Otvori glavni meni

Izmjene

m/м
Sankt Petersburg > Sankt Peterburg
{{Prebaciti|Vladimir Iljič Lenjin}}
{{Politički vođa
|ime= Vladimir Iljič Lenjin<br /><small>Влади́мир Ильи́ч Улья́нов, "Ле́нин"</small>
}}
 
{{Prebaciti|Vladimir Iljič Lenjin}}
'''Vladimir Iljič Lenjin''' (Simbirsk, [[22. travnja]] [[1870]] - Gorki kraj [[Moskva|Moskve]], [[21. siječnja]] [[1924]]), [[Rusija|ruski]] revolucionar, državnik, filozof i publicist; predvodnik [[Oktobarska revolucija|Oktobarske revolucije]] 1917. u Rusiji; osnivač prve [[Komunistička partija|Komunističke partije]] i Kominterne; utemeljitelj Ruske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike i [[SSSR|Sovjetskog saveza]].
 
Većina boljševika i menjševika nije imala važnu, a kamoli presudnu ulogu u samoj revoluciji koja je počela u siječnju velikim prosvjednim maršem na carsku [[Zimska palača|Zimsku palaču]] što ga je predvodio pravoslavni pop [[Georgij Gapon]]. Cilj je bio predavanje peticije o demokratizaciji zemlje caru [[Nikolaj II.|Nikolaju II.]] Carske su postrojbe otvorile vatru na nenaoružanu masu, te ubile i ranile stotine ljudi. Uslijedili su štrajkovi, opći prosvjedi i neredi koji su paralizirali zemlju i doveli do kaosa. Prisiljen na ustupke, car je, među inim, pomilovao političke emigrante. Lenjin se vratio u zemlju u studenome 1905. i pozvao na opći ustanak. Neovisno od toga, opći je štrajk počeo 20. prosinca, razvio se u pravu revoluciju - i bio slomljen do konca godine. Prva je revolucija završila porazom. No, revolucionarni je val, unatoč slomu, rezultirao radikalizacijom socijaldemokrata i buđenjem nade u rušenje omrznutoga režima; jedna od značajki prve revolucije bijaše i pojava radničkih vijeća («sovjeta») po kojima je kasnije, ironijom povijesti, prva komunistička država na svijetu dobila ime.
 
U poslijerevolucionarnome ozračju ruski su socijaldemokrati održali kongres ujedinjenja u [[Stockholm]]u, u travnju 1906. Na kongresu delegati su predstavljali oko 13 000 boljševika, oko 18 000 menjševika (boljševici su u međuvremenu postali numerička manjina); također, u partiju se vratio Bund koji je predstavljao oko 33 000 židovskih radnika, a ušle su i [[poljska socijaldemokratska stranka]] s 26 000 članova i [[litvanska socijaldemokratska stranka|litvanska]] s 14 000. Obje su glavne frakcije uspostavile formalno jedinstvo, no, raskol je bio predubok: ideološke su se svađe nastavile do 1912. kada su se boljševici i menjševici konačno razišli. To je vrijeme Lenjin proveo uglavnom pišući, vodeći polemike i radeći na konspirativno-vojnom ustroju partije. Živio je u [[Engleska|Engleskoj]], [[Njemačka|Njemačkoj]], [[Švedska|Švedskoj]], [[Finska|Finskoj]], [[Švicarska|Švicarskoj]], [[Francuska|Francuskoj]] - do početka 1. svjetskoga rata Lenjin je više puta mijenjao boravište: uoči rata bio je u [[Krakow]]u (tada u sastavu [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]) da bio bliže Rusiji i pridonosio boljševičkomu glasilu «Pravdi», što su ga osnovali pripadnici Lenjinove stranke u St. PetersburguPeterburgu 1912. (list se tiskao i prodavao slobodno). Preko veza u austrijskome socijalističkom pokretu i zahvaljujući kombinatorikama austro-ugarske vlade, Lenjin je po izbijanju rata uspio emigrirati u Švicarsku.
 
== Lenjin kao filozof ==
Od druge Lenjinove moždane kapi intenzivirala se, iza kulisa, borba za vlast protagonisti koje bijahu [[Josif Staljin]], [[Lav Trocki]], [[Grigorij Zinovjev]], [[Lav Kamenjev]] i [[Nikolaj Buharin]], te ostali prominentni [[boljševici]] koji su se svrstavali oko spomenutih. U nezanemarivoj mjeri izoliran Staljinovim manipulacijama u posljednjih godinu i pol dana svoga života, Lenjin je ipak ostao neprijeporni autoritet u sovjetskome vodstvu i uključio se, na jedini mogući način, u borbu za budućnost države koju je stvorio. Tijekom prosinca [[1922]]. i siječnja [[1923]]. zapisao je niz bilježaka namijenjenih za nadolazeći partijski kongres. U njima kritizira prije svega Staljina, koji je u svojim rukama koncentrirao prekomjernu vlast i proglašava ga za brutalnu osobu koja je, zajedno s rusificiranima inorodcima Dzieržinskim i Ordžonikidzeom, prihvatila praksu velikoruskoga nacionalizma. Ni Trocki, kao melodramatski lik, «pretjerano samouvjeren», ni Buharin, koji «nije marksist», te Zinovjev i Kamenjev, čija «izdaja» u [[Oktobarska revolucija|Oktobru]] «nije bila slučajna» - nisu puno bolje prošli. Lenjin se dalje obara na [[birokratizacija|birokratizaciju]] države i širenje ruskoga šovinizma kroz [[SSSR|sovjetske]] državne institucije. Osnivač sovjetske države u tom dokumentu nije ponudio nikakav realni izlaz, nego je samo sugerirao da se Staljina smijeni s položaja glavnoga tajnika (gen-sek), ne ukazavši ni na koga tko bi ga mogao zamijeniti, dok načelima ustroja jednopartijske diktature nije uputio ni jedan prigovor. Taj tzv. «[[Lenjinov testament]]» dijagnoza je nekih od nužnih posljedica ideološke diktature, dok sam korijen tih pojava, totalitarnu državu, ni ne zamjećuje kao glavni uzrok. Lenjinova je udova, [[Nadežda Krupska]], donijela taj tekst na [[13. partijski kongres]] u svibnju [[1924]]., no, [[komunizam|komunistički]] su vođe, od kojih je svaki negativno apostrofiran u njemu, odlučili da ne bude objelodanjen zbog delikatnosti stvari i sumnje u Lenjinovo mentalno zdravlje u doba dok ga je sastavljao. Lenjinova je oporuka objavljena tek u doba tzv. [[destaljinizacija|destaljinizacije]] za vrijeme [[Nikita Hruščov|Hruščova]].
 
Lenjin je umro [[21. siječnja]] [[1924]]. Unatoč njegovoj želji da bude sahranjen pokraj roditelja, komunističko je vodstvo, iskoristivši iskreni šok i izljeve emocija u zemlji, Lenjinovo tijelo balzamiralo i trajno izložilo u mauzoleju u Moskvi, u postupku koji asocira na [[mumifikacija|mumifikaciju]] [[faraon]]a i [[ikonizacija|ikonizaciju]] čovjeka-boga. Kao uzrok smrti navedena je [[ateroskleroza]] i četvrta kap, no, [[autopsija]], kao i informacije koju su prodrle u javnost nakon propasti komunizma [[1991]]., sugeriraju i mogućnost smrti kao posljedice više godišnjega razornoga djelovanja [[sifilis]]a. Povjesničari ostaju podijeljeni: po jednima je Lenjinova smrt u 53. godini posljedica atentata, uzrokovana hitcima u glavu i susljednim moždanim udarima; po drugima rezultat luetičkoga propadanja koje su njegovi liječnici pokušali spriječiti glavnim lijekom za sifilis, salvarsanom. Odmah po Lenjinovoj smrti, [[Petrograd]] je preimenovan u [[Lenjingrad]] (ime je nosio do raspada [[SSSR]]-a, kada je vraćeno «carističko»carističko« njemačko ime [[Sankt PetersburgPeterburg]]), a njegov rodni [[Simbirsk]] u [[Uljanovsk]].
 
== Utjecaj ==