Hrvatsko proljeće – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Poništena izmjena 33912683 korisnika Edgar Allan Poe (razgovor)Licni napadi, neobrazlaganje vracanja izmena |
m Vraćene izmjene Vujkovica brdo (razgovor) na posljednju izmjenu korisnika Edgar Allan Poe |
||
Red 1:
{{Historija Hrvatske}}
'''MASPOK''' (skraćenica za '''Masovni pokret''') ili '''Hrvatsko proljeće''' je naziv za politički pokret koji je početkom [[1970-e|1970-ih]] imao za cilj veću autonomiju [[Socijalistička Republika Hrvatska|Socijalističke Republike Hrvatske]] u tadašnjoj [[SFRJ|Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji]]. Pokret je od [[1970]]. uživao podršku [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske]], ali je ugušen krajem 1971. nakon 21. sjednice Predsjedništva [[SKJ|Saveza komunista Jugoslavije]] u [[Karađorđevo|Karađorđevu]]. O njemu je [[Miko Tripalo]] godine [[1989]]. napisao knjigu '''''Hrvatsko proljeće''''' čiji se naziv uvriježio kao sinonim za pokret.
== Razvoj ==
Hrvatska je, kao i ostatak tadašnje Jugoslavije pod komunističkom vlašću, sredinom 1960-ih ušla u period ekonomskih i političkih reformi kojima je cilj bila veća liberalizacija. Ti procesi, posebno intenzivirani nakon [[brionski plenum|brijunskog plenuma]], su se odrazili kroz nešto veću slobodu govora i javno iznošenje nezadovoljstva. Tako je u Hrvatskoj na dnevni red došao i njen položaj u okviru Jugoslavije, što je dotada bila tabu-tema uslijed traumatičnih iskustava iz drugog svjetskog rata.
Prvo ispoljavanje tog nezadovoljstva je bila [[Deklaracija o imenu i položaju hrvatskog književnog jezika]] iz [[1967]]. godine koju su sastavili ugledni hrvatski intelektualci <ref name="Rusinow-t"/>. Iako je Partija ispočetka osudila taj dokument, on je s vremenom stekao popularnost, pogotovo među studentima, ali i članovima [[Matica hrvatska|Matice hrvatske]], organizacije koja će postati stjegonošom pokreta.
Pokretu su pomogle i ekonomske reforme koje su u dotadašnji rigidni sistem [[samoupravni socijalizam|samoupravnog socijalizma]] uvele elemente [[tržišna privreda|tržišta]], ali i imale neke neželjene posljedice kao [[nezaposlenost]], koja je u socijalističkom sistemu trebala biti potpuno iskorijenjena. Jugoslavenska vlada se nezaposlenosti nastojala riješiti otvaranjem mogućnosti za [[ekonomska emigracija|ekonomsku emigraciju]] u zemlje [[Zapadna Evropa|zapadne Evrope]], što su posebno iskoristili stanovnici tzv. ''pasivnih krajeva''. Mnogi od njih su, ubrzo nakon što su izloženi bogatstvu takvih država, stekli neprijateljski stav prema režimu u svojoj domovini. Istovremeno, depopulacija pasivnih krajeva, od kojih su mnogi bili u Hrvatskoj, postajala je predmetom sve žešće kritike na račun jugoslavenskih vlasti.
U samoj Hrvatskoj se sve više počelo govoriti i o tome da je Hrvatska u Jugoslaviji ekonomski izrabljena. Zahvaljujući procvatu [[turizam|turističke]] industrije preko 50 % svih deviza se u Jugoslaviju slijevalo preko Hrvatske, ali je Hrvatska raspolagala samo sa 7 % deviznih zaliha Jugoslavije. U Hrvatskoj su se, stoga, postavili zahtjevi da Hrvatska raspolaže svojim devizama, odnosno da se ukine monopol federalnih bankovnih i drugih financijskih institucija sa sjedištem u [[Beograd]]u.
Masovni pokret je u januaru [[1970]]. stekao službenu podršku [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske]] na čelu sa [[Savka Dabčević-Kučar|Savkom Dabčević-Kučar]] i [[Miko Tripalo|Mikom Tripalom]]. Na Desetoj sjednici CK SKH je istaknuti partijski čelnik [[Miloš Žanko]], koji se odupirao politici jačanja ovlasti republike, smijenjen zbog "stavova o međunacionalnim odnosima i ulozi federacije, koji su u suprotnosti sa politikom SK Hrvatske". Savka i Tripalo su, pak, svoj novi kurs počeli promovirati putem masovnih zborova na kojima su svoj kurs opisivali kao politiku "čistih računa". Važan dio nove politike je bilo zalaganje da se deviznim sredstvima izgradi moderna [[autocesta]] od [[Zagreb]]a do [[Split]]a (današnja [[Autocesta A1|A1]]) koju su njeni pobornici prozvali "Autocesta [[Kralj Tomislav|Kralja Tomislava]]", nastojeći tako naglasiti državnopravni kontinuitet SR Hrvatske sa [[Hrvatska u srednjem vijeku|srednjovjekovnom hrvatskom državom]]. Svojim, za dotadašnje prilike nepojmljivo eksplicitnim, ko-optiranjem elemenata [[hrvatski nacionalizam|hrvatskog nacionalizma]], pokret je privukao velike dijelove stanovništva koje je iz različitih razloga dotada bilo političko marginalizirano ili neprijateljski raspoloženo prema jugoslavenskom komunističkom režimu.
Osim nacionalista, pokretu se priključio i veliki broj [[liberalizam|liberalnih]] intelektualaca koji je u njemu vidio priliku da se ostvari nastavak liberalnih političkih reformi, kao što su ukidanje [[verbalni delikt|verbalnog delikta]]. To je također uključivalo i [[amnestija|amnestija]] za [[hrvatska politička emigracija|hrvatsku političku emigraciju]], pravo na korištenje nacionalnih simbola - dotada proskribiranih zbog nacionalizma - te pravo vojnih obveznika iz Hrvatske da [[vojni rok]] služe u svojoj republici.
Dok su neki od tih zahtjeva imali službenu podršku Partije, neki pojedinci i institucije, prije svega vezanih uz Maticu hrvatsku, kao i njeno službeno glasilo [[Hrvatski tjednik (Zagreb)|Hrvatski tjednik]], pokrenuto u proljeće 1971. godine, su se zalagali da se Jugoslavija transformira u [[konfederacija|konfederaciju]], odnosno da Hrvatska stekne vlastitu vojsku i postane samostalna članica [[Ujedinjeni narodi|Ujedinjenih naroda]].
Najradikalniji od svih su bili studenti, čije su aktivnosti dijelom bile inspirirane [[Protesti 1968.|globalnim protestima 1968. godine]], odnosno [[Studentske demonstracije u Jugoslaviji 1968.|demonstracijama u Beogradu]] od kojih je preuzeta taktika. U jesen 1971. su organizirane demonstracije na kojima je bilo tisuće demonstranata. Tako stvorena radikalizacija je sa vremenom počela u etnički miješanim krajevima tadašnje SR Hrvatske stvarati napetosti između [[Hrvati|hrvatske]] većine i [[Srbi u Hrvatskoj|srpske]] manjine.
To, kao i sve veće protivljenje [[JNA]] prema pokretu, je nagnalo [[Josip Broz Tito|Tita]] da se tim problemom pozabavi na 21. sjednici Predsjedništva [[SKJ|Saveza komunista Jugoslavije]] u [[Karađorđevo|Karađorđevu]], koja održana između 30.11. i 1.12. 1971. Partijsko vodstvo je pokret osudilo kao šovinistički te naložilo smjenu vodstva Saveza komunista Hrvatske, a nakon toga je milicija rastjerala demonstrante. U decembru 1971. su pohapšeni mnogi od studentskih aktivista, a neki su osuđeni na višegodišnji zatvor. Zbog sudjelovanja u pokretu je uhapšeno i osuđeno više od 2.000 ljudi.
== Literatura ==▼
Novo rukovodstvo [[Savez komunista Hrvatske|Saveza komunista Hrvatske]] kojim su dominirali [[Vladimir Bakarić]] i [[Milka Planinc]] i drugi, je bilo oštro prema disidentima. Oni su januara 1972. izbacili i zatvorili nekoliko članova studentskih komunističkih organizacija i Saveza komunista.
Slom pokreta je ubrzo nakon toga poslužio kao povod za čistke liberalno orijentiranih članova SKJ u drugim republičkim organizacijama Partije u Jugoslaviji, od kojih je najpoznatija [[čistka liberala u Srbiji]]
== Posljedice ==
Slom Hrvatskog proljeća je u Hrvatskoj kao neposredne posljedice imao ne samo represiju prema njegovim sudionicima, nego gušenje sloboda i daleko rigidniji politički režim, čak i u odnosu na neke druge dijelove Jugoslavije. Ne samo da je svako, pa i najbenignije, ispoljavanje hrvatskog nacionalnog identiteta bilo proskribirano kao hrvatski nacionalizam, nego se isto odnosilo i na bilo kakvu kritiku režima. Period hrvatske povijesti koji je uslijedio nakon sloma Proljeća se zbog toga često naziva "[[hrvatska šutnja]]".
Takvo stanje stvari je duboko traumatiziralo Hrvatsku. Dio sudionika Proljeća, od kojih je najpoznatiji novinar i urednik [[Bruno Bušić]] se, pak, radikalizirao u hrvatskoj političkoj emigraciji i počeo poduzimati [[terorizam|terorističke]] akcije, smatrajući da je slomom Proljeća pokazano kako svoje ciljeve ne može ostvariti mirnim putem. U samoj SR Hrvatskoj su, međutim, širi izrazi nezadovoljstva kompenzirani nastavkom pozitivnih ekonomskih trendova i rastom životnog standarda izgrađenog na vanjskim kreditima.
Neki od ciljeva pokreta su, pak, ostvareni u novom [[Ustav SFRJ 1974|jugoslavenskom Ustavu]] iz [[1974]]. godine koji Jugoslaviju pretvorio u de facto konfederaciju, te davši republikama, uključujući Hrvatsku, ustavnu podlogu za osamostaljenje.
Službeni stav prema Masovnom pokretu je u Hrvatskoj ostao službeno negativan sve do [[1989]]. godine i početka demokratskih promjena. Njegovom uklanjanju, odnosno rehabilitaciji je, pak, pomoglo bujanje [[Srpski nacionalizam|srpskog nacionalizma]] pod [[Slobodan Milošević|Slobodanom Miloševićem]], odnosno [[antibirokratska revolucija]] u kojoj su mnogi vidjeli svojevrsnu srpsku varijantu Masovnog pokreta, a koju savezne vlasti i Partija, za razliku od Hrvatske 1971. nisu mogli niti imali želje zaustaviti. Tada su se mnogi od sudionika Proljeća počeli pojavljivati u javnom, a kasnije i političkom životu. Najznamenitiji sudionici Proljeća su na [[Parlamentarni izbori u Hrvatskoj 1990|prvim demokratskim izborima]] bili organizirani u [[Koalicija narodnog sporazuma|Koaliciju narodnog sporazuma]], a poslije u [[Hrvatska narodna stranka|Hrvatsku narodnu stranku]].
== Poznati proljećari ==
* [[Savka Dabčević-Kučar]]
* [[Dragutin Haramija]]
* [[Srećko Bjelić]]
* [[Pero Pirker]]
* [[Franjo Tuđman]]
* [[Bruno Bušić]]
* [[Miko Tripalo]]
* [[Ivan Zvonimir-Čičak]]
* [[Dražen Budiša]]
* [[Janko Bobetko]]
==Izvori==
{{izvori|refs=
<ref name="Rusinow-t">{{cite journal | journal = Croatian Political Science Review | issn = 0032-3241 | publisher = Fakultet političkih znnaosti Sveučilišta u Zagrebu | volume = 49 | number = 3 |date=October 2012 | title = Facilis Decensus Averno | first = Dennison | last = Rusinow | url = http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=132105&lang=en | accessdate =7. V 2013| pages = 52–55; 58}}</ref>
}}
== Eksterni linkovi ==
* [http://www.hic.hr/dom/227/dom01.htm Godišnjica Hrvatskog proljeća]
[[Kategorija:Povijest Hrvatske]]
|