Uliksa je [[James Joyce]] pisao desetak godina: od [[1914]]. do [[1924]]. godine. U jednom pismu iz [[1921]]. kaže kako je samo dotad na pisanje Uliksa utrošio oko dvadeset tisučatisuća sati. A šta je ustvari [[Uliks]]? Odgovor na ovo pitanje mogao bi biti beskonačan. Uliks je roman dug oko osam stotina stranica (ima više od dvije stotine i šezdeset tisučatisuća rijeći i vokabular od oko trideset tisuća različitih riječi) čija se cjelokupna radnja zbiva u [[Dublin]]u, od osam ujutro 16. lipnja [[1904]]. (koji je te godine pao u četvrtak) do tri sata poslije ponoći sutradan, 17. lipnja. Radnja se koncentriše na tri glavna lika: sredovjećnisredovječni braćnibračni par Jevreja - Leopolda i Marion (Molly) Bloom, te na mladog pjesnika [[Stephan Dedalus|Stephana Dedalusa]], glavnog junaka Joyceovog prethodnog romana Portret umjetnika u mladosti. Važno je ovo spomenuti jer su i neki epizodni likovi iz Portreta i iz Dablinaca prisutni u Uliksu. No zašto se izvanredno istinita i realistična freska Dublina od prije stotinjak godina zove tim homerskim naslovom?
Ovako kaže Joyce: "Lik me [[Odisej]]a uvijek opčinjavao, ćakčak i kao dječaka." Mnogi kritičari gledali su na Uliksa kao na novu verziju Odiseje, gdje bi [[Leopold Bloom]] tokom svojih svakodnevnih ljetnih gradskih šetnji parodično predstavljao Uliksa, njegova brakolomna žena Molly čednu [[Penelopa|Penelopu]], a Stephan Telemaha. Ovom se snažno suprotstavlja [[Vladimir Nabokov]] govoreći da u knjizi postoji tek vrlo mutan i uopčenuopćen homerski prizvuk. U prilog mu ide činjenica da se sam Joyce odrekao pseudohomerskih naslova poglavlja koji su postojali u prvoj verziji, dok je roman izlazio časopisno u nastavcima. No mnogi kritičari i danas se služe ovim naslovima u svrhu dokazivanja svojih teza.
NemoguæeNemoguće je nabrojati sve stilske inovacije i otkričaotkrića koje je Joyce prestavio u ovom djelu. I dan se danas pisci širom svijeta napajaju sa njegovog izvora. Ipak, Uliks nije dočekan sa fanfarama. Knjiga je dva puta bila pred sudom, Joyce je nazivan "prljavim pornografom spram kojega je Rabelais vrlo pristojan pisac", primjerci trečegtrećeg izdanja su javno spaljivani. Oni obdareni suptilnijim umjetničkim čulom odmah su, međutim, spoznali istinsku vrijednost djela. Već desetak godina nakon objavljivanja knjiga je bila klasična i kanonska.
