Dezitijati – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 19:
Batonov ustanak je najžešći protiv rimske uprave u ovim krajevima i posljednji je koji je Ilirsko stanovništvo podiglo. Slijedio je period pacifikacije i dugotrajni proces romanizacije.<ref name="Mesihović">{{Cite web |url= http://www.ff-eizdavastvo.ba/books/sm-rimski_vuk_i_ilirska_zmija.posljednja_borba.pdf |title= Salmedin Mesihović -RIMSKI VUK I ILIRSKA ZMIJA, Posljednja borba |work=Filozofski fakultet Sarajevo, 2011 |accessdate= 9. 2. 2016}}</ref>
=== Romanizacija ===
==== Pacifikacija ====
Mogućnost novih pobuna Desitijata, Rimljani su spriječili sistematskom regrutacijom mlađih ljudi u druge pokrajine Carstva. Za pacifikaciju zemlje bila je već 19/20. g.n. e. sagrađena kolska cesta sa brojnim stanicama za smještaj vojnih jedinica, od Salone, središta provincije, do njihove tvrđave Hedum ''(viam a Salonis ad Hedum castellum Daesitiatium per millia passuum CLVI)'' u dužini 156 km. Ubikacija tvrđave nije do sada potvrđena. Smatra se da je bila kod [[Kiseljak]]a ili [[Breza|Breze]]. Druga cesta je iz Narone u Sarajevsko polje dolazila preko Nevesinja i [[Konjic]]a. Kasnije je cesta produžena do [[Domavia|Domavie]] kod Srebrenice (sada već iz ekonomskih razloga).
Desitijati su u doba ranog Carstva živjeli pod nadzorom rimskih vojnih prefekata i plemenskih knezova (''principes''), u okvirima autohone teritorijalno-političke zajednice (''civitas peregrinorum'') i po svom običajnom pravu.
Nakon rimske okupacije Desitijati su u svojoj vlastitoj zemlji tretirani kao peregrini. Bili su bez onih gradanskih prava (''ius suffragii, ius conubii, ius comercii'') što ih je imao pravi rimski gradanin (''civis Romanus''). Ostavljena im je doduše lična sloboda, a njihove su etničke strukture i dalje djelovale vršeći u okvirima peregrinskih civitates svoje autonomne upravne i političke funkcije. Ovakvo stanje ostalo je uglavnom sve do Karakaline reforme iz 212. g.
==== Stvaranje municipija ====
Tada su Flavijevci (carska dinastija) uveli slobodnije političke odnose proširivši bazu nosioca vlasti i na domaće prvake, i proširivši i unutarnju autonomiju domaćim civitates peregrinae. Bio je to rezultat potreba za financiranjem rata i ostvarenja [[Vespazijan]]ovih projekata, među kojima i velikog projekta municipalizacije i urbanizacije (otvaranje rudnika, izgradnja limesa, osnivanje kolonija u Sisciji i Sirmiju, formiranja flote na Savi, Dravi i Dunavu itd.).
Na području Desitijata formirana su tri rimska municipija, prvi već za Vespazijana. Municipiji su u Rimskom Carstvu osnovne samoupravne ćelije. Novi municipaliteti se više ne nazivaju plemenskim imenom, nego, kao i obično, po gradu-centru municipalne zajednice: [[Aquae S...|res publica Aqu(arum) S. . . ]] na Ilidži kod Sarajeva, [[Bistuensium (Srednja Bosna)|municipium Bist(uensium)]] (čija lokacija nije do sada utvrđena) i [[C. Ris...(Rogatica)|c{olonid) RIS]] . . . u [[Rogatica|Rogatici]], istočno od Sarajeva. Prerastanje plemenskih (peregrinskih) civitates u [[municipij]]e, to jest u autonomne gradove označava najviši domet romanizacije.
Proces romanizacije na prostoru Srednje Bosne, razbioo je stare narodnosne i plemenske veze i tako na kraju doveo do razgradnje cjelovitosti dezitijatskog naroda, i stvaranja rimskog provincijalnog stanovništva, koje se vezalo za tradicije rimske države i naroda. Dezitijati su prestali postojati.<ref name="Mesih.Ilirike">{{Cite web |url=https://books.google.ba/books?id=cK83AwAAQBAJ&pg=PA951&lpg=PA951&dq=bistuae+vetus++bistuae+nova+mesihovi%C4%87&source=bl&ots=2Uh3IcTyUT&sig=OzJ1JXbDoCCvyNl522rGOskO0Oo&hl=bs&sa=X&ved=0ahUKEwjp6qyyofXTAhUH2ywKHTtrBsEQ6AEIIDAA#v=onepage&q=bistuae%20vetus%20%20bistuae%20nova%20mesihovi%C4%87&f=false|title= Salmedin Mesihović , ILIRIKE |work= Autorsko izdanje, Sarajevo, 2014 |accessdate= 9. 2. 2017}}</ref>
== Reference ==
{{reference|2}}
| |||