Papa – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Sadašnji papa je Papa Franjo |
potpuno novo, neću prepisivati od ignoranata |
||
Red 1:
{{Vslika
| ime =Papa
| izvorno_ime =<small>Pappas</small>
| slika_panorama =Papa_Francisco_durante_el_Día_de_San_José_(19-03-2014).jpg
| veličina_slike =280px
| opis_slike =<center>[[Papa Franjo]] najnoviji papa
| lokacija_ime =[[Spisak država|Država]]
| lokacija_info ={{flag|Vatikan}}
}}
'''Papa''' ([[latinski jezik|latinski]] = [[otac]], od [[grčki jezik|grčkog]] ''pappas'' = otac<ref name=brit/>) je [[ime]] za poglavara [[Katolička crkva|Katoličke crkve]] - najveće od tri [[kršćanske denominacije|kršćanske denominacije]]. [[Ime]] papa se napočetku koristilo za sve [[biskup]]e [[Zapadni svijet|Zapadnog svijeta]], i kao [[titula]] [[Patrijarh Aleksandrije|Patrijarha Aleksandrije]], koji još i dandanas nosi tu titulu. Od [[1073]]. papa [[Grgur VII.]] ograničio je korištenje tog [[ime]]na samo na [[rim]]skog [[biskup]]a, potvrđujući time praksu koja je postojala još od [[9. vijek]]a.<ref name=brit/>
== Historija ==
Prema službenoj [[kronika|kronici]] - [[Annuario Pontificio]], od [[Sveti Petar|sv. Petra]] koji se [[tradicija|tradicionalno]] smatra prvim [[papa|papom]], izredalo se više od 260 [[papa]].
Od njih su 78 su proglašeni [[svetac|svetim]], uz to postojalo je i nekoliko [[antipapa]]. Većina nositelja te [[titula|titule]] bili su [[Rim]]ljani ili [[Italijani]], uz nešto pripadnika drugih [[evropa|evropskih]] [[narod]]a, i svi odreda [[muškarac|muškarci]], iako je po [[legenda|legendi]] iz [[13. vijek]]a to bila i jedna [[žena]] - [[Papisa Ivana]]. Tokom dvije hiljade godina
razvoja papinskog sistema i prakse izbora papa u [[konklava]]ma, pape su imale jednu od ključnih uloga u [[svijet|svijetskoj]] i [[historija|historiji]] [[Zapadni svijet|Zapadnog svijeta]].<ref name=brit/>
Početkom [[3. vijek]]a [[titula]] papa koristila se kao izraz poštovanja za ljude na visokim crkvenim položajima. Od [[5. vijek]]a počeo se naročito koristiti kao [[ime]] za [[rim]]skog biskup]]a, a nakon [[8. vijek]]a po [[Zapadni svijet|Zapadu]] isključivo za njega.<ref name=pope/>
Sve to potvrđeno na [[Firentinski koncil|Firentinskom koncilu]] [[1439]]., a nakon tog i na [[Prvi vatikanski saborl|Prvom vatikanskom koncilu]] iz [[1870]]. i to kao [[dogma]], to je potvrdio i [[Drugi vatikanski koncil]] održan [[1964]]. Sukus tih teza je da je da je sam [[Isus Krist]] prenio položaj prvenstva u crkvi isključivo [[Sveti Petar|sv. Petru]]. [[Prvi vatikanski saborl|Prvi vatikanski koncil]] je definirao primat [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao neoborivu činjenicu, referirajući se na tri klasična [[Novi zavjet|novozavjetna]] [[tekst]]a koja su povezana sa tim, a to su [[Evanđelje po Ivanu]] (1:42, 21:15), i iznad svega [[Evanđelje po Mateju]] (16:18.) [[Koncil]]i su shvatili te tekstove, zajedno sa [[Evanđelje po Luki|Evanđeljem po Luki]] (22,32), kao jasni dokaz da je sam [[Isus Krist]] postavio [[Sveti Petar|sv. Petra]] kao [[Apostoli|apostolskog]] [[kneza]] i poglavara [[crkva|crkve]], kao nepogrešivi [[autoritet]], po pitanju [[vjera|vjere]] i [[moral]]a.<ref name=pope>{{cite web
| url =https://www.ewtn.com/jp2/papal3/thepope.htm
| title =''Pope''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=ewtn}}</ref>
[[Historija]] papinstva može se podijeliti u pet glavnih perioda: Prve pape, od [[Sveti Petar|sv. Petra]] do [[Pelagije II.|Pelagija II.]] ([[590]].); Pape za [[srednji vijek|srednjeg vijeka]], od [[Grgur I.|Grgura I]] do [[Bonifacije VIII.|Bonifacija VIII]] ([[590]].-[[1303]].); Pape za [[renesansa|renesanse]] i [[Reformacija|reformacije]], od [[Benedikt IX.|Benedikta IX.]] do [[Pio IV.|Pia IV.]] ([[1303]].-[[1565]].); [[Novi vijek|Novovjeki]] pape, od [[Pio V.|Pia V.]] do [[Klement IV.|Klementa IV.]] ([[1566]].-[[1774]].) i Pape [[Najnovije doba|novih vremena]] od [[Pio VI.]] ([[1775]].- [[1799|99]]).<ref name=brit/>
=== Prve pape ===
Osim nekih aluzija na [[Rim]] u [[Prva Petrova poslanica|Prvoj Petrovoj poslanici]], nema nikakvih [[historija|historijskih]] dokaza da je [[Sveti Petar|sv. Petar]] doista bio prvi [[rim]]ski [[biskup]], kao i to da je živio u [[Rim]]u.<ref name=brit/> On je prema [[tradicija|tradiciji]] u [[Rim]]u bio i [[Razapinjanje|razapet]], za velikih [[Progoni kršćana|hajki na kršćane]] sredinom [[60--e|60-ih]], i to naopako sa [[glava|glavom]] preme dolje. Bez obzira na to do kraja [[1. vijek]]a, njegov boravak u imperijalnoj prijestolnici postao je činjenica, u koju su vjerovali brojni [[kršćanstvo|kršćanski]] lideri. [[Rim]] je dobio primat i počasno mjesto, vjerojatno i zbog tog jer se uporno tvrdilo, da se u njemu nalaze [[grobnica|grobovi]] [[svetac|svetih]] [[Sveti Petar|Petra]] i [[Pavle iz Tarsa|Pavla]]. Te tvrdnje dobile su na težini, kad su [[1939]]. ispod [[oltar]]a [[Bazilika sv. Petra|Petrove bazilike]] - pronađene [[kosti]] za koje je papa [[Pavao VI.]] ([[1963]].-[[1978|78]].) - [[1965]]. izjavio da su autentične. Uz to činjenica da su brojni [[martir]]i, koji su [[smrt|umrli]] za [[vjera|vjeru]] potjecali iz [[Rim|prijestolnice]] [[Rimsko Carstvo|Rimskog Carstva]], dala je [[rim]]skim zahtjevima za prvenstvom - dodatnu težinu. Krajem [[2. vijek]]a pojavila se - Petrova teorija, koja je dodatno ojačala poziciju [[Rim]]a, po njoj je sam [[Isus Krist]] odabrao [[Sveti Petar|Petra]] da bude njegov predstavnik na zemlji i vođa [[kršćanstvo|kršćanske crkve]], kao i to da se ta pozicija prenosi na njegove njegove naslednike - rimske biskupe. Prema teoriji [[Isus]] ga je nazvao [[stijena|stijenom]] (Petros) crkve i rekao mu; "Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, a sve što vezujete na zemlji bit će vezano na nebu , i sve što izgubite na zemlji bit će otklonjeno na nebu "([[Evanđelje po Mateju|Matej]] 16: 18-19).<ref name=brit/>
Pozicija [[Rim]]a bila je ugrožena sredinom [[3. vijek]]a, kad su sukobili [[biskup]] [[Kartaga|Kartage]] [[Ciprijan]] i papa [[Stjepan I., papa|Stjepan I.]] ([[254]].-[[257]].) oko [[Stjepan I., papa|Stjepanove]] tvrdnje o doktrinarnom [[autoritet]]u nad univerzalnom (katolikos) crkvom. Ipak u kritičnom periodu između papa [[Damaz I.|Damaza I.]] ([[366]].-[[384]].) i [[Papa Lav I|Lava I]] ([[440]].-[[461]].), čak devet papa dalo je snažnu podršku rimskom primatu, usprkos rastućem izazovu [[Vaseljenska patrijaršija|Konstatinopolske patrijarhije]], iza koje je stao [[Bizant]].<ref name=brit/>
[[Papa Lav I|Lav I.]], jedan od dvojice papa koji je dobio [[epitet]] "Veliki", imao je ključnu ulogu u ranoj [[historija|historiji]] papinstva. Pored [[titula|titule]] pape, dodao si je i stariju [[Rimsko Carstvo|rimsku]] [[titula|titulu]] - [[Pontifex Maximus]] (glavni [[svećenik]]). Uz to je učinio važnu razliku između pape kao ličnosti i njegove funkcije, tvrdeći da se funkcijom dobija i sva moć koja je dana [[Sveti Petar|sv. Petru]].<ref name=brit/> Iako je [[Halkedonski sabor|Halkedonski koncil]], kog je sazvao i organizirao [[Bizantsko Carstvo|bizantski]] [[car]] [[Markijan]] [[451]]., dao [[Vaseljenska patrijaršija|konstatinopolskom]] [[Patrijarh (kršćanstvo)|patrijarhu]] istu poziciju na [[Bizantsko Carstvo|Istoku]], kakvu je rimski biskup imao na [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadu]], ostao je zapamćen i po nastupu [[Papa Lav I|Lava I.]] koji je odlučno govorio o [[dogma|dogmatskim]] pitanjima, poput samog [[Sveti Petar|Petra]] i time na neki način istaknuo primat pape.<ref name=brit/>
Vezu između [[Sveti Petar|Petra]] i pozicije rimskog biskupa naglasio je [[Gelazije I]] ([[492]].-[[496]].), kao prvi papa koji se nazvao - "Kristovim vikarom". [[Gelazije I|Galezije]] je u svom pismu [[Bizantsko Carstvo|bizantskom]] [[car]]u - Duo sunt (Dvoje su) u kom je artikulirao dualističku strukturu moći, inzistirajući na tom da papa utjelovljuje duhovnu moć, za razliku od [[car]]a kome pripada temporalna svjetovna moć. Ta pozicija koju je podržao i papa [[Pelagije I.]] ([[556]]-[[561]]) postala je važan dio [[srednji vijek|srednjovjekovne]] [[Eklesiologija|eklesiologije]] i [[politika|političke]] teorije.<ref name=brit/>
=== Pape za srednjeg vijeka===
Iako je mnogo tog o prvim papama, zaklonjeno velom tajni, većina [[naučnik|istraživača]] se slaže da su rimski [[biskup]]i bili [[izbori|birani]] slično kao i drugi biskupi, odnosno da ih je birao lokalni [[kler]] i vjernici, iako postoje dokazi da su pojedini biskupi pokušali sami postaviti svoje nasljednike.<ref name=brit/> [[Izbori]] nisu bili uvijek miroljubivi, jer su se frakcije
oko rivalskih kandidata znale zakrviti, pa su i [[car]]evi morali intervenirati; na kraju su čak morali preuzeti brigu o izboru. Nakon [[Pad Rimskog Carstva|Pada Zapadnog Carstva]] - [[476]]., utjecaj [[Bizantsko Carstvo|bizantskih]] [[car]]eva na pape, vremenom je oslabio, dok je istovremeno ojačao onaj [[Germani|germanskih]] vladara i vodećih [[rim]]skih [[Patriciji|patricijskih]] [[porodica]]. Kako je prostor [[Zapadno Rimsko carstvo|Zapadnog Carstva]] za [[Rani srednji vijek|Ranog srednjeg vijeka]] bio [[politika|politički]] nestabilan, pape su često bili prisiljeni činiti kojekakve ustupke svjetovnim vladarima u zamjenu za zaštitu. Nakon propasti efikasne [[bizant]]ske kontrole nad [[Apeninski poluotok|Apeninskim poluotokom]] u [[8. vijek]]u, pape su pomoć potražile kod novih [[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|njemačkih vladara]], služeći im kao simbol [[car]]ske slave.<ref name=brit/>
Papa [[Grgur I.]] ([[590]].-[[604]].) bio je prvi [[srednji vijek|srednjovjekovni]] papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svog [[Pontifeks|pontifikata]] suočio sa brojnim izazovima, uključujući [[kuga|kugu]], [[glad]] i prijetnje [[Bizant]]a i [[Langobardi|Langobarda]] ([[germani|germanskog naroda]] koji je tokom [[6. vijek]]a provalio na [[Apeninski poluotok]]). Iako je lično vjerovao da je samo dio [[kršćanstvo|kršćanske]] zajednice na čijem je čelu [[Popis bizantskih careva|bizantski car]] - [[Grgur I.]] je ipak svoju pažnju usmjerio prema [[germani|germanskim narodima]] koji su naslijedili [[Antički Rim|Rimljane]] kao vladari [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnog rimskog carstva]].<ref name=brit/> Na taj je način je utro put budućim papama po [[Zapadni svijet|Zapadu]].<ref name=brit/>
Od brojnih važnih uspjeha [[Grgur I.|Grgurova]] [[Pontifeks|pontifikata]] treba spomenuti njegov napor da zaustavi [[invazija|invaziju]] [[Langobardi|Langobarda]] i uspjeh kad ih je [[Preobraćenje|preobratio]] iz [[Arijanstvo|arijskog kršćanstva]] u [[kršćanstvo|prozapadne kršćane]], uz uspješnu reorganizaciju velikih papinskih [[feud]]a. Pored tog doprinjeo je razvoju [[srednji vijek|srednjovjekovne]] duhovnosti, napisavši brojne spise, kao što je Moralia in Job, [[moral]]ni komentar, a valja spomenuti i njegovu [[Evangelizacija|evangelizacijsku]] misiju u [[Englesku|Engleskoj]].<ref name=brit/>
I on je inzistirao na tezi [[Papa Lav I|Lava I.]] po kojoj su pape nasljednici svih ovlasti [[Sveti Petar|sv. Petra]], pa se na njihove odluke nemože žaliti.<ref name=brit/>
Usprkos [[Grgur I.]] uspješnom [[Pontifeks|pontifikatu]], stanje papinstva i dalje je bilo neizvjesno, nakon što se [[Bizant]] povukao sa [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]] a [[Langobardi]] nastavili ugrožavati sigurnost [[Rim]]a. Situacija se pogoršala tokom [[8. vijek]]a nakon što je novi [[Popis bizantskih careva|bizantski car]] [[Lav III Isavrijac|Lav III]] obnovio moć [[Bizantsko carstvo|Bizanta]] uspješno odbacivši [[arapi|arapsku]] [[invazija|invaziju]] sa [[istok]]a. [[Lav III Isavrijac|Lav III]] je reorganizirao carstvo i nametnuo nove [[porez]]ne obaveze svojim [[Apeninski poluotok|apeninskim]] subjektima. Također je intervenirao u [[Dogma|doktrinarnim]] vjerskim pitanjima, i to bez ikakvih konzultacija sa papama - tako je uveo [[politika|politiku]] [[Ikonoklazam|ikonoklazma]]. Nova imperijalna [[porez|fiskalna]] i [[vjera|vjerska]] [[politika|politika]] i ograničena imperijalna podrška protiv [[Langobardi|Langobarda]] potaknule je pape da pronađu nove zaštitnike.<ref name=brit/>
Tako je [[739]]. papa [[Grgur III (papa)|Grgur III]] ([[731]]-[[741]]) poslao neuspješnu molbu za pomoć [[Franačka|franačkom]] [[majordom]]u na [[dvorac|dvoru]] [[Karlo Martel|Karla Martela]] (koji je bio nosioc [[politika|političke]] moći u kraljevstvu)<ref name=brit/>Kad su [[Langobardi]] ponovno zaprijetili [[Rim]]u, papa [[Stjepan II., papa|Stjepan II.]] ([[752]]-[[757]]) pobjegao je u [[Franačka|Franačku]] pod zaštitu [[Pipin Mali|Pipina Malog]], koji je [[751]]. postao prvi [[Karolinzi|karolinški]] kralj]] [[Franci|Franaka]].<ref name=brit/> [[Stjepan II., papa|Papa Stjepan II.]] je [[754]]. i formalno [[krunidba|okrunio]] [[Pipin Mali|Pipina Malog]], te iste godine [[Pipin Mali|kralj]] je sa svojom [[vojska|vojskom]] krenuo na [[jug]], pa je do [[756]]. uspio vratiti vlast papa po centru [[Apeninski poluotok|Apeninskog poluotoka]], tad je svojom [[Pipinova darovnica|darovnicom]] dao [[Stjepan II., papa|papi]] zemlje koje su postale nukleus [[Papinska Država|Papinske Države]], koja je egzistirala sve do [[1870]].<ref name=brit/>
Ti su događaji vjerojatno inspirirali sastavljanje [[Konstantinova donacija|Konstantinove donacije]], koja se kasnije pokazala kao [[Falsificiranje|falsifikat]]. Na osnovu nje se tvrdilo da je prvi [[kršćanstvo|kršćanski]] [[car]] [[Konstantin Veliki]], dao vlast nad [[Zapadno rimsko carstvo|Zapadnim rimskim carstvom]] papi [[Silvestar I.|Silvestru I]]. koji ga je [[krunidba|okrunio]] za cara i izliječio od [[Lepra|lepre]]. Kasnije je počela služiti kao jedan od dokaza za papinske tvrdnje o suverenitetu nad [[Zapadni svijet|Zapadnom Evropom]].<ref name=brit/>
Povezujući sudbinu prvenstva [[Rim]]a sa [[Pipin Mali|Pipinovom]] podrškom, kao i ostalih vladara iz [[Karolinzi|karolinške dinastije]] - [[Stjepan II., papa|Stjepan II.]] i njegovi nasljednici stekli su snažnog zaštitnika. Nakon tog je [[769]]. održan [[koncil]] na kom je odlučeno da se [[izbori|izbor]] za novog papu, više neće održavati u [[Konstantinopolj|Konstantinopolisu]] već na [[Franačka|franačkom]] [[dvorac|dvoru]].<ref name=brit/>
[[franci|Franačko]]-papinski savez bio je ojačan kad je papa [[Lav III. (papa)|Lav III]] ([[795]]-[[816]]), nakon razdoblja nemira u [[Rim]]u, koji je završio [[karolinzi|karolinškom]] intervencijom, [[krunidba|okrunio]] na [[Božić]] [[800]]. - [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] kao [[Sveto_Rimsko_Carstvo#Karolinški_prethodnici|Rimskog cara]]. Iako su pape tim savezom dobile izvjesnu sigurnost, oni su istovremeno izgubili dio dotadašnje nezavisnosti, jer su i [[Karolinzi]] nastavili sa sličnom [[politika|politikom]] kao i [[bizant]]ski i [[Rimsko Carstvo|rimski]] prethodnici, preuzevši značajnu kontrolu nad franačkom crkvom a i nad samim papom. Ipak s druge strane, i pape su imale izvjestan utjecaj na [[karolinzi|karolinške]] poslove zadržavajući pravo na [[krunidba|krunidbu]] njihovih [[car]]eva, a ponekad se nisu ustručavali ni od direktne intervencije u [[politika|političkim]] sporovima.<ref name=brit/>
Kad je [[karolinzi|karolinška]] moć nakon [[9. vijek|9]] i [[10. vijek]]a oslabila, papinstvo se ponovno našlo na udaru moćne [[rim]]ske [[aristokracija|aristokracije]], uključujući i [[porodica|porodicu]] [[Crescenzi]]. Rivalitet nad tim tko će steći kontrolu nad papinskim [[tron]]om uz veliku mrežu pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprilično kaotično stanje privuklo je pažnju [[Oton I|Otona I]] koji je [[962]]. godine oživio carstvo [[Karlo Veliki|Karla Velikog]] i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem - [[Oton I]] je sa puno pouzdanja podupirao papu - [[Ivan XII.|Ivana XII]] ([[955]].-[[964]]) koji je trebao uvesti reda u taj [[moral]]ni kaos.<ref name=brit/>
Krajem [[10. vijek|10]]. i početkom [[11. vijek]]a problemi na papinskom [[dvorac|dvoru]] i [[politika|politički]] uvjeti na [[Apeninski poluotok|Apeninskim poluotoku]] postali su takvi, da su pojačane bliske veze između papa i [[Popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|njemačkih careva]], što je postalo naročito izraženo od papa [[Silvestar II (papa)|Silvestra II]] ([[999]]-[[1003]]) i [[Oton II|Otona II]]. Ipak i bez obzira na taj savez, kako su [[car]]evi bili često odsutni iz [[Rim]]a, lokalna [[aristokracija]] bi se ponovno dočepala poluga vlasti, jer su pape tog vremena bili slabi i [[korupcija|korumpirani]]. Ali čak i u ta mračna vremena [[10. vijek|10]]. i [[11. vijek]]a - [[Rim]] je ostao centar [[Hodočašće|hodočašća]] kao grad [[Sveti Petar|sv. Petra]] brojnih [[martir]]a i [[svetac]]a.<ref name=brit/>
Uz sve to - [[11. vijek]] bio je doba [[revolucija|revolucionarnih]] promjena u evropskom društvu. Sve je počelo [[1049]]. kad se papa [[Lav IX.]] ([[1049]]. - [[1054|54]].) pridružio širokoj [[reforma|reformskoj]] inicijativi koja je započela još početkom [[10. vijek]]a, predstavljanjem moralnih i institucionalnih [[reforma|reformi]] na [[Koncili iz Remsa|Koncilu u Reimsu]], čime je iniciran pokret [[Gregorijanske reforme|reformskoj]] (nazvan po njegovom lideru - papi [[Grgur VII.|Grguru VII]] [[1073]]-[[1085|85]]). [[reforma|Reformatori]] su nastojali vratiti [[sloboda|slobodu]] i [[nezavisnost]] crkve i čvrsto razlikovali [[kler]] od svih ostalih društvenih [[stalež]]a.<ref name=brit/> Naglašavajući jedinstveni status [[kler]]a i njegovu veliku odgovornost za [[vjera|duhovni]] život svakog pojedinca, oni pokušali su zaustaviti praksu [[simonija|simonije]] (kupnja ili prodaja [[crkva|crkvenih]] položaja) i [[brak]] [[kler]]ika.<ref name=brit/>
Papa [[Nikola II (papa)|Nikola II.]] ([[1059]].-[[1061|61]].) uveo je jednu važnu mjeru, to je bio je [[izbori|izborni]] [[dekret]] iz [[1059]]. Njime su [[kardinal]]i organizirani kao savjetodavni organ papa, na taj način su postavljeni temelji za stvaranje budućeg [[Kolegij kardinala|Svetog kolegija kardinala]]. Taj novi organ imao je pravo imenovanja novih papa, čime je potaknuta nezavisnost [[izbori|izbora]] papa i ograničeno [[car]]sko uplitanje. Daljnje [[reforma|reforme]] naglašavale su prvenstvo Rima u [[vjera|vjerskim]] pitanjima i apsolutnu subordinaciju [[kler]]a i [[laik]]a papi.<ref name=brit/>
Te rezolutne tvrdnje o papinskom primatu, pogoršale su napetosti između [[Rim]]a i [[Konstantinopolj|Konstantinopolisa]] i na kraju su [[1054]]. dovele do [[Raskol Istoka i Zapada|Raskola Istoka i Zapada]] - između [[Katolička crkva|Katoličke]] i [[Pravoslavna crkva|Pravoslavne crkve]].<ref name=brit/>
Drugi značajan razvitak koji je prouzročila papinska [[reforma|reforma]] započeta [[1049]]. bila je [[Borba za investituru]]. Taj sukob između pape [[Grgur VII.|Grgur VII.]] i [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|cara Svetog rimskog carstva]] [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinricha IV]] izbio je kad se [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinrich]] pozvao na višegodišnje carsko pravo da intervenira kod [[izbori|izbora]] lokalnih [[biskup]]a i [[kler]]a, i na taj način efikasno kontrolira svoju vlast.<ref name=brit/>
Taj sukob uzdrmao je dotadašnja pravila koja su vladala po [[kršćanstvo|kršćanskom]] [[Zapadni svijet|zapadu]]. Poziciju pape iznio je u svom [[dekret]]u - [[Dictatus papae]][[Grgur VII.]] kog je napisao [[1075]]., u njemu je ponovno naglasio da je papa najviši [[crkva|crkveni]] [[autoritet]]. Iako je [[Grgur VII.]] bio primoran da pobjegne iz [[Rim]]a, pa je i umro u [[egzil]]u, na kraju su prevladavali njegovi ideali, od tvrdnje o [[svetost|sakralnom]] kraljevstvu do negiranja bilo kakvih [[carsko]] - [[kralj]]evskih intervencija u crkvene poslove. Za razliku od njega - [[Heinrich IV, svetorimski car|Heinrich IV]] je umro pod prijetnjom [[eskomunikacija|ekskomunikacije]]. Nasljednik [[Grgur VII.|Grgura VII]] - [[Urban II.]] ([[1088]].-[[1099|99]].) uspio je obnoviti [[rim]]ski prestiž kad je [[1095]]. pokrenuo [[Prvi križarski rat]].<ref name=brit/>
[[12. vijek]] bio je period rasta i transformacija tokom kojeg je završen proces [[reforma|reformi]] [[Grgur VII.|Grgura VII]], pa je i papinstvo prilagođeno novoj realnosti, na osnovu događaja iz prethodnog [[vijek]]a. Papinstvo se kao [[tradicija|tradicionalni]] [[religija|religijski]] centar crkve, razvilo u veliku [[administracija|administrativnu]] i [[birokracija|birokratsku]] instituciju. Tad je papinski [[dvorac|dvor]] na neki način postao [[vrhovni sud]], koji je imao jurisdikciju u širokom rasponu [[pravo|pravnih]] stvari i kreirao vrlo sofisticirane [[zakon]]e i propise. Kako se nekad govorilo da su svi putevi vode u Rim, misleći prvenstveno na [[religija|religiju]], odtad se moglo reći da svi putevi vode u Rim zbog [[Kanonsko pravo|Kanonskog prava]]. Zbog tog uopće nije bilo slučajno, da je čak nekoliko sljedećih papa proglašeno [[svetac|svetim]].<ref name=brit/>
Pape su se također prilagodile promjenjenim društvenim, [[vjera|vjerskim]] i [[politika|političkim]] prilikama, tako da su i sami bili inicijatori stvaranja vlastitih. Nova [[izbori|izborna]] pravila koja je inicirao [[Grgur VII.]] tek su djelomično riješila probleme vezane uz [[Apostolsko nasledstvo|papinsku sukcesiju]], pa je zbog toga crkva pretrpjela dva [[raskol]]a u [[12. vijek]]u. Od [[Izbor 1130|Izbora 1130]] do [[Konklava 1159|Konklave iz 1159]], ovaj posljednji rezultirao je obnovljanjem sukoba između pape i cara [[Friedrich I Barbarossa|Friedricha Barbarosse]]. Na kraju je završio tako da je legitimnim papom proglašen [[Aleksandar III (papa)|Aleksandar III]] ([[1159]].-[[1181|81]].). Svađa zbog [[Konklava 1159|Konklave iz 1159]] dovela je do odluke [[Treći lateranski koncil|Trećeg lateranskog koncila]] iz [[1179]]. po kojoj je kod [[izbori|izbora]] pape bila potrebna dvotrećinska većinu glasova [[kardinal]]a.<ref name=brit/>
Pape tog vremena morale su se suočiti sa brojnim novim izazovima, od nastojanja [[Apeninski poluotok|apeninskih]] [[grad]]ova da si osiguraju [[nezavisnost]] od svagog [[car]]skog ili [[biskup]]skog uplitanja, do bujanja [[hereza|heretičnih]] pokreta kao što su bili [[Valdenzi]] i [[Katari]].<ref name=brit/>
[[Kršćanska teologija|Kršćanski teolog]] i [[pravnik]] - [[Inocent III.]] ([[1198]].-[[1216]].) bio je jedan od najmlađih papa kad se uspeo na [[tron]]. Pa je sa velikim žarom reagirao na sve izazove sa kojima se suočavala [[crkva]]. [[Inocent III.]] ojačao je instituciju - pape, predstaviši se kao [[Krist]]ov [[vikar]] na zemlji, posrednik između [[Bog]]a i [[svijet|čovječanstva]].
Obnovio je efikasnu vladu [[Papinska Država|Papinske Države]], za njegovog [[Pontifeks|pontifikata]] [[Engleska]], [[Bugarska]] i [[Portugal]] postale su papinska [[feud|lena]]. [[Inocent III.]] je proširio papinsku [[pravo|pravnu]] nadležnost tvrdeći da je nadležan za sva pitanja vezana za grijeh, pa se aktivno uplitao u [[politika|političke]] prilike [[FrancuskaFrancuske]] i [[Sveto Rimsko Carstvo|Svetog Rimskog Carstva]]. Pokrenuo je [[Četvrti križarski rat]] ([[1202]].-[[1204|04]]), koji je doveo do [[Pad Carigrada (1204)|Pada Konstantinopolisa]] i [[Katarski krstaški rat|Katarskog križarskog rata]], koji je bio namijenjen gušenju [[hereza|hereze]] po [[Francuska|Južnoj Francuskoj]], uz to ostao je upamćen kao onaj koji je odobrio [[zakon]] po kom su [[Židovi]] morali nositi specijalnu [[odjeća|odjeću]].<ref name=brit/>
Uz sve to bavio se i čisto [[religija|religijskim]] pitanjima, odobrivši redove [[Franjo Asiški|Franje Asiškoga]] ([[Franjevci]] [[1209]].) i [[Sveti Dominik|sv. Dominika]] ([[Dominikanci]] [[1215]].). Predsjedao je [[Četvrti lateranski koncil|Četvrtim lateranskim koncilom]] održanim [[1215]]., koji je pokrenuo različite [[reforma|reforme]] i odobrio korištenje termina
[[transupstancijacija]] kojim je opisana [[Euharistija|euharistijska transformacija]].<ref name=brit/>
Tokom [[13. vijek]]a, nasljednici [[Inocent III.|Inocenta III]] nastavili su njegovu [[politika|politiku]] i proširili papinsku vlast. Pape su počele provoditi [[Inkvizicija|Inkviziciju]] i bacile [[Anatema|anatemu]] na [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|cara Svetog rimskog carstva]] [[Fridrik II., car Svetog rimskog carstva|Fridrika II]], time je završio sukob koji je započeo još u [[11. vijek]]u, njime je definitivno potkopana [[popis njemačkih kraljeva i njemačko-rimskih careva|carska]] moć za generacije koje dolaze. Centralizacija [[administracija|administrativnih]] i [[pravo|jurisdikcijskih]] funkcija provedena je osnivanjem [[Rimska kurija|Rimske kurije]] (organ službenika koji pomažu papi), ali je to istovremeno dovelo i do povećanja [[financije|financijskih]] i [[administracija|administrativnih]] poteškoća. Kako bi se mogla provesti neka [[reforma]] koja bi ublažila to stanje - [[1294]]. [[izbori|
izabran]] je pobožni [[pustinjak]] Pietro da Morrone kao papa [[Celestin V.]]. Kako ipak [[Celestin]] nije bio na visini zadatka, on je već u [[januar]]u iste godine podnio [[ostavka|ostavku]] (kao jedan od rijetkih papa koji je to učinio svojevoljno). Sljedeći izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskog [[autoritet]]a - [[Bonifacije VIII.|
Bonifacija VIII]] ([[1294]]-[[1303]]). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba s [[francuska|francuskim]] [[kralj]]em [[Philippe IV od Francuske|
Philippom IV]], na kraju je to rezultiralo propašću [[srednji vijek|srednjovjekovnog]] papinstva. Poniženje koje je morao otrpjeti [[Bonifacije VIII.]] uz poslovičnu [[rim]]sku [[korupcija|
korupciju]] prisilili su [[Vatikan]] da se zbog [[francuska|francuskog]] pritiska preseli [[1309]].u [[Avignon]]. Takozvano "[[Babilonsko ropstvo]]" papa potrajalo je do [[1377]].<ref
name=brit/>
[[Avignon]]ski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovi [[rim]]ski predhodnici, ali se u ničem drugom nisu baš specijalno isticali. Tako je [[Ivan XXII.]] ([[1316]]-[[1334|
34]]) ostao upamćen po svojoj borbi sa duhovnim [[franjevci]]ma i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Božjoj viziji (iskustvo Boga u životu nakon smrti). A [[Klement VI.]]
([[1342]].-[[1352|52]].) zapamćen je kao zaštitnik [[Židovi|Židova]] od progona za [[Crna smrt|Crnu smrt]], i kao veliki [[mecen]]a [[umjetnost]]i. Nažalost i oni su nastavili sa praksom
[[korupcija|korupcije]], iako su bili daleko od [[Rim]]a, ali su istovremeno zazivali [[vjera|vjersku]] i organizacijsku [[reforma|reformu]]. Kako se u to vrijeme da se [[Evropa|evropski
svijet]] počeo atomizirati na svoje sastavne [[nacija|nacionalne]] dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.<ref name=brit/>
=== Pape za renesanse i reformacije===
[[Talijanska renesansa]], koja je često povezuje sa [[Francesco Petrarca|Petrarcinom]] [[smrt|smrću]] [[1374]]., i generalno promatra kao prekid sa [[srednji vijek|srednjovjekovnom]]
kulturom, iako to nije sasvim točno, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.<ref name=brit/> Kontinuirani pad [[politika|političke]] moći
[[Sveta stolica|Svete stolice]] ubrzan je [[Zapadna šizma|Zapadnom šizmom]] ([[1378]].-[[1417]].), [[raskol]]om u kojem su rivalske frakcije [[kardinal]]a [[izbori|izabrale]] svaka za
sebe - pape u [[Rim]]u i [[Avignon]]u. [[Raskol]] je izbio i kao posljedica sve većih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti i [[Katarina Sijenska]] da se pape vrate u [[Rim]]. Papa [[Grgur
XI.]] ([[1370]].-[[|1378|78]].) pokušao je za svog [[Pontifeks|pontifikata]] dokinuti taj [[raskol]], kao i njegov nasljednik - [[Urban VI.]] ([[1378]]-[[|1389|89]]), koji je to pokušao na takav
način da je od sebe odbio velik broj [[kardinal]]a, koji su izabrali novog papu i vratili se u [[Avignon]]. Iako su tadašnji [[kršćanstvo|kršćani]] bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su
prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se našli. [[Teologija|Teolozi]] su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usuglašenosti, po njoj je [[Ekumenski sabor|ekumenski koncil]]
imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako je [[koncil]]ski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.<ref
name=brit/>
Zapravo je tek [[Koncil u Konstanzu]] iz [[1417]]. okončao [[raskol]], odbijajući ili prihvaćajući [[ostavka|ostavke]] troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran na [[Koncil u Pisi|Koncilu
u Pisi]] [[1409]].).<ref name=brit/>
Za vrijeme [[Pontifeks|pontifikata]] pape [[Nikola V.|Nikola V.]] ([[1447]].-[[1455|55]].) došlo je do obnavljanja klasičnih studija koje su doprinijeli razvoju [[humanizam|humanizma]] i
[[renesansa|renesanse]]. [[Nikola V.]] je također inicirao obnovu [[Bazilika sv. Petra|Bazilike sv. Petra]] i [[Vatikanska biblioteka|Vatikanske biblioteke]]. Sujetni i razmetljivi papa [[Pavao
II.]] ([[1464]].-[[1471|71]].), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veličanstveni [[Palazzo Venezia]] u [[Rim]]u. Njegov nasljednik papa [[Siksto IV.]] ([[1471]].-[[1484|84]].)
nastavio je sa uljepšavanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju doživjeli kad je za papu [[izbori|izabran]] Rodrigo Borgija kao [[Aleksandar VI.]] ([[1492]].-
[[1503]].). Taj proces se nastavio i za vrijeme pape [[Julije II.|Julija II.]] ([[1503]]-[[1513|13]]), koji se pokazao velikim [[mecen]]om [[umjetnost|umjetnosti]]. Na mnoge načine, [[Julije II.]]
kog su prozvali "strašnim", svojim brojnim djelima iskazao se kao bolji [[knez]] nego [[svećenik]], i to zbog svoje ljubavi prema [[rat]]noj vještini i [[politika|političkim]] intrigama.
Njegov kurs slijedio je papa [[Lav X.]] ([[1513]].-[[1521|21]].), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga uživajmo".<ref name=brit/>
Tokom [[15. vijek|15]]. i [[16. vijek]]a, pape su prikupile poprilično [[kršćanstvo|kršćanskog]] kapitala, pa su se proslavile i kao [[mecen]]e takvim [[umjetnik|umjetnicima]] kao što su
[[Rafael]], [[Michelangelo Buonarotti|Michelangelo]] i [[Leonardo da Vinci|Leonardo]]. Kako se [[renesansa|renesansni]] [[Rim]] počeo profilirati sve više kao centar [[umjetnost]]i,
[[nauka|nauke]] i [[politika|politike]], tako je i njegov [[vjera|vjerski]] utjecaj opadao. Time su započeli procesi koji su doveli do [[Protestantizam|protestantske]] [[Reformacija|
reformacije]] u [[16. vijek]]u.<ref name=brit/>
Zbog toga nije ni čudo da su pape renesanse, od kojih je većina bila više uključena u kojekakve [[politika|političke]] i [[financije|financijske]] angažmane nego u [[vjera|vjerski]]život,
pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape pokušali [[reforma|reformirati]] crkvu organiziravši [[Tridentski koncil]] ([[1545]].-[[1563|63]].) i
[[Kontrareformacija|protureformaciju]]. [[Teologija|Teološke]] i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblik [[katolička crkva|katoličke crkve]] do druge polovice [[20. vijek]]a.<ref
name=brit/>
=== Novovjeki pape ===
Pape ovog perioda pronašli su svoje programe, kao odgovor na izazove rastuće snage nacionalnih država. S druge strane bilo je i pozitivnih događaja, kao što je [[reforma|reforma]] [[Kolegij kardinala|Kolegija kardinala]] i osnivanje novih redova kao što su [[Teatinci]] ([[1524]]), [[Barnabiti]] ([[1530]]), [[Kapucini]] ([[1619]]), i vjerojatno najvažniji od svih [[Isusovci|Jezuiti]] ([[1540]]).<ref name=brit/> Ti redovi su odigrali ključnu ulogu u revitalizaciji crkve i rastućem utjecaju papa. Oni su omogućili prvim papama [[novo doba|novog doba]], naročito [[Pio V.|Piu V]] ([[1566]].-[[1572|72]].), [[Siksto V.|Sikstu V]] ([[1585]].-[[1590|90]].), [[Pavao V.|Pavlu V]] ([[1605]].-[[1621|21]].), [[Inocent XI.|Inocentu XI]] ([[1676]].-[[1689|89]].) i [[Benedikt XIV.|Benediktu XIV]] ([[1740]].-[[1758|58]]) da nastave sa [[politika|politikom]] [[Evangelizacija|evangelizacije]].<ref name=brit/>
Osnivanje [[Kongregacija za jevanđelizaciju naroda|Kongregacije za evangelizaciju naroda]] [[1622]]. osvjetlilo je važnost papa u [[misionarstvo|misionarskom pokretu]]. Pape tog vremena su također pokušali provesti [[politika|politiku]] [[Tridentski koncil|Tridenskog koncila]], ali su naišli na [[politika|političke]] i [[diplomacija|diplomatske]] prepreke, kao i na činjenicu da je [[kršćanstvo]] ostalo razjedinjeno na rivalske države čiji su [[vjera|vjerski]] interesi često bili podređeni [[dinastija|dinastijskim]] i nacionalnim ambicijama.<ref name=brit/>
Odlučni da nastave kampanju protiv [[hereza|hereze]], pape [[Kontrareformacija|protureformacije]] radili su to nekonzistentno, pokazujući dvoličnost prema [[Modernizam|modernizaciji]]. Iako su se bunili protiv sve većeg kršenja papinskih prerogativa od strane novonastalih nacionalnih [[država]], objeručke su prihvatili ideju o strukturalnoj [[Modernizam|modernizaciji]], što je dovelo do veće centralizacije u crkvi oko papa.<ref name=brit/>
[[Prosvjetiteljstvo]] iz [[18. vijek]]a stvorilo je generalno neprijateljsku klimu prema [[vjera|religiji]], a naročito prema papama. [[Filozof]]i i [[politika|politički]] lideri u [[Francuska|Francuskoj]], [[Španjolska|Španjolsko]], [[Portugal]]u, [[Napuljsko Kraljevstvo|Napulju]] i drugdje pokrenuli su dva odvojena napada na [[politika|političke]] i [[vjera|vjerske]] programe papa, koncentriravši velik dio svog žalca na [[Isusovci|Jezuite]], koje je papa [[Klement XIV.]] ([[1769]].-[[1774|74]]. ) bio je prisiljen ukinuti [[1773]].<ref name=brit/> Da bi se stvari pogoršale, centralizaciji papinstva usprotivili su se pokreti kao što su [[Galikanizam]] ([[Francuska]]), Febronijanizam ([[Njemačka]]) i Jozefizam ([[Austrija]], [[Italija]]), od kojih je svaki bio za nacionalnu crkvenu autonomiju.<ref name=brit/>
=== Pape novih vremena===
Istovremeno sa [[Revolucija|revolucionarnim]] dobom u [[Evropa|Evropi]], koje je počelo sa [[Francuska revolucija|Francuskom revolucijom]], nastavili su se napadi na pape. Oni su doveli i do [[hapšenje|hapšenja]] dviju papa od strane [[Francuzi|Francuza]], [[Pio VI.|Pia VI]] ([[1775]].-[[17799|99]].) i [[Pio VII.|Pia VII]] ([[1800]].-[[1823|23]].) i stvaranja [[Rimska Republika (18 vijek)|Rimske Republike]] ([[1798]].-[[1799|99]].), koja je zamijenila [[Papinska Država|Papinsku Državu]].
Premda su [[Konzervativizam|konzervativne]] sile uspjele ponovno oformiti [[Papinska Država|Papinsku Državu]] na [[Bečki kongres|Bečkom kongresu]] ([[1814]].-[[1815|15]].) Pape su se tad suočile sa [[italija|talijanskim]] [[karbonari]]ma i risorgimentom pokretom za [[Ujedinjenje Italije]] iz [[19. vijek]]a.<ref name=brit/>
[[Pio IX.]] ([[1846]].-[[1878|78]].), najduže vladajući papa, započeo je svoju karijeru kao [[reforma|reformator]], ali je vremenom postao sve [[Konzervativizam|konzervativniji]] u svojim stavovima; njegov Syllabus errorum iz [[1865]]. navodi 80 "glavnih pogrešaka našega vremena" i postavlja crkvu na [[Konzervativizam|konzervativni]] kurs koncentriran na papinstvo.<ref name=brit/>
Pape tog vremena pronašli su saveznike u [[Konzervativizam|konzervativnim]] [[politika|političkim]] snagama, kako bi potkopali [[Modernizam|modernističke]] i [[liberalizam|liberalističke]] utjecaje unutar same [[Katolička crkva|crkve]], i kompenzirali gubitke nastale ukidanjem [[Papinska Država|Papinske Države]] i njenim uklapanjem u novu [[Kraljevina Italija|Kraljevinu Italiju]] [[1870]].<ref name=brit/> Kako im je malo preostalo od svjetovne moći, pape se sve više oslanjali na svoj duhovni i moralni autoritet, utirući put za tezu o papinoj nepogrešivosti i [[ultramontanizam|ultramontanizmu]] (ideja da je papa [[apsolutizam|apsolutni vladar]] [[Katolička crkva|crkve]]).
Zbog tog je [[Prvi vatikanski sabor|Prvi vatikanski koncil]] održan [[1870]]. - tezu o apsolutnom primatu pape i njegovoj nepogrešivosti u "pitanjima [[vjera|vjere]] i [[moral]]a", službeno definirao kao pitanje [[vjera|religije]].<ref name=brit/>
Nakon tog je papa [[Lav XIII.]] ([[1878]].-[[1903]].) osudio Amerikanizam (pokret među [[SAD|Američkim]] [[katolik|katolicima]] koji su nastojali prilagoditi crkvu [[Najnovije doba|suvremenoj civilizaciji]]), a papa [[Пије X.|Pio X.]] ([[1903]].-[[1914|14]].) osudio je Modernizam (pokret koji je koristio suvremene [[historija|historijske]] i kritičke metode u tumačenju [[Katolička crkva|katoličkog]] nauka te tako doveo u pitanje papinsku centralizaciju).<ref name=brit/>
[[Lateranski ugovor]] koji je [[1929]]. sklopio [[Pio XI.]] sa talijanskom [[Fašizam|fašističkom]] vladom omogućio je stvaranje minijaturne [[država|države]] [[Vatikan]] i tako ponovno papama donio i funkciju [[Suverena država|suverena]].<ref name=brit/>
Usprkos socijalnom programu koji je [[1891]]. pokrenuo [[Lav XIII.]] svojom [[enciklika|enciklikom]] [[Rerum Novarum]] (O novim stvarima), u [[Vatikan||Rimu]] je uvijek tinjala sumnja u [[liberalizam|liberalne ideje]] i [[modernizam]] sve do [[Drugi vatikanski koncil|Drugog vatikanskog koncila]], kog je [[1962]]. sazvao papa [[Ivan XXIII.]] ([[1958]]-[[1963|63]]) a nastavio sve do [[1965]]. [[Pavao VI.]] ([[1963]]-[[1978|78]]).<ref name=brit/>
[[Ivan XXIII.]] je inzistirao na "usavršavanju", kako bi [[Modernizam|modernizirao]] crkvu, i u tome je djelomično uspio.
Premda su mnogi [[Konzervativizam|konzervativni]] katolici mislili da je [[Drugi vatikanski koncil|koncil]] u svojim zahtjevima otišao predaleko, to se naročito odnosilo na ukidanje [[tradicija|tradicionalne]] [[misa|mise]] na [[latinski jezik|latinskom]], kao i na [[teologija|teološke]] i organizacijske promjene nakon [[Drugi vatikanski koncil|koncila]], koji je značajno revitalizirao crkvu i otvorio je [[reforma|reformama]], [[ekumenizam|ekumenskom]] [[dijalog]]u i povećanom angažmanu [[biskup]]a, [[svećenik]]a i laika. Na internacionalnoj razini, pape su preuzela dinamičniju ulogu nakon neuspjelih pokušaja mirovnog posredovanja tokom [[Prvi svjetski rat|Prvog]] i [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] koje su pokušali pape [[Benedikt XV.]] ([[1914]]-[[1922|22]]) i [[Pio XII.]] ([[1939]].-[[1958|58]].)
Zbog tog je krajem [[20. vijek]]a zapela [[kanonizacija]] [[Pio XII.|Pia XII.]] jer su isplivale kontroverze oko njegove neutralnosti tokom [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] i njegov neuspjeh da snažnije i otvorenije osudi [[Holokaust]], što su njegovi kritičari nazvali - "šutnjom". Za razliku od njega [[Pavao VI.]] pokrenuo je puno angažiraniju [[politika|politiku]], govoreći o brojnim problemima i putujući diljem svijeta.<ref name=brit/>
Internacionalizacijom [[Kolegij kardinala|Kolegija kardinala]] koja je sprovedena za [[Pontifeks|pontifikata]] [[Ivan XXIII.|Ivana XXIII.]], povećan je broj [[kardinal]]a na broj koji je daleko premašivao [[granica|granicu]] od 70, koju je postavio [[Siksto V.]] - [[1586]]. Kao odgovor na taj problem [[Pavao VI.]] uveo je novi propis po kom [[kardinal]]i stariji od 80 godina, više nisu mogli glasati za papu, i tako ograničio broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako je [[Ivan Pavao II.]] ([[1978]].-[[2005]].) proglasio [[kardinal]]ima, daleko najveći broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojim [[dekret]]om (Apostolskom konstitucijom) iz [[1995]]. - Universi Dominici Gregis potvrdio je broj [[kardinal]]a koji mogu glasati na 120. Već slijedeće [[1996]]. izdao je niz pravila koja reguliraju [[Izbori|izbore]] za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u određenim okolnostima [[tradicija|tradicionalno]] potrebna većina od dvije trećine plus jedan glas - može zamijeniti jednostavnom većinom. Ovo pravilo je [[2007]]. ukinuo njegov nasljednik [[Benedikt XVI.]] ([[2005]]-[[2013|13]]).<ref name=brit/>
[[Pontifeks|Pontifikat]] pape [[Ivan Pavao II.|Ivana Pavla II.]], ostao je zabilježen kao jedan od najdužih u [[historija|historiji]], ostavio je dubok trag na [[Katolička crkva|crkvu]] i papinstvo. [[Karizma]]tičan i prilično voljeni lik - [[Ivan Pavao II.]] proputovao je svijetom više od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od ključnih uloga u raspadu [[komunizam|komunizma]] u [[Poljska|Poljskoj]] i ostatku [[Istočna Evropa|Istočne Evrope]]. Za svog dugog [[Pontifeks|pontifikata]] [[Kanonizacija|kanonizirao]] je brojne nove [[svetac|svece]] i napravio velike korake u međureligijskom dijalogu sa ne[[kršćanstvo|kršćanima]].<ref name=brit/> On je uspostavio formalne i pune [[diplomacija|diplomatske]] odnose sa [[Izrael]]om i inzistirao na pomirenju sa [[Židovi]]ma i [[Judaizam|Judaizmom]], bio je prvi papa koji se molio u [[sinagoga|sinagogi]], i uputio se [[historija|historijsko]] [[hodočašće]] u [[Jeruzalem]], za vrijeme kog se molio na [[Zid plača|Zidu plača]].<ref name=brit/> I pored te progresivnosti, on je zadržao [[tradicija|tradicionalne]] stavove o brojnim pitanjima, od onog o zaređenju žena, [[celibat]]u, [[homoseksualnost]]i, [[Kontrola rađanja|kontroli rađanja]] i [[abortus]]u.<ref name=brit/> Vrlo oštro se se suprotstavio [[Teologija oslobođenja|teologiji oslobođenja]], za koju je smatrao da je previše bliska [[tmarksizam|marksizmu]]. Njegova nastojanja da se smanji jaz sa drugim [[kršćanske denominacije|kršćanskim denominacijama]] urodila su vrlo skromnim plodovima.<ref name=brit/>
Njegov kruti stav protiv korištenja [[kondom]]a u sprječavanju [[Spolna bolest|spolno prenosivih bolesti]] bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekih [[politika|političara]] zbog tog jer je doprinjeo širenju [[AIDS]]-a u [[Afrika|Africi]]. [[Skandal]]i [[1990e|devedesetih]] i početkom [[20. vijek]]a vezani uz brojne slučajeve[[Seksualno zlostavljanje|seksualnog
zlostavljanja]] od strane [[svećenik]]a, ponukali su njegove kričare da se dodatno bace na ispitivanje mudrosti njegovih stavova o seksualnim pitanjima. Ta [[polemika]] postala je dio višegodišnjih rasprava, u koju su se uključili kako brojni [[katolici]], tako i oni koji to nisu. Dilema se svodila na to je li [[Katolička crkva|crkva]] previše ili premalo uključena u [[sekularizam|sekularno]] - moderno doba.<ref name=brit/>
[[Izbori|Izbor]] [[2005]]. [[Konzervativizam|konzervativnog]] [[Nijemci|njemačkog]] [[Kršćanska teologija|teologa]] i [[kardinal]]a Josepha Ratzingera za novog papu [[Benedikt XVI.|Benedikta XVI.]] nije odmah riješio dileme iz [[polemika]] vođenih za predhodnog pape. [[Benedikt XVI.|Benedikt]] je sa istim žarom kao njegov predhodnik nastavio predano raditi na [[Ekumenizam|ekumenskoj]] i među[[vjera|religijskoj]] suradnji. Ipak iako je još [[Drugi vatikanski koncil]] naglasak stavio na to da crkva treba da svoju misiju treba graditi kao odgovor na suvremene kulturološke izazove, - [[Benedikt XVI.]] je svojim propovijedima, javnim nastupima i [[enciklika|enciklikama]], uključujući [[Deus caritas est]] (["Bog je ljubav" iz [[2006]].) i [[Spe salvi]] (U nadi smo spašeni) iz [[2007]].) - ponudio je umjesto tog oštru kritiku "temelja modernoga doba" i upozorio na "opasnosti" [[Sekularizam|sekularizma]].<ref name=brit/>
[[Papa Franjo]] [[Izbori|izabran]] je [[2013]]., nakon što je [[Benedikt XVI.]], iz zdravstvenih razloga podnio [[ostavka|ostavku]] (i tako postao prvi papa u gotovo šest [[vijek]]ova koji je to napravio). [[Papa Franjo|Franjo]] je postao prvi [[Južna Amerika|Južnoamerikanac]] i prvi [[isusovci|jezuit]] koji je postao papa, predstavljen je kao nova nada, kako za sam [[kler]]u tako i za [[laik|laike]] u vremenu kad se [[katolička crkva]] suočava sa brojnim [[skandal]]ima i [[Kontroverza|kontroverzama]].
U svom kratkom [[Pontifeks|pontifikatu]], napravio je brojne poteze, koji odstupaju od [[tradicija|tradicije]] i koji se ne dopadaju [[Konzervativizam|konzervativcima]], kao što je bilo pranje nogu dviju mladih [[žena]], od kojih je jedna bila [[musliman]]ka, i to na [[Veliki četvrtak]] - [[dan]] koji je po [[tradicija|tradiciji]] isključivao žene.<ref name=brit>{{cite webkanac
| url =https://www.britannica.com/topic/papacy
| title =''Papacy''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=Encyclopædia Britannica}}</ref>
== Papine titule ==
* Njegova [[svetac|svetost]] papa
* [[Biskup]] [[Rim]]a i [[vikar]] [[Isus Krist|Isusa Krista]]
* Nasljednik [[Sveti Petar|sv. Petra]] i [[Apostoli|apostolski]] [[knez]]
* [[Pontifex Maximus]] univerzalne crkve
* [[Patrijarh (kršćanstvo)|Patrijarh]] [[Zapadni svijet|Zapada]]
* Sluga, sluga [[Bog|božjih]]
* Primas [[Italija|Italije]]
* [[Nadbiskup]] i [[metropolit]] [[rim]]ske [[provincija|provincije]]
* [[Suverena država|Suveren]] [[Vatikan]]a<ref name=ewtn>{{cite web
| url =https://www.ewtn.com/jp2/papal3/titles.htm
| title =''Papal Titles''
| accessdate = 3.2. 2018
| language=engleski
| publisher=ewtn}}</ref>
== Povezano ==
* [[Popis papa]]
== Izvori ==
{{reflist}}
== Vanjske veze ==
{{Commonscat|Popes}}
* [https://www.ewtn.com/jp2/papal3/thepope.htm ''Pope''] {{en icon}}
* [https://www.britannica.com/topic/papacy ''Papacy''] {{en icon}}
[[Kategorija:Pape]]
[[Kategorija:Religijska zanimanja]]
[[Kategorija:Latinizmi]]
[[Kategorija:
[[Kategorija:Četveroslovnik-P]]
| |||