstantinove donacije]], koja se kasnije pokazala kao [[Falsificiranje|falsifikat]]. Na osnovu nje se tvrdilo da je prvi [[kršćanstvo|kršćanski]] [[car]] [[Konstantin Veliki]], dao vlast nad [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnim rimskim carstvom]] papi [[Silvestar I.|Silvestru I]]. koji ga je [[krunidba|okrunio]] za cara i izliječio od [[Lepra|lepre]]. Kasnije je počela služiti kao jedan od dokaza za papinske tvrdnje o suverenitetu nad [[Zapadni svijet|Zapadnom Evropom]].<ref name=brit/>
Bilo je više papa koji su bili prognani iz Rima i umrli u izgnanstvu, gdje je najpoznatiji slučaj pape prognanog u [[Avignon]] u [[Francuska|Francuskoj]] od [[1305]]. do [[1377]]. godine.
 
Povezujući sudbinu prvenstva [[Rim]]a sa [[Pipin Mali|Pipinovom]] podrškom, kao i ostalih vladara iz [[Karolinzi|karolinške dinastije]] - [[Stjepan II., papa|Stjepan II.]] i njegovi nasljednici stekli su snažnog zaštitnika. Nakon tog je [[769]]. održan [[koncil]] na kom je odlučeno da se [[izbori|izbor]] za novog papu, više neće održavati u [[Konstantinopolj|Konstantinopolisu]] već na [[Franačka|franačkom]] [[dvorac|dvoru]].<ref name=brit/>
Tijekom pontifikata 265 papa bilo je i nekih kurioziteta, pa je tako, primjerice, papa [[Silverij]] ([[536]]. – [[537]].) bio sin pape [[Ormisd]]a ([[514]]. – [[523]].), a dvojica rođene braće su naslijedili jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama se vrlo malo ili uopće ništa ne zna - papa [[Urban I]]. ([[222]]. – [[230]].). Vrijeme pontifikata papa su također vrlo različiti. Najmanji pontifikat je imao Stjepan, koji je [[752]]. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro i ne nalazi se na listi papa. Posljednji papa koji je kratko bio papa (samo 33 dana) je papa [[Ivan Pavao I]]., prethodnik [[Ivan Pavao II|Ivana Pavla II]]. Sveti Petar je bio papa 37 godina , a papa Ivan Pavao II. više od 26 godina.
 
[[franci|Franačko]]-papinski savez bio je ojačan kad je papa [[Lav III. (papa)|Lav III]] ([[795]]-[[816]]), nakon razdoblja nemira u [[Rim]]u, koji je završio [[karolinzi|karolinškom]] intervencijom, [[krunidba|okrunio]] na [[Božić]] [[800]]. - [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] kao [[Sveto_Rimsko_Carstvo#Karolinški_prethodnici|Rimskog cara]]. Iako su pape tim savezom dobile izvjesnu sigurnost, oni su istovremeno izgubili dio dotadašnje nezavisnosti, jer su i [[Karolinzi]] nastavili sa sličnom [[politika|politikom]] kao i [[bizant]]ski i [[Rimsko Carstvo|rimski]] prethodnici, preuzevši značajnu kontrolu nad franačkom crkvom a i nad samim papom. Ipak s druge strane, i pape su imale izvjestan utjecaj na [[karolinzi|karolinške]] poslove zadržavajući pravo na [[krunidba|krunidbu]] njihovih [[car]]eva, a ponekad se nisu ustručavali ni od direktne intervencije u [[politika|političkim]] sporovima.<ref name=brit/>
Mjesto rimskog biskupa je bilo vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape [[Formosus]]a ([[891]]. – [[896]].), koji je tijekom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku [[Tibar]].
 
Kad je [[karolinzi|karolinška]] moć nakon [[9. vijek|9]] i [[10. vijek]]a oslabila, papinstvo se ponovno našlo na udaru moćne [[rim]]ske [[aristokracija|aristokracije]], uključujući i [[porodica|porodicu]] [[Crescenzi]]. Rivalitet nad tim tko će steći kontrolu nad papinskim [[tron]]om uz veliku mrežu pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprilično kaotično stanje privuklo je pažnju [[Oton I|Otona I]] koji je [[962]]. godine oživio carstvo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem - [[Oton I]] je sa puno pouzdanja podupirao papu - [[Ivan XII.|Ivana XII]] ([[955]].-[[964]]) koji je trebao uvesti reda u taj [[moral]]ni kaos.<ref name=brit/>
U povijesti pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa [[Celestin V.]] ([[1294]].), krštenog imena Pietro del Morrone, bio pustinjak poznat po svojoj pomoći siromašnih. Bio je toliko skroman da je čak živio i u maloj špilji. Kardinali izbornici su bili toliko ganuti tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da prihvati poglavara, što je na kraju i prihvatio ali je samo na mjestu pape proživio 6 mjeseci. Za razliku od njega španjolac, papa [[Aleksandar VI.]], svjetovnog imena Rodirgo de Borgio je bio vinogradar i bogatun koji je kupio prijesto, a od Apostolske stolice napravio veliki unosan posao za sebe. Čak se nije odrekao ni seksa i imao je devetoro djece. Njapoznatija je njegova kćerka, [[Lucrecija Borgia]]. Po njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama je bio i [[Leon X.]] ([[1513]]. – [[1521]].), koje je ekskomunicirao tijelo [[Martin Luther|Martina Luthera]], a poznat je i po riječima: «Bog je dao Svetu stolicu, stoga uživajmo u njoj!». Bio je izabran kao vrlo mlad za papu, u svojoj 37. godini, prijevarom – uvjerio je svojeg protukandidata da je bolestan i da neće dugo živjeti.
 
Krajem [[10. vijek|10]]. i početkom [[11. vijek]]a problemi na papinskom [[dvorac|dvoru]] i [[politika|politički]] uvjeti na [[Apeninski poluotok|Apeninskim poluotoku]] postali su takvi, da su pojačane bliske veze između papa i [[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|njemačkih careva]], što je postalo naročito izraženo od papa [[Silvestar II (papa)|Silvestra II]] ([[999]]-[[1003]]) i [[Oton II|Otona II]]. Ipak i bez obzira na taj savez, kako su [[car]]evi bili često odsutni iz [[Rim]]a, lokalna [[aristokracija]] bi se ponovno dočepala poluga vlasti, jer su pape tog vremena bili slabi i [[korupcija|korumpirani]]. Ali čak i u ta mračna vremena [[10. vijek|10]]. i [[11. vijek]]a - [[Rim]] je ostao centar [[Hodočašće|hodočašća]] kao grad [[Sveti Petar|sv. Petra]] brojnih [[martir]]a i [[svetac]]a.<ref name=brit/>
Jedan od kurioziteta u povijesti papa je i takozvano proročanstvo [[Sveti Malahije|Svetog Malahija]] gdje će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 277. na listi papa.
 
Uz sve to - [[11. vijek]] bio je doba [[revolucija|revolucionarnih]] promjena u evropskom društvu. Sve je počelo [[1049]]. kad se papa [[Lav IX.]] ([[1049]]. - [[1054|54]].) pridružio širokoj [[reforma|reformskoj]] inicijativi koja je započela još početkom [[10. vijek]]a, predstavljanjem moralnih i institucionalnih [[reforma|reformi]] na [[Koncili iz Remsa|Koncilu u Reimsu]], čime je iniciran pokret [[Gregorijanske reforme|reformskoj]] (nazvan po njegovom lideru - papi [[Grgur VII.|Grguru VII]] [[1073]]-[[1085|85]]). [[reforma|Reformatori]] su nastojali vratiti [[sloboda|slobodu]] i [[nezavisnost]] crkve i čvrsto razlikovali [[kler]] od svih ostalih društvenih [[stalež]]a.<ref name=brit/> Naglašavajući jedinstveni status [[kler]]a i njegovu veliku odgovornost za [[vjera|duhovni]] život svakog pojedinca, oni pokušali su zaustaviti praksu [[simonija|simonije]] (kupnja ili prodaja [[crkva|crkvenih]] položaja) i [[brak]] [[kler]]ika.<ref name=brit/>
== Zvanične titule ==
 
Papa [[Nikola II (papa)|Nikola II.]] ([[1059]].-[[1061|61]].) uveo je jednu važnu mjeru, to je bio je [[izbori|izborni]] [[dekret]] iz [[1059]]. Njime su [[kardinal]]i organizirani kao savjetodavni organ papa, na taj način su postavljeni temelji za stvaranje budućeg [[Kolegij kardinala|Svetog kolegija kardinala]]. Taj novi organ imao je pravo imenovanja novih papa, čime je potaknuta nezavisnost [[izbori|izbora]] papa i ograničeno [[car]]sko uplitanje. Daljnje [[reforma|reforme]] naglašavale su prvenstvo Rima u [[vjera|vjerskim]] pitanjima i apsolutnu subordinaciju [[kler]]a i [[laik]]a papi.<ref name=brit/>
* Biskup Rima,
Te rezolutne tvrdnje o papinskom primatu, pogoršale su napetosti između [[Rim]]a i [[Konstantinopolj|Konstantinopolisa]] i na kraju su [[1054]]. dovele do [[Raskol Istoka i Zapada|Raskola Istoka i Zapada]] - između [[Katolička crkva|Katoličke]] i [[Pravoslavna crkva|Pravoslavne crkve]].<ref name=brit/>
* Vikar Isusa Krista,
* Nasljednik prvaka apostola,
* Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
* Zapadni patrijarh,
* Primas Italije,
* Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
* Suveren države Vatikan,
* Servus Servorum Dei (''Sluga sluga Božjih'')
 
Drugi značajan razvitak koji je prouzročila papinska [[reforma|reforma]] započeta [[1049]]. bila je [[Borba za investituru]]. Taj sukob između pape [[Grgur VII.|Grgur VII.]] i [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|cara Svetog rimskog carstva]] [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinricha IV]] izbio je kad se [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinrich]] pozvao na višegodišnje carsko pravo da intervenira kod [[izbori|izbora]] lokalnih [[biskup]]a i [[kler]]a, i na taj način efikasno kontrolira svoju vlast.<ref name=brit/>
== Papska obilježja i simboli ==
 
Taj sukob uzdrmao je dotadašnja pravila koja su vladala po [[kršćanstvo|kršćanskom]] [[Zapadni svijet|zapadu]]. Poziciju pape iznio je u svom [[dekret]]u - [[Dictatus papae]][[Grgur VII.]] kog je napisao [[1075]]., u njemu je ponovno naglasio da je papa najviši [[crkva|crkveni]] [[autoritet]]. Iako je [[Grgur VII.]] bio primoran da pobjegne iz [[Rim]]a, pa je i umro u [[egzil]]u, na kraju su prevladavali njegovi ideali, od tvrdnje o [[svetost|sakralnom]] kraljevstvu do negiranja bilo kakvih [[carsko]] - [[kralj]]evskih intervencija u crkvene poslove. Za razliku od njega - [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinrich IV]] je umro pod prijetnjom [[eskomunikacija|ekskomunikacije]]. Nasljednik [[Grgur VII.|Grgura VII]] - [[Urban II.]] ([[1088]].-[[1099|99]].) uspio je obnoviti [[rim]]ski prestiž kad je [[1095]]. pokrenuo [[Prvi križarski rat]].<ref name=brit/>
* Papska '''tijara''' ili ''Triregnum'' – stilizirana biskupska kapa, okrunjena sa tri krune. Posljednja trojica papa su odbila biti krunisana, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa [[Pavao IV]]. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od [[kardinal]]a, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspećem (potječe iz 13. stoljeća).
 
[[12. vijek]] bio je period rasta i transformacija tokom kojeg je završen proces [[reforma|reformi]] [[Grgur VII.|Grgura VII]], pa je i papinstvo prilagođeno novoj realnosti, na osnovu događaja iz prethodnog [[vijek]]a. Papinstvo se kao [[tradicija|tradicionalni]] [[religija|religijski]] centar crkve, razvilo u veliku [[administracija|administrativnu]] i [[birokracija|birokratsku]] instituciju. Tad je papinski [[dvorac|dvor]] na neki način postao [[vrhovni sud]], koji je imao jurisdikciju u širokom rasponu [[pravo|pravnih]] stvari i kreirao vrlo sofisticirane [[zakon]]e i propise. Kako se nekad govorilo da su svi putevi vode u Rim, misleći prvenstveno na [[religija|religiju]], odtad se moglo reći da svi putevi vode u Rim zbog [[Kanonsko pravo|Kanonskog prava]]. Zbog tog uopće nije bilo slučajno, da je čak nekoliko sljedećih papa proglašeno [[svetac|svetim]].<ref name=brit/>
* '''Ključevi Carstva Nebeskog''' – oslika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:
''Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .<br /> a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.''
 
Pape su se također prilagodile promjenjenim društvenim, [[vjera|vjerskim]] i [[politika|političkim]] prilikama, tako da su i sami bili inicijatori stvaranja vlastitih. Nova [[izbori|izborna]] pravila koja je inicirao [[Grgur VII.]] tek su djelomično riješila probleme vezane uz [[Apostolsko nasledstvo|papinsku sukcesiju]], pa je zbog toga crkva pretrpjela dva [[raskol]]a u [[12. vijek]]u. Od [[Izbor 1130|Izbora 1130]] do [[Konklava 1159|Konklave iz 1159]], ovaj posljednji rezultirao je obnovljanjem sukoba između pape i cara [[Friedrich I Barbarossa|Friedricha Barbarosse]]. Na kraju je završio tako da je legitimnim papom proglašen [[Aleksandar III (papa)|Aleksandar III]] ([[1159]].-[[1181|81]].). Svađa zbog [[Konklava 1159|Konklave iz 1159]] dovela je do odluke [[Treći lateranski koncil|Trećeg lateranskog koncila]] iz [[1179]]. po kojoj je kod [[izbori|izbora]] pape bila potrebna dvotrećinska većinu glasova [[kardinal]]a.<ref name=brit/>
Oslikava dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebrni ključ oslikava i moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.
 
Pape tog vremena morale su se suočiti sa brojnim novim izazovima, od nastojanja [[Apeninski poluotok|apeninskih]] [[grad]]ova da si osiguraju [[nezavisnost]] od svagog [[car]]skog ili [[biskup]]skog uplitanja, do bujanja [[hereza|heretičnih]] pokreta kao što su bili [[Valdenzi]] i [[Katari]].<ref name=brit/>
* '''Papski prsten''' (''Ribarski prsten'') ([[latinski jezik|lat.]] ''anulus piscatoris'') – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, sa imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje [[1265]]. godine u pismu pape [[Klement IV|Klementa IV.]] svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata okačenom papskom Bulom, a osobna pisma sa «…..žigom Ribara». Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora koji se razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata pokojnog pape.
 
[[Kršćanska teologija|Kršćanski teolog]] i [[pravnik]] - [[Inocent III.]] ([[1198]].-[[1216]].) bio je jedan od najmlađih papa kad se uspeo na [[tron]]. Pa je sa velikim žarom reagirao na sve izazove sa kojima se suočavala [[crkva]]. [[Inocent III.]] ojačao je instituciju - pape, predstaviši se kao [[Krist]]ov [[vikar]] na zemlji, posrednik između [[Bog]]a i [[svijet|čovječanstva]].
* '''Palij''' - je bijela vrpca koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a pokazuje težinu službe koju na sebe novoizabrani papa preuzima.
Obnovio je efikasnu vladu [[Papinska Država|Papinske Države]], za njegovog [[Pontifeks|pontifikata]] [[Engleska]], [[Bugarska]] i [[Portugal]] postale su papinska [[feud|lena]]. [[Inocent III.]] je proširio papinsku [[pravo|pravnu]] nadležnost tvrdeći da je nadležan za sva pitanja vezana za grijeh, pa se aktivno uplitao u [[politika|političke]] prilike [[FrancuskaFrancuske]] i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Pokrenuo je [[Četvrti križarski rat]] ([[1202]].-[[1204|04]]), koji je doveo do [[Pad Carigrada (1204)|Pada Konstantinopolisa]] i [[Katarski krstaški rat|Katarskog križarskog rata]], koji je bio namijenjen gušenju [[hereza|hereze]] po [[Francuska|Južnoj Francuskoj]], uz to ostao je upamćen kao onaj koji je odobrio [[zakon]] po kom su [[Židovi]] morali nositi specijalnu [[odjeća|odjeću]].<ref name=brit/>
 
Uz sve to bavio se i čisto [[religija|religijskim]] pitanjima, odobrivši redove [[Franjo Asiški|Franje Asiškoga]] ([[Franjevci]] [[1209]].) i [[Sveti Dominik|sv. Dominika]] ([[Dominikanci]] [[1215]].). Predsjedao je [[Četvrti lateranski koncil|Četvrtim lateranskim koncilom]] održanim [[1215]]., koji je pokrenuo različite [[reforma|reforme]] i odobrio korištenje termina
* '''Umbracullum''' – '''baldahin''', ( [[talijanski jezik|tal.]] = svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom nosiljkom i sl., ''Rječnik Hrvatskog jezika'', [[Vladimir Anić|V. Anić]] ), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je rabio papa [[Aleksandar VI]]. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papske države. Danas se to obilježje ne upotrebljava više ali još uvijek se nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
[[transupstancijacija]] kojim je opisana [[Euharistija|euharistijska transformacija]].<ref name=brit/>
 
Tokom [[13. vijek]]a, nasljednici [[Inocent III.|Inocenta III]] nastavili su njegovu [[politika|politiku]] i proširili papinsku vlast. Pape su počele provoditi [[Inkvizicija|Inkviziciju]] i bacile [[Anatema|anatemu]] na [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|cara Svetog rimskog carstva]] [[Fridrik II., car Svetog rimskog carstva|Fridrika II]], time je završio sukob koji je započeo još u [[11. vijek]]u, njime je definitivno potkopana [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|carska]] moć za generacije koje dolaze. Centralizacija [[administracija|administrativnih]] i [[pravo|jurisdikcijskih]] funkcija provedena je osnivanjem [[Rimska kurija|Rimske kurije]] (organ službenika koji pomažu papi), ali je to istovremeno dovelo i do povećanja [[financije|financijskih]] i [[administracija|administrativnih]] poteškoća. Kako bi se mogla provesti neka [[reforma]] koja bi ublažila to stanje - [[1294]]. [[izbori|
* '''Papski grb''' – oslikava već objašnjene ključeve nad kojima se nalazi srebrna Tijara sa tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane Tijare i padaju preko ramena dok se nosi.
 
izabran]] je pobožni [[pustinjak]] Pietro da Morrone kao papa [[Celestin V.]]. Kako ipak [[Celestin]] nije bio na visini zadatka, on je već u [[januar]]u iste godine podnio [[ostavka|ostavku]] (kao jedan od rijetkih papa koji je to učinio svojevoljno). Sljedeći izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskog [[autoritet]]a - [[Bonifacije VIII.|
* '''Sedia gestatoria''' – nosiva papska stolica, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj stolici od kapele [[Sikstinska kapela|Sikstine]] do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunisanje novog pape. Ovu tradiciju je ukinuo papa Ivan Pavao II.
 
Bonifacija VIII]] ([[1294]]-[[1303]]). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba s [[francuska|francuskim]] [[kralj]]em [[Philippe IV od Francuske|
== Izbor novog pape ==
 
Philippom IV]], na kraju je to rezultiralo propašću [[srednji vijek|srednjovjekovnog]] papinstva. Poniženje koje je morao otrpjeti [[Bonifacije VIII.]] uz poslovičnu [[rim]]sku [[korupcija|
=== Izbori pape kroz povijest ===
 
korupciju]] prisilili su [[Vatikan]] da se zbog [[francuska|francuskog]] pritiska preseli [[1309]].u [[Avignon]]. Takozvano "[[Babilonsko ropstvo]]" papa potrajalo je do [[1377]].<ref
Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar je bio izabran od samoga [[Isus Krist|Isusa Krista]] da predvodi crkvu. Prema nekim povjesničarima, Sveti Petar je bio i taj koji je utemeljio i kršćansko vijeće grada Rima u koji je ulazilo 24 svećenika i [[đakon]]a. To vijeće je izabrala i Petrovog nasljednika – [[Sveti Lino|Linusa]] ([[67]]. – [[79]].). Petar je završio kao žrtva [[Neron]]ovih progona kršćana 67. godine. U njegovu čast, nitko od papa se nije nazvao po Petru.
 
name=brit/>
Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape [[Bonifacije II|Bonifacija II]]. ([[530]]. – [[532]].), birali sami svoje nasljednike. U početku se nisu birale vođe čitave Crkve, već samo rimski biskup koji je bio biran samo iz redova svećenika i vjernika Rima. To je bio običaj sve dok rimski car [[Konstantin I]] nije priznao kršćanstvo kao glavnu religiju [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]]. Otada se i carevi počinju miješati u izbor pape. Najpoznatiji je slučaj izbor pape [[Bonifacije I|Bonifacija I]]. [[418]]. godine. Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva, najsnažniji vladar tog razdoblja je bio [[Teodor Ostrogot]] koji je utjecao na izbor pape. Nakon slabljenja moći Ostrogota, utjecaj u izboru pape je imao [[Carigrad]], gdje je vršena i ovjera izbornika i mogućih kandidata. Taj način izbora se održao sve do pape [[Benedikt II|Benedikta II]]. ([[684]]. – [[685]].), iako su i kasnije, u Srednjem vijeku, moćni vladari u mnogome utjecali na izbor ili čak postavljali pape. Tako je, primjerice, [[Karlo Veliki]] potvrdio papu [[Adrian I|Adriana I]]. ([[772]]. – [[795]].)
[[Avignon]]ski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovi [[rim]]ski predhodnici, ali se u ničem drugom nisu baš specijalno isticali. Tako je [[Ivan XXII.]] ([[1316]]-[[1334|
 
34]]) ostao upamćen po svojoj borbi sa duhovnim [[franjevci]]ma i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Božjoj viziji (iskustvo Boga u životu nakon smrti). A [[Klement VI.]]
Papa [[Bonifacije III]]. ([[607]].) uvodi pravilo da se izbornici se smiju sastati za izbor novog pape tek poslije tri dana nakon pokopa starog pape. A na [[biskupski sinod|sinodu]] [[769]]. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a i ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa [[Nikola I]]. ([[857]]. – [[867]].) [[862]]. godine vratio prvo sudjelovanja na izboru rimskim vlastelinima.
 
([[1342]].-[[1352|52]].) zapamćen je kao zaštitnik [[Židovi|Židova]] od progona za [[Crna smrt|Crnu smrt]], i kao veliki [[mecen]]a [[umjetnost]]i. Nažalost i oni su nastavili sa praksom
U izboru pape, za najveću promjenu tog razdoblja zaslužan je papa [[Nikola II]]. ([[1058]]. – [[1061]].), koji je odredio da se prilikom izbora za papu prvo moraju kardinali odlučiti o mogući kandidatima. On je odlučio i da se izbori za novog papu mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije bilo moguće u Rimu.
 
[[korupcija|korupcije]], iako su bili daleko od [[Rim]]a, ali su istovremeno zazivali [[vjera|vjersku]] i organizacijsku [[reforma|reformu]]. Kako se u to vrijeme da se [[Evropa|evropski
Na 10. ekumenskom sinodu [[1139]]. godine, cjelokupnim izborom za papu su ovlašteni kardinali, a tijekom pontifikata pape [[Aleksandar III|Aleksandra III]]. je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu, Crkva u 13. stoljeću je bila dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako se to više ne bi dogodilo, na sinodu u [[Lyon]]u je odlučeno da se izbornici moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je ovaj umro. Osim toga odlučeno je da kardinali ne smiju imati vanjskog dodira tijekom izbora pape. Te odluke se smatraju i začetkom konklave, tj. prostor i zgrade određene za tu svrhu, unutar teritorije države Vatikan, kakvu danas poznajemo.
 
svijet]] počeo atomizirati na svoje sastavne [[nacija|nacionalne]] dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.<ref name=brit/>
Tijekom raznih i mnogobrojnih pontifikata u povijesti Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji «'''Universi dominici gregis'''» iz [[1996]]. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije preći 120. Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Nitko od kardinala ne može biti isključen iz izbora. Kardinali koji su se odrekli kardinalskog dostojanstva ili koji su kanonski uklonjeni nemaju izborno pravo. Svi kardinali izbornici su dužni sudjelovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za ne sudjelovanje na izboru pape. Poslije 30. kruga, ukoliko i dalje ne postoji dvotrećinska većina, dovoljna je samo natpolovična većina za izbor pape.
 
=== Pape za renesanse i reformacije===
Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u «'''Domus sanctae Marthae'''» (''Domu svete Marije''). Sam čin glasovanje se isključivo izvodi u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala ''komornika''. Kardinalima izbornicima se pridružuju i druge osobe koje im pomažu:
* tajnik Zbora kardinala,
* ravnatelj papinskih liturgijskih slavlja s dvojicom ceremonijara,
* dva redovnika dodijeljena papinskoj sakristiji,
* klerik izabran od dekana Kardinalskog zbora koji mu pomaže u službi,
* nekoliko redovnika različitih jezika za slavlje sakramenata pokore,
* dva liječnika i
* određeni broj osoba zaduženih za posluživanje.
 
[[Talijanska renesansa]], koja je često povezuje sa [[Francesco Petrarca|Petrarcinom]] [[smrt|smrću]] [[1374]]., i generalno promatra kao prekid sa [[srednji vijek|srednjovjekovnom]]
Svi oni moraju položiti prisegu čuvanja tajne o podacima s kojim su upoznati.
 
kulturom, iako to nije sasvim točno, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.<ref name=brit/> Kontinuirani pad [[politika|političke]] moći
=== Smrt i čin izbora pape ('''Sede Vacante''') ===
 
[[Sveta stolica|Svete stolice]] ubrzan je [[Zapadna šizma|Zapadnom šizmom]] ([[1378]].-[[1417]].), [[raskol]]om u kojem su rivalske frakcije [[kardinal]]a [[izbori|izabrale]] svaka za
Papina smrt se potvrđuje tako što dekan Kardinalskog zbora, koji ujedno ima ulogu i prelaznog pape, tri puta zlatnim čekićem udari glavu preminulog pape pozivajući ga njegovim krštenim imenom. Ljekar može ali i ne mora prethodno utvrditi smrt. Onda dekan skida Ribarov prsten s desne ruke i lomi ga u dva dijela u prosutnosti kardinala. Žig pokojnog pape se uništava, čime se spriječava moguća zloupotreba, a papska se rezidencija zatvara i pečati žigom. Tijelo pape se u vremenu od četvrtog do šestog dana po smrti, stavlja u kriptu crkve Sv. Petra.
 
sebe - pape u [[Rim]]u i [[Avignon]]u. [[Raskol]] je izbio i kao posljedica sve većih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti i [[Katarina Sijenska]] da se pape vrate u [[Rim]]. Papa [[Grgur
Nakon obreda pokopa i nakon što je sve na općim i posebnim sjednicama kardinala pripravljeno za konklave, kardinali izbornici skupit će se, na određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti, ako je moguće u jutarnji sat, u crkvi Sv. Petra na euharistijsko slavlje. Istog dana popodne, u određeni sat, kardinali izbornici skupljaju se u kapeli Sv. Pavla u Apostolskoj palači iz koje će poći, u svečanoj procesiji, do Sikstinske kapele. Kad kardinali izbornici dođu u kapelu, u prisutnosti svih onih koji čine svečanu procesiju, moraju dati prisegu da će čuvati sve što je određeno Konstitucijom. Prisegu tada glasno čita kardinal dekan, a na kraju svaki od kardinala izbornika, dodirujući sv. Evanđelje, izgovara obrazac naznačen u Konstituciji. Nakon prisege svi članovi svečane procesije moraju napustiti Sikstinsku kapelu. U kapeli ostaje ravnatelj liturgijskih slavlja i svećenik koji je u pripremnoj fazi određen da održi meditaciju o zadaći što je kardinali izbornici imaju za opće dobro Crkve. Nakon održane meditacije izlaze i oni iz kapele, kardinali izbornici izgovaraju molitvu i slušaju kardinala dekana koji ih pita postoje li još neka pitanja koja treba razjasniti ili se može pristupiti glasovanju.
 
XI.]] ([[1370]].-[[|1378|78]].) pokušao je za svog [[Pontifeks|pontifikata]] dokinuti taj [[raskol]], kao i njegov nasljednik - [[Urban VI.]] ([[1378]]-[[|1389|89]]), koji je to pokušao na takav
Važeća Konstitucija «'''Universi dominici gregis'''» iz 1996. godine, zabranjuje kupovanje ili obećanje glasova. Isključuje se također mogućnost urgiranja izvan konklava bilo kojeg subjekta. Svi kardinali moraju se suzdržati od pogađanja, dogovora, obećanja, obvezivanja bilo koje vrste, isto se tako zabranjuju sastanci s željom izbora. Ipak se ne zabranjuje za vrijeme prazne Apostolske Stolice razmjena mišljenja oko izbora.
 
način da je od sebe odbio velik broj [[kardinal]]a, koji su izabrali novog papu i vratili se u [[Avignon]]. Iako su tadašnji [[kršćanstvo|kršćani]] bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su
Jedini način izbora novog pape je pismenim tajnim putom. Ranije se glasovanje vršilo nagodbom ili glasnim odobravanjem, ali je to važećom Konstitucijom «Universi dominici gregis» iz 1996. godine ukinuto. Postoji izreka, koja je do izbora pape Benedikta XVI. i vrijedila : ''"Tko ulazi u konklavu kao papa, ne izlazi iz konklave kao papa!"'', jer nikada do sada dekan Kardinalskog zbora nije bio izabran za papu. Za izbor novog pape je potrebna dvotrećinska većina, a ukoliko se i poslije 30. kruga glasovanja ne može izabrati papa dvotrećinskom većinom, onda je dovoljna i natpolovićna većina. Glasovanje se vrši u tri stupnja:
 
prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se našli. [[Teologija|Teolozi]] su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usuglašenosti, po njoj je [[Ekumenski sabor|ekumenski koncil]]
* Prvi stupanje glasovanja – priprema i podjela glasačkih listića i izbor među kardinalima izbornicima tri brojitelja (infirmara) i tri kontrolora. Glasački listić je pravokutnog oblika, na gornjoj polovici mora biti napisano: »'''Eligo in summum pontificem'''« (Za vrhovnog svećenika biram), a na donjoj polovici ostavljeno je mjesto za ime. Ime mora biti tajno i jasno napisano. Za vrijeme pisanja imena kardinali izbornici moraju biti sami u Sikstinskoj kapeli, a posljednji kardinal izbornik iz reda đakona morat će zatvoriti i otvoriti vrata svaki put kad bude potrebno.
 
imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je [[koncil]]ski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.<ref
* Drugi stupanj glasovanja Glasački listići se stavljaju u glasačku kutiju i broje se. Svaki od kardinala izbornika, redom prvenstva, nakon što su napisali ime, presaviju listić, držeći ga vidljivo u ruci i nose ga na oltar. Kad dođe do oltara, izgovori obrazac prisege predviđen u Konstituciji za predaju glasačkog listića. Kardinal izbornik ostavi listić u kutiji, poklekne pred oltarom i vrati se na svoje mjesto. Ako je koji od kardinala izbornika bolestan i nalazi se u sobi Doma sv. Marte, tri kardinala »infirmara« idu k njemu s praznom kutijom da izvrši svoje pravo. Kada svi kardinali ostave listiće, prvi kardinal brojitelj promiješa više puta listiće, a treći kardinal brojitelj prebroji listiće. Ako broj listića ne odgovara broju izbornika, listiće treba spaliti i ponoviti odmah glasovanje; ako pak broj listića odgovara broju izbornika, slijedi otvaranje listića. Glasačke listiće otvaraju kardinali brojitelji. Kardinal brojitelj nakon što glasno pročita ime biranog probuši iglom listić na mjestu gdje se nalazi riječ »'''eligo'''« (biram), stavi na konac te sve poveže čvorom.
 
name=brit/>
* Treći stupanj glasovanja - brojanje glasova, kontrola glasova i spaljivanje listića. Kardinali brojitelji imaju zadaću zbrajanja glasova. Ako nitko nije dobio dvije trećine glasova nema izbora, listići se spaljuju a iz dimnjaka Sikstinske kapele kulja crni dim, ako je netko dobio dvije trećine glasova ostvaren je valjani kanonski izbor. U oba slučaja, bilo da je rimski prvosvećenik izabran ili nije, kardinali kontrolori moraju prekontrolirati je li sve dobro učinjeno. Nakon kontrole, prije nego što kardinali izbornici napuste Sikstinsku kaprelu, svi se listići moraju spaliti. Na kraju svakog glasovanja kardinal komornik sastavit će zapisnik o glasovanju koji će biti predan novome rimskom prvosvećeniku, a čuvat će se zapečaćen u arhivu. Ako nakon tri dana nema rezultata izbora, dolazi do prekida glasovanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, duhovnoj obnovi na kojoj nagovor drži prvi kardinal iz reda [[đakon]]a. Ukoliko nakon sljedećih sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda [[prezbiter]]a. Ako i u trećoj seriji od sedam glasovanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda [[biskup]]a. Ako rezultat izostane i tada, kardinal komornik poziva kardinale izbornike da očituju svoje mišljenje o daljnjoj proceduri. Tada mogu odlučiti da za izbor bude dostatna natpolovična većina (50% + 1 glas) ili da se bira između dvojice kandidata koji su u prethodnom glasovanju dobili najviše glasova.
 
Zapravo je tek [[Koncil u Konstanzu]] iz [[1417]]. okončao [[raskol]], odbijajući ili prihvaćajući [[ostavka|ostavke]] troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na [[Koncil u Pisi|Koncilu
Kad osoba bude kanonski izabrana, dekan Kardinalskog zbora u ime cijelog izbornog zbora traži od izabranog pristanak riječima: »Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?« Ako izabrani prihvaća, pita ga: »Kako želiš biti zvan?« Pape biraju sami svoje ime po ugledu na nekon papu iz prošlosti koji je po njima učinio neku dobru stvar. Novi papa [[Benedikt XVI.]] Je izabrao svoje ime po uzoru na papu Benedikta XV. Prihvaćanjem izabrani postaje rimski prvosvećenik, tj. Petrov nasljednik, pastir Opće Crkve, biskup Rimske Crkve, glava Biskupskog zbora te stječe opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, neposrednu vlast u općoj Crkvi. Ako izabrani nije biskup, treba biti zaređen što prije za biskupa. Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele na dimnjaku se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom '''Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam!''' (na hrvatskom: ''Oznanjujem veliku radost! Imamo papu!'')
 
u Pisi]] [[1409]].).<ref name=brit/>
Do 1978. godine, nakon izbora pape, vršila se procesija nošenja novoizabranog pape na počasnom prijestolu '''Sedia gestatoria''' do crkve Sv. Petra, gdje je vršeno krunisanje tijarom i gdje bi papa izrekao svoj prvi blagoslov, poznati '''Urbi et orbi''' (lat. gradu i svijetu). Poslije toga bi uslijedilo paljenje baklje koja bi zasjala i onda se naglo ugasila uz proglašavanje '''Sic transit gloria mundi''' (tako prođe slava svijeta). Papa bi nakon toga trebao položiti prisegu, koju se posljednja trojica odbili.
 
Za vrijeme [[Pontifeks|pontifikata]] pape [[Nikola V.|Nikola V.]] ([[1447]].-[[1455|55]].) došlo je do obnavljanja klasičnih studija koje su doprinijeli razvoju [[humanizam|humanizma]] i
Ustoličenje pape se vrši u pravilu na prvu nedelju nakon izbora. Benedikt XVI. izmijenio je i obred poslušnosti. Do sada su kardinali kleknuli pred novog papu i položili zakletvu vjernosti. Novi je papa na njihovo mjesto izabrao 12 osoba raznih staleža, kao 12 apostola. Među njima je po jedan svećenik, jedan bračni par, dvoje krizmanika, dvoje mladih. Svi su oni prisegli u ime čovječanstva vjernost Papi.
 
[[renesansa|renesanse]]. [[Nikola V.]] je također inicirao obnovu [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]] i [[Vatikanska biblioteka|Vatikanske biblioteke]]. Sujetni i razmetljivi papa [[Pavao
== Politička uloga ==
 
II.]] ([[1464]].-[[1471|71]].), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veličanstveni [[Palazzo Venezia]] u [[Rim]]u. Njegov nasljednik papa [[Siksto IV.]] ([[1471]].-[[1484|84]].)
Iako napredna kristinizacija [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]] u 4. stoljeću nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tijekom 5. stoljeća kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je povijesno pokazana sudjelovanjem pape [[Leon I.|Leona I.]] u ratu protiv hunskog vođe [[Atila|Atile]] [[452]]. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom utjecaj pape na svjetovni život raste i [[756]]. godine nakon drugog [[Franačko-langobardski ratovi|franačko-langobardskog rata]] franački vladar [[Pipin Mali]] daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće [[papska države|papske države]]. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa [[Leon III.]] kruniše [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] kao rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg [[Sveto rimsko Carstvo|Svetog rimskog Carstva]]. Otada papa kruniše sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara [[Karlo V.|Karla V.]], zadnjeg vladara Svetog rimskog Carstva. Kasnije je papa [[Pio VII.]] krunisao [[Napoleon Bonaparte|Napoleona]] [[2. prosinca]] [[1804]]. godine kao cara.
 
nastavio je sa uljepšavanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju doživjeli kad je za papu [[izbori|izabran]] Rodrigo Borgija kao [[Aleksandar VI.]] ([[1492]].-
Tijekom talijanskog [[Risorgimento|Risorgimenta]] [[11. rujna]] [[1870]]. godine, papska država, nakon povlačenja francuskih postrojbi iz Rima zbog [[Francusko-pruski rat|francusko-pruskog rata]], zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu [[Italija|Italiju]]. Papa ostaje u [[Vatikan]]u i njegov položaj je zakonski određen u svibnju [[1871]]. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Luteranskog i papska ljetna rezidencija [[Castel Gondolfo]] ostaju u posjedu pape i u kojim mu je zajamčen suverenitet. Papa [[Pio IX.]], kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, [[Leon VIII.]] i [[Pio X.]],u želji za ponovnom uspostavom moćne papske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava «''zatočenikom u Vatikanu''». Prvim [[Vatikanski koncil|Vatikanskim koncilom]] iz [[18. srpnja]] [[1870]]. godine odlukom o «[[Nepogriješivost pape|nepogriješivosti]]» pape raste crkvena i politička moć pape ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.
 
[[1503]].). Taj proces se nastavio i za vrijeme pape [[Julije II.|Julija II.]] ([[1503]]-[[1513|13]]), koji se pokazao velikim [[mecen]]om [[umjetnost|umjetnosti]]. Na mnoge načine, [[Julije II.]]
Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz povijest pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu svojeg pontifikata. Pa tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa [[Aleksandar VI.]], čovjek neprimjerne i i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa [[Julijan II.]], odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao [[kršćanski vladar]]i, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i necrkvenu moć. Pape, kao što su [[Grgur VII.]] i [[Aleksandar III.]], su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem utjecaju kao duhovni poglavari (Supreme Pontifex) Svetog rimskog Carstva.
 
kog su prozvali "strašnim", svojim brojnim djelima iskazao se kao bolji [[knez]] nego [[svećenik]], i to zbog svoje ljubavi prema [[rat]]noj vještini i [[politika|političkim]] intrigama.
Neki od najpoznatijih primjera papskog političkog utjecaja tijekom povijesti se ogledaju u odlukama kao što su:
* Bula ''Laudabiliter'' iz [[1155]]. godine - daje se blagoslov engleskom kralju [[Henry II.|Henriju II.]] za napad na [[Irska|Irsku]],
* Bula ''[[Inter Caeteras]]'' iz [[1493]]. godine – [[sporazum iz Tordesillasa]], kojim se vrši podjela novog svijeta između [[Španjolska|Španjolaca]] i [[Portugal]]aca,
* Bula ''[[Regnans in Excelsis]]'' iz [[1570]]. godine – odluka pape [[Pio V.|Pia V.]] koja izopćuje englesku kraljicu [[Elizabeth I.|Elizabethu I.]], ali i njenje nasljednike, iz Crkve. Tom odlukom se dala i opravdanost svakog napada na englesku vlast.
* Bula ''[[Inter Gravissimas]]'' iz [[1582]]. godine – odluka pape [[Gregor XIII.|Gregora XIII.]] o uvođenju [[Gregorijanski kalendar|gregorijanskog]] kalendara za računanje vremena
 
Njegov kurs slijedio je papa [[Lav X.]] ([[1513]].-[[1521|21]].), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga uživajmo".<ref name=brit/>
== Veze ==
 
Tokom [[15. vijek|15]]. i [[16. vijek]]a, pape su prikupile poprilično [[kršćanstvo|kršćanskog]] kapitala, pa su se proslavile i kao [[mecen]]e takvim [[umjetnik|umjetnicima]] kao što su
 
[[Rafael]], [[Michelangelo Buonarotti|Michelangelo]] i [[Leonardo da Vinci|Leonardo]]. Kako se [[renesansa|renesansni]] [[Rim]] počeo profilirati sve više kao centar [[umjetnost]]i,
 
[[nauka|nauke]] i [[politika|politike]], tako je i njegov [[vjera|vjerski]] utjecaj opadao. Time su započeli procesi koji su doveli do [[Protestantizam|protestantske]] [[Reformacija|
 
reformacije]] u [[16. vijek]]u.<ref name=brit/>
 
Zbog toga nije ni čudo da su pape renesanse, od kojih je većina bila više uključena u kojekakve [[politika|političke]] i [[financije|financijske]] angažmane nego u [[vjera|vjerski]]život,
 
pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape pokušali [[reforma|reformirati]] crkvu organiziravši [[Tridentski koncil]] ([[1545]].-[[1563|63]].) i
 
[[Kontrareformacija|protureformaciju]]. [[Teologija|Teološke]] i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblik [[katolička crkva|katoličke crkve]] do druge polovice [[20. vijek]]a.<ref
 
name=brit/>
 
=== Novovjeki pape ===
 
Pape ovog perioda pronašli su svoje programe, kao odgovor na izazove rastuće snage nacionalnih država. S druge strane bilo je i pozitivnih događaja, kao što je [[reforma|reforma]] [[Kolegij kardinala|Kolegija kardinala]] i osnivanje novih redova kao što su [[Teatinci]] ([[1524]]), [[Barnabiti]] ([[1530]]), [[Kapucini]] ([[1619]]), i vjerojatno najvažniji od svih [[Isusovci|Jezuiti]] ([[1540]]).<ref name=brit/> Ti redovi su odigrali ključnu ulogu u revitalizaciji crkve i rastućem utjecaju papa. Oni su omogućili prvim papama [[novo doba|novog doba]], naročito [[Pio V.|Piu V]] ([[1566]].-[[1572|72]].), [[Siksto V.|Sikstu V]] ([[1585]].-[[1590|90]].), [[Pavao V.|Pavlu V]] ([[1605]].-[[1621|21]].), [[Inocent XI.|Inocentu XI]] ([[1676]].-[[1689|89]].) i [[Benedikt XIV.|Benediktu XIV]] ([[1740]].-[[1758|58]]) da nastave sa [[politika|politikom]] [[Evangelizacija|evangelizacije]].<ref name=brit/>
 
Osnivanje [[Kongregacija za jevanđelizaciju naroda|Kongregacije za evangelizaciju naroda]] [[1622]]. osvjetlilo je važnost papa u [[misionarstvo|misionarskom pokretu]]. Pape tog vremena su također pokušali provesti [[politika|politiku]] [[Tridentski koncil|Tridenskog koncila]], ali su naišli na [[politika|političke]] i [[diplomacija|diplomatske]] prepreke, kao i na činjenicu da je [[kršćanstvo]] ostalo razjedinjeno na rivalske države čiji su [[vjera|vjerski]] interesi često bili podređeni [[dinastija|dinastijskim]] i nacionalnim ambicijama.<ref name=brit/>
 
Odlučni da nastave kampanju protiv [[hereza|hereze]], pape [[Kontrareformacija|protureformacije]] radili su to nekonzistentno, pokazujući dvoličnost prema [[Modernizam|modernizaciji]]. Iako su se bunili protiv sve većeg kršenja papinskih prerogativa od strane novonastalih nacionalnih [[država]], objeručke su prihvatili ideju o strukturalnoj [[Modernizam|modernizaciji]], što je dovelo do veće centralizacije u crkvi oko papa.<ref name=brit/>
 
[[Prosvjetiteljstvo]] iz [[18. vijek]]a stvorilo je generalno neprijateljsku klimu prema [[vjera|religiji]], a naročito prema papama. [[Filozof]]i i [[politika|politički]] lideri u [[Francuska|Francuskoj]], [[Španjolska|Španjolsko]], [[Portugal]]u, [[Napuljsko Kraljevstvo|Napulju]] i drugdje pokrenuli su dva odvojena napada na [[politika|političke]] i [[vjera|vjerske]] programe papa, koncentriravši velik dio svog žalca na [[Isusovci|Jezuite]], koje je papa [[Klement XIV.]] ([[1769]].-[[1774|74]]. ) bio je prisiljen ukinuti [[1773]].<ref name=brit/> Da bi se stvari pogoršale, centralizaciji papinstva usprotivili su se pokreti kao što su [[Galikanizam]] ([[Francuska]]), Febronijanizam ([[Njemačka]]) i Jozefizam ([[Austrija]], [[Italija]]), od kojih je svaki bio za nacionalnu crkvenu autonomiju.<ref name=brit/>
 
=== Pape novih vremena===
 
Istovremeno sa [[Revolucija|revolucionarnim]] dobom u [[Evropa|Evropi]], koje je počelo sa [[Francuska revolucija|Francuskom revolucijom]], nastavili su se napadi na pape. Oni su doveli i do [[hapšenje|hapšenja]] dviju papa od strane [[Francuzi|Francuza]], [[Pio VI.|Pia VI]] ([[1775]].-[[17799|99]].) i [[Pio VII.|Pia VII]] ([[1800]].-[[1823|23]].) i stvaranja [[Rimska Republika (18 vijek)|Rimske Republike]] ([[1798]].-[[1799|99]].), koja je zamijenila [[Papinska Država|Papinsku Državu]].
Premda su [[Konzervativizam|konzervativne]] sile uspjele ponovno oformiti [[Papinska Država|Papinsku Državu]] na [[Bečki kongres|Bečkom kongresu]] ([[1814]].-[[1815|15]].) Pape su se tad suočile sa [[italija|talijanskim]] [[karbonari]]ma i risorgimentom pokretom za [[Ujedinjenje Italije]] iz [[19. vijek]]a.<ref name=brit/>
[[Pio IX.]] ([[1846]].-[[1878|78]].), najduže vladajući papa, započeo je svoju karijeru kao [[reforma|reformator]], ali je vremenom postao sve [[Konzervativizam|konzervativniji]] u svojim stavovima; njegov Syllabus errorum iz [[1865]]. navodi 80 "glavnih pogrešaka našega vremena" i postavlja crkvu na [[Konzervativizam|konzervativni]] kurs koncentriran na papinstvo.<ref name=brit/>
 
Pape tog vremena pronašli su saveznike u [[Konzervativizam|konzervativnim]] [[politika|političkim]] snagama, kako bi potkopali [[Modernizam|modernističke]] i [[liberalizam|liberalističke]] utjecaje unutar same [[Katolička crkva|crkve]], i kompenzirali gubitke nastale ukidanjem [[Papinska Država|Papinske Države]] i njenim uklapanjem u novu [[Kraljevina Italija|Kraljevinu Italiju]] [[1870]].<ref name=brit/> Kako im je malo preostalo od svjetovne moći, pape se sve više oslanjali na svoj duhovni i moralni autoritet, utirući put za tezu o papinoj nepogrešivosti i [[ultramontanizam|ultramontanizmu]] (ideja da je papa [[apsolutizam|apsolutni vladar]] [[Katolička crkva|crkve]]).
Zbog tog je [[Prvi vatikanski sabor|Prvi vatikanski koncil]] održan [[1870]]. - tezu o apsolutnom primatu pape i njegovoj nepogrešivosti u "pitanjima [[vjera|vjere]] i [[moral]]a", službeno definirao kao pitanje [[vjera|religije]].<ref name=brit/>
Nakon tog je papa [[Lav XIII.]] ([[1878]].-[[1903]].) osudio Amerikanizam (pokret među [[SAD|Američkim]] [[katolik|katolicima]] koji su nastojali prilagoditi crkvu [[Najnovije doba|suvremenoj civilizaciji]]), a papa [[Пије X.|Pio X.]] ([[1903]].-[[1914|14]].) osudio je Modernizam (pokret koji je koristio suvremene [[historija|historijske]] i kritičke metode u tumačenju [[Katolička crkva|katoličkog]] nauka te tako doveo u pitanje papinsku centralizaciju).<ref name=brit/>
[[Lateranski ugovor]] koji je [[1929]]. sklopio [[Pio XI.]] sa talijanskom [[Fašizam|fašističkom]] vladom omogućio je stvaranje minijaturne [[država|države]] [[Vatikan]] i tako ponovno papama donio i funkciju [[Suverena država|suverena]].<ref name=brit/>
 
Usprkos socijalnom programu koji je [[1891]]. pokrenuo [[Lav XIII.]] svojom [[enciklika|enciklikom]] [[Rerum Novarum]] (O novim stvarima), u [[Vatikan||Rimu]] je uvijek tinjala sumnja u [[liberalizam|liberalne ideje]] i [[modernizam]] sve do [[Drugi vatikanski koncil|Drugog vatikanskog koncila]], kog je [[1962]]. sazvao papa [[Ivan XXIII.]] ([[1958]]-[[1963|63]]) a nastavio sve do [[1965]]. [[Pavao VI.]] ([[1963]]-[[1978|78]]).<ref name=brit/>
[[Ivan XXIII.]] je inzistirao na "usavršavanju", kako bi [[Modernizam|modernizirao]] crkvu, i u tome je djelomično uspio.
Premda su mnogi [[Konzervativizam|konzervativni]] katolici mislili da je [[Drugi vatikanski koncil|koncil]] u svojim zahtjevima otišao predaleko, to se naročito odnosilo na ukidanje [[tradicija|tradicionalne]] [[misa|mise]] na [[latinski jezik|latinskom]], kao i na [[teologija|teološke]] i organizacijske promjene nakon [[Drugi vatikanski koncil|koncila]], koji je značajno revitalizirao crkvu i otvorio je [[reforma|reformama]], [[ekumenizam|ekumenskom]] [[dijalog]]u i povećanom angažmanu [[biskup]]a, [[svećenik]]a i laika. Na internacionalnoj razini, pape su preuzela dinamičniju ulogu nakon neuspjelih pokušaja mirovnog posredovanja tokom [[Prvi svjetski rat|Prvog]] i [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] koje su pokušali pape [[Benedikt XV.]] ([[1914]]-[[1922|22]]) i [[Pio XII.]] ([[1939]].-[[1958|58]].)
Zbog tog je krajem [[20. vijek]]a zapela [[kanonizacija]] [[Pio XII.|Pia XII.]] jer su isplivale kontroverze oko njegove neutralnosti tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] i njegov neuspjeh da snažnije i otvorenije osudi [[Holokaust]], što su njegovi kritičari nazvali - "šutnjom". Za razliku od njega [[Pavao VI.]] pokrenuo je puno angažiraniju [[politika|politiku]], govoreći o brojnim problemima i putujući diljem svijeta.<ref name=brit/>
 
Internacionalizacijom [[Kolegij kardinala|Kolegija kardinala]] koja je sprovedena za [[Pontifeks|pontifikata]] [[Ivan XXIII.|Ivana XXIII.]], povećan je broj [[kardinal]]a na broj koji je daleko premašivao [[granica|granicu]] od 70, koju je postavio [[Siksto V.]] - [[1586]]. Kao odgovor na taj problem [[Pavao VI.]] uveo je novi propis po kom [[kardinal]]i stariji od 80 godina, više nisu mogli glasati za papu, i tako ograničio broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako je [[Ivan Pavao II.]] ([[1978]].-[[2005]].) proglasio [[kardinal]]ima, daleko najveći broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojim [[dekret]]om (Apostolskom konstitucijom) iz [[1995]]. - Universi Dominici Gregis potvrdio je broj [[kardinal]]a koji mogu glasati na 120. Već slijedeće [[1996]]. izdao je niz pravila koja reguliraju [[Izbori|izbore]] za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u određenim okolnostima [[tradicija|tradicionalno]] potrebna većina od dvije trećine plus jedan glas - može zamijeniti jednostavnom većinom. Ovo pravilo je [[2007]]. ukinuo njegov nasljednik [[Benedikt XVI.]] ([[2005]]-[[2013|13]]).<ref name=brit/>
 
[[Pontifeks|Pontifikat]] pape [[Ivan Pavao II.|Ivana Pavla II.]], ostao je zabilježen kao jedan od najdužih u [[historija|historiji]], ostavio je dubok trag na [[Katolička crkva|crkvu]] i papinstvo. [[Karizma]]tičan i prilično voljeni lik - [[Ivan Pavao II.]] proputovao je svijetom više od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od ključnih uloga u raspadu [[komunizam|komunizma]] u [[Poljska|Poljskoj]] i ostatku [[Istočna Evropa|Istočne Evrope]]. Za svog dugog [[Pontifeks|pontifikata]] [[Kanonizacija|kanonizirao]] je brojne nove [[svetac|svece]] i napravio velike korake u međureligijskom dijalogu sa ne[[kršćanstvo|kršćanima]].<ref name=brit/> On je uspostavio formalne i pune [[diplomacija|diplomatske]] odnose sa [[Izrael]]om i inzistirao na pomirenju sa [[Židovi]]ma i [[Judaizam|Judaizmom]], bio je prvi papa koji se molio u [[sinagoga|sinagogi]], i uputio se [[historija|historijsko]] [[hodočašće]] u [[Jeruzalem]], za vrijeme kog se molio na [[Zid plača|Zidu plača]].<ref name=brit/> I pored te progresivnosti, on je zadržao [[tradicija|tradicionalne]] stavove o brojnim pitanjima, od onog o zaređenju žena, [[celibat]]u, [[homoseksualnost]]i, [[Kontrola rađanja|kontroli rađanja]] i [[abortus]]u.<ref name=brit/> Vrlo oštro se se suprotstavio [[Teologija oslobođenja|teologiji oslobođenja]], za koju je smatrao da je previše bliska [[tmarksizam|marksizmu]]. Njegova nastojanja da se smanji jaz sa drugim [[kršćanske denominacije|kršćanskim denominacijama]] urodila su vrlo skromnim plodovima.<ref name=brit/>
Njegov kruti stav protiv korištenja [[kondom]]a u sprječavanju [[Spolna bolest|spolno prenosivih bolesti]] bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekih [[politika|političara]] zbog tog jer je doprinjeo širenju [[AIDS]]-a u [[Afrika|Africi]]. [[Skandal]]i [[1990e|devedesetih]] i početkom [[20. vijek]]a vezani uz brojne slučajeve[[Seksualno zlostavljanje|seksualnog
zlostavljanja]] od strane [[svećenik]]a, ponukali su njegove kričare da se dodatno bace na ispitivanje mudrosti njegovih stavova o seksualnim pitanjima. Ta [[polemika]] postala je dio višegodišnjih rasprava, u koju su se uključili kako brojni [[katolici]], tako i oni koji to nisu. Dilema se svodila na to je li [[Katolička crkva|crkva]] previše ili premalo uključena u [[sekularizam|sekularno]] - moderno doba.<ref name=brit/>
 
[[Izbori|Izbor]] [[2005]]. [[Konzervativizam|konzervativnog]] [[Nijemci|njemačkog]] [[Kršćanska teologija|teologa]] i [[kardinal]]a Josepha Ratzingera za novog papu [[Benedikt XVI.|Benedikta XVI.]] nije odmah riješio dileme iz [[polemika]] vođenih za predhodnog pape. [[Benedikt XVI.|Benedikt]] je sa istim žarom kao njegov predhodnik nastavio predano raditi na [[Ekumenizam|ekumenskoj]] i među[[vjera|religijskoj]] suradnji. Ipak iako je još [[Drugi vatikanski koncil]] naglasak stavio na to da crkva treba da svoju misiju treba graditi kao odgovor na suvremene kulturološke izazove, - [[Benedikt XVI.]] je svojim propovijedima, javnim nastupima i [[enciklika|enciklikama]], uključujući [[Deus caritas est]] (["Bog je ljubav" iz [[2006]].) i [[Spe salvi]] (U nadi smo spašeni) iz [[2007]].) - ponudio je umjesto tog oštru kritiku "temelja modernoga doba" i upozorio na "opasnosti" [[Sekularizam|sekularizma]].<ref name=brit/>
 
[[Papa Franjo]] [[Izbori|izabran]] je [[2013]]., nakon što je [[Benedikt XVI.]], iz zdravstvenih razloga podnio [[ostavka|ostavku]] (i tako postao prvi papa u gotovo šest [[vijek]]ova koji je to napravio). [[Papa Franjo|Franjo]] je postao prvi [[Južna Amerika|Južnoamerikanac]] i prvi [[isusovci|jezuit]] koji je postao papa, predstavljen je kao nova nada, kako za sam [[kler]]u tako i za [[laik|laike]] u vremenu kad se [[katolička crkva]] suočava sa brojnim [[skandal]]ima i [[Kontroverza|kontroverzama]].
U svom kratkom [[Pontifeks|pontifikatu]], napravio je brojne poteze, koji odstupaju od [[tradicija|tradicije]] i koji se ne dopadaju [[Konzervativizam|konzervativcima]], kao što je bilo pranje nogu dviju mladih [[žena]], od kojih je jedna bila [[musliman]]ka, i to na [[Veliki četvrtak]] - [[dan]] koji je po [[tradicija|tradiciji]] isključivao žene.<ref name=brit>{{cite webkanac
| url =https://www.britannica.com/topic/papacy
| title =''Papacy''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=Encyclopædia Britannica}}</ref>
 
== Papine titule ==
 
* Njegova [[svetac|svetost]] papa
* [[Biskup]] [[Rim]]a i [[vikar]] [[Isus Krist|Isusa Krista]]
* Nasljednik [[Sveti Petar|sv. Petra]] i [[Apostoli|apostolski]] [[knez]]
* [[Pontifex Maximus]] univerzalne crkve
* [[Patrijarh (kršćanstvo)|Patrijarh]] [[Zapadni svijet|Zapada]]
* Sluga, sluga [[Bog|božjih]]
* Primas [[Italija|Italije]]
* [[Nadbiskup]] i [[metropolit]] [[rim]]ske [[provincija|provincije]]
* [[Suverena država|Suveren]] [[Vatikan]]a<ref name=ewtn>{{cite web
| url =https://www.ewtn.com/jp2/papal3/titles.htm
| title =''Papal Titles''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=ewtn}}</ref>
 
== Povezano ==
* [[Popis papa]]
 
== Izvori ==
{{reflist}}
== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Popes}}
* [http://www.vopus.org/sr/gnoza/prorocanstva-2012/prorocanstva-sv.-malakije.html Proročanstvo o Papama]
 
* [https://www.ewtn.com/jp2/papal3/thepope.htm ''Pope''] {{en icon}}
[[Kategorija:Pape| ]]
* [https://www.britannica.com/topic/papacy ''Papacy''] {{en icon}}
[[Kategorija:Anadiploze]]
 
[[Kategorija:Pape]]
[[Kategorija:Religijska zanimanja]]
[[Kategorija:Latinizmi]]
[[Kategorija:Četveroslovnik-P|APAAnadiploze]]
[[Kategorija:Četveroslovnik-P]]
20.676

izmjena