Tizian – razlika između verzija

U vrijeme svoje slikarske zrelosti ([[1516.]]-[[1530.]]) oslobodio se tradicija i upustio se u zahtjevnije teme i po prvi puta pokušao uspostaviti jedan čvrst, monumentalan stil. Godine [[1518.]] naslikao je oltarnu palu u venecijanskoj franjevačkoj crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari poznatu pod nazivom ''[[w:Pesaro Madonna|Madona Pesaro]]'' koje je još uvijek na istom mjestu. Ovo je njegovo najstudioznije djelo na kojemu je preciznom planiranju suprotstavljen slobodni stil i originalnost. Ovdje se tradicionalni prikaz donatora i svetaca stavlja u službu dubokog prostora različitih planova i stupnjeva arhitektonskog okvira.

 

 

Umjetnik je vješto istovremeno slikao više malih [[Madonna]] koje se veličaju zbog prekrasnih pejzaža u stilu [[genre]] slika i poetskih pastorala. ''Djeva sa zecom'' u [[Louvre]]u se smatra vrhuncem ovakvog slikarstva. Iz istog vremena je njegovo ''Polaganje u grob'', također u Louvreu, ali i velike mitološke scene u ''studiolu'' Alfonsa d'Este u [[Ferrara|Ferrari]] kao što su slavne ''Bakanalije'' u muzeju [[Prado]] i ''Bakho i Arijadna'' u [[London]]u. To su možda ponajbolja djela “novo-poganske kulture” ili tzv. "Aleksandrizma" renesanse; toliko puta kopirani od [[Peter Paul Rubens|Rubensa]], ali nikada prevaziđen. <ref>http://www.newadvent.org/cathen/14742a.htm</ref>