Damnatio memoriae – razlika između verzija

* Početkom 90-ih godina u Hrvatskoj je srušeno preko 3000 antifašističkih spomenika. Postojala su dva glavna načina uništavanja spomenika. Prvo rješenje je bilo preoblikovanje starih spomenika. Dotične su jednostavno napunili novim sadržajima. Prostor je ostao isti, ali su umjesto crvenih zvijezda spomenike ukrasili križevi katoličke crkve, umjesto antifašističkih parola i hvalospjeva partizanskoj borbi pod šahovnicu su bile upisane posvete hrvatskom narodu. Nova spomenička obilježja često su bila postavljena u čast posjeta Franje Tuđmana. Drugi način obračunavanja s prošlošću bio je još direktniji i razorniji. Nepoznati počinitelji jednostavno su spomenike dignuli u zrak ili ih iznakazili i ispisali ustaškim lozinkama. Uz iznimku većeg dijela Istre, nije pošteđen skoro nijedan antifašistički spomenik u Hrvatskoj.<ref>[http://www.novossti.com/2010/06/sjecanje-na-partizane-ili-misao-o-partizanstvu/ Gal Kirn: Sjećanje na partizane ili misao o partizanstvu?]</ref>

* Istovremeno s rušenjem spomenika desio se i knjigocid ([[kulturocid]] nad knjigama) proveden od strane Ministarstva kulture koje je zatražilo od škola i knjižnica "čišćenje" nepoćudne literature u kojem je nestalo 2,8 milijuna knjiga. Knjige su "čišćene" po ideološkom ili etničkom ključu pa su uništavane knjige na [[Ćirilica|ćirilici]], [[Ekavica|ekavici]], knjige srpskih autora i izdavača, “sumnjivih” Hrvata, [[Politička ljevica|lijeve]] literature... Ljudi i magazini koji su pokušali dignuti glas protiv kulturocida na kraju su bili ti koji su bili optuženi za klevetu.<ref>Adriana Piteša,[http://www.jutarnji.hr/ante-lesaja--devedesetih-smo-unistili-2-8-milijuna--nepocudnih--knjiga/1040727/ Lešaja: Devedesetih smo uništili 2,8 mil. ‘nepoćudnih’ knjiga], [[Jutarnji list]], 13.07.2012.</ref>

 

== Izvori ==