Dante Alighieri – razlika između verzija

* Prvo Danteovo pjesničko djelo ''Novi život'' ('''Vita nova''') (pisano [[1292]].-[[1293]].) nadahnuto je ljubavlju prema ''Beatrice Portinari'' koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaralaštvu. Po idealiziranoj koncepciji ljubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "''dolce stil nuovo''", (dražesni/ljupki novi stil) Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola - blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj ljepoti "'''Beato, o anima bella, chi te vede'''") ona postaje i mistični vođa ljudske duše i boga. Djelo ''Vita nova'' obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima po svojoj moralno - filozofskoj koncepciji i originalnoj konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije.

* Filozofsko djelo ''Gozba'' ('''Convivio'''), pisano u izgnanstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata. Djelo nije dovršeno, ali i ovako fragmentirano daje uvid u Danteove moralne i političke preokupacije. U prvobitnoj zamisli enciklopedijski pregled dotadašnje znanosti i filozofski komentar kanconama nadahnutim "ljubavlju i vrlinom" Convivio je zapravo pohvala narodnom jeziku (novo svjetlo: novo sunce) i gradu [[Rim]]u, po Danteu voljom providnosti određenom središtu izabranog naroda.

* U latinskom traktatu '''Monarchia''' zalaže se za monarhistički oblik političkog uređenja, ističući uzajamnu neovisnost i ravnopravnost Carstva i Crkve.

* Ma kako bilo zanimljivo Danteovo stvaralaštvo prije '''Božanstvene komedije''', ono je samo nagovještaj Danteova pjesničkog genija. Djelo koje je za Danteove komentare bilo "vječna glazba", "široka rijeka u koju se ulijevaju mnogi pritoci", "sustav moralnih istina" i "glas nakon deset stoljeća šutnje" zamišljeno je nakon Beatricine smrti, započeto 1307. (neki drže i 1313.), a dovršeno iste godine kada Dante umire (1321.). Komedija se sastoji od tri dijela '''Pakao''', '''[[Čistilište]]''' i '''Raj''' (''Inferno'', ''Purgatorio'', ''Paradiso'') i obuhvaća stotinu pjevanja u rimovanim jedanaesteračkim [[terca|tercinama]]. U alegorijskoj formi srednjovjekovne vizije nadgrobnog života dana je monumentalna slika jedne epohe s njenim socijalnim, političkim i moralnim težnjama. Iako je slijedio načela skolastičke, formalističke poetike, Dante je uspio stvoriti pjesnički svijet koji po snažnim slikama i dubokim snažnim osjećajima sadrži "povijest pjesnikova ispaštanja i savršenstva. Iskreno tendenciozan, Dante razotkriva ljudske strasti i poroke vremena, ne štedeći ni crkvu ni njezine predstavnike. Dao je nepreglednu galeriju mitoloških i historijskih ličnosti, no najživlji su mu likovi pjesnikovih suvremenika. Unoseći u djelo iskustvo svoga burnog života, ogorčen na sugrađane koji su ga prognali, na grad koji lako mijenja zakone i principe, Firentinac i sam "rodom ali ne po običajima" Dante je usprkos dogmatskim uvjerenjima pokazao široko razumijevanje za ljudsku slabost i veličinu. U poetskoj viziji Komedije savladana je prolaznost vremena, ostvareno jedinstvo Zemlje i nadgrobnog svijeta. Razmještajući grješnike prema prirodi i težini njihova grijeha, nije dao samo upečatljive slike paklenskih muka već i svu dubinu ljudskog očajanja, osjećaj promašenosti i ništavila, pakao kao žalosnu dolinu, "loco selvaggio" pravi ponor i prazninu u svemiru. U pratnji rimskog pjesnika Vergilija Dante sagledava misteriju bola, govori o varljivosti zemaljske slave, žigoše svoje političke protivnike i iznosi s izvanrednom sugestivnošću tragiku, prkos, strast, fantastiku. Gledajući u čistilištu put iskupljenika, oslobođenje čovjeka od materijalnih zavisnosti i mogućnost njegova usavršavanja, pjesnik otkriva Raj kao harmoniju, jedinstvo čovjeka i kozmosa, misterij one ljubavi koja "pokreće sunce i ostale zvijezde".