Elejci – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
SieBot (razgovor | doprinos)
Xqbot (razgovor | doprinos)
m robot Dodaje: eu:Eskola eleatikoa; kozmetičke promjene
Red 1:
'''Elejska škola''' ili '''Elejci''' naziv je za pravac u [[Antička filozofija|antičkoj filozofiji]] koji se razvio u gradu [[Eleja|Eleji]], [[Grčka kolonizacija|grčkoj koloniji]] u [[Italija|južnoitalskoj]] pokrajini [[Kampanija|Kampaniji]]. Osnivačem ovog filozofskog pravca smatra se [[Parmenid]], a drugi su njegovi pripadnici [[Zenon iz Eleje]] i [[Melis sa Samosa]]. Njima se često priključuje i [[Ksenofan iz Kolofona]], i to ponekad kao osnivač te škole, premda oko toga postoje neslaganja.
 
== Istorija ==
 
Ovaj je filozofski pravac nazvan po grčkom gradu Eleji u južnoj Italiji, u kome su delovali njegovi glavni predstavnici – Parmenid i Zenon. Osnivanje elejske škole često se pripisuje Ksenofanu iz Kolofona. Premda u njegovim filozofskim razmišljanjima ima mnogo elemenata koja će kasnije u nekom obliku postati sastavnim delom elejskog učenja, ipak je verovatno ispravnije Parmenida smatrati osnivačem ove škole.
Red 7:
Ksenofan je prvi, polovinom 6. veka st. e., napao [[Antropomorfizam|antropomorfni]] koncept [[Grčka mitologija|grčke mitologije]], onako kako je on bio izložen u [[Homer]]ovim [[Epika|epovima]] i [[Hesiod]]ovoj ''[[Teogonija|Teogoniji]]''. Parmenid je ovaj duh slobodne misli dalje razvio primenjujući ga na polju [[Metafizika|metafizike]]. Nakon toga elejska se škola uglavnom bavila raspravama o mogućnosti ili nemogućnosti [[Kretanje|kretanja]] i sličnim akademskim temama. Najbolje koncepte te škole uključio je [[Platon]] u svoju [[Ontologija|ontologiju]].
 
== Filozofija ==
 
Elejci su odbacili [[Gnoseologija|epistemološku]] vrednost [[Čula|čulnog]] iskustva i umesto toga za [[Kriterij istine|kriterije istine]] uzeli [[Matematika|matematičke]] postavke. Parmenid i Melis su gradili dokaze za svoju filozofiju, dok je Zenon uglavnom nastojao da pobije stanovišta drugih mislilaca, pre svega [[Pitagorejci|pitagorejaca]], razvijajući njihove postavke do besmisla ''([[reductio ad absurdum]])''.
Red 13:
Glavne postavke elejskog učenja razvile su se kao reakcija na teorije ranih [[Miletska škola|miletskih filozofa]], koji su svet objašnjavali pranačelom, te na teoriju [[Heraklit]]a, koji je tvrdio da se sva egzistencija može objasniti kao večna promena. Elejci su smatrali da istinito objašnjenje sveta leži u konceptu Jednog. Oni, dakle, poriču stvarnost mnoštvenosti i kretanja, te tvrde da postoji jedno načelo – [[bitak]] – koje se shvata kao [[Materijalizam|materijalno]] i nepokretno. Oni, dakako, ne poriču da mi čulima opažamo i kretanje i mnoštvo, ali smatraju da je naše čulno iskustvo obmana i privid: to je samo pojava. Istinski bitak treba tražiti [[mišljenje]]m, a ne čulima, a mišljenje pokazuje da ne može biti nikakvog mnoštva, nikakvog kretanja, nikakve promene. Prema tome, načelo sveta je Jedno: ''sve je jedno''. Takođe, ne može biti nikakvog nastajanja, jer bitak ne može nastati iz [[Nebitak|nebitka]], jer nešto ne može nastati iz nečega što je od njega različito.
 
== Kritika i značaj ==
 
Elejci su nastojali da, kao i [[jonski filozofi]] pre njih, otkriju jedno načelo sveta. Međutim, to načelo o postojanju jednog trebalo je pomiriti sa mnoštvenošću i kretanjem koje opažamo oko sebe. [[Heraklit]] je problem Jednog i Mnoštva nastojao rešiti učenjem o jedinstvu u razlici, koje je odavalo priznanje i jednom i drugom elementu. [[Pitagorejci]] su prihvatali realnost mnoštva po cenu isključivanja Jednog te potvrđivali postojanje mnoštva jedinica ([[monada]]). Elejci su, s druge strane, potvrđivali Jedno isključujući postojanje mnoštva. Ako tvrdimo mnoštvo, onda moramo prihvatiti i mogućnost promene, a ako prihvatimo mogućnost promene jedne stvari u drugu, onda opet moramo tragati za zajedničkim elementom koji tu promenu čini mogućnom. Ako, pak, tvrdimo Jedno, onda iz tog Jednog moramo na neki način izvesti mnoštvo ili bar objasniti odnos koji vlada između umnog Jednog i čulnog mnoštva. Elejci su taj problem zapravo zaobišli negirajući postojanje mnoštva kao privid: to je stanovište bilo neodrživo, a isti je slučaj bio i sa suprotnim stanovištem pitagorejaca.
 
Premda su kasniji [[Presokratovci|presokratski filozofi]] i [[Aristotel]] odbacili zaključke elejske škole, o njihovim se argumentima ozbiljno razmišljalo i raspravljalo. Stoga se smatra da je njihova zasluga bilo poboljšanje kriterija filozofske rasprave, a Aristotel je Zenona iz Eleje smatrao prvim začetnikom [[Dijalektike|dijalektike]]. Uticaj Elejaca bio je dugotrajan: [[Sofisti|sofista]] [[Gorgija]] u svom delu ''O prirodi ili šta ne postoji'' raspravlja na elejski način, a [[Platon]] im odaje priznanje u svojim dijalozima ''Parmenid'', ''Sofista'' i ''Državnik''. I kasniji antički filozofi pozajmljivali su od Elejaca njihove metode i principe.
 
== Vidi također ==
 
* [[Antička filozofija]]
Red 30:
 
 
[[CategoryKategorija:Antički filozofi]]
 
[[bg:Елеати]]
Red 39:
[[es:Escuela eleática]]
[[et:Elea koolkond]]
[[eu:Eskola eleatikoa]]
[[fi:Elealaiset]]
[[fr:École éléatique]]