|
[[Datoteka:Renal Diuretics.gif|thumb|right|300px|Prikaz djelovanja pojedinih diuretika u bubrežnim kanalićima]]
'''Diuretici''' su skupina lijekova koji uzrokuju povećano izlučivanje [[urin]]a.
Takva definicija je dosta široka jer su njome obuhvaćene tvari koje se ne smatraju diureticima. Primjerice'''Diuretik''' ([[ vodalatinski|lat]] . ''diuretica'') je diuretiksredstvo jerkojim pijenjese većepoboljšava količine vode dovodi do povećane diureze, a također diurezu povećavajuizlučivanje [[ alkoholmokraća|mokraće]] iiz srčani glikozidiorganizma. Od prije je bila poznata diuretička aktivnost pojedinih tvari, pića i [[ Biljkebiljka|biljaka]]. PrimjericeNa primjer, zbog pojačanog rada [[ Srcesrce|srca]], [[kofein]] je bio prepoznat kao diuretik. Mnoge biljke također imaju diuretičko djelovanje - [[pirevina ]] (Agropyron repens), [[ obična breza]] (Betula pendula), [[preslica]] (Equisetum arvense), [[zečiji trn]] (Ononis spinosa), [[kopriva]] (Utrica dioica). Mnoge od tih biljaka i danas se koriste kao biljni diuretici. ▼
▲Takva definicija je dosta široka jer su njome obuhvaćene tvari koje se ne smatraju diureticima. Primjerice [[voda]] je diuretik jer pijenje veće količine vode dovodi do povećane diureze, a također diurezu povećavaju [[alkohol]] i srčani glikozidi. Od prije je bila poznata diuretička aktivnost pojedinih tvari, pića i [[Biljke|biljaka]]. Primjerice, zbog pojačanog rada [[Srce|srca]], [[kofein]] je bio prepoznat kao diuretik. Mnoge biljke također imaju diuretičko djelovanje - pirevina (Agropyron repens), [[obična breza]] (Betula pendula), [[preslica]] (Equisetum arvense), [[zečiji trn]] (Ononis spinosa), [[kopriva]] (Utrica dioica). Mnoge od tih biljaka i danas se koriste kao biljni diuretici.
Diureticima se smatraju one tvari koji uz izlučivanje [[voda|vode ]] dovode do povećanja izlučivanja i [[soli ]] u prvom redu natrijeva[[natrijum kloridahlorid]]a koji je uglavnom odgovoran za osmolarnostosmotski izvanstaničnepritisak tekućinevanćelijske tečnosti. Da bi diuretik potaknuo povlačenje edema[[edem]]a mora imati svojstvo povećanja eliminacije natrijanatrijuma te kloridnih[[hlorid]]nih i hidrogenkarbonatnih iona[[ion]]a. Pojačano izlučivanje vode je sekundarno. Zbog toga se pravi diuretici još nazivaju i saluretici. ▼
== Povijest ==
Povijest modernih diuretika počinje u [[20. stoljeće|dvadesetom stoljeću]]. Iako je diuretski učinak žive bio poznat još u 16. stoljeću prvi snažan diuretik pogodan za kliničku uporabu uveden je [[1920]]. godine u [[Beč]]u kada je jedan živin organski spoj, merbafen (Novasurol), primijenjen kao antisifilitisno sredstvo na bolničkom odjelu na kojem se diureza pratila rutinski. Premda slab antisifilitik, merbafen je primijenjen u mnogih edematoznih bolesnika i pokazao se djelotvornim diuretikom iako je bio toksičan. Uskoro ga je zamijenio mersalil koji je danas zastario.
Idući važan korak bilo je zapažanje da se u bolesnika koji su uzimali [[sulfonamid]]e pojavila acidoza (to ne vrijedi za primjenu današnjih sulfonamida). Otkriveno je da se acidoza pojavljuje zbog blokade enzima karboanhidraze u [[Bubreg|bubrezima]]. Daljnja istraživanja dovela su godine [[1951]]. do uvođenja u terapiju snažnog blokatora anhidraze, acetazolamida. Nakon ispitivanja spojeva srodnih acetazolamidu, slijedio je 1957. godine i klorotiazid. Iako je bio dobar diuretik, klorotiazid je bio posve slab inhibitor karboanhidraze - njegov diuretski učinak potpuno je neovisan o tom svojstvu. Daljnje modifikacije strukturne molekule dovele su do uvođenja snažnijih diuretika (furosemid, etakrinska kiselina, bumetanid) i diuretika koji štede kalij (amilorid i triamteren). Diuretici se primjenjuju kod hipertenzije, bubrežne insuficijencije, [[edem]]a i dr.
▲Diureticima se smatraju one tvari koji uz izlučivanje vode dovode do povećanja izlučivanja i soli u prvom redu natrijeva klorida koji je uglavnom odgovoran za osmolarnost izvanstanične tekućine. Da bi diuretik potaknuo povlačenje edema mora imati svojstvo povećanja eliminacije natrija te kloridnih i hidrogenkarbonatnih iona. Pojačano izlučivanje vode je sekundarno. Zbog toga se pravi diuretici još nazivaju i saluretici.
Diuretici se primjenjuju primarno kod slijedećih stanja:
* akutni [[edem]]i (zadržavanje vode),
* kroničnihronični edemi,
* [[Bubrežna insuficijencija|zatajenje bubrega]],
* [[zatajenje srca]],
Osim toga diuretici se primjenjuju i u slučajevima:
* forsirane diureze radi eliminacije otrova kod [[trovanje|trovanja,]]
* diabetesa insipidusa (kronični manjak aldosterona zbog čega ne dolazi do formiranja urina - otrovi se zadržavaju u tijelu!),
* [[glaukom]]a (povećani očni tlak pritisak- opasnost za vid).
Diureteci djeluju na temelju nekoliko mehanizama:
* interakcijom sa specifičnim membranskim transportnim proteinima[[protein]]ima (tiazidi, furosemid, amilorid)
* osmotskim učinkom zbog kojega se smanjuje reapsorpcija vode iz dijelova nefrona propusnih za vodu (manitol)
* interakcijom s enzimima[[enzim]]ima (acetazolamid)
* interakcijom s hormonalnim[[hormon]]alnim receptorima (spironolakton i kalijevkalijum kanreonat)
[[Kategorija: Diuretici| Lijekovi]] ▼== Podjela ==
Prema mehanizmu i mjestu djelovanja diuretike dijelimo na pet skupina:
* Inhibitori karboanhidraze
* Diuretici Henleove petlje
* Tiazidi i tiazidima slični diuretici
* Diuretici koji čuvaju kalij
** inhibitori natrijskih kanala bubrežnog epitela
** antagonisti aldosterona
* Osmotski diuretici
=== Inhibitori karboanhidraze ===
Najpoznatiji predstavnik skupine je acetazolamid. Diuretski učinak nije jak, a temelji se na inhibiciji enzima karboanhidraze. Ona omogućuje reapsorpciju natrijeva hidrogenkarbonata i sekreciju vodikovih iona u početnom dijelu proksimalnog tubula. Dolazi do intenzivnog izlučivanja hidrogenkarbonata, kalija i natrija uz istodobno smanjenje izlučivanja klorida. To je praćeno pojačanom diurezom. Karboanhidraza učestvuje u sekreciji očne vodice (humor aqueous),te se njenom inhibicijom smanjuje sekrecija očne vodice, što je značajno u tretmanu glaukoma.
=== Diuretici Henleove petlje ===
Diuretici hanelove petlje imaju brzo i snažno djelovanje.Najvažniji predstavnik je furosemid, to je sulfodinamski derivat sličan tiazidima. Furosemid u proksimalnim i distalnim tubulama blokira aktivni transport hlora,što za posljedicu ima smanjenu reasorpciju natrija sa povećanom diurezom. Smanjena reasorpcija elektrolita povećava osmolarnost intratubularne tekućine, i tako smanjuje reasprpciju vode. Povećana je eliminacija kalija,vodika,kalcija,magnezija,amonijaka,bikarbonata i vjerovatno fosfata.
Indikacije : indicirani su u slučajevima kada treba brzo intervenisati,kao kod hipertenzivnih kriza,akutnog edema pluća,ciroze jetre,edema kod opekotina,za forsiranu diurezu u slučaju trovanja jodom,bromom. Primjenjuju se oralno i parenteralno.
Neželjni efekti : su posljedica poremećaja ravnoteže elektrolita i tekućine a javljaju se u vidu hipotenzije, hiperglikemije, hiperurikemije, hipokalemije i hipomagnezemije. Drugi neželjni efekti furosemida su : dermatitis, parestezije, anoreksija, dijareja, trombocitopenija, a u velikim dozama gluhoća.
=== Tiazidi i tiazidima slični diuretici ===
Tiazidni diuretici su derivati sulfonamida,pa ih stoga nazivamo i sulfonamidskim diureticima. To je veoma važna skupina diuretika pouzdanog djelovanja, sa vrlo malo neželjnih efekata.Najvažniji predstavnici jesu tiazidi klortiazid i hidroklorotiazid, a tiazidima slični diuretici jesu klortalidon i indapamid. Primarno tiozidni diuretici povećavaju diurezu, tako što inhibiraju reasorpciju natrija i hlora u distalnim tubulama. Povećano izlučivanje hlora i natrija povlači za sobom veću eliminaciju vode. Tiazidi povećavaju izlučivanje kalija , dok značajno smanjuju izlučivanje kalcija. akutna primjena hidroklortiazida pojačava, a hronična smanjuje ekskreciju urične kiseline, što može uticati na pojavu gihta. Mjesto djelovanja tiazidnih diuretika su distalni tubuli , ali proksimalno od mjesta gdje se zamjenjuje natrij za kalij. U manjoj mjeri djeluju i na proksimalne tubule. Mehanizam antihipertenzivnog djelovanja tiazida uključuje povećano izlučivanje natrija, smanjenje ekstracelularne tečnosti i volumena plazme, te smanjenje periferne vaskularne rezistencije. Primjenjuju se u tretmanu hipertenzije, edema izazvanih dekompenzacijom srca, cirozom jetre i nefrotskim sindromom. Često se primjenjuju u kombinaciji sa drugim antihipertenzivnim lijekovima. Najčešći neželjni efekti su hipokalijemija,koja može izazvati srčane aritmije sa letalnim ishodom, može se javiti kod pacijenata koji istovremeno primaju kardiotoničke glikozide. Nadoknada kalija provodi se unošenjem hrane bogatom kalijem (paradajz, banane, i drugo voće) ili oralnom primjenom kalij-klorida ili intravenoznom primjenom 0,3% rastvora kalij-klorida u 5& glukozi.
=== Diuretici koji čuvaju kalij ===
Toj skupini pripadaju amilorid, triamteren, spironolakton i kalijev kanreonat. Zajednička karakteristika ovih diuretika je samo ta što povećavaju diurezu bez povećanog gubitka, ali su različiti po mehanizmu . Zato možemo uvesti dvije skupine:
* inhibitori natrijskih kanala bubrežnog epitela (amilorid i triamteren). Gotovo nikad se ne koriste sami za sebe već u kombinaciji s hidroklorotiazidom. Djeluju na krajnjem dijelu distalnog tubula i u kortikalnom djelu sabirnih kanalića. Inhibiraju resorpciju natrija u zamjenu za kalijeve i vodikove ione blokadom natrijevih kanala. Ti diuretici imaju vrlo slabo diuretsko djelovanje. Koriste se samo za sprječavanje hipokalijemije u kombinaciji s hidroklorotiazidima u liječenju esencijalne hipertenzije.Primjenjuju se oralno u tretmanu blage hipertenzije i oedema.
* antagonisti aldosterona (spironolakton i kalijev kanreonat) - sintetski su steroidi koji se kompetitivno vežu za receptorska mjesta na citoplazmatskim receptorima u stanicama sabirnih kanalića. Time onemogućavaju vezivanje aldosterona pri čemu dolazi do smanjene resorpcije natrija i smanjenja izlučivanja kalija i vodikovih iona. Učinak im je slab, kombinacije s drugim diureticima imaju dobar učinak, a takve kombinacije se upotrebljavaju pri liječenju hipertenzije i edema. Za razliku od drugih diuretika mogu se koristiti i kod primarnog hiperaldosteronizma tj. hiperplazije nadbubrežne žlijezde. Posljednjih godina FDA je odobrio novi antagonist aldosterona, eplerenon koji predstavlja drugu generaciju takvih lijekova.Najčešći neželjni efekti spirnolaktona su poremećaj ravnoteže elektrolita sa pojavom hiperkaliemije,hiponatremije i metaboličke acidoze usljed hiperhloremije. Netretirana hiperkalemija može biti fatalna,te je tokom terapijske primjene spirnolaktona nepohodno pratiti nivo kalija. Kao sintetski steroid,spirnolakton može izazvati endokrine poremećaje kao što su ginekomastija i impotencija.
=== Osmotski diuretici ===
Glavni predstavnik skupine je manitol. Po kemijskom sastavu je [[alkohol]]. Primjenjuje se intravenski, a mehanizam djelovanja mu je jednostavno osmotsko zadržavanje [[voda|vode]] u tubularnoj tekućini. Stoga, glavni je učinak manitola znatno izlučivanje vode uz neznatno izlučivanje natrija. Manitol je jak diuretik i koristi se kod forsirane diureze u stanjima akutnog trovanja (kemikalije, bakterijski toksini), kad prijeti akutno zatajivanje bubrega, te za smanjenje intrakranijalnog i intraokularnog tlaka. Najčešći neželjni efekti manitola su: dehidracija, glavobolja, mučnina, poremećaj ravnoteže tekućina i elektrolita.
{{farmakologija}}
▲[[Kategorija:Diuretici| ]]
<!--interwiki-->
[[bg:Диуретик]]
[[en:Diuretic]]
[[es:Diurético]]
[[fr:Diurétique]]
[[he:משתן]]
[[hr:Diuretici]]
[[it:Diuretici]]
[[jahe:利尿薬משתן]]
[[lt:Diuretikai]]
[[nl:Diureticum]]
[[ja:利尿薬]]
[[nn:Urindrivande lækjemiddel]]
[[pl:Leki moczopędne]]
[[pt:Diurético]]
[[sl:Diuretik]]
[[sr:Диуретик]]
[[sv:Vätskedrivande medel]]
[[th:ยาขับปัสสาวะ]]
| 