Ñāṇajīvaka – razlika između verzija

'''Čedomil Veljačić''' je jedan od najznačajnijih predstavnika jugoslovenskog [[budizam|budizma]] u drugoj polovini 20. veka. Rođen je [[1915.]] godine u [[Zagreb]]u, gde 1939. godine završava [[Filozofski fakultet (Zagreb)]].

 

Zgrožen užasima [[Drugi SR|Drugog svetskog rata]], po sopstvenom kazivanju, sredinom ratnog razdoblja mu pod ruke dolazi italijanski prevod [[Bhagavad Gita|Bhagavad Gite]] koji na njega ne ostavlja dublji utisak. Što više, Bhagavad Giitu je uvek smatrao više-manje ratno-huškaškim delom ranog, neuljuđenog i divljeg [[arijevci|arijevskog]] plemstva koje opravdava ubijanje i volju za dominacijom. Sličan utisak već u mladosti na Veljačića ostavljaju dela [[judaizam|judeo]]-[[hrišćanstvo|hrišćanskog]] kulturnog kruga. Stoga, već ranije mnogo veću utehu nalazi u [[Mahatma Gandi|Gandijevskoj]] etici nenasilja i učenjima bliskim [[jainizam|jainizmu]] i budizmu.

 

Verovatno su ga ta rana iskustva i traganja usmerila ka daljnjem istraživanju istočnih filozofija, pa 1962. godine doktorira s tezom „Komparativno izučavanje indijske i evropske filozofije“ i već sledeće godine postaje voditelj kolegijuma azijskih filozofija na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta [[Sveučilište u Zagrebu|Sveučilišta u Zagrebu]]. U tom razdoblju zajedno s kolegama profesorima Radoslavom Katičićem i Svetozarom Petrovićem sudeluje u osnivanju studija indologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

 

Zgrožen svetom, po sopstvenom kazivanju - [[Žan Pol Sartr|Sartreovskom]] mučninom, u njemu je tinjala iskra žudnje za budističkim povlačenjem, tačnije begom, iz sveta. Mladalačka zgroženost nad nasiljem i ljudskim zločinima, u Veljačića je bila osnova koja je kasnije pokrenuta osećajima dubokog gnušanja nad konzumentskim materijalizmom [[socijalizam|socijalizma]] i [[kapitalizam|kapitalizma]] podjednako, a dodatno i najezdom naraštaja hipija sa „divljeg zapada“, kako ga je nazivao, čiju je masovnu navalu u besciljnom traganju za smislom života lično svedočio u Indiji tokom 60'tih godina.

 

Tako početkom 1966. godine odlazi u Šri Lanku i ispunjava svoj san o zaređivanju u budistički teravadski prosjački red. Nakon dve godine pripravništva, 1968. godine biva potpuno zaređen i uzima monaško ime Bhikkhu (monah, prosjak) Nana-jiivako (koji živi znanje). U meditativnoj osami piše svoja glavna dela i nebrojene članke, pisma, osvrte, pisane i objavljivane na hrvatskom, engleskom i nemačkom jeziku. Odlazak u budističke monahe Veljačiću daje svojevrsnu [[aureol]]u legendarnog i mističnog junaka ili sveca, a njegova naglašena akademska aktivnost, uprkos udaljenosti i boravku u [[Šri Lanka|Šri Lanki]] (s koje se, usprkos stalnom zapitkivanju znatiželjnih s područja Jugoslavije, nikada nije vratio) ga i dalje održava stalno prisutnim u jugoslovenskim i zapadnim akademskim krugovima.

 

Kao svojevrsna legenda i pionir jugoslovenskog akademskog izučavanja istočnih filozofija (posebno budizma), Veljačič uskoro postaje i naš najpoznatiji popularni predstavnik budizma i uopšte istočnih filozofija. Tako je u razdoblju druge polovine 20. veka postao najpoznatije ime domaće filozofske indologije, i najplodniji domaći pisac na tom području. Pokrenuo je mnoge ljude i izvan akademskih krugova na traganje za smislom u okviru budizma i ostalih istočnih filozofija. Iako u osami na udaljenoj Šri Lanki, Veljačić tako postaje najpoznatiji misionar budizma u Jugoslaviji. Pod njegovim uticajem i vođstvom nastavljaju delovati poznata imena domaće filozofske indologije, od kojih je najpoznatija svakako [[Rada Iveković]], tadašnja profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja je uz Veljačića postala najplodnija domaća autorka komparativnih studija i prevodilac brojnih istočnih (posebno budističkih) filozofskih dela.

 

Na "pustinjačkom otoku", kako ga je zvao, ostaje sve do 1989. godine, kada mu se zdravlje pogoršava, a ratna zbivanja koja su toliko snažno obeležila njegovu mladost, i koja su se nekako baš u to vreme pripremala da ponovo razore zemlju iz koje je potekao, konačno ga sustižu u obliku građanskog rata i na njegovoj pustinjačkoj Šri Lanki. Tako na nagovor svoje ćerke Snježane Apnikar (s kojom je radio na istraživanju ostataka jainske kulture u predislamskoj [[Arabija|Arabiji]]), prelazi živeti u [[SAD]], gde je poslednje godine života proveo u mahayanskom manastiru Deset hiljada Buda u [[Kalifornija|Kaliforniji]], gde mirno umire [[28. decembar|28. decembra]] 1997. godine.

 

 

*[http://www.yu-budizam.com/texts/veljacic/bibliografija.html Bibliografija]

*[http://www.yu-budizam.com/texts/veljacic/intervju2.html Intervju]

[[Kategorija:Filozofija]]

[[Kategorija:Zagrepčani]]