Razlike između izmjena na stranici "Arapsko-izraelski sukob"

Dodano 48 bajtova ,  prije 10 godina
m/м
održavanje
(djelomično preuzeto s hrvatske Wikipedije)
 
m/м (održavanje)
 
== Nastanak cionističkog pokreta i ideja židovske države ==
[[FileDatoteka:Jewish zones 1947.jpg|right|thumb|230px|Područja u kojima su [[Židovi]] činili većinu u Britanskom mandatu Palestine [[1947]].]]
Kao odgovor na val antisemitizma, koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća ponovno zapljusnuo Europu, a u kontekstu nastajanja brojnih nacionalnih pokreta, među europskim Židovima nastala je ideja stvaranja suverene židovske države, koja bi bila jamstvo opstanka Židova u svijetu. Na inicijativu austrougarskog Židova [[Theodora Herzla]] [[1897]] godine osnovan je [[cionistički pokret]], koji je na svom prvom zasjedanju za mjesto osnivanja države izabrao biblijski Izrael. Pokret je dobio naziv po brdu Cion, na kojem je bio smješten jeruzalemski hram, a tvorac kovanice bio je austrijski filozof [[Nathan Birnbaum]]. Pokret je istodobno zatražio međunarodnu potporu za svoj cilj, no ideja židovske državnosti isprva nije naišla na osobito odobravanje u međunarodnim diplomatskim krugovima.
 
 
Ali ni rat u Europi i Sjevernoj Africi nije okončao povremene međusobne sukobe Židova i Arapa, koji su [[1944]] godine kulminirali oružanim ustankom židovske milicije Irgun protiv britanske vlasti u Palestini. Nakon što su na vidjelo izbila stradanja Židova za vrijeme [[holokaust|holokausta]], ideja židovske državnosti na Zapadu je dobila simpatije i veće razumijevanje. Unatoč tome, Velika Britanija nije dopustila useljavanje stotinjak tisuća preživjelih zatvorenika koncentracijskih logora u Palestinu, pa su mnogi našli utočište ilegalno. U razdoblju nakon rata [[London]] je stvorio nekoliko planova političkog rješenja Palestine koji su bili odbijeni jedan za drugim. Na posljetku, Velika Britanija oslabljena u II. svjetskom ratu shvatila je da više nije spremna nositi teret angažmana u Palestini te je u veljači [[1947]] stavila svoj mandat u Palestini na raspolaganje [[UN|Ujedinjenim Narodima]] i odlučila se povući.
[[FileDatoteka:UNGA 181 Map.png|right|thumb|300px|Države koje su glasovale za UN-ovu rezoluciju 181 (zelena boja)]]
U međuvremenu su se ostale zemlje regije polako izvlačile ispod kolonijalne vlasti - 1944. godine Libanon je postao neovisan, [[1946]]. Transjordanija i Sirija, a Egipat je još [[1922]] stekao formalnu neovisnost uz britansku vojnu nazočnost na svom tlu koja se protegnula do [[1956]] godine. Unatoč neovisnosti, u većini zemalja na vlasti su ostale monarhije ili političke elite koje su odgovarale bivšim kolonijalnim posjednicima. Tek su revolucije koje su se dogodile desetljeće kasnije otrgnule arapske države od kolonijalnog utjecaja. U Kairu su [[1945]] Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, [[Saudijska Arabija]] i [[Jemen]] osnovali [[Arapska liga|Arapsku ligu]], političku organizaciju arapskih država čiji je deklarirani cilj bio zajednička suradnja i koordinacija vanjske politike država članica. No, u trenutku stvaranja, jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige bilo je sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, koja će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću.
 
 
Na temelju odluke [[UN]]-a u studenom [[1947]] britanski je mandat u Palestini prestao u ponoć [[14. svibnja]]. Istog je dana Židovsko narodno vijeće na području koje mu je dodijeljeno planom podjele okrunilo svoju četiri desetljeća staru cionističku borbu za židovsku državnost i proglasilo izraelsku državu. Odmah su je priznale i [[Sjedinjene Američke Države]] i [[Sovjetski Savez]], a do kraja godine učinila je to i većina suverenih država u svijetu, s iznimkom arapskih.
[[FileDatoteka:Declaration of State of Israel 1948.jpg|left|thumb|250px|Proglašenje države Izrael [[1948]].]]
Nastojeći spriječiti podjelu Palestine, dan nakon proglašenja Izraela počeo je napad vojski arapskih zemalja na tek proglašenu židovsku državu. U napadu je sudjelovalo šest arapskih država, članica Arapske lige - Egipat, Sirija, Transjordanija, Irak i Libanon te mali vojni kontingent iz Jemena, a arapskim vojskama svakako treba pribrojati i aktivne arapske borce iz Palestine, kojima je zapovijedao klerik al-Susayn. Sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada [[Jeruzalem]]a. Egipatske snage, koje su s otprilike dvanaest tisuća vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napreduju s područja [[Sinaj]]skog poluotoka u smjeru grada [[Tel Aviv]]a. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj fazi rata pokazati kobnim.
 
 
Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada [[Jeruzalem]]a koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad [[Mishmar Hayarden]], a na jugu su Egipćani zauzeli [[pojas Gaze]] te pustinju [[Negev]] i grad [[Bersheva|Bershevu]]. Nekoliko dana kasnije egipatske su se snage južno od Tel Aviva spojile s transjordanskom vojskom, čime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak Židova u Palestini bili dovedeni su u pitanje,a jedini segment bojišta kojim je još uvijek dominirala izraelska strana bio je [[zračni prostor]].
[[FileDatoteka:Quartier commercial juif attaqué - 2 décembre 1947.jpg|right|thumb|250px|Napadnuta židovska četvert u Jeruzalemu [[2. prosinca]] [[1947]]., par dana nakon pozitivne odluke o podjeli Palestine]]
Na inicijativu Ujedinjenih naroda [[11. lipnja]] [[1948]] borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na šezdeset tisuća. Zanimljivo je da je presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu imao Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. On je u nastanku Izraela vidio priliku za realizaciju vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku. No, sljedećih se godina fokus Moskve premjestio s Izraela na mlade arapske socijalističke republike u izraelskom susjedstvu, a blisko savezništvo se počinje stvarati između Tel Aviva i [[Washington, DC|Washington]]a.
 
== Sueski rat ==
{{glavni|Sueska kriza}}
[[FileDatoteka:1956 Suez war - conquest of Sinai.jpg|right|thumb|250px|Napad na [[Sinaj]]]]
Početkom pedesetih godina Izrael je uz dotadašnje donacije svjetskih židovskih organizacija počeo primati i pomoć iz inozemstva, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. Ekonomska asistencija je pomogla da se gospodarstvo mlade izraelske države osovi na noge te izvuče iz teškoća izazvanih ratom i stalnim useljavanjem prvih godina postojanja.
 
== Šestodnevni rat ==
{{glavni|Šestodnevni rat}}
[[FileDatoteka:Yom Kippur War map.svg|right|thumb|250px|Teritorij koji je zauzeo Izrael nakon Šestodenvnog rata: Sinaj, Zapadna obala, Gaza i Golanska visoravan (tamno plava boja)]]
Najveću korist od razjedinjenosti arapskog svijeta u svakom je slučaju imao Izrael, koji je u to vrijeme i sam bio duboko u problemima. Gospodarska kriza i smanjenje useljavanja te rast broja Židova koji su napuštali Izrael, kao i velike kulturološke razlike između različitih židovskih zajednica, stvarale su sliku depresivnog društva u očekivanju novog rata. Razdoblje nakon Sueskog rata nije prolazilo bez sukoba Izraela i okolnih arapskih zemalja. Između [[1965]] i [[1967]] godine dogodio se niz ozbiljnih čarki na granici Izraela sa Sirijom i Jordanom. Sirijska podrška terorističkim napadima palestinskog [[Fatah]]a na židovska naselja u skladu s već ustaljenom praksom izazvala je seriju izraelskih vojnih odmazdi na sirijski teritorij. Početkom 1967. učestali su napadi sirijskog topništva na Izrael, a u travnju su vođeni zračni dvoboji između izraelskog i sirijskog zrakoplovstva u kojem je srušeno šest sirijskih letjelica. Nove tenzije u odnosima s arapskim susjedima izazvala je izraelska odluka da skrene dio toka rijeke [[Jordan (rijeka)|Jordan]] radi navodnjavanja pustinje Negev, na što su arapske zemlje [[1965]] godine odlučile osiromašiti tok Jordana skretanjem njegovih pritoka na svom teritoriju.
 
Na jordanskom bojištu neprijateljstva počinju jordanskim granatiranjem izraelskih položaja i zračnim napadima, a jordansko zrakoplovstvo bombardiralo je Tel Aviv. Prvog dana rata oko podneva izraelske su snage prešle na sjeveru u napad u smjeru grada Genina, kojeg sljedeći dan zauzimaju. Na dijelu bojišta prema Egiptu izraelske postrojbe su prvog dana rata probile egipatske obrambene crte i zauzele područje pojasa Gaze. Izraelske oklopne postrojbe prodrle su uzduž obale Sredozemnog mora prema Sueskom kanalu te unatoč egipatskom otporu potkraj dana stigle na 30 km od kanala. Nakon više neuspjelih protunapada, trećeg dana rata egipatske se snage povlače sa Sinajskog poluotoka prema kanalu, dok ih Izraelci napadaju iz zraka i sa zemlje. Egipatska javnost nije bila obaviještena o stanju na bojištu, već je pogrešno vjerovala da se događaji odvijaju u egipatsku korist.
U noći [[6. lipnja]] Izraelci su izbili na područje Sueskog kanala kod grada Al-Quantarahe, a druga izraelska skupina zauzela je klanac Mitla na središnjem dijelu Sinaja. Na krajnjem jugu Sinajskog poluotoka Izraelci su zračnim desantom zauzeli grad [[Sharm al-Sheik]], čime je otvoren ulaz u [[Akapski zaljev]]. Na istočnom ratištu, Izraelci su potisnuli jordansku vojsku i zauzeli stari dio grada Jeruzalema, a istog dana zauzeli su i [[Šhem]] (biblijski hrvatski prijevod Šekem, arapski [[Nablus]]) i Arihu te izašli na zapadnu obalu rijeke Jordan, čime završavaju borbe na jordanskom dijelu fronte. Četvrtog dana rata na sinajskom bojištu izraelske snage odbile su nekoliko slabih egipatskih protunapada te su pred večer istoga dana osvojile obalu Sueskog kanala u cijeloj dužini. Posredovanjem UN-a kasno u noć istoga dana prekinute su borbe na sinajskom bojištu.
[[FileDatoteka:GolanHeights-tank.jpg|right|thumb|250px|Napušteni izraelski tenk: nakon Šestodnevnog rata, Izrael je okupirao Golan]]
Sirijsko bojište je prva tri dana rata mirovalo, što je u potpunosti odgovaralo Izraelu koji je tako oštricu svog napada mogao usmjeriti na Sinajski poluotok. Ono postaje aktivno tek nakon što je Izrael stabilizirao situaciju na druga dva bojišta, tako [[8. lipnja]] Izraelci prelaze u masovni napad na sirijske položaje te su istu noć iz tri smjera probili sirijske položaje a sljedećeg dana zauzeli su najveću sirijsku utvrdu Tel Taffar i otvorili put prema daljnjem prodoru ka središnjim dijelovima Sirije. Idući dan je izraelska vojska ovladala cijelom [[Golanska visoravan|Golanskom visoravni]]. Posredovanjem UN-a [[10. lipnja]] 1967. u 18 sati i 30 minuta prekinuta su borbena djelovanja na sirijskom bojištu te je tako nakon 132 sata i 30 minuta borbenih djelovanja završen Šestodnevni rat.
 
 
== [[Terorizam]] ==
[[FileDatoteka:Karin A weapons.jpg|right|thumb|250px|Predstavljanje oružja koje je konfiscirano sa broda koji je putovao u Gazu]]
Šezdesetih godina je bliskoistočni konflikt izašao izvan okvira regije. Nakon što je arapska nemoć na bojnom polju dokazana u tri rata s ponižavajućim ishodom za arapske zemlje, Palestinci su posegnuli za drugim metodama borbe. Desetine mladih Arapa čiji su roditelji izbjegli iz nekadašnjeg britanskog mandata Palestine, a koji su rođeni i odrasli u izbjegličkim logorima jer im je bila zabranjena repatrijacija od strane arapskih režima gdje su se nalazili, bili su sedamdesetih godina spremni umrijeti za palestinsku stvar u spektakularnim terorističkim podvizima. Sedamdesetih godina su svjetske agencije relativno često izvještavale o nekoj terorističkoj akciji, ponekad izvedenoj tisućama kilometara daleko od Bliskog istoka, iza koje su stajali palestinski teroristi.
 
 
* '''Serija palestinskih terorističkih akcija'''
[[FileDatoteka:PFLP-group-1969.jpg|right|thumb|250px|Ratnici PFLP-a (Popularne Fronte za Oslobađenje Palestine) [[1969]].]]
U lipnju [[1968.]] godine trojica su Palestinaca otela zrakoplov izraelske kompanije [[El Al]] na letu iz [[Rim]]a u [[Tel Aviv]]. Iako su se otmice zrakoplova događale i ranije, El Alov zrakoplov je bio prvi koji je otet u političke svrhe. Zahvaljujući publicitetu koji je otmica priskrbila palestinskoj stvari, došlo je do eksplozije sličnih akcija u čemu su prednjačili Palestinci. Uslijedile su nove velike palestinske terorističke akcije; u kolovozu 1970. godine su simultano oteta četiri zrakoplova koja su uništena u jordanskoj pustinji i iniciran je međuarapski rat u Jordanu. U rujnu [[1972.]] godine, nekoliko dana nakon početka [[Olimpijske igre|Olimpijskih igara]] u [[München]]u, osam terorista iz skupine "Crni rujan" upalo je u Olimpijsko selo i uzelo skupinu izraelskih sportaša za taoce. Zahvaljujući prisutnim TV kamerama iz cijeloga svijeta, milijuni ljudi su bili u prilici pratiti krvave događaje u Olimpijskom selu kada je nakon traljave akcije [[Zapadna Njemačka|njemačke]] policije poginulo svih devet talaca.
 
 
* Postupno su terorizam kao oblik političke borbe prihvatili gotovo svi politički pokreti diljem regije. U Egiptu je sedamdesetih godina terorističku djelatnost prihvatio pokret [[Muslimansko bratstvo|Muslimansko bratstvo]] osnovan još dvadesetih godina XX. stoljeća. Najpoznatija akcija izvedena u suradnji s drugom egipatskom skupinom Islamskim Jihadom jest ubojstvo egipatskog predsjednika [[Sadat]]a [[1981.]] godine, kao odmazda za represije prema egipatskim fundamentalistima i približavanje Egipta Izraelu. Muslimanska braća su igrala ulogu u zbivanjima u regiji; u vojnom udaru u [[Sudan]]u [[1989.]] godine te u neuspjelom ustanku protiv sirijskog režima u gradu Hammahu [[1982.]] godine. Nakon što su Muslimanska braća prihvatila politiku kao modus djelovanja, devedesetih godina su glavninu terorističkih aktivnosti u Egiptu preuzele terorističke organizacije [[Islamski Jihad]] i [[Gamma al Islamya]].
[[FileDatoteka:Israeli soldiers on Palestine street.jpg|right|thumb|250px|Izraelski vojnici patroliraju u [[Hebron]]u]]
* U [[Libanon]]u je pak povećani utjecaj [[Iran]]a na lokalne šijite nakon izraelske agresije na tu zemlju 1982. imao za posljedicu stvaranje organizacije [[Hezbollah]]. Ciljevi Hezbolaha su bili strani vojnici u Libanonu i izraelski vojnici. U travnju [[1983.]] godine izveden je prvi veliki samoubilački napad čiji je cilj bila američka ambasada u [[Bejrut]]u. Zgrada ambasade je gotovo u potpunosti uništena, a akcija je odvela u smrt 63 čovjeka. [[23. listopada]] iste godine izvedena je nova velika samoubilačka akcija; simultani napadi automobilima bombama na bazu američkih marinaca na bejrutskom aerodromu te na vojarnu francuskih padobranaca. Poginuo je 241 američki marinac i 58 francuskih vojnika. Za američke oružane snage samoubilačke su akcije u Bejrutu bile težak udarac i najveći ljudski gubitak nakon Vijetnamskog rata, kao i za francusku vojsku nakon Alžirskog rata. Samoubilački napadi Hezbollaha imali su izravne političke konzekvence. Naime [[Sjedinjene Američke Države]], [[Velika Britanija]] i [[Italija]] u veljači [[1984.]] godine povukli su svoje vojnike iz Libanona, a nekoliko mjeseci kasnije je to učinila i Francuska. Nakon što su izgubili zapadne vojnike kao metu, Hezbollah se okrenuo samoubilačkim akcijama protiv izraelskih trupa u Libanonu i sunitskih ekstremista. Ukupno je u Libanonu od 1983. do [[1999.]] godine izvedeno pedesetak samoubilačkih akcija, od čega se jedan manji, ali značajan dio može pripisati Hezbollahu.
 
* [http://www.mtholyoke.edu/acad/intrel/me.htm Dokumenti o Bliskoistočnom sukobu]
{{Bliskoistočni sukob}}
[[CategoryKategorija:Bliskoistočni sukob]]
[[CategoryKategorija:Izrael]]
[[CategoryKategorija:Palestina]]
[[CategoryKategorija:Palestinska samouprava]]
 
[[ar:الصراع العربي الإسرائيلي]]
177.192

izmjene