Ivan Lučić – razlika između verzija

 

Ivan Lučić rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji. Prve je škole završio u rodnom gradu, a zatim je dvije godine boravio u Rimu. Doktorat iz crkvenog i građanskog prava stječe u [[Padova|Padovi]]. U rodnom gradu obnašao je različite dužnosti, a od [[1654]]. boravi u Rimu; postaje članom [[Zbor svetog Jeronima|Zbora svetog Jeronima]], a zatim i njegovim predsjednikom. Sudjelovao je u radu mnogih znanstvenih akademija svoga doba, a dopisivao se sa znanstvenicima iz domovine, iz [[Italija|Italije]] i [[Europa|Europe]]. U Rimu dovršava brojne povijesne rasprave koje iz godine u godinu objavljuje na [[latinski|latinskom jeziku]]. Njegovo najveće i najpoznatije djelo je ''De regno Dalmatiae et Croatiae'' ''(O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske)''. Tiskano je prvi put u [[Amsterdam]]u [[1666]]. U tom je djelu dan prikaz [[povijest Hrvatske|hrvatske povijesti]] od [[Praistorija|prapovijesti]] do [[15. stoljeće|15. stoljeća]]. Za razliku od fantazija njegovih prethodnika i suvremenika, Lučićev je pregled [[povijest]]i temeljito potkrijepljen izvornom građom, a na koncu knjige su i određeni vrijedni izvori za povijest, te popis literature s Lučićevim komentarima o objavljenim spisima. Knjiga je opremljena sa šest povijesnih [[zemljovid]]a. Povijesnu kartu ''[[Illyricum hodiernum]]'' (Današnji Ilirik) posvetio je [[Joannes Blaeu]], izdavač Lučićeve knjige, hrvatskome banu [[Petar Zrinski|Petru Zrinskomu]]. Lučić je u tom djelu tiskao i ''Ljetopis Popa Dukljanina'', kroniku iz 12. stoljeća, pod naslovom ''Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum'' (u 47 poglavlja).

Ivan Lučić prvi je hrvatski povjesničar koji kritički prilazi i koristi povijesne izvore: isprave i [[Kronika|kronike]], natpise i oporuke. U [[metodologija|metodologiji]] povjesničarskoga rada visoko natkriljuje vrijeme u kojem je živio i djelovao. Njegovo [[Historiografija|historiografsko]] djelo odiše ljubavlju prema zavičaju i domovini. Nije nimalo slučajno što je bio vezan s obitelji Zrinskih, te ih uvjerio da potječu od znamenitih [[Bribir|bribirskih]] knezova Šubića, a ne od rimskih aristokrata, što je bio pokazatelj ksenomanije onoga doba. Dopisivao se i s mnogim [[Dubrovnik|Dubrovčanima]], posebice sa [[Stjepan Gradić|Stjepanom Gradićem]], ravnateljem [[Vatikanska biblioteka|Vatikanske biblioteke]]. Njegova brojna pisma odaju osobnu vrsnoću i kao čovjeka i kao književnika, a vrijedan su prilog poznavanju njegova vremena. Ostvareno lapidarnim i jasnim stilom, kao i utemeljeno na kritičkim prosudbama, Lučićevo je djelo kamen temeljac moderne hrvatske historiografije. Ono što su Marko Marulić i [[Marin Držić]] za [[Hrvatska književnost|hrvatsku književnost]], [[Bartol Kašić]] za [[hrvatski jezik]] i jezikoslovlje - to je Ivan Lučić za hrvatsku povjesnicu. Pravi početak i istinsko postignuće.

 

 

*[http://public.srce.hr/hpm/p0248002.htm Blaeu i Lucius: Karta Ilirika]

 

 

[[hr:Ivan Lučić]]

[[it:Giovanni Lucio]]