Hugo Ehrlich – razlika između verzija

Hugo Ehrlich rođen je u Zagrebu 31. siječnja1. 1879. u obitelji imućnog [[Židovi u Hrvatskoj|židovskog]]<ref>Snješka Knežević, 2011., str. 178</ref><ref>Ivo Goldstein, 2005., str. 287</ref><ref>Ognjen Kraus, 1998., str. 136</ref> graditelja i poduzetnika [[Herman Ehrlich|Hermana Ehrlicha]]. Građevna tvrtka Ehrlich je početkom stoljeća, vođena Hugovom braćom, inženjerima graditeljstva, Adolfom, Ernestom i Đurom, prerasla od skromne obiteljske obrtničke firme u jednu od tada najimućnijih građevinskih tvrtki u Zagrebu, koja se uz projektiranje i realiziranje tada jedina bavila i njihovim financiranjem.<ref name="žd">Žarko Domljan, 1979.</ref>

[[1897.]] godine, slijedeći obiteljsku tradiciju, Ehrlich je upisao u [[Beč|Beču]], kao i brat mu Đuro, Visoku tehničku školu kod arhitekta [[Karlo König|Karla Königa]]. U Königovom atelijeru Ehrlich je tijekom školovanja radio kao suradnik. König je u to vrijeme bio jedan od istaknutijih predstavnika bečkog historicizma i sljedbenika [[Heinrich Ferstel|Heinricha Ferstela]], autora čitavog niza poznatih bečkih građevina, koje će putem posrednika utjecati i na [[historicizam|historicističku]] izgradnju grada Zagreba tijekom druge polovine [[19. vijek|19.]] odnosno početkom [[20. vijek|20. stoljeća]].<ref name="žd"/>

Ehrlich se poput arhitekta [[Stjepan Podhorsky|Stjepana Podhorskog]] opredjelio za konzervativnu struju, a sa čijom će doktrinom nešto kasnije obojica doći u ideološki sukob djelovanjem u [[Klub hrvatskih arhitekta|Klubu hrvatskih arhitekta]]. Članovi "Kluba hrvatskih arhitekta" su bili arhitekti [[Viktor Kovačić]] i [[Vjekoslav Bastl]], obojica učenici glasovitog [[Otto Wagner|Otta Wagnera]]. Time započinje i prvo razdoblje hrvatske arhitektonske moderne. Nakon završenog studija Ehrlich je ostao u Beču gdje je dobio namještenje u atelijeru Humberta Walchera, stručnjaka za restauriranje povijesnih dvoraca. Sa Walcherom Ehrlich je radio na obnovi [[Dvorac Kreuzenstein|dvorca Kreuzenstein]] kraj [[Korneuburg]]a. Iz tog razdoblja potiče i najranije potpisan Ehrlichov projekt pročelja hotela u [[Gaming]]u. [[1907.]] godine Ehrlich je napravio svoj prvi projekt vezan uz grad Zagreb. Bio je to natječajni projekt za novu Vladinu palaču na [[Trg svetog Marka (Zagreb)|Markovom trgu]], a na kome su također sudjelovali arhitekti Kovačić i [[Stjepan Podhorsky|Stjepan Podhorsky]].<ref name="žd"/>

[[1908.]] godine Ehrlich preuzima radove na adaptaciji [[Vila Karma|vile Karma]] u [[Clarens]]u kraj [[Montreux]]a. [[1904.]] godine poznati bečki fiziolog dr. [[Theodor Beer]] pozvao je arhitekta [[Adolf Loos|Adolfa Loosa]] da načini nacrte za adaptaciju vile na samoj obali [[Ženeva|ženevskog]] jezera, “koja će svojom modernošću zasjeniti sve što se u to vrijeme gradilo u Austriji”. Iste godine Loos dovršava nacrte i započinje radove koji su trajali dvije godine, do [[1906.]] godine. Iste godine dolazi do prekida radova uslijed sukoba između arhitekta Loosa i naručitelja dr. Beera. Poslije Loosa radovi su prvo bili povjereni [[Max Fabiani|Maxu Fabianiju]], višegodišnjem suradniku Otta Wagnera, a tek po tome, budući da Beer nije bio zadovoljan s Fabianijem, radove preuzima Ehrlich, koji je na preuređenju vile radio od [[1908.]] do [[1912.]] godine.<ref name="žd"/>

[[1909.]] godine Ehrlich se vratio u Zagreb, gdje je jedno vrijeme radio kao suradnik u obiteljskom poduzeću. [[1910.]] udružio se s Viktorom Kovačićem osnovavši zajedničko građevinskograđevinski poduzeće[[Biro "Kovačić i Ehrlich"]]. Ta suradnja je trajala do [[1915.]] godine, kada je zbog [[Prvi svjetski rat|Prvog svjetskog rata]] Ehrlich bio pozvan u [[Austro-Ugarska|Austro-ugarsku vojsku]]. Udruživanje Kovačića i Ehrlicha, uz osnivanje "Kluba hrvatskih arhitekata", bio je jedan od ključnih trenutaka za afirmaciji moderne arhitekture u Hrvatskoj. Početak Ehrlichove suradnje s Kovačićem je bio obilježen trima regulacijama. Prva je bila regulacija "Jezuitskog trga", koju Ehrlich realizira uz znatne izmjene prema Kovačićevom projektu. Istovremeno s "Jezuitskim trgom", Ehrlich samostalno radi i na projektu regulacije "[[Josip Juraj Strossmayer|Strossmayerovog]] šetališta". Treći projekt iz tog razdoblja vezan je uz regulaciju "Vrazova šetališta".<ref name="žd"/>

Nakon završetka rata Ehrlich je proživljavao teško financijsko razdoblje. Svoj atelijer je smjestio u sobu obiteljskog poduzeća "Adolf i Ernest Ehrlich" u [[Pavao Hatz|Hatzovoj]] ulici. [[1921.]] godine njegova se materijalna situacija popravila utoliko da je Ehrlich proširio svoj atelijer, a koji je za koju godinu postao jedan od najjačih prema broju narudžbi i namještenika. U tom razdoblju Ehrlich je većinu svojih ostvarenja projektirao u duhu eklektičkog manirizma, a kome je ostao vjeran sve do kraja [[1920.]]-tih, kada se poput [[Edo Šen|Ede Šena]] i [[Rudolf Lubynski|Rudolf Lubynskog]], a pod utjecajem mlađe generacije hrvatskih arhitekata, priklonio funkcionalističkim i konstruktivističkim rješenjima slobodno oblikovanih tlocrtnih koncepcija i pročišćenih ploha pročelja. U duhu eklekticizma Ehrlich je tijekom 1920.-tih izveo čitav niz značajnih stambenih i poslovnih objekata. Jedna od najranijih adaptacija i nadogradnja je bila uglovna bankovna zgrada u [[Osijek|Osijeku]] 1921. godine.<ref name="žd"/>

Na sličan način Ehrlich je rješio i višekatnu poslovno-stambenu uglovnicu "Slavenske banke", na uglu Vlaške i [[Drašković|Draškovićeve]] ulice u Zagrebu. Stanoviti odmak od eklekticizma, odnosno korak ka modernističkom purizmu, Ehrlich je postigao realizacijom projekta "Prve hrvatske obrtne banke" u Ilici 38, [[1925.]] godine, a čije je pročelje u potpunosti lišeno historicističkih reminiscencija, izuzev potkrovnog vijenca koga nose profilirane konzole. Daljnji korak ka potpunom pročišćavanju Ehrlich je postigao projektom "Jugoslavenske udružene banke" u [[Beograd|Beogradu]] [[1930.]] godine. Od ostalih Ehrlichovih gradnji iz tog razdoblja treba svakako izdvojiti stambenu četverokatnicu za svojeg brata Ernesta u Varšavskoj 2 i 2a [[1924.]] godine, te adaptaciju i nadogradnju palače "Bombelles" u Opatičkoj 4, a u koju je kasnije smjestio svoj atelier.<ref name="žd"/>

Tijekom jeseni 1924. godine, kada su radovi na izgradnji zgrade zagrebačke "[[Hrvatska narodna banka|Burze]]" bili u punom tijeku, umro je njezin idejni projektant, arhitekt Kovačić. Kako bi radovi bili nesmetano nastavljeni, njeno dovršenje je bilo povjereno Ehrlichu. On je uz suradnju arhitekata [[Alfred Albini|Alfreda Albinija]], [[Stjepan Gomboš|Stjepana Gomboša]] i [[Juraj Meniga|Jurja Meniga]] u potpunosti dovršio tu gradnju. Uz poštivanje temeljnog Kovačićevog arhitektonskog koncepta, Ehrlich je izradio i realizirao projekte njenog unutrašnjeg uređenja. Radovi na "Burzi" dovršeni su u lipnju [[1927.]] godine.<ref name="žd"/>

Nakon Kovačićeve smrti Ehrlich je 1925. preuzo njegovu katedru na [[Arhitektonski fakultet u Zagrebu|Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu]], najprije kao kontraktualni profesor, a od [[1927.]] godine i kao redoviti profesor. U to vrijeme Ehrlich je realizirao svoje najambicioznije ostvarenje, stambeni kompleks [[Zagrebačka nadbiskupija|Nadarbine zagrebačke nadbiskupije]]. Ovaj kompleks, koji se sastoji od tri stambena trakta povezanih u jednu građevnu cjelinu, smješten je između Vlaške, Bauerove i Martićeve ulice. Zbog veličine zahvata, kompleks je građen u nekoliko faza i zasebnih cjelina.<ref name="žd"/>

Od neizvedenih Ehrlichovih projekata tijekom 1920.-tih treba istaknuti projekt palače "Slavonija" 1921. godine, i natječajni projekt za [[Hotel Esplanade|hotel Esplanadu]] [[1922.]] godine. U tom razdoblju Ehrlich je u Zagrebu uspješno izveo projekat stambeno-poslovne kuće u [[Ruđer Bošković|Boškovićevoj]] 36 i palaču "Janeković" u Draškovićevoj 15.<ref name="žd"/>

Ehrlichov atelijer u Opatičkoj ulici je postao jedan od najjačih u Zagrebu, okupivši tada najtalentiranije arhitekte mlađe generacije kao što su Alfred Albini, Stjepan Gomboš, [[Mladen Kauzlarić]], [[Juraj Denzler]], [[Drago Galić]] i [[Vladimir Potočnjak]]. Riječ je o generaciji arhitekata koja je nakon protomodernističkih bečkih iskustava Kovačića, Ehrlicha i Šena, te secesijski orijentiranog Bastla i Podhorskog, u hrvatsku arhitekturu donijela nova shvaćanja izrasla na zasadama glasovitih arhitekata kao što su Adolf Loos, [[Hans Poelzig]] i [[Le Corbusier]]. Zahvaljujući njima Zagreb je tijekom [[1930.]]-tih godina postao jedan od vodećih središta moderne arhitekture u Europi. Time je ujedno Ehrlich došao pod utjecaj nove generacije arhitekata, te je prihvatio aktualna strujanja u europskoj arhitekturi toga vremena. Ehrlich je 1928. godine, zbog europske reputacije stečene na vili "Karma", kao jedini hrvatski arhitekata bio pozvan u [[La Sarraz]] u Švicarskoj na osnivačku skupštinu [[Congrès International d’Architecture Moderne]]. Ehrlich nije došao u La Sarraz, najvjerojatnije zbog prijateljstva i iz solidarnosti s Loosom, a koji ondje nije bio pozvan.<ref name="žd"/>

Jedan od najranijih primjera Ehrlichovog modernističkog oblikovanja je spomenuta "Jugoslavenska udružena banka" u Beogradu. Ehrlich je ondje ostvario i drugu svoju značajnu realizaciju u modernističkom duhu. Od [[1931.]] do [[1932.]] godine, u Beogradu je gradio stambenu zgradu "Nikić". Zanimljivo je da je Ehrlich za istog naručitelja nekoliko godina ranije, točnije 1927., izgradio vilu na Tuškancu u Zagrebu, a koja već tada nosila jasne naznake nadolazećeg Ehrlichovog modernizma. Također značajan projekt Ehrlichova atelijera je bio nerealizirani projekt [[Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu|Tehničkog fakulteta u Zagrebu]], te projekt za poslovno-stambenu zgradu poduzeća "Singer" u Beogradu 1931. godine.<ref name="žd"/>

Potpuno Ehrlichovo sazrijevanje, i dosljedno prihvaćanje suvremenih oblikovnih načela, nastupilo je 1934. godine pri realizaciji šesterokatnice mirovinske zaklade [[Gradska štedionica|Gradske štedionice]] na uglu [[Ljudevit Gaj|Gajeve]] ulice i Trga bana [[Josip Jelačić|Jelačića]], odnosno na sjeveroistočnom uglu bloka nekadašnje Zakladne bolnice. Naglašenih horizontalnih linija i ostakljena prizemlja, dematerijalizirajući nosivu konstrukciju zgrade, Ehrlich je u potpunosti prihvatio principe funkcionalističke arhitekture. To je ujedno bila i posljednja Ehrlichova realizacija budući da je dvije godine kasnije, 21. rujna9. 1936., preminuo u 57. godini života.<ref name="žd"/>