Historija Mađarske – razlika između verzija

Nakon pregovora u [[Pariz]]u, Mađarska je potpisala [[4. lipnja]] [[1920.]] bila prisiljena potpisati [[Trianonski sporazum]] kojim je ostala bez dvije trećine zemalja koje su joj pripadale u Autro-Ugarskoj. Gotovo trećina od ukupno 10 milijuna [[Mađari|Mađara]] našla se u drugim zemljama. Osim Hrvatske i Slavonije koje su imale poseban status, Mađarska je ostala bez [[Prekmurje|Prekmurja]] i [[Međimurje|Međimurja]], te dijela [[Bačka|Bačke]] i dijela [[Baranja|Baranje]] koji su pripojeni [[Kraljevina SHS|Kraljevini SHS]]. Dio [[Banat]]a priopao je također Kraljevini SHS, a drugi dio [[Rumunjska|Rumunjskoj]] (Beograd je bio prisiljen ustupiti Rumunjskoj podrujčje oko [[Temišvar]]a i povući se iz [[Pecs]]a). Čitava [[Transilvanija]] pripala je Rumunjkoj, tzv. Gornja Ugarska, odnosno [[Slovačka]] s potkarpatskim područjem, ušla je u sastav [[Čehoslovačka|Čehoslovačke]], a jedan manji dio pripao je i [[Poljska|Poljskoj]]. Veći dio [[Gradišće|Gradišća]] pripao je nakon [[plebiscit]]a [[Austrija|Austriji]].

 

Nove međunarodne granice odvojile su Mađarska industrijska postrojenja od osnovnih materijala, a mađarska industrija i poljoprivreda ostala se bez većeg dijela svoga tradicionalnog tržišta. Znatno su smanjeni izvori drvnog materijala, obradive površine smanjene su za 43%, a drastično su smanjeni i izvori željezne rude. S druge strane, u Mađarskoj je ostalo oko 51% stanovništva zaposlenog u industriji i oko 56% industrije, od čega čak 82% teške industrije, kao i 70% banaka.