Razlike između izmjena na stranici "Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu"

proširenje
(proširenje)
[[Datoteka:Latvia deportation 1941.jpg|desno|mini|250px|Sovjetski vlak koji prevozi stanovnike Latvije u nepoznatom smjeru, 1941.]]
'''Prisilno raseljavanje u Sovjetskom Savezu''', poznato jednostavno i kao '''Sovjetske deportacije''' ([[ruski]] ''Депортации народов в СССР'', [[ukrajinski]] ''Депортація народів у СРСР'', [[bjeloruski]] ''Дэпартацыі ў СССР'' tj. ''Deportacije naroda u SSSR-u''; [[poljski]] ''Zesłania w ZSRR'', tj. ''Egzil u SSSR-u''; [[litvanski]] ''Sovietiniai trėmimai''; [[latvijski]] ''Padomju deportācijas'', tj. ''Sovjetske deportacije'') odnosi se na razdoblje tijekom vladavine [[Josif Staljin|Josifa Staljina]]ove vladavine, od 1930-ih do 1950-ih1952., kada je [[Sovjetski SavezSSSR]] vršio praksu prisilnog raseljavanja i razmjene stanovništva koji se mogu razvrstati u sljedeće kategorije: [[deportacija|deportacije]] "anti-sovjetskih" skupina, tzv. "neprijatelja radnika"; [[Etničko čišćenje|deportacijeetničko čišćenje cijelih naroda i narodnosti]], kako ne bi činili homogenu cjelinu u svojoj republici te tako ni prijetnju stabilnosti SSSR-a; transfer radne snage te organizirane migracije, povremeno čak i kolonizacije, u suprotne smjerove, kako bi se "izmiješale" razne republike i time pojačao njihov "[[sovjetizacija|sovjetski]]" karakter. [[NKVD]]-ove procedure prilikom deportacija su uglavnom bile standardne: naoružani agenti opkolili bi rano ujutro ili usred noći neko selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili ih odvezli do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su poslani u centralnu Aziju ili [[Sibir]], ovisno o svakoj skupini.
 
U većini slučajeva, njihova odredišta su bila udaljena, nenastanjena mjesta ili [[gulag]]. To uključuje i deportacije u SSSR nesovjetskih građana iz inozemstva. Preko 20 većih skupina je zahvaćeno deportacijama, od kojih je osam nacija potpuno uklonjeno i iskorijenjeno iz njihovih drevnih domova. Od tih osam, jedna nacija je bila katolička ([[Nijemci]] na Volgi), jedna budistička ([[Kalmici]]) a ostalih šest su bili muslimani ([[Čečeni]], [[Inguši]], [[Karačajci]], [[Balkari]], [[krimski Tatari]] i mešketski [[mešketski Turci]]).<ref name="UNHCR1996">{{cite web|title=UNHCR publication for CIS Conference (Displacement in the CIS) - Punished peoples: the mass deportations of the 1940s|url=http://www.unhcr.org/cgi-bin/texis/vtx/search?page=search&docid=3b5555124&query=crimean%20tatars|publisher=Refugees Magazine|date=1.5. 1996}}</ref> U tim posebnim naseljima, deportirani su stavljeni pod strogi nadzor vlasti te im je bilo zabranjeno napustiti te lokacije.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 7–8}} Uvjeti u žurno sklopljenim nastambama za deportirane su bili uglavnom nepovoljni, te se prvih godina pojavio značajan mortalitet zbog hladnoće, gladi ili iscrpljenosti u radnim kolonijama. Prema nekim procjenama, sovjetske prisilne migracije su raselile oko 6 milijuna ljudi.<ref>[[#Polian|Polian (2004)]], str. 4</ref> [[Popis smrtnosti po ratovima i katastrofama|Broj poginulih zbog posljedica deportacija]] je predmet procjena zbog toga što su same sovjetske vlasti držale tek krnje evidencije o smrtnosti među deportiranim skupinama: brojke sveukupno sežu od najmanje 800.000,<ref name="Dowling930">[[#Dowling|Dowling (2014)]], str. 930</ref> preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do 1.500.000 poginulih.{{Sfn|Geyer|Fitzpatrick|2009|loc=str. 176}}<ref>{{cite web|publisher=Radio Slobodna Evropa|title=Godišnjica Staljinove smrti|url=http://www.slobodnaevropa.org/section/stalin-death-anniversary/3111.html|accessdate=15. rujna 2013}}</ref>
 
Deportirani ljudi su dobili dozvolu za povratak nakon što je 1956. [[Nikita Hruščov]] održao tajni govor u kojem je osudio Staljinove zločine, ali mnogi nisu preživjeli te godine [[egzil]]a u Sibiru. <ref name="Salmon_b2">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 129.</ref> 1999[[Povolški Nijemci]] i krimski Tatari dobili su dozvolu za povratak tek od 1989. u doba [[Mihail Gorbačov|Mihaila Gorbačova]], dok je [[Raspad SSSR|raspadom SSSR-a]] neovisna [[Gruzija]] 1990-ih odbila dati dozvolu mešketskim Turcima za masovni povratak u njenu regiju, čime je taj narod osuđen na trajni egzil u [[Kazahstan]]u i 2001[[Uzbekistan]]u. nekolikoModerni akademičari smatraju da su ove operacije etničkog čišćenja bile oblik [[Asimilacija|asimilacije]] i [[etnocid]]a prema raznim manjim narodima u bivšem SSSR-u. 1990-ih i 2000-ih je nekoliko bivših agenata [[NKVD]]-a osuđeno za [[zločin protiv čovječnosti]] zbog ovih deportacija u [[Latvija|Latviji]] i [[Estonija|Estoniji]]. [[Ruska Federacija]], nasljednica SSSR-a, nikada nije priznala deportacije kao zločin protiv čovječnosti niti je ijednoj obitelji žrtava platila odštetu.
 
== Raseljavanje društvenih slojeva ==
{{glavni|Dekulakizacija}}
[[Datoteka:Karte Entkulakisierung.png|right|thumb|245px|Smjer raseljevanja kulaka po SSSR-u 1930-ih]]
[[Kulaci]], bogati seljaci različitih narodnosti, su bili najbrojnija društvena skupina koja je prisilno raseljenjaraseljena od sovjetskih vlasti. U 1930-ima, skoro milijun kulaka je raseljeno diljem SSSR-a, uglavnom u radne kolonije i logore.<ref name="bugai190"/> Državni arhivi [[Ruska federacija|Ruske Federacije]] navode da je 631.000 seljaka deportirano 1930. Taj se broj kasnije još i povećao.<ref name="Bugai190">[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 190</ref> Gotovo 40% od ukupnog broja deprotiranih bili su djeca mlađa od 16 godina. Stoga su se morala naučiti da snose odgovornost za sopstveni opstanak.{{sfn|Kaznelson|2008|loc=str. 1163–1177}}
 
[[Jagoda, Genrih|Genrih Jagoda]] je informirao [[Josif Staljin|Josifa Staljina]] da je 32.905 osoba naseljeno u [[Lenjingrad]]u i [[Murmanska oblast|Murmanskoj oblasti]] do kraja 1931.<ref name="Bugai190"/> Prema tajnoj direktivi SSSR-a datiranoj 20. 4. 1933., kulaci su deportirani u radne logore. 973.693 kulaka je deportirano do januara 1935. Među njima je bilo Rusa, Nijemaca, Bjelorusa, Ukrajinaca i drugih naroda. Čak 632.860 kulaka u egzilu je pobjeglo iz lokacija u kojima su naseljeni između 1932. i 1937., dok je 36.700 vraćeno natrag u iste.<ref name="Bugai190"/>
 
Uvjeti kulaka u egzilu bili su teški, a 25% njihove plaće oduzeto im je da pokrije troškove za njihove usluge. Lišeni su ljudskih prava, iako su im 25. 1. 1935. njihova prava vraćena.<ref name="Bugai190"/> U pismu datiranom 23. 124. 19381930., djecaI. kulakaA. dobilaSerkin, susekretar pasoše[[Komunistička tepartija pravoSovjetskog daSaveza|KPSS]]-a, seje preselepisao gdjenadređenom god želeS. 13A. 8Bergavinovu sljedeće: "Na početku, kada se prvi put spomenulo pitanje preseljavanja, mnogi od nas nisu to razradili do kraja i nisu ni mogli zamisliti kako će to biti kompleksno." 1954Dodao je da, iako je zamišljeno da glavno zanimanje doseljenih kulaka u posebne nastambe bude poljoprivreda, nitko nije proveo studije o uslovima tla, niti da su neke površine na kartama bile nenastanjive u praksi, potpuno nedostupne, ili se nalazile usred močvare. Uz to, novota sovjetskoje vodstvozabačena zemlja zahtijevala ogroman trud kako bi pripremili čak i elementarne uslove za [[Agrikultura|agrikulturu]]. Stoga je usvojiloupozorio zakonda kojimu ukidaprvoj posebnegodini restrikcijedobar deportiranihdio kulakadoseljenika neće moći uzgojiti nikakvu hranu za sebe.<ref>[[#Viola| name="Bugai190"Viola (2001)]], str. 730–750</ref>
 
Posebne odredbe za kulake iz zapadne [[Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika|Bjelorusije]] su i dalje izdane sve do proljeća 1952. Tako je do 22. 4. 1952. određeno da se 6.000 ljudi premjesti u [[Irkutska oblast|Irkutsku oblasti]] i Kazahstan. To je vjerojatno bila posljednja Staljinova deportacija.<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 103</ref> 23. 12. 1938. djeca kulaka dobila su pasoše te pravo da se presele gdje god žele. 13. 8. 1954., novo sovjetsko vodstvo je usvojilo zakon kojim ukida posebne restrikcije deportiranih kulaka.<ref name="Bugai190"/>
 
== Raseljavanje etničkih skupina ==
====Uvod====
Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po [[Azija|Aziji]], SSSR je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926., Rusi su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-ima i 1940-ima, uslijedilo je razdoblje izazite [[Rusifikacija|rusifikacije]] u školama.<ref>[[#Glazer|Glazer & Moynihan (1975)]], str. 460</ref> Tijekom i nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], razni narodi su kolektivno optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda je bila česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Glavne su mete bili [[Poljaci]] (1939.–1941., te opet 1944–1945.), [[Rumunji]] (1944.–1953.), [[Nijemci]] na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), [[Finci]] (1929.–1931. te 1935.–1939.), krimski [[Tatari]], krimski Grci, [[Balkari]], [[Čečeni]] (1937.), [[Inguši]] i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda i narodnosti bilo pogođeno tim planom, što je uveliko promijenilo etničku strukturu države.
Zbog toga što je obuhvatio razne teritorije po [[Azija|Aziji]], [[SSSR]] je bio etnički izazito miješovita i neujednačena država. Prema popisu stanovništva iz 1926., [[Rusi]] su činili tek 54% stanovništva te države. U 1930-ima i 1940-ima, uslijedilo je razdoblje izazite [[Rusifikacija|rusifikacije]] u školama.<ref>[[#Glazer|Glazer & Moynihan (1975)]], str. 460</ref> Tijekom i nakon [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], razni narodi su kolektivno optuživani za kolaboraciju sa nacistima i nevjernost prema sovjetskom sistemu. [[Deportacija|Deportacije]] su bile glavni instrument Staljinova suzbijanja pobune stanovništva osvojenih teritorija.<ref>[[#Statiev|Statiev (2005)]], str. 977–1003</ref> Ironično, svojedobno je i sam Staljin — između 1902. i 1917. — sedam puta osuđen od carskog režima zbog političkih razloga te deportiran u udaljeni [[Sibir]].<ref name="Schwartz">[[#Schwartz|Schwartz (2013)]], str. 522</ref> [[Kazaška SSR]] je postala glavni pokusni teren na kojem su sovjetske vlasti masovno odlagale razne narode. To je išlo toliko daleko da su sami [[Kazasi]] postali manjina u sopstvenoj republici, te se u 1980-ima tamo našlo čak 50-ak različitih etničkih skupina.{{sfn|Iglicka|1998|loc=str. 995–1014}}
 
Djelomično uklanjanje "problematičnih" i "nevjernih" naroda je bila česta Staljinova tehnika: njegov cilj je bio usitniti jedan narod tako da ga izmiješa sa drugim narodima, i to na više udaljenih lokacija, čime jedna nacija više ne bi mogla biti jedinstvena i snažna jer je bila raspršena. Bio je to oblik [[Asimilacija|asimilacije]] u kojoj su deportirani neruski narodi tretirani kao inferiorni građani bez perspektive za društveno napredovanje.{{sfn|Iglicka|1998|loc=str. 995–1014}} Glavne su mete bili [[Poljaci]] (1939.–1941., te opet 1944–1945.), [[Rumunji]] (1944.–1953.), [[Nijemci]] na Volgi (prognani su uglavnom tijekom i nakon Drugog svjetskog rata), [[Finci]] (1929.–1931. te 1935.–1939.), [[krimski Tatari]], krimski Grci, [[Balkari]], [[Čečeni]] (1937.), [[Inguši]] i drugi. Sveukupno je preko dvadesetak naroda i narodnosti bilo pogođeno tim planom,<ref name="UNHCR1996"/> što je uveliko promijenilo etničku strukturu države. Od toga, čak je osam nacija potpuno uklonjeno deportacijama iz njihovih vjekovnih ognjišta.{{sfn|Kreindlera|1986|loc=str. 387–405}}
 
Razlozi deportacija u udaljene krajeve centralne Azije i Sibira ležali su u tome što je SSSR htio imati osobe za [[prisilni rad]] u područjima u koje nitko nije htio dobrovoljno otići. Drugi je razlog i Staljinov strah od opasnosti od "[[peta kolona|petokolonaša]]" uz granična područja. Međutim, u nekim slučajevima deportacije manjih naroda nisu slijedile nikakvu logiku. Pretpostavlja se da su jednostavno bili žrtve Staljinove konstantne paranoje.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 7–8}}
 
=== Poljaci ===
{{glavni|Sovjetska invazija Poljske|Poljska operacija NKVD-a (1937–38)}}
Već je u sklopu Staljinove kampanje protiv kulaka 10.000 [[Poljaci|Poljaka]] deportirano iz [[Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika|Ukrajinske SSR]] prema unutrašnjosti SSSR-a između 1930. i 1933. 1935., u strahu za zapadne sovjetske granice, deportirano je dodatnih 40.000 sovjetskih Poljaka prema istoku. 1936. odigralo se dodatno izgnanstvo Poljaka sa tog područja, čime je sveukupno raseljeno 120.000 Poljaka u sedam godina.<ref name="Piotrowski2"/> 1937.–'38. je deportirano novih 20.000 Poljaka iz [[Bjeloruska SSR|Bjeloruske SSR]]. U istom razdoblju je 143.810 Poljaka optuženo za raznorazne "antisovjetske aktivnosti", te ih stoga neki smatraju prvim primjerom jedne nacionalne skupine koja je proganjana u SSSR-u čisto na temelju svoje etničke pripadnosti. Poljaci su činili desetinu svih žrtava '[[Velika čistka|velike čistke]]'.<ref name="Piotrowski2"/>
 
[[Datoteka:Je%C5%84cy2.jpg|right|thumb|225px|Poljski ratni zarobljenici koje je zarobila Crvena armija 1939.]]
Nakon što su septembra 1939. [[Treći Reich]] i Sovjetski Savez podijelili [[Poljska|Poljsku]] između sebe, Staljin je izdao naredbu kojom je iz sovjetskog dijela bivše Poljske velik broj ljudi deportiran u radne logore, od čega su 63.1 % bili [[Poljaci]] a 7.4 % Židovi.<ref>[[#Piotrowski|Piotrowski (2007.)]], str 14</ref> Obitelji političkih i ratnih ztarobljenika su kažnjeni deportacijom u Kazahstan na 10 godina, a izbjeglice u sjeverne predjele u posebne nastambe gdje su morali sjeći drva. Drugi val deportacija započeo je 13. 4. 1940., a u njemu su bile obitelji poljskih oficira koji su smaknuti, policajaca, vlasnika tvornica, kao i članova antisovjetskih pobunjeničkih organizacija, zatim profesori, ali i obični seljaci.<ref name="Dundovich79"/> Ova je operacija provedena po noći, između 2:00 i 6:00 ujutro, iako je to bilo teško sakriti pošto je na ulicama uobičajno prije bilo pripremljeno na tisuće kolica i vagona. Prema izvještajima, dva ili tri kola su poslana u svaku kuću, uz nekoliko vojnika, koji su pokucali na vrata nečijeg doma, pregledali pasoše, te potom odveli osobe koje su označene da moraju otići u egzil. Pojedini vojnici su pomagali ljudima da utovare svoje stvari. Osobama je dozvoljeno uzeti 100 kg po osobi, odnosno 300 kg po obitelji.<ref name="Dundovich79">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 79</ref> Deportacija poljskih izbjeglica, koji su pobjegli na istok od ''[[Wehrmacht]]a'', se odigrala 29. 7. 1940. Velika većina njih, oko 85%, bili su Jevreji. Nekom ironijom, ova deportacija je zapravo spasila živote tih Jevreja pošto su [[Operacija Barbarossa|nacisti izvršili invaziju ostatka Poljske 1941]].<ref name="Dundovich80">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 80</ref>
 
Deportacije su bile glavni instrument u sovjetskom suzbijanju pobune stanovništva osvojenih teritorija.<ref>[[#Statieva|Statieva (2005)]], str. 977-1003</ref> Sovjetske deportacije su nastavljene tijekom cijele 1941., te ih je tek prekinula nacistička invazija SSSR-a, koja je dovela do evakuacije ili bijega između 8,5 i 9,5 milijuna osoba prema istoku.<ref name="Schwartz"/> Nakon toga, SSSR je uspostavio zvanične odnose sa poljskom vladom u egzilu u [[London]]u, te su mnogi Poljaci amnestirani 12. 8. 1941., pušteni iz radnih kolonija te dobili pravo naseliti se gdje god žele, izuzev zabranjenih zona i klasificiranih gradova.<ref name="Dundovich81">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 81</ref> Prigodom 70. obljetnice sovjetske invazije, poljski [[Institut za nacionalno sjećanje]] je objavio da je broj deportiranih poljskih građana u SSSR ipak bio niži od prethodnih procjena, te da je iznosio oko 320.000<ref name="expatica">{{cite web|title=Polish experts lower nation's WWII death toll|date=30. 8. 2009|url=http://web.archive.org/web/20120406115752/http://www.expatica.com/de/news/german-news/Polish-experts-lower-nation_s-WWII-death-toll--_55843.html|publisher=Expatica.com}}</ref> – među njima je 139.000 poslano u [[Sibir]], 66.000 u suhe stepe [[Kazahstan]]a a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije.{{sfn|Lebedeva|2007|loc=str. 28–45}} Prema popisu stanovništva iz 1989., Poljaci su bili deseta najbrojnija narodna skupina u Kazahstanu. Nakon [[raspad SSSR-a|pada SSSR-a]], značajan broj Kazahstanaca poljskog podrijetla je 1990-ih je u nekoliko valova emigrirao u Poljsku.{{sfn|Iglicka|1998|loc=str. 995–1014}}
 
Poljska i Sovjetski Savez su razmijenili stanovništvo – Poljaci istočno od sovjetsko-poljske granice su otišli u Poljsku, dok su Ukrajinci zapadno od granice otišli u Ukrajinsku SSR. Sukladno time, pomicanjem poljske granice prema zapadu nakon 1945., velik broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1946. [[Poljski transfer stanovništva (1944–46)|se odigrao transfer]] 1.517.982 Poljaka iz SSSR-a u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.{{sfn|Ther|1996|loc=str. 779–805}}
 
=== Daleki istok: Korejci, Japanci ===
[[Datoteka:Karafuto_map.png|right|thumb|150px|Karta južnog Sahalina]]
{{glavni|Deportacija Korejaca u Sovjetskom Savezu|Invazija južnog Sahalina}}
Korejci su se, osim na [[Korejski poluotok|korejskom poluotoku]], u 19. stoljeću naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog [[Mandžurija|Mandžurije]] 1937., sovjetske su vlasti raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja [[Uzun Agach]], koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa [[Južna Koreja|Južnom Korejom]].<ref>{{cite web| publisher=UNHCR| url=http://www.unhcr.org/refworld/topic,463af2212,488edfb96e38,49749cfbc,0,,,KAZ.html| title=World Directory of Minorities and Indigenous Peoples – Kazakhstan : Koreans| accessdate=22. studeni 2012| year=2008}}</ref> U tim posebnim nastambama, Korejcima je bilo zabranjeno kretati se, služiti u armiji ili postići visoko obrazovanje. Nisu bili među narodima spomenutima u Hruščovovu govoru 1956.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 26}}
 
Nakon što je Crvena armija osvojila južni [[Sahalin]] 1945., u idućih nekoliko godina se sveukupno oko 400.000 Japanaca evakuiralo, protjeralo ili dobrovoljno odselilo s tog otoka, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.<ref name="sahalin">[[#McColl & Robbers|McColl & Robbers (2005.)]], str. 803</ref> SSSR je anektirao i [[Kurilski otoci|Kurilske otoke]], gdje su također deložirani domorodci. Već je 86.700 Japanaca evakuirano sa Sahalina na obližnji [[Hokaido]] uoči sovjetske objave rata [[Japan]]u. Nakon rata, SSSR je deportirao najmanje 278.000 Japanaca sa Sahalina, sve do kraja tog procesa jula 1949. Ipak, nekoliko Japanaca i 43.000 Korejaca je i dalje ostalo na tom ostrvu. Iako su svi ti građani legalno tamo živjeli, sovjetske vlasti su to nazvale "repatrijacijom" Japanaca u Japan.<ref name="Itoh"/>
 
===Finci===
{{glavni|Zimski rat}}
SSSR je 1940. izvršio invaziju [[Finska|Finske]]. Zimski rat je završio primirjem i sporazumom kojim Finska zadržava svoju neovisnost, ali mora predati dio istočnog i južnog teritorija SSSR-u. Do kraja drugog svjetskog rata, iz SSSR-a je protjerano ukupno 420.000 [[Finci|Finaca]],<ref name="Vijeće Europe"/> iz osvojenih finskih teritorija, poglavito [[Ingrija|Ingrije]], ali i iz drugih dijelova SSSR-a uz novu finsku granicu.
 
=== Latvijci, Estonci, Litvanci ===
{{glavni|Sovjetska aneksija baltičkih država|Junska deportacija}}
[[Datoteka:Kardo rinktine 02.jpg|left|thumb|200px|Litvanski partizani, tzv. Šumska braća, su još godinama nakon 1945. pružali otpor sovjetskim snagama]]
Nakon štoSSSR je ponovno16. 6. 1940. predao ultimatum [[Litvanija|Litvi]], a 16. 6. i [[Latvija|Latviji]] i Estoniji te potom zauzeo te baltičke države 1940.,<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 83</ref> samo da bi ih 1941. zauzeo Treći Reich, te potom ponovno SSSR 1944. Staljin je tokom tog razdoblja pokrenuo ''[[sovjetizacija|sovjetizaciju]]'' Baltika uz pomoć široko rasprostanjene [[industrializacija|industrijalizacije]] umjestokojom izravnogse napadadoseljavalo narusko baltičkustanovništvo kulturu,u religijuto i slobodu izražavanjapodručje. <ref name="Salmon_b1">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 126.</ref> Započete su nove masovne deportacije kako bi se eliminirao bilo kakav otpor [[kolektivizacija|kolektivizaciji]] ili potpora [[antisovjetizam|antisovjetskim]] partizanima koji su se i dalje borili protiv Sovjeta.<ref name="Salmon_b2"/> Baltički partizani, tzv. [[Šumska braća]], su godinama vršili otpor protiv Sovjeta. <ref>[[#Petersen|Petersen (2001.)]], str. 206</ref> Prvi talas deportacija započeo je 1941. a glavna meta su bili zemljoposjednici, vlasnici tvornica, trgovci i drugi. Odvezeni su zajedno sa obiteljima. Do jula 1941. tako je deportirano 25.586 osoba sa Baltika (12.682 iz Litve, 9.236 iz Latvije te 3.668 iz Estonije).<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 165</ref>
 
Deportacije od 1944. do '52. su bile još veće od onih 1941.<ref name="Salmon_b2"/> "Proširene" su kako bi obuhvatile nove skupine ljudi: one koji su surađivali sa nacistima; tko god je (makar i prisilno) otišao raditi u Njemačku tokom rata; svi članovi tajnih anti-nacističkih organizacija; baltički vojnici koji su se borili u nacionalističkim trupama u savezništvu sa nacistima. Dio baltičkih državljana dao je potporu nacističkim antisemitskim ideologijama.<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 36</ref> Jedan dio razloga nacističke kolaboracije ležao je u tome što je Treći Reich tvrdio da će štititi građane od Sovjeta.
 
Deportacije od 1944. do '52. su bile još veće od onih 1941.<ref name="Salmon_b2"/> Samo u ožujkumartu 1949., deportirano je 90.000 baltičkih državljana.<ref name="heinrihs">[[#Strods|Strods (2002)]], str. 1–36</ref>{{sfn|Erratum|2002|loc=str. 241}} Najdrastičniji primjer bila je Litva koja je deportacijama izgubila 37.000 državljana poslanih u Sibir za samo 48 sati.<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 37</ref> 42.000 je te godine prisilno raseljeno iz Latvije, uglavnom farmera koji su se bunili protiv kolektivizacije. Cijele obitelji su raseljene u [[Amur]], [[Irkutsk]], [[Omsk]], [[Tomsk]] i [[Novosibirsk]] doživotno. <ref name="Vijeće Europe"/> Neke su odvedeni i do 9.000 km daleko od svoje domovine. To je činilo 2 % ukupnog stanovništva te republike. Od toga je bilo 10.990 djece mlađe od 16 godina. Žene i djeca su činili 73 % deportiranih. <ref name="Vijeće Europe">[[#Vijeće Europe|Vijeće Europe (2006)]], str. 157–158</ref> Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve. <ref name="Vijeće Europe"/> Sveukupno je od 1940. do 1953. je iz baltičkih država prisilno raseljeno 203.590 osoba: 118.599 iz Litve, 52.541 iz Latvije te 32.540 iz Estonije. Oko 84% [[Litvanci|Litvanaca]] je naseljeno u regiji [[Irkutska oblast|Irkutska]] i [[Krasnojarski kraj|Krasnojarska]], 87% [[Latvijci|Latvijaca]] u regijama [[Omska oblast|Omska]] i [[Tomska oblast|Tomska]], a 80% Estonaca u regijama [[Novosibirska oblast|Novosibirska]] i Krasnojarska.<ref name="Dundovich">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 100</ref>
[[Datoteka:Iš Lietuvos į Dalstrojų.png|desno|mini|250px|Litvanci su predstavljali jedan od naroda koji su bili najdalje deportirani od svoje domovine: i do 9.000 km od zapada prema krajnjem istoku Sovjetskog Saveza, u radne logore]]
Iste godine, 22.326 ljudi je prisilno raseljeno iz Estonije, što je predstavljalo 2,5 % stanovništva te republike, a 29.923 iz Litve u Sibir. Prema službenim podacima, najmanje 120.000 ljudi je deportirano iz Litve. <ref name="Vijeće Europe"/> 5. 9. 1951., odredba Vijeća ministara SSSR-a N 3309-1568 je odredila deportaciju kulaka i njihovih porodica iz Litve zbog "neprijateljskih činova protiv kolhoza". 1. 1. 1952. tako je bilo 16.833 registriranih seljaka u posebnim nastambama koji su raseljeni iz Litve 1951 Do jula, broj je porastao na 18.027 osoba.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 166</ref> Sveukupno je od 1940. do 1953. iz baltičkih država prisilno raseljeno 203.590 osoba: 118.599 iz Litve, 52.541 iz Latvije te 32.540 iz Estonije. Oko 84% [[Litvanci|Litvanaca]] je naseljeno u regiji [[Irkutska oblast|Irkutska]] i [[Krasnojarski kraj|Krasnojarska]], 87% [[Latvijci|Latvijaca]] u regijama [[Omska oblast|Omska]] i [[Tomska oblast|Tomska]], a 80% Estonaca u regijama [[Novosibirska oblast|Novosibirska]] i Krasnojarska.<ref name="Dundovich">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 100</ref> Između 1945. i 1948. zabilježeno je 1.722 bijega doseljenika deportiranih iz Litve. Do 1. 1. 1949., uhićeno je 1.070 od njih — nekima se sudilo, drugi su vraćeni u posebne nastambe.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 170</ref>
 
Latvija je do kraja rata izgubila trećinu stanovništva: oko 110.000 ljudi je poslano u sovjetske logore ili ubijeno. 130.000 je pobjeglo na Zapad. Staljin je također provodio izmjenu etničkog stanovništva kako bi suspregnuo nacionalizam u državama: 1940., Latvijci su činili 75 % stanovništva Latvije, no zbog kolonizacije Rusa, Latvijci su 1989. činili jedva 52 % udjela.<ref> [[#OESS|OESS (2001)]], str. 31</ref>
Nove stambene zgrade su bile slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.<ref name="Salmon_b5">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 132.</ref> Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. Spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za samo četiri %.<ref name="Salmon_b5"/> Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području. <ref name="Salmon_b10">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 139.</ref>
Prema nekim procjenama, broj poginulih Litvanaca zbog nasilne deportacije od 1945. do 1958. bio je 20.000, među njima i oko 5.000 djece.<ref>International Commission For the Evaluation of the Crimes of the Nazi and Soviet Occupation Regimes in Lithuania, [http://www.komisija.lt/Files/www.komisija.lt/File/Tyrimu_baze/II%20Sovietine%20okupacija%20I%20etapas/Nusikaltimai/Tremimai/ENG/Conclusions%20ENG.pdf Deportations of the Population in 1944-1953], paragraph 14</ref> Nove stambene zgrade su bile slabe kvalitete a ruski imigranti su dobivali povlastice radi doseljavanja.<ref name="Salmon_b5">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 132.</ref>
 
===Besarabija i Sjeverna Bukovina: Rumunji, Moldavci, Jehovini svjedoci===
Estonci su prije rata činili 88 % stanovništva svoje domovine, ali su već 1970. Spali na samo 60 %. Ipak, broj Litvanaca spao je za samo četiri %.<ref name="Salmon_b5"/> Rusi doseljenici su uglavnom preuzeli političke, administrativne i vodilačke pozicije na tom području. <ref name="Salmon_b10">[[#HidenSalmon1994|Hiden & Salmon (1994)]]. str. 139.</ref>
 
=== Deportacije na Dalekom istoku: Korejci, Japanci ===
{{glavni|Deportacija Korejaca u Sovjetskom Savezu}}
Nakon što je Crvena armija osvojila južni [[Sahalin]], u idućih nekoliko godina oko 400.000 Japanaca je protjerano s tog otoka, kako bi se osigurao njegov "sovjetski" predznak.<ref name="sahalin"/>
 
Korejci su se, osim na [[Korejski poluotok|korejskom poluotoku]], u 19. stoljeću naselili i na području ruskog Dalekog istoka. Prilikom rusko-japanskih napetosti zbog [[Mandžurija|Mandžurije]] 1937., sovjetske su vlasti raselile oko 170.000 Korejaca u Kazahstan, jer su se bojale da bi Korejci mogli postati "japanski špijuni". Danas u Kazahstanu živi oko 100.000 Korejaca, većinom oko naselja [[Uzun Agach]], koji su se stopili sa kazahstanskom kulturom, ali i dalje održavaju veze sa [[Južna Koreja|Južnom Korejom]].<ref>{{cite web| publisher=UNHCR| url=http://www.unhcr.org/refworld/topic,463af2212,488edfb96e38,49749cfbc,0,,,KAZ.html| title=World Directory of Minorities and Indigenous Peoples - Kazakhstan : Koreans| accessdate=22. studeni 2012| year=2008}}</ref>
 
===Besarabija i Sjeverna Bukovina===
[[Datoteka:Soviet_occupation_of_Bessarabia_and_Northern_Bukovina_11.jpg|right|thumb|225px|Rumunjske [[izbjeglice]] nakon sovjetskog zauzimanja Besarabije i Bukovine]]
[[Datoteka:Soviet occupation of Bessarabia and Northern Bukovina 12.jpg|right|thumb|225px|Rumunjska obitelj izbjeglica iz Besarabije]]
{{glavni|Sovjetske deportacije iz Besarabije i Sjeverne Bukovine|Operacija Sjever}}
[[Rumunji]] i drugi narodi su sustavno raseljavani iz Besarabije, koja je također [[Sovjetska aneksija Besarabije i Sjeverne Bukovine|pala pod sovjetsku vlast 1940.]] Aprila 1941. registrirano je 5.515 obitelji (12.275 osoba) iz baltičkih država i [[Moldavija|Moldavije]] koji su naseljeni u 14 naselja po [[Novosibirska oblast|Novosibirskoj oblasti]], što služi kao dokaz prvog vala deportacija iz Moldavije. Bili su to ljudi osumnjičeni da odbijaju sovjetsku vlast ili iskazuju "protu-revolucionarne elemente".<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 151</ref> Do septembra 1941., registrirano je 22.643 osoba deportiranih iz Moldavije u [[Kazahstan]] i Sibir.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 153</ref> 1944., u Moldaviji je 811 osoba odbijalo vojnu službu u crvenoj armiji, dok je broj dezertera porastao na 4.398.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 154</ref>
 
Decembra 1944., izvršena je operacija u kojoj provedena obavezna [[repatrijacija]] 60.000 tzv. "besarabijskih izbjeglica"–osoba – osoba koji su pobjegli iz svojih domova u Besarabiji prije napredovanja Crvene armije–uarmije – u Rumunjsku. Pošto je SSSR sada smatrao Besarabiju i Sjevernu Bukovinu sastavnim dijelom svojeg teritorija, ovo je gledao kao na čin repatrijacije.<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 89</ref>
 
Marta 1945., izvršeno je premještanje raznih nacija iz Moldavije, među njima Rumunja, Židova i Cigana. V.V. Černjišov je izjavio da je 17.054 rumunjskih građana i 12.852 Židova živjelo u [[Ukrajina|Ukrajini]] koji su imali i sovjetsku i rumunjsku putovnicu. Svi su oni preseljeni. 1946., dodatnih 12.435 osoba je raseljeno iz Moldavije. Prema regulativi vijeća ministara SSSR-a iz 29.1. 1949., biti će raseljeni "članovi obitelji bandita i nacionalista".<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 156</ref>
 
1949., oko 36.000 osoba iz Moldavije je deportirano u Sibir, zbog optužbi za navodnu suradnju sa nacističkim snagama u drugom svjetskom ratu.<ref name="UNHCR1996"/> 1951. izvršena je i deportacija [[Jehovini svjedoci|Jehovinih svjedoka]] iz Moldavije. Do sredine 1952., 3.325 osoba je deportirano iz Moldavije u Kazahstan.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 160</ref>
 
===Povolški Nijemci===
{{glavni|Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata}}
{| class="toccolours" style="float: left; margin-left: 1em; margin-right: 2em; font-size: 100%; background:#c6dbf7; color:black; width:25em; max-width: 40%;" cellspacing="5"
| style="text-align: left;" | Tko smo mi ruski Nijemci? Jesmi li vječni lutalice? Ne znam ni za jednu porodicu ruskih Nijemaca čiji su otac i sin rođeni u istom mjestu. Uzmite moj slučaj: moj pra-pradjed je rođen u istočnoj [[Pruska|Pruskoj]], moj pradjed u okolici Varšave, moj otac u Žitomiru [Ukrajina] a ja sam rođen u Kazahstanu. Moja su djeca rođena u Uzbekistanu a ja sad živim u Moskvi. Gdje će se roditi moja unučad? Ima li mjesta na kugli zemaljskoj gdje će ovo vječno traganje ruskih Nijemaca napokon prestati?{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 11}}
|-
| style="text-align: left;" | — anonimni ruski Nijemac, Moskva, jul 1991.
|}
 
Autothoni [[Povolški Nijemci]], naseljeni oko regije sjevernog [[Kavkaz]]a i [[Volga|Volge]] od 18. vijeka,{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 11}} na poziv [[Katarina Velika|Katarine Velike]] koja je i sama bila njemačkog podrijetla,{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 12}} su također raseljeni prema Dalekom istoku počevši od augusta 1941., kako ne bi bili u mogućnosti surađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza.{{sfn|Gelb|1995|loc=str. 389–412}} Po nekima, ovo je bio najveći val deportacija, koji je zasjenio čak i ostale deportacije. Naredba za raseljavanje autothonih Nijemaca na [[Volga|Volgi]] izdata je 26. 8. 1941. te je pozvala na "preseljenje svih Nijemaca iz [[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca|Autonomne Republike Povolških Nijemaca]] i iz [[Saratovska oblast|Saratova]] i [[Staljingrad|Staljingrada]] koji broje 479.841 pojedinca... Bez izuzetaka, i žitelja gradova i sela".<ref name="Mukhina42">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 42</ref> Pojavile su se komplikacije oko osoba u miješanom braku. Naredba je navodila da se sve obitelji u kojima je glava kuće (suprug) Nijemac moraju ukloniti, uključujući sve članove obitelji.<ref name="Mukhina42"/> To je pak dovelo do raznih molbi nenjemačkih žena da ih vlasti "oslobode stigme da su prokleti Nijemci". Razni njemački muškarci su pokrenuli i zahtjeve da im vlasti promijene narodnost na temelju braka sa ruskom ženom, što je u rijetkim slučajevima odobreno.<ref name="Mukhina43">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 43</ref>
[[Datoteka:Volga German.png|225px|right|thumb|[[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca]]]]
Za razliku od toga, njemačke žene sa ruskim muževima su bile pošteđene deportacija. Mnoge ruske žene udate za Nijemcu su se kasnije žalila kako je to bilo nepravedno jer su one morale otići živjeti u egzilu.<ref name="Mukhina43"/> 1.094 njemačke žene i djece je dobilo dozvolu ostati u svojim domovima jer su im muževi i očevi bili Rusi, dok je 116.917 njemačkih žena i 178.694 njemačke djece deportirano iz regije Volge.<ref name="Mukhina43"/> Kao i kod većine sovjetskih uredbi, i službene regulacije za deportacije su zvučale puno humanije "na papiru" nego u stvarnosti: osobe koje će biti deportirane su trebale dobiti dozvolu da skupe svoje stvari (do 200 kg po osobi) i predaju svoj novac rodbini prije odlaska. Odmah su dobili obavijest of službenika da ponesu dovoljno hrane za mjesec dana jer neće biti dovoljno namirnica da zanjih u prvom mjesecu deportacije. Službenik koji je pratio deportirane je očekivao da dobije šest rublja dnevno za svaku osobu koju nahrani na putu do odredišta.<ref name="Mukhina43"/> U vlaku je trebalo biti po sedam do osam vagona sa osobnim stvarima deportiranih te barem jedan vagon sa doktorima tijekom puta. U stvarnosti je međutim često bilo potpuno drugačije od tih odredbi: većina deportiranih imalo je tek par minuta da skupi svoje stvari, službenici im nisu dali da nose više imovine od onoga što mogu nositi u rukama te je mnogim Nijemcima naređeno da ostave ostatak stvari na željezničkoj postaji. Isto tako, pošto im nisu dali dovoljno vremena unaprijed, razni Nijemci nisu mogli brzo nabaviti dovoljno hrane za mjesec, te im je tako brzo ponestalo zaliha usred putovanja u vagonima. Isto tako, obitelji su razdvojene jer su žene poslane u drugim smjerovima od svojih muževa.<ref name="Mukhina44">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 44</ref> Usprkos ovome, između 33.516 i 64.600 njemačkih muškaraca je služilo u Crvenoj armiji tijekom rata. <ref>[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 48</ref> Neki su sovjetski Nijemci deportirani i nakon završetka ratnih sukoba, poput onih koji su se našli zarobljeni tokom [[Opsada Lenjingrada|opsade Lenjingrada]], samo da bi bili deportirani nakon završetka opsade u januaru 1944.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 11}}
 
[[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca]] je ukinuta. Sveukupan broj deportiranih povolških Nijemaca je negdje između 749.614<ref name="pohl5"/>–843.000<ref name="UNHCR1996"/> Kada bi se dodali i ostali sovjetski Nijemci koji su zahvaćeni prisilnim preseljenjem, dobila bi se brojka od 1,2 milijuna izgnanih.<ref name="Mukhina54">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 54</ref> Nakon rata, pojedini Nijemci koji su već ranije pobjegli iz SSSR-a su prevareni da se vrate u tu državu "kako bi se ponovno ujedinili sa svojom obitelji". Međutim, oni koji su poslušali su često poslani u radne logore gdje su ostali narednih dvadeset do dvadeset i pet godina.<ref>[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 49</ref>
 
29. 8. 1964. izdan je dekret koji je poništio prethodne sovjetske odredbe prema sovjetskim Nijemcima te objavio da su optužbe protiv njih bile "manjkave". Ipak, nije predviđao njihov povratak u svoje domove te je dekret objavljen jedino u zvaničnom biltenu Vrhovnog sovjeta, bez ikakvog daljnjeg publiciteta.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 14}} Tek su se nakon 1980-ih mogli vratiti natrag u svoje krajeve, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Do 1995., oko 1.376.000 ruskih Nijemaca se odselilo u [[Njemačka|Njemačku]].<ref name="UNHCR1996"/> Također, nakon što je Crvena armija osvojila [[Kaljiningrad]], Rusi su tamo sustavno [[Rusifikacija|doseljavani]] kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.
 
===Kalmici===
[[Kalmici]] su jedina autothona [[Mongoli|mongolska]] nacija i pripadnici [[tibetanski budizam|tibetanskog budizma]] u Europi. Početkom 17. stoljeća, emigirali su iz zapadne [[Mongolija|Mongolije]] prema obalama [[Kaspijsko jezero|kaspijskog jezera]].<ref>[[#Richardson|Richardson (2010)]], str. 441</ref> 28.12. 1943., u 6:00 ujutro, po tri oficira NKVD-a su istodobno ulazila u svaku kuću Kalmika i pročitali izjavu Vrhovnog Sovjeta, prema kojoj se svi Kalmici moraju premjestiti u Sibir jer su "izdajnici", dok se [[Kalmička Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika]] ukida. Ovu operaciju je izvršio general [[Ivan Serov]], zamjenik [[Berija, Lavrentij|Lavrentija Berije]].<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 57</ref>
 
Kalmici su optuženi da su se pridružili nacističkim jedinicama kako bi se borili protiv Crvene armije i predavali stoku iz kolhoza njemačkoj strani. Ideju o deportaciji cijelokupne nacije Kalmika iznio je Berija, koji je nekoliko puta Staljinu govorio o "nepouzdanosti" te nacije. Kada su se tog jutra probudili, Kalmici su vidjeli da su im domovi okruženi mitraljezima, te da imaju 12 sati da pokupe sve svoje stvari.<ref name="Bugai58">[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 5858–59</ref> Svaki stanovnik je smatran uhićenim, te ukrcan nau kamione, bez obzira radilo se seo bebama, ženama ili starcima. Kamioni su ih potom odveli do obližnje željezničke stanice. Tamo su ukrcani u vagone i odvezeni na hiljadu kilometara dugačak put naprema istokistoku ([[Altaj]], Krasnojarski kraj, [[Omsk]], [[Novosibirsk]])<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 59<name="Bugai58"/ref> Upute za raseljavanje su bile sljedeće:
#kalmičke žene, udane sa osobe druge nacionalnosti, su izuzete od deportacije
#ruske žene, udane za Kalmike, su podložne deportaciji
#odsutni članovi obitelji (poslovno putovanje, izlet, itd.) se moraju registrirati te su podložni deportaciji kada se pronađu<ref name="Bugai60">[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 6060–61</ref>
 
Određeno je da jedna operativac NKVD-a i dva vojnika NKVD-a moraju istodobno premjestiti tri obitelji. Prema uputama, svakoj obitelji je bilo dozvoljeno ponijeti hrane i poljoprivrednog alata, do 100 kg po članu obitelji, ali ne više od 500 kg po jednoj obitelji. Ponesena imovina 3-4 obitelji je išla na jednom kamionu, kao i žene sa djecom. Svaka kolona je morala prevoziti najmanje 2.000 osoba.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 61<name="Bugai60"/ref> Sveukupno je 10.000 vojnika poslano u Kalmikiju da deportira oko 93.000 Kalmika.<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 63</ref> Prema podacima jedne od četiri regije gdje su Kalmici premješteni - [[Altajski kraj]] - 290 od 478 osoba je preminulo tijekom putovanja od [[tuberkoloza|tuberkoloze]], upale i [[distrofija|distrofije]].<ref>[[#Bugai|Bugai (1996)]], str. 64</ref> Prema procjenama, i do 1/3 cjelokupne nacije Kalmika je preminulo tijekom prisilnog raseljavanja te zime.<ref>[[#Chetyrova|Chetyrova (2011)]], str. 17</ref>
 
=== Krimski Tatari, Grci, Armenci, Bugari===
{{glavni|Deportacija krimskih Tatara|Grčka operacija NKVD-a}}
{| class="toccolours" style="float: left; margin-left: 1em; margin-right: 2em; font-size: 100%; background:#c6dbf7; color:black; width:25em; max-width: 40%;" cellspacing="5"
| style="text-align: left;" | U 3:00 ujutro, dok su djeca još spavala, pojavili su se vojnici i zahtijevali da se okupimo i otiđemo od doma za pet minuta. Nije nam dozvoljeno ponijeti nikakvu hranu sa sobom. Tako su neugodno postupali sa nama da smo mislili da će nas strijeljati vani. Nakon što smo udaljeni iz sela, držali su nas 24 sata bez hrane. Bili smo gladni ali nam nije dozvoljeno da odemo negdje nešto pojesti. Djeca su stalno plakala. Moj se suprug borio na fronti, a ja sam imala troje djece.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 33}}
|-
| style="text-align: left;" | — anonimna krimskotatarska žena, deportirana 1944.
|}
[[Krimski Tatari]] imali su svoj [[krimski kanat]], sve dok Krim nije anektiralo [[Rusko Carstvo]] 1783. Tatari su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine. Istodobno, Moskva je to područje naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.<ref>[[#Vardys|Vardys (1971)]], str. 101</ref> Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % krimskih Tatara je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda preminulo. Zbog toga je nakon rata Tatarima nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u [[Uzbekistan]].<ref>{{cite web| url=http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19815852| author=Robin Banerji| title=Crimea's Tatars: A fragile revival| publisher=BBC World Service| accessdate=}}</ref> Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom.<ref name="buckley209"/> Procjenjuje se da je najmanje 183.155 krimskih Tatara deportirano iz Krima.<ref name="pohl5"/>
[[Datoteka:Помним депортацию 2014.jpg|right|thumb|225px|Plakat povodom 70. obljetnice deportacije Tatara sa Krima]]
4. jula 1944. NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 115</ref> Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti [[plićak Arabat]], te da je nekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u [[Azovsko more]] — i 20. 7. tamo potopio stotine krimskotatarskih civila u njemu.{{sfn|Forczyk|2014|loc=str. 114}}
{{glavni|Deportacija krimskih Tatara}}
[[Krimski Tatari]] imali su svoj [[krimski kanat]], sve dok Krim nije anketiralo [[Rusko Carstvo]] 1783. Tatari su bili izrazito neskloni carskom vladavinom, te su svojom voljom napuštali Krim u nekoliko valova iseljavanja. Kao posljedica toga, Tatari su postali manjina te je njihov udio u stanovništvu tog poluotoka smanjen na samo 34,1% do 1897. godine. Istodobno, Moskva je to područje naseljavala Rusima, Ukrajincima i drugim slavenskim narodima. Ova naseljavanja su nastavljena i tijekom sovjetske vladavine.<ref>[[#Vardys|Vardys (1971)]], str. 101</ref> Tijekom nacističke okupacije Krima, dio Tatara je to vidio priliku da nakon 160 godina opet stekne neovisnost od ruske vladavine. Oko 10 % [[krim]]skih Tatara je služilo u nacističkim četama. Tatarsko vijeće je čak organiziralo masovne pokolje Rusa u Krimu, u kojem je na desetke tisuća pripadnika tog naroda preminulo. Zbog toga je nakon rata Tatarima nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u [[Uzbekistan]].<ref>{{cite web| url=http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19815852| author=Robin Banerji| title=Crimea's Tatars: A fragile revival| publisher=BBC World Service| accessdate=22. studeni 2012}}</ref> Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa Crvenom armijom.<ref name="buckley209"/> Procjenjuje se da je najmanje 183.155 Tatara deportirano iz Krima.<ref name="pohl5"/> Među protjeranima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: [[Talijan]]a, Rumunja, Kurda, [[Česi|Čeha]], Bugara, Mađara, Hrvata.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 46</ref> [[Sovjetska propaganda]] je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".<ref>[[#Williams|Williams (2001)]], str. 401</ref>
 
Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije. Tog ljeta, sa Krima je uklonjeno i 9.620 krimskih [[Armenci|Armenaca]], 12.420 [[Bugari|Bugara]] i 15.040 [[Pontski Grci|Grka]]. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} U međuratnom razdoblju, pontski Grci su doživjeli mali kulturni preporod i čak tražili autonomiju u SSSR-u. Međutim, od 1930-ih su postali žrtve staljinizma i rusifikacije, te je i do 50.000 pripadnika tog naroda preminulo. Grci su isto deportirani u centralnu Aziju. Kasnije, samo ih se dio vratio do obala Crnog mora.<ref>[[#Agtzidis|Agtzidis (1991)]], str. 372–381</ref> [[Sovjetska propaganda]] je pokušavala zataškati ovo raseljavanje, te tvrdila da su se krimski Tatari "odlučili odseliti dobrovoljno u središnju Aziju".<ref>[[#Williams|Williams (2001)]], str. 401</ref>
Smrtnost Tatara u tim godinama egzila je predmet rasprava: procjene idu da je mortalitet zahvatio između 20% i 40% te nacije. Počevši od 1989., oko 260.000 Tatara se vratilo u Krim, gdje su 2004. činili 12 % stanovništva.<ref>{{cite web| url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3724881.stm| author=BBC News| title=Crimean Tatars recall mass exile| publisher=bbc.co.uk| date=18. svibnja 2004| accessdate=22. studeni 2012}}</ref> Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "[[etnocid]]", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.<ref>[[#Williams2002|Williams (2002)]], str. 357-373</ref> Tatari ovaj događaj zovu '''Sürgünlik'''. 12. 11. 2015. parlament [[Ukrajina|Ukrajine]] usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".<ref>{{cite web|title=Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars|date=21. 1. 2016|url=http://www.rferl.org/content/ukraine-tatar-deportation-parliament-genocide/27360343.html|publisher=[[Radio Slobodna Evropa]]}}</ref>
 
Smrtnost krimskih Tatara u tim godinama egzila je predmet rasprava: procjene navode da je mortalitet zahvatio između 20% i 40% te nacije. Počevši od 1989., oko 260.000 Tatara se vratilo u Krim, gdje su 2004. činili 12 % stanovništva.<ref>{{cite web| url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3724881.stm| author=BBC News| title=Crimean Tatars recall mass exile| publisher=bbc.co.uk| date=18. 5. 2004| accessdate=}}</ref> Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "[[etnocid]]", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.<ref>[[#Williams2002|Williams (2002)]], str. 357-373</ref> Tatari ovaj događaj zovu '''Sürgünlik'''. 12. 11. 2015. parlament [[Ukrajina|Ukrajine]] usvojio je rezoluciju kojom je ovaj događaj priznao kao genocid te 18. 5. proglasio "danom sjećanja na žrtve genocida krimskih Tatara".<ref>{{cite web|title=Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars|date=21. 1. 2016|url=http://www.rferl.org/content/ukraine-tatar-deportation-parliament-genocide/27360343.html|publisher=[[Radio Slobodna Evropa]]}}</ref>
===Čečeni, Inguši, Balkari, mešketski Turci===
 
===Čečeni, Inguši, Balkari, mešketski Turci, Karačajci===
{{glavni|Operacija Čečevica}}
{| class="toccolours" style="float: left; margin-left: 1em; margin-right: 2em; font-size: 100%; background:#c6dbf7; color:black; width:25em; max-width: 40%;" cellspacing="5"
{{Quote box|width=30%|align=left|citat="Sve su nas skupili i ugurali u obližnju kolektivnu farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom."|izvor=Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz [[Šatoj]]a, [[Čečenija|Čečenije]] 1944.<ref name="deportation">{{cite web | title =Remembering Stalin's deporations | author=BBC News|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3509933.stm| publisher =bbc.co.uk |date = 23. veljače 2004|accessdate=22. studeni 2012}}</ref>}}
| style="text-align: left;" | Sve su nas skupili i ugurali u obližnju kolektivnu farmu, i tamo smo proveli noć. Nisu nam dopustili provesti našu zadnju noć u našem domu. A naše krave su nas zvale. Natjerali su nas da ih ostavimo. Bilo je kao da su plakale, kao da je to bio njihov način kako su govorili zbogom.<ref name="deportation">{{cite web | title =Remembering Stalin's deporations | author=BBC News|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3509933.stm| publisher =bbc.co.uk |date = 23. 2. 2004| accessdate=}}</ref>
|-
| style="text-align: left;" | — Žulpa, koja je sa 10 godina deportirana iz [[Šatoj]]a, [[Čečenija|Čečenije]] 1944.
|}
[[Čečeni]] su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo [[Ustanak Hasana Israilova|ustankom Hasana Israilova]]. Iako se 17.037 Čečena borilo sa Crvenom armijom protiv [[Sile Osovine|Sila Osovine]],<ref name="buckley209">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 209</ref> cjelokupna nacija je optužena za suradnju sa nacistima te [[Operacija Čečevica|raseljeni iz svoje domovine februara 1944.]] [[Čečeno-Ingušetija|Čečensko-inguška autonomna republika]] je ukinuta.<ref name="Brauer">[[#Brauer|Brauer (2002)]], str. 387</ref> Vojska je cijele obitelji ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana po zimi, u krcatom vlaku, bez grijanja, a samo bi povremeno dobivali hranu.<ref name="Brauer"/> U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti točno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti ili prilagoditi se novoj sredini.<ref name="deportation"/> NKVD-ove procedure su bile standardne: naoružani agenti opkolili bi selo, dali porodici 15-20 minuta da se pakira, ukrcali ih na kamione odakle bi bili odvezeni do obližnje željezničke stanice gdje su ukrcani u vagone za stoku odakle su odvezeni negdje u centralnu Aziju. Sveukupno je između oktobra 1943. i marta 1944. tako deložirano oko 700.000 osoba sa [[Kavkaz]]a.<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 30</ref> Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.<ref name="deportation"/> Postoje navodi da je jedan vod NKVD-a zaključio da je preteško doći kamionima do jednog zabačenog čečenskog sela na planini kako bi ih deportirali, te je stoga naredio da se 700 seljaka jednostavno živo zapali u štali. Ruski izvori žestoko osporavaju ovaj događaj (→[[Masakr u Hajbahu]]).<ref name="deportation"/><ref>{{cite web|title=Russia bans ‘historically false’ WWII movie|date=28. 5. 2014|url=http://www.chinadailyasia.com/news/2014-05/28/content_15137352.html|publisher=China Daily Asia}}</ref> Deportacija Čečena i [[Inguši|Inguša]] je završena za samo par dana. Započela je 23.2. 1944., a Berija je već 29.2. poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vlaka, uključujući 91.250 Ignuša.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 25</ref>
[[Datoteka:Operation_Lentil_(Caucasus).svg|right|thumb|225px|Karta pravaca raseljavanja naroda sa sjevernog Kavkaza po SSSR-u]]
Čečeni su odvezeni u [[Akmolinska oblast|Akmolinsku oblast]], gdje su činili jednu od najvećih deportiranih skupina. 1946., ljudi u egzilu su činili gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.<ref>[[#Pohl2002|Pohl (2002)]], str. 401</ref> Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici su imali izravnu kontrolu nad stotinama tisuća ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Tko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i epidemije bolesti doveli su do velikih muka za Čečene.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 27</ref> Odredba Moskve iz 26. 11. 1948. je osudila Čečene i druge narode Kavkaza na trajni egzil.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 23}} Doseljenici nisu imali niti elementarni stambeni smještaj, niti po zimi niti po ljeti. Mnogi Čečeni su se pobunili protiv vlasti, te je tako samo u [[Krasnojarski kraj|Krasnojarsku]] njih 4.000 poslano u kažnjeničke logore. Oktobra 1954. pokrenuli su pobunu u mjestu 521, te su neki uspjeli pobjeći iz tog logora.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 23}} Čečenski gerilci, koji su se skrivali po nepreglednim planinama Kavkaza, su tako ovom deportacijom odsiječeni od svoje narodne baze koja ih je snabdijevala, te su tako svladani od sovjetskih vlasti.<ref>[[#Burds|Burds (2007)]], str. 267–314</ref>
 
Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229.<ref name="pohl5"/> Ukupno je 11.711 obitelji Karačajaca i 89.901 obitelj Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 obitelji razdvojeno usred deportacija.<ref>[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 208</ref> Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "[[destaljinizacija|destaljinizacije]]" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 9.1. 1957.<ref name="Brauer"/> Većina Čečena se odlučila vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.<ref name="Brauer"/> Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao [[prvi čečenski rat]], čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama čečena tijekom pregovora u [[Vladikavkaz]]u 1994.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 26</ref>
[[Čečeni]] su dugo vremena bili poznati po svojoj buntovnosti protiv vladavine ruskog cara, a kasnije i sovjetskog režima, što je 1940. kulminiralo [[Ustanak Hasana Israilova|ustankom Hasana Israilova]]. Iako se 17.037 Čečena borilo sa Crvenom armijom protiv [[Sile Osovine|Sila Osovine]],<ref name="buckley209">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 209</ref> cjelokupna nacija je optužena za suradnju sa nacistima te [[Operacija Čečevica|raseljeni iz svoje domovine 1944.]] [[Čečeno-Ingušetija|Čečensko-inguška autonomna republika]] je ukinuta.<ref name="Brauer">[[#Brauer|Brauer (2002)]], str. 387</ref> Vojska je cijele obitelji ukrcavala u kamione. Potom su putovali 19 ili 20 dana po zimi, u krcatom vlaku, bez grijanja, a samo bi povremeno dobivali hranu.<ref name="Brauer"/> U većini slučajeva, ljudi nisu ni znali da će biti raseljeni, niti gdje će biti točno odvedeni, te nisu stoga ni imali vremena pripremiti se. Ljudi su raseljeni sa praznim rukama, zbog čega se velik dio njih nije mogao prilagoditi novoj sredini.<ref name="deportation"/> Ipak, pojedini sovjetski zapovjednici su poštivali čečenske vojnike te su čak slali lažne izvještaje vlastima kako bi ih spasili od deportacija.<ref name="deportation"/> Deportacija Čečena i [[Inguši|Inguša]] je završena za samo par dana. Započela je 23.2. 1944., a Berija je već 29.2. poslao Staljinu telegram u kojem ga obavještava da je već 478.489 osoba deložirano i ukrcano u 180 vlaka, uključujući 91.250 Ignuša.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 25</ref>
[[Datoteka:LocationIchkeria.png|right|thumb|225px|Karta [[Čečenija|Čečenije]] na Kavkazu]]
Čečeni su odvezeni u [[Akmolinska oblast|Akmolinsku oblast]], gdje su činili jednu od najvećih deportiranih skupina. 1946., ljudi u egzilu su činili gotovo četvrtinu cjelokupne mjesne populacije: 136.625 od 508.000. Većinom su poslani u poljoprivredne radne logore.<ref>[[#Pohl2002|Pohl (2002)]], str. 401</ref> Prilikom dolaska do destinacija, osobe su raspoređene da rade po kolektivnim i državnim farmama. NKVD-ovi zapovjednici su imali izravnu kontrolu nad stotinama tisuća ljudi koji nisu imali nikakva prava. Svi radno sposobni morali su raditi za kupone za hranu, te im je bilo zabranjeno hodati više od tri kilometara od njihovog prebivališta. Tko god bi prekršio pravila, bio bi osuđen na 20 godina robije. Glad i bolest doveli su do velikih muka za Čečene.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 27</ref>
 
Sa sjevernog Kavkaza raseljeni su 1944. i drugi narodi: [[mešketski Turci]], [[Balkari]]{{sfn|Pohl|1997|loc=str. 81–85}} i [[Karačajci]].{{sfn|Grannesa|1991|loc=55–68}} Inguši su se istaknuli od ostalih deportiranih naroda po tome što su pokrenuli pobunu na proljeće 1945. u [[Borovoe]], Kazahstanu, koja je krvavo ugušena od sovjetskih vlasti.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 47}} Čak i nakon rehabilitacije, Inguši su 16. 1. 1973. pokrenuli demonstraciju u [[Grozni|Groznom]], jer njihova zemlja koja je pripojena [[Sjeverna Osetija|Sjevernoj Osetiji]] nije vraćena njihovoj republici.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 48}} Oko 115.000 mešketskih Turaka je deportirano iz [[Gruzijska SSR|Gruzijske SSR]] 15. 11. 1944. zbog sumnji da imaju veze sa "agentima Turske".{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 51}} Bili su zadnji narod koji je deportiran tokom drugog svjetskog rata od sovjetskih vlasti, iako nisu nikada ni optuženi za kolaboraciju sa nacistima.{{sfn|Wimbush|Wixman|1975|loc=str. 320–340}} Mešketski Turci vuku porijeklo od muslimana [[Gruzija|Gruzije]] koji su 1829. odbili preseliti se u [[Osmansko Carstvo]] nakon što je [[sporazum u Jedrenama]] taj teritorij dodijelio Ruskom Carstvu. No ti muslimani su možda sami Gruzijci koji su prešli na islam nakon dva stoljeća osmanske vladavine tim područjem. Sovjetske vlasti su ih klasificirale kao "Turke", pa od 1930-ih kao "[[Azerbajdžanci|Azerbajdžance]]" samo da bi opet postali "Turci" tokom deportacije, jer se Staljin bojao da bi mogli postati "[[peta kolona]]" uz sovjetsku granicu.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 52–53}} NKVD-u je alocirano 34 milijuna [[Rublja|rublja]] radi provođenje ove operacije protiv mešketskih Turaka.<ref>[[#Marie|Marie (1995)]], str. 111</ref> Uz njih, raseljeno je i 8.694 [[Kurdi|Kurda]].<ref>[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 86</ref>
Broj ukupno raseljenih Čečena procjenjuje se na 387.229<ref name="pohl5"/> do 407.690.{{sfn|Kreindlera|1986|loc=str. 387–405}} Ukupno je 11.711 obitelji Karačajaca i 89.901 obitelj Čečena i Inguša stiglo u Kazahstan, od čega je 14.460 obitelji razdvojeno usred deportacija.<ref>[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 208</ref> Živjeli su u egzilu 13 godina, sve do procesa "[[destaljinizacija|destaljinizacije]]" i obnove čečensko-inguške autonomne republike 9.1. 1957.<ref name="Brauer"/> Većina Čečena se odlučila vratiti svojoj domovini na sjevernom Kavkazu, ali je dio ostao u Kazahstanu, gdje ih je 2000. bilo oko 100.000.<ref name="Brauer"/> Čak i oni Čečeni koji su se vratili u Kavkaz, pronašli su druge narode u svojim domovima, zbog čega su morali dijeliti svoje kuće sa došljacima. Dok je trajao [[prvi čečenski rat]], čečenska delegacija je stalno podsjećivala rusku o masovnim deportacijama čečena tijekom pregovora u [[Vladikavkaz]]u 1994.<ref>[[#Tishkov|Tishkov (2004)]], str. 26</ref>
 
===Azerbajdžanci===
Sa sjevernog Kavkaza raseljeni su i drugi narodi: mešketski Turci, [[Inguši]] i [[Karačajci]].{{sfn|Grannesa|1991|loc=55–68}}
Sovjetska vlada je duže vremena negativno gledala na islamske [[Azerbajdžanci|Azerbajdžance]] koji su živjeli u [[Armenska SSR|Armenskoj SSR]]. Zbog blizine uz granicu sa Turskom, Staljin ih je smatrao potencijalnim "petokolonašima". Već je marta 1944. izgnano 608 kurdskih i azerbajdžanskih obitelji koji su živjeli u [[Tbilisi|Tbilisiju]], u Staljinovoj rodnoj državi [[Gruzijska Sovjetska Socijalistička Republika|Gruziji]], a koji su raseljeni unutar te SSR, u regije Tsalka, Borčalu i Kazajaz.(ukupno 3.240 osoba)<ref name="Dundovich85"/> 10. 3. 1948. Vijeće ministara SSSR-a je usvojilo puno dalekosežniju rezoluciju nazvanu "Planirane mjere za preseljenje radnika kolektivnih farmi i drugih Azerbajdžanaca iz Armenske SSR u [[Kursko-araksinska nizija|Kursko-araksinsku niziju]]." Prema ovom planu, "dobrovoljno" je raseljeno 100.000 Azerbjadžanaca iz Armenske SSR u [[Azerbajdžanska SSR|Azerbajdžansku SSR]], dok su njihovu zemlju i domove dobili Armenski doseljenici. Ova prisilna emigracija se odigrala u tri faze: 10.000 raseljenih 1948., novih 40.000 osoba 1949. te konačno 50.000 do 1950. godine.<ref name="Saparov">[[#Saparov|Saparov (2003)]], str. 179–198</ref>
 
===Povolški NijemciBasmači===
Manje deportacije nastavljene su i u 1950-ima. Tako je marta 1951. deportirano 2.795 Basmača zajedno sa njihovom obitelji iz Tadžikistana u [[Kokšetau]] u Kazahstan.<ref name="Dundovich102"/>
{{glavni|Progon Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata}}
[[Datoteka:Volga German.png|225px|right|thumb|[[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca]]]]
Autothoni [[Nijemci]], naseljeni oko sjevernog [[Kavkaz]]a, su također raseljeni prema Dalekom istoku počevši od augusta 1941., kako ne bi bili u mogućnosti surađivati sa nacistima koji su vršili invaziju Sovjetskog Saveza.{{sfn|Gelb|1995|loc=str. 389–412}} Po nekima, ovo je bio najveći val deportacija, koji je zasjenio čak i ostale deportacije. Naredba za raseljavanje autothonih Nijemaca na [[Volga|Volgi]] izdata je 26. 8. 1941. te je pozvala na "preseljenje svih Nijemaca iz [[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca|Autonomne Republike Povolških Nijemaca]] i iz [[Saratovska oblast|Saratova]] i [[Staljingrad|Staljingrada]] koji broje 479.841 pojedinca... Bez izuzeataka, i žitelja gradova i sela".<ref name="Mukhina42">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 42</ref> Pojavile su se komplikacije oko osoba u miješanom braku. Naredba je navodila da se sve obitelji u kojima je glava kuće (suprug) Nijemac moraju ukloniti, uključujući sve članove obitelji.<ref name="Mukhina42"/> To je pak dovelo do raznih molbi nenjemačkih žena da ih vlasti "oslobode stigme da su prokleti Nijemci". Razni njemački muškarci su pokrenuli i zahtjeve da im vlasti promijene narodnost na temelju braka sa ruskom ženom, što je u rijetkim slučajevima odobreno.<ref name="Mukhina43">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 43</ref>
 
== Kraj raseljavanja, rehabilitacija i povratak nekih naroda ==
Za razliku od toga, njemačke žene sa ruskim muževima su bile pošteđene deportacija. Mnoge ruske žene udate za Nijemcu su se kasnije žalila kako je to bilo nepravedno jer su one morale otići živjeti u egzilu.<ref name="Mukhina43"/> 1.094 njemačke žene i djece je dobilo dozvolu ostati u svojim domovima jer su im muževi i očevi bili Rusi, dok je 116.917 njemačkih žena i 178.694 njemačke djece deportirano iz regije Volge.<ref name="Mukhina43"/> Kao i kod većine sovjetskih uredbi, i službene regulacije za deportacije su zvučale puno humanije "na papiru" nego u stvarnosti: osobe koje će biti deportirane su trebale dobiti dozvolu da skupe svoje stvari (do 200 kg po osobi) i predaju svoj novac rodbini prije odlaska. Odmah su dobili obavijest of službenika da ponesu dovoljno hrane za mjesec dana jer neće biti dovoljno namirnica da zanjih u prvom mjesecu deportacije. Službenik koji je pratio deportirane je očekivao da dobije šest rublja dnevno za svaku osobu koju nahrani na putu do odredišta.<ref name="Mukhina43"/> U vlaku je trebalo biti po sedam do osam vagona sa osobnim stvarima deportiranih te barem jedan vagon sa doktorima tijekom puta. U stvarnosti je međutim često bilo potpuno drugačije od tih odredbi: većina deportiranih imalo je tek par minuta da skupi svoje stvari, službenici im nisu dali da nose više imovine od onoga što mogu nositi u rukama te je mnogim Nijemcima naređeno da ostave ostatak stvari na željezničkoj postaji. Isto tako, pošto im nisu dali dovoljno vremena unaprijed, razni Nijemci nisu mogli brzo nabaviti dovoljno hrane za mjesec, te im je tako brzo ponestalo zaliha usred putovanja u vagonima. Isto tako, obitelji su razdvojene jer su žene poslane u drugim smjerovima od svojih muževa.<ref name="Mukhina44">[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 44</ref> Usprkos ovome, između 33.516 i 64.600 njemačkih muškaraca je služilo u Crvenoj armiji tijekom rata. <ref>[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 48</ref>
{{Dvostruka slika|desno|Bundesarchiv_Bild_183-B0628-0015-035,_Nikita_S._Chruschtschow.jpg|150|RIAN_archive_359290_Mikhail_Gorbachev.jpg|135|Novi sovjetski poglavari [[Nikita Hruščov]] (lijevo) i [[Mihail Gorbačov]] (desno) su u 1950-ima i 1980-ima preokrenuli većinu sovjetskih deportacija}}
{| class="toccolours" style="float: left; margin-left: 1em; margin-right: 2em; font-size: 100%; background:#c6dbf7; color:black; width:25em; max-width: 40%;" cellspacing="5"
| style="text-align: left;" | ...Nijedan čovjek zdravog razuma ne može shvatiti kako je moguće smatrati cijele narode odgovorne za neprijateljske aktivnosti pojedinaca, uključujući žene, djecu, starije, komuniste i [[Komsomol|komsomoliste]], i koristiti takvu masovnu represiju protiv njih.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 23}}
|-
| style="text-align: left;" | — Nikita Hruščov, 25. 2. 1956.
|}
Nakon Staljinove smrti, novi sovjetski poglavar [[Nikita Hruščov]] je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja [[Lenjin]]ovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato jer ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".<ref>[[#Čubarov|Čubarov (2001.)]], str. 136</ref> Osporio je stari izgovor prema kojem su ti narodi deportirani iz straha od kolaboracije sa nacistima, pošto se većina deportacija odigrala tek nakon što je SSSR već ionako počeo dobivati u drugom svjetskom ratu.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 65}} Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, te su se razni narodi počeli vraćati svojim domovima. Međutim, povratnici su naišli na razne prepreke jer sovjetske vlasti nisu organizirali ili regulirali povratničke migracije. Tako je od 1956. naredne četiri godine zabilježeno masovno doseljavanje oko 500.000 Čečena u okrugu Groznog, čime se tamošnje stanovništvo udovstručilo. Pošto su se već drugi narodi doselili tamo, zabilježeni su neredi protiv čečenskih povratnika koji su čak uključivali slogane protiv Hruščova.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 24}} Ipak, tri naroda (krimski Tatari, sovjetski Nijemci, mešketski Turci) su i dalje imali izričitu zabranu vratiti se svojim domovima. To je dovelo do aktivizma koje su sovjetske vlasti suzbijale: 1967. je tako krimskotatarski disident Femi Aliev ubijen od sovjetske policije u Kirgistanu, što je potaknulo demonstracije njegovog naroda.{{sfn|De Boer|Driessen|Verhaar|1982|loc=str. 14}} Tek nakon 1989., kada je novi sovjetski poglavar [[Mihail Gorbačov]] pokrenuo dalekosežne društvene promjene SSSR-a, su i krimski Tatari i sovjetski Nijemci dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. Iako je prvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš [[Andrej Gromiko]], bio da "nema temelja za obnovu autonomije i povratka krimskih Tatara na Krim", Gorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 38}}
 
Mešketski Turci, pak, nisu dobili dozvolu vratiti se nakon 1956. Pokušali su svojevoljno vratiti se u Gruzijsku SSR iz Uzbečke SSR, samo da bi ih vlasti ponovno deportirale. Vrhovno sovjet izdao je odredbu 1968. kojom je mešketske Turke nazvao "građanima SSSR-a koji su nekada živjeli u Gruzijskoj SSR...", što je shvaćeno kao trajni egzil.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 53}} Izmijenjena etnička struktura saznačajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon [[Raspad SSSR|raspada SSSR-a]], pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i [[Čečenija|Čečeniji]]. Neovisna Gruzija je, primjerice, u 1990-ima odbila dati dozvolu mešketskim Turcima na masovni povratak u regiju uz Tursku. Time su ovi osuđeni na trajni egzil u Kazahstanu i Uzbekistanu.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 54}}
[[Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Povolških Nemaca]] je ukinuta. Sveukupan broj deportiranih Nijemaca je negdje između 749.614<ref name="pohl5"/>–843.000<ref name="UNHCR1996"/> Nakon rata, pojedini Nijemci koji su već ranije pobjegli iz SSSR-a su prevareni da se vrate u tu državu "kako bi se ponovno ujedinili sa svojom obitelji". Međutim, oni koji su poslušali su često poslani u radne logore gdje su ostali narednih dvadeset do dvadeset i pet godina.<ref>[[#Mukhina|Mukhina (2007)]], str. 49</ref>
 
[[Datoteka:Freedom square illuminated in memory of March deportations (Tallinn, Estonia) (18108703995).jpg|left|thumb|225px|Svijeće u [[Talin]]u, Estonija, povodom sjećanja na obljetnicu žrtava deportacija]]
Tek su se nakon 1955. mogli vratiti natrag u svoje domove, ali je većina tada već napustila državu i odselila se u Njemačku. Do 1995., oko 1.376.000 ruskih Nijemaca se odselilo u [[Njemačka|Njemačku]].<ref name="UNHCR1996"/> Također, nakon što je Crvena armija osvojila [[Kaljiningrad]], Rusi su tamo sustavno [[Rusifikacija|doseljavani]] kako bi se osigurala čvrsta i stabilna sovjetska vlast.
Litva je u 1990-ima izglasala ''Zakon o odšteti'' sa posebnim člankom 3 koji se trebao brinuti o žrtvama sovjetskih deportacija i njihovih potomaka. Predviđao je "pomoć osobama koje su deportirane iz okupiranih baltičkih država i njihovim potomcima da se vrate u svoje zemlje u skladu sa posebnim programima repatrijacije i odštete". Članak je predviđao stvaranje fonda za povratak deportiranih osoba, te pozvao Rusku Federaciju da alocira sredstva u fond radi tog cilja. Fond je osnovan 8. 11. 2000. Latvija je procijenila da je šteta nastala od sovjetske okupacije oko 800 milijardi $. Ruska Federacija nije htjela sudjelovati u ovom zakonu.{{sfn|Ziemele|2003|loc=str. 160, 162}} Deklaracija br. 193. [[Vijeće Europe|Vijeća Europe]] januara 1996. je postala prvi i zasad jedini dokument u kojem se Ruska Federacija obvezala na barem nekakav oblik odštete deportiranim osobama. Ipak, ova je deklaracija ostala mrtvo slovo na papiru i Moskva do danas nije razvila nikakve instrumente pomoći deportiranim osobama.{{sfn|Pettai|Pettai|2014|loc=str. 290}}
 
Iako je 21. 4. 2014. Ruska Federacija objavila odredbu "O mjerama rehabilitacije Armenaca, Bugara, krimskih Tatara i Nijemaca i državne potpore za njihovu obnovu i razvoj",{{sfn|Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a|26. 8. 2014|loc=str. 15}} u praksi je od 2014. ta država postupala sa krimskim Tatarima sa puno manje brige, te ju je 2016. [[Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a]] upozorio na "zastrašivanje, zlostavljanje i uhićenja" krimskotatarskih aktivista, često pod sumnjivim optužbama.<ref>{{cite web|last=[[Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a]]|title=Press briefing notes on Crimean Tatars|url=http://www.ohchr.org/EN/NewsEvents/Pages/DisplayNews.aspx?NewsID=19970&LangID=E|author=Rupert Colville|year=17. 5. 2016|ref=harv}}</ref>
== Kraj raseljavanja ==
Nikita Hruščov je 1956. održao tajni govor kojim je osudio razne Staljinove zločine, uključujući i masovna raseljavanja cijelih naroda s njihovih ognjišta kao vrstu kršenja [[Lenjin]]ovih načela, čak šaljivo dodavši da su Ukrajinci izbjegli takvu sudbinu "samo zato jer ih je bilo previše pa nije bilo dovoljno mjesta gdje bi ih se moglo deportirati".<ref>[[#Čubarov|Čubarov (2001.)]], str. 136</ref> Njegova je vlada preokrenula većinu deportacija, iako su neki narodi (Tatari, Nijemci) tek nakon 1991. dobili dozvolu vratiti se masovno svojim ognjištima. Izmijenjena etnička struktura saznačajnim brojem Rusa došljaka postala je problem nakon [[Raspad SSSR|raspada SSSR-a]], pogotovo u Gruziji, baltičkim državama i [[Čečenija|Čečeniji]].
 
Estonija svakog 25. 3. organizira komemoracije povodom obljetnice sovjetskih deportacija iz te države marta 1949., kako bi odala počast žrtvama.<ref>{{cite web|title=Estonia to mark 66th anniversary of largest Soviet deportation|date=24. 3. 2015|url=http://news.postimees.ee/3133171/estonia-to-mark-66th-anniversary-of-largest-soviet-deportation|publisher=postimees.ee}}</ref> Litva takođe obilježava godišnjicu deložacije svojih građana 14. 6.<ref>{{cite web|title=Lithuania marks Mourning and Hope Day commemorating Soviet mass deportations|url=http://www.15min.lt/en/article/in-lithuania/lithuania-marks-mourning-and-hope-day-commemorating-soviet-mass-deportations-525-226278|year=14. 6. 2012|publisher=15min.lt}}</ref>
U srpnju 2012., 1.800 pripadnika Kalmika je zatražilo odštetu od vlade u Kremljinu jer su njihove obitelji bile žrtve deportacije prije 60 godina.<ref>{{cite web| author=Jennifer Rankin| url=http://www.themoscowtimes.com/news/article/kalmyk-victims-of-stalins-deportations-seek-compensation/462525.html| title=Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation| date=24. srpnja 2012| publisher=Moscow Times| accessdate=23. studeni 2012}}</ref>
 
Jula 2012., 1.800 pripadnika Kalmika je zatražilo odštetu od vlade [[Kremlj]]a jer su njihove obitelji bile žrtve deportacije prije 60 godina.<ref>{{cite web| author=Jennifer Rankin| url=http://www.themoscowtimes.com/news/article/kalmyk-victims-of-stalins-deportations-seek-compensation/462525.html| title=Kalmyk Victims of Stalin's Deportations Seek Compensation| date=24. srpnja 2012| publisher=Moscow Times| accessdate=23. studeni 2012}}</ref>
 
==Suđenja==
Nekoliko osoba je suđeno zbog deportacija tijekom sovjetskog razdoblja u [[Latvija|Latviji]] i Estoniji. NaznačajnijeU Latviji, naznačajnije je bilo suđenje 87-godišnjem Alfonsu Noviksu, šefu NVKD-ova latvijskog odjela od 1940. do 1953., zbog optužbe daza [[genocid]] jer je deportirao 60.000 osoba. Iako je tvrdio da je "samo slijedio naredbe", osuđen1995. je osuđen na [[doživotni zatvor]].{{sfn|Stan|2009|loc=str. 236–237}} 84-godišnji Mihail Farbtukh, bivši NKVD-ov agent koji je skupljao "informacije o potencijalnim neprijateljima države" koji će biti deportirani, osuđen je na 7 godina zatvora.{{sfn|Stan|2009|loc=str. 236–237}}
 
2001., 80-godišnji [[Nikolaj Tes]] je osuđen za [[Zločin protiv čovječnosti|zločine protiv čovječnosti]] zbog potpisivanja naredbe za deportaciju 138 osoba u dobi od 5 mjeseci do 80 godina. Pošto je imao rusko državljanstvo, [[Ruska Federacija]] je kritizirala Latviju zbog pokretanja sudskog postupka protiv "bespomoćnog ratnog veterana" koji se "ne može držati odgovornim za djela koja se nisu smatrala ilegalnima pod sovjetskim zakonom".{{sfn|Stan|2009|loc=str. 236–237}}
 
U Estoniji, prva presuda za sovjetske deportacije odigrala se 1999. kada su dva oficira NKVD-a, 78-godišnji Johannes Klaassepp i 80-godišnji Vasilij Beskov, svaki osuđeni na po 8 godina zatvora zbog deportacija prvo 23, a zatim još 210 osoba 1949. godine. I 79-godišnji NKVD-ov agent Mihail Neverovski je osuđen na četiri godine 1999., a 81-godišnji Jurij Karpov na osam godina.{{sfn|Stan|2009|loc=str. 236–237}} Optužen je bio i [[Arnold Meri]], i to za genocid, jer je naredio deportaciju 251 estonskog civila u sibirske logore.<ref>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/7410644.stm|publisher=BBC News|title=Estonia tries Soviet war figure| date=20. 5. 2008}}</ref> Ipak, preminuo je 2009. u 89. godini, prije presude.<ref>{{cite web|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/7978111.stm|publisher=BBC News|title=Estonian war figure laid to rest| date=2. 4. 2009}}</ref>
 
==Filmovi==
Nekoliko filmova pozabavilo se temom sovjetskih deportacija. Prvi snimljeni film o deportacijama Estonaca 1949. bio je [[art film]] ''[[Äratus]]'' koji je 1989. režirao [[Jüri Sillart]]. Litvanski režiser [[Audrius Juzėnas]] režirao je film ''[[The Excursionist]]'' iz 2013.<ref>{{cite web|title=Lithuanian film about Soviet deportations wins prestigious Russian award|date=2. 4. 2014|url=http://www.lithuaniatribune.com/66165/lithuanian-film-about-soviet-deportations-wins-prestigious-russian-award-201466165/|publisher=lithuaniatribune.com}}</ref> Estonski filmaš [[Martti Helde]] režirao je 2014. film ''[[Risttuules]]''.<ref>{{cite web|title=In the Crosswind: a frozen portrait of Soviet horror|author= Laurence Boyce|date=3. 10. 2014|url=http://cineuropa.org/nw.aspx?t=newsdetail&l=en&did=264237| publisher=cineeuropa.org}}</ref> Poljski filmaš Jagna Wright režirao je 2000. dokumentarac ''A Forgotten Odyssey - The Untold Story of 1,700,000 Poles Deported to Siberia in 1940''. Poljski režiser [[Janusz Zaorski]] režirao je 2013. cjelovečernji film ''[[Syberiada Polska]]'' o deportiranim Poljacima u Sibiru.<ref>{{cite web|title=Poland's first feature film on families deported to Siberia|publisher=The Siberian Times |date=2. 3. 2013|url=http://siberiantimes.com/home/sent-to-siberia/polands-first-feature-film-on-families-deported-to-siberia/}}</ref>
 
Latvijski filmaš [[Viestur Kairiss]] režirao je 2015. film ''[[The Chronicles of Melanie]]''.<ref>{{cite web|title=Remembering 1941: how the Baltic states are confronting their deportation trauma on film|date=27. 5. 2015|url=http://calvertjournal.com/articles/show/4159/deportation-films-soviet-baltic-states|publisher=The Calvert Journal}}</ref> Hussein Erkenov, [[Karačajci|karačajski]] filmaš, režirao je 2013. film ''[[Prikazano Zabyt]]'' o deportacijama Čečenaca 1944.<ref>{{cite web|title=Controversy Emerges Insides Russia Over Chechen Film Depicting 1944 Deportations|url=http://www.jamestown.org/single/?tx_ttnews%5Btt_news%5D=42531&no_cache=1#.VsxuaX3NzIU|date=20. 6. 2014| publisher=jamestown.org|author=Mairbek Vatchagaev}}</ref>
 
== Broj deportiranih i umrlih ==
[[Datoteka:Bundesarchiv_Bild_101I-146-1542-10A,_Russland-Mitte,_Zivilisten_vor_G%C3%BCterwagen.jpg|right|thumb|225px|Ukrcavanje civila u sovjetske vagone 1942.]]
Slijedi najmanji broj prisilno raseljenih i razmiještenih ljudi po Sovjetskom Savezu od 1930-ih do 1953., kada nakon Staljinove smrti takva praksa postaje prošlost. J. Otto Pohl procjenjuje da je Staljinov režim deportirao 3.266.340 ljudi iz njihovih domova u posebna naselja širom SSSR-a od 1941. do 1948., a da je između 1941. i 1950. preminulo više od 377.554 ljudi u egzilu.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 2</ref>
Slijedi najmanji broj prisilno raseljenih i razmiještenih ljudi po Sovjetskom Savezu od 1930-ih do 1953., kada nakon Staljinove smrti takva praksa postaje prošlost. J. Otto Pohl procjenjuje da je Staljinov režim deportirao 3.266.340 ljudi iz njihovih domova u posebna naselja širom SSSR-a od 1941. do 1948., a da je između 1941. i 1950. preminulo više od 377.554 ljudi u egzilu.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 2</ref> Elena Dundovich, Francesca Gori i Emanuela Guercetti navode da je sveukupno ne manje od '''6.015.000 osoba''' deportirano ili prisilno raseljeno od 1920. do 1952. u SSSR-u. Najviše je bilo u periodu od 1930.–1931. (2,05 milijuna žrtava deportacije) i 1941.–1942. (1,2 milijuna žrtava deportacije).<ref name="Dundovich76">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 76</ref>
 
Cjelokupni [[mortalitet]] je predmet rasprava. Već je i sam transport u zapečaćenim vagonima za stoku doveo do prekomjernih smrti među deportiranim nacijama: tako je u prijevozu umrlo najmanje 7.889 krimskih Tatara (5% tog naroda), 3.494 Balkira (8% tog naroda) i 1.220 Kalmika (1,3% tog naroda).{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 7–8}} Narednih godina, preminulo je na stotine hiljada dodatnih osoba zbog toga što ti zabačeni krajevi nisu mogli nahraniti tako velik priljev ljudi, dok su hladnoća, manjak medicinske njege i surovi pustinjski ili zimski uslovi centralne Azije i Sibira odnijeli dodatan broj života. Djelomična dokumentacija NKVD-ovih arhiva ukazuje na razmjere smrtnosti. 1. 7. 1948., NKVD je tako zabilježio da je broj preminulih Karačajaca, Čečena, Inguša i Balkara 144.704, ili 23,7% njihove populacije.<ref name="buckley207">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 207</ref> Do 1949., među krimskim Tatarima, Grcima, [[Armenci]]ma i [[Bugari]]ma, zabilježeno je 44.887 smrti, ili 19,6% ukupne populacije; 16.594 Kalmika, ili 17,4% ukupne populacije; 14.895 smrti među Kurdima i mešketskim Turcima ili 14,6% ukupne populacije.<ref name="buckley207"/> Procjenjuje se da je oko 40.000 Korejaca umrlo uslijed deportacija 1937.{{sfn|Travis|2010|loc=str. 334}} Prema NKVD-ovoj arhivi, zabilježeno je uz to i 10.557 mrtvih od 140.000 deportiranih osoba iz istočne Poljske 1940. ili tijekom napornog puta ili odmah tokom dolaska na odredište, odnosno preko 7% u toj skupini.<ref>[[#Ther|Ther (2014)]], str. 117</ref> Historičar [[Timothy Snyder]] u svojoj statistici navodi da je stopa smrtnosti deportiranih Poljaka u SSSR-u '39.–'41 bila 3% prilikom fizičkog transporta, te 6% u prvoj godini egzila.<ref>[[#Snyder|Snyder (2007)]], str. 177</ref> Kenneth Christie i Robert Cribb procjenjuju da je 55.000 ljudi umrlo uslijed deportacija iz [[Baltičke države|baltičkih država]].{{sfn|Christie|Cribb|2003}} Demograf D.M. Ediev je procijenio da je bilo 228.800 prekomjernih smrti među povolškim Nijemcima od 1942. do 1952. — odnosno 19,2% ukupnog broja doseljenika.<ref name="buckley207"/> Hannibal Travis smatra da je i do 300.000 povolških Nijemaca preminulo.{{sfn|Travis|2010|loc=str. 334}} Tome treba pridodati i nepoznat broj preminulih deportiranih kulaka.
 
CjelokupniMortalitet [[mortalitet]]među jedeportiranim predmetbaltičkim rasprava.doseljenicima Djelomičnaposebnih dokumentacijanastambi NKVD-ovihbio arhivaje ukazujepet naputa opsegveći smrtnosti.od 1broja rođenih 1945.7—1950. 1948., NKVDTako je takoprimjerice zabilježio1951. darođeno je918 brojosoba preminulihmeđu Karačajaca,tom Čečenaskupinom, Ingušadok i Balkaraje 1443.704,871 ili 23,7% njihove populacijeumrlo.<ref name="buckley207">[[#BuckleyBugai|Buckley, Ruble & HofmannBugai (20081996)]], str. 207168</ref> Među krimskim Tatarima, Grcima, [[Armenci]]ma i [[Bugari]]ma, zabilježeno je 44.887 smrti, ili 19,6% ukupne populacije; 16.594 Kalmika, ili 17,4% ukupne populacije; 14.895 smrti među Kurdima i Turcima ili 14,6% ukupne populacije.<ref name="buckley207"/> Demograf D.M. Ediev je procijenio da je bilo 228.800 prekomjernih smrti među povolškim Nijemcima od 1942. do 1952., odnosno 19,2% ukupnog broja doseljenika.<ref name="buckley207"/> Sveukupno, prema njegovimEdievinim procjenama, od 2.303.760 raseljenih osoba, umrlo je 450.000, odnosno jedan od petero. Ovo je velika stopa smrtnosti. 1945., NKVD je zabilježio 89.659 smrti od 2.230.500 deportiranih te godine, odnosno 4% ukupne populacije. Usporedbe radi, čak niti na vrhuncu drugog svjetskog rata, smrtnost u SSSR-u nije prešla brojku od 2,4% godišnje.<ref name="buckley207"/>
 
Ukupan broj poginulih zbog posljedica deportacija je stoga i dalje predmet procjena: brojke sveukpnosveukupno sežu od najmanje '''800.000''',<ref name="Dowling930">[[#Dowling|Dowling (2014)]], str. 930</ref> preko 1.000.000, dok visoke procjene idu i do '''1.500.000 poginulih'''.{{Sfn|Geyer|Fitzpatrick|2009|loc=str. 176}}
 
{| class="wikitable"
! Povratak domovima
|-
| [[Kulaci]] || [[1930]].–1936–1952. || 973.693<ref name="bugai190">[[#Bugai|Bugai (1996.)]], str. 190</ref> || [[Ural]], sjeverna [[Rusija]], sjeverni Kavkaz || 1954.
|-
| [[Poljaci]] || 1930.–[[1936]]. || 120.000<ref name="Piotrowski2">[[#Piotrowski|Piotrowski (2004.)]], str. 2</ref> || [[Ural]], sjeverna [[Rusija]], Sibir || nepoznato
| [[Poljaci]], [[Jevreji]] || 1940.–[[1941]]. || 320.000<ref name="expatica"/>–380.000<ref name="UNHCR1996"/> || sjeverni Sibir|| 1946.
|-
| [[Finci]] || 31.8.–7.9. [[19411940]].–1945. || 89420.000<ref name="pohl5Vijeće Europe">[[#Pohl|Pohl (1999.)]], str. 5</ref> || Finska, Kazahstan || nekoliko godinanikada
|-
| [[Estonci]], [[Letonci]], [[Litvanci]] || 1941. i 19491944.—1949. || 203.590<ref name="Dundovich"/>–209.000<ref name="Vijeće Europe"/> || Kazahstan, Sibir || 1956.
|-
| [[Povolški Nijemci]] || 3.9.–15.10. 1941., 1945. || 749846.614340<ref name="pohl5Buckley204"/>–843–1.000209.430<ref>[[#Pohl|Pohl name="UNHCR1996"(1999)]], str. 42</ref> || Kazahstan, [[Sibir]] || 1980-e
|-
| [[Karačajci]] || 6.11. [[1943]]. || 69.267<ref name="pohl5"/>–73.737{{sfn|Kreindlera|1986|loc=str. 387–405}} || Kazahstan, [[Kirgistan]] || 1956.
|-
| [[Kalmici]] || 28.12.–29.12. 1943. || 93.139<ref name="pohl5"/> || Sibir, Kazahstan || 1956.
|-
| [[Poljaci]] || siječanjjanuar 1944. || 50.000<ref name="Piotrowski2"/> || Sjeverna [[Rusija]], Sibir || nepoznato
|-
| [[Čečeni]] || 23.2.–29.2. 1944. || 387.229<ref name="pohl5Buckley204"/>–407.690{{sfn|Kreindlera|1986|loc=str. 387–405}} || Kazahstan, Kirgistan || 1956.
|-
| [[Inguši]] || 23.2.–29.2. 1944. || 91.250<ref name="pohl5Buckley204"/>–92.074{{sfn|Kreindlera|1986|loc=str–134.000<ref 387–405}}name="UNHCR1996"/> || Kazahstan, Kirgistan || 1956.
|-
| [[Balkari]] || 8.3.–9.3. [[1944]]. || 37.713<ref name="pohl5Buckley204">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 204</ref>–42–40.666900{{sfn|KreindleraHuman Rights Watch|19861991|loc=str. 387–4057–8}} || Kazahstan, Kirgistan || 1956.
|-
| [[Azerbajdžanci]], [[Kurdi]] || ožujakmart 1944.|| 3.240<ref name="Dundovich85">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 85</ref> || [[Gruzija]] || 1954.
|-
| [[Krimski Tatari]] || 18.5.–20.5. 1944. || 183.155<ref name="pohl5"/>–191.044{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 167}} || Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan || 1989.
|-
| Krimski [[Grci]] || 27.6.–28.6. 1944. || 15.040<ref name{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc="pohl5"/>str. 94}} || Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan || 1956.
|-
| MešketskiKrimski [[Turci]], [[Kurdi]] i [[HemšiliArmenci]] || 1527.116.–26–28.116. 1944. || 94.955<ref name="pohl5"/>–2009.000620{{sfn|KreindleraSandole|1986Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 387–40594}} || [[Uzbekistan]], Kazahstan, Kirgistan || 1956.
|-
| PoljaciKrimski [[Bugari]] || 194427.–19466.–28.6. 1944. ||1.517 12.982420{{sfn|TherSandole|1996Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 779–80594}} || [[Poljska]]Uzbekistan, Kazahstan, Kirgistan || -1956
|-
| [[Mešketski Turci]], [[Kurdi]] i [[Hemšili]] || 15.11.–26.11. 1944. || 94.955<ref name="pohl5">[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 5</ref>–115.000{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 51}} || [[Uzbekistan]], Kazahstan, Kirgistan || nikada
| Finci || 1945. || 420.000<ref name="Vijeće Europe"/> || [[Finska]] || nikad
|-
| Poljaci || 1944.–1946. || 1.517.982{{sfn|Ther|1996|loc=str. 779–805}}|| [[Poljska]]|| –
| [[Ukrajinci]] || [[1947]]. || 200.000 || Ural, Rusija || nikad
|-
| [[AzeriJapanci]] na [[Sahalin]]u || 19481947.–1951–1949. || 100278.000<ref name="Itoh">[[#KenezItoh|KenezItoh (20062010)]], str. 27243</ref> || Azerbajdžan, Armenija[[Japan]] || 1956.nikada
|-
| [[JapanciAzerbajdžanci]] na [[Sahalin]]u || 1948.–1951. || 400100.000<ref name="sahalinSaparov">[[#McColl & Robbers|McColl & Robbers (2005.)]], str. 803</ref> || [[JapanAzerbajdžan]] || nikada1954.
|-
| [[Moldavci]] || 1949. || 36.000<ref name="UNHCR1996"/> || Istočni Sibir || 1956.
| Crnomorski [[Grci]] || 1949. || 36.000<ref name="UNHCR1996"/> || Kazahstan || 1956.
|-
| Basmači [[Tadžikistan]]a || 1951. || 2.795<ref name="Dundovich102">[[#Dundovich|Dundovich, Gori & Guercetti (2003)]], str. 102</ref> || Kazahstan || 1956.
| '''Ukupno''' || 1930.–1951. || '''6.368.648–6.710.086'''|| ||
|-
| '''Ukupno''' || '''1930.–1952.''' || '''6.079.209–6.581.580'''|| ||
|-
|}
== Izvori ==
=== Reference ===
{{izvori|2}}
 
==Vidi još==
*[[Čerkesko muhadžirstvo]]
*[[Ubihi]]
== Reference ==
{{izvori|3}}
 
==Izvori==
=== Knjige ===
{{Refbegin|2}}
* {{cite book|ref=Buckley|title=Migration, Homeland, and Belonging in Eurasia|first1=Cynthia J.|last1= Buckley|first2= Blair A. |last2=Ruble|first3= Erin Trouth|last3= Hofmann|publisher=Woodrow Wilson Center Press|year= 2008|oclc=474260740|isbn=0801890756, 9780801890758}}
* {{cite book |last=Bugai|first=Nikolaj Feodorovič |title= The Deportation of Peoples in: The Soviet Union| year=1996 |publisher=Nova Publishers |location=Commack, New York |isbn=9781560723714|oclc=493654789| ref=Bugai}}
* {{cite book|last1=Christie|last2=Cribb|year=2003|title=Historical Injustice and Democratic Transition in Eastern Asia and Northern Europe: Ghosts at the Table of Democracy|first1=Kenneth |first2=Robert |publisher=Routledge|year= 2003|isbn=1135789681, 9781135789688|url=https://books.google.hr/books?id=gghukpfrRdAC&printsec=frontcover&dq=Historical+Injustice+and+Democratic+Transition+in+Eastern+Asia+and+Northern&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwiEg572rLnNAhVHiRoKHYDLAHUQ6AEIHjAA#v=onepage&q=55%2C000&f=false|ref=harv}}
* {{cite book|ref=Čubarov|last=Čubarov| first=Aleksandar| title=Russia's Bitter Path to Modernity: A History of the Soviet and Post-Soviet Eras| year=2001| isbn=9780826413505| publisher=Continuum International Publishing Group}}
* {{cite book|last1=De Boer|title=Biographical Dictionary of Dissidents in the Soviet Union: 1956 - 1975|first1=S. P.|first2=Evert J. |last2=Driessen|first3= Hendrik L.|last3= Verhaar|publisher=BRILL|year= 1982|isbn=9024725380|url=https://books.google.hr/books?id=1IQzecjGQX0C&pg=PA14&dq=femi+aliev&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwjc6IucqsjNAhWD1xoKHQjqBsAQ6AEIGTAA#v=onepage&q=femi%20aliev&f=false|ref=harv}}
* {{cite book|ref=Dowling|title=Russia at War: From the Mongol Conquest to Afghanistan, Chechnya, and Beyond |first=Timothy C. |last=Dowling|publisher=ABC-CLIO|year= 2014|isbn=1598849484, 9781598849486}}
* {{cite book|ref=Dowling|title=Russia at War: From the Mongol Conquest to Afghanistan, Chechnya, and Beyond |first=Timothy C. |last=Dowling|publisher=ABC-CLIO|year= 2014|isbn=1598849484, 9781598849486|oclc=897907100}}
* {{cite book|url=https://books.google.hr/books?id=X2FGqiDKFysC&pg=PA100&dq=estonia+lithuania+letonia+000+deported&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwiasMqpzLPJAhVE1iwKHU2_AvgQ6AEIXDAJ#v=onepage&q=estonia%20lithuania%20letonia%20000%20deported&f=false|ref=Dundovich|title=Reflections on the Gulag: With a Documentary Index on the Italian Victims of Repression in the USSR, Opseg 37|first1=Elena|last1=Dundovich|first2= Francesca |last2=Gori|first3= Emanuela |last3=Guercetti|publisher=Feltrinelli Editore|year= 2003|oclc=849009068|isbn=880799058X, 9788807990588}}
*{{cite book|last=Forczyk|year=2014|url=https://books.google.hr/books?id=0M7vCwAAQBAJ&pg=PT313&dq=crimean+tatars+arabat&hl=hr&sa=X&redir_esc=y#v=onepage&q=crimean%20tatars%20arabat&f=false|title=Where the Iron Crosses Grow: The Crimea 1941–44|first=Robert |publisher=Bloomsbury Publishing|isbn=1782009760, 9781782009764|oclc=937640692|ref=harv}}
* {{cite book|last1=Garrard|last2=Healicon|year=1993|title=World War 2 and the Soviet People: Selected Papers from the Fourth World Congress for Soviet and East European Studies|first1=John|first2= Alison|publisher=[[Springer]]|isbn=134922796X, 9781349227969|url=https://books.google.hr/books?id=6kivCwAAQBAJ&pg=PA167&dq=crimea+228,392&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi888nohfDMAhWFA5oKHQk6BlUQ6AEIIzAA#v=onepage&q=crimea%20228%2C392&f=false|oclc=30408834 |ref=harv}}
* {{cite book|title=Beyond Totalitarianism: Stalinism and Nazism Compared|first1=Michael|last1=Geyer|first2=Sheila|last2=Fitzpatrick|publisher=Cambridge University Press|year=2009|isbn=9780521897969|ref=harv}}
* {{cite book|ref=Glazer| title=Ethnicity: Theory and Experience, Izd. 109 |first1=Nathan |last1=Glazer|first2=Daniel Patrick|last2= Moynihan|atuhorlink2=Daniel Patrick Moynihan|publisher=[[Harvard University Press]]|year= 1975|isbn=0674268563, 978067426856}}
* {{cite book |last1=Hiden |first1=Johan | last2=Salmon |first2=Patrick |title= The Baltic Nations and Europe |edition=RevisedRevidirano |year=1994 |origyear=1991 |publisher=Longman |location=Harlow, EnglandEngleska |isbn=0-582-25650-X |quoteoclc= 894611646 |ref=HidenSalmon1994}}
* {{cite book|ref=Itoh|last=Itoh|url= https://books.google.hr/books?id=hbjHAAAAQBAJ&pg=PA43&dq=soviet+japanese+repatriate+sakhalin&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi13rr7vsrNAhWCnRoKHV01ABAQ6AEIVjAH#v=onepage&q=soviet%20japanese%20repatriate%20sakhalin&f=false|title=Japanese War Orphans in Manchuria: Forgotten Victims of World War II|first=M. |publisher=[[Springer]]|year= 2010|isbn=0230106366, 9780230106369}}
* {{cite book|ref=Kenez|last=Kenez |first=Peter |title=A History of the Soviet Union from the Beginning to the End, 2nd ed. |location=Cambridge |publisher=[[Cambridge University Press]]|year=2006|isbn=9780521864374}}
* {{cite book|ref=Marie|last=Marie|url=https://books.google.hr/books?id=9TuW0Le6mGEC&pg=PA111&dq=d%C3%A9portation+sovi%C3%A9tique+000&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwiE-4nA38PNAhWDcBoKHVDJA0gQ6AEIGTAA#v=onepage&q=d%C3%A9portation%20sovi%C3%A9tique%20000&f=false| title=Les peuples déportés d'Union soviétique - Opseg 81 |first=Jean-Jacques |publisher=Editions Complexe|year= 1995|isbn=2870275986, 9782870275986| oclc=797102205|language=fr}}
* {{cite book|ref=McColl & Robbers| last1=McColl |last2=Robbers|first1=R.W.| first2=Gerhard| year=2005| title=Encyclopedia of World Geography, Opseg 1 - Facts on File library of world geography| publisher=Infobase Publishing| isbn=9780816072293}}
* {{cite book|ref=McColl & Robbers| last1=McColl |last2=Robbers|first1=R.W.| first2=Gerhard| year=2005| title=Encyclopedia of World Geography, Opseg 1 - Facts on File library of world geography| publisher=Infobase Publishing| isbn=9780816072293|oclc= 58431770 }}
* {{cite book| ref=Mukhina| title=The Germans of the Soviet Union|first=Irina |last=Mukhina|publisher= Routledge|year= 2007|isbn=1134134029, 9781134134021}}
* {{cite book | ref=PetersenMukhina| title=ResistanceThe andGermans rebellion:of lessonsthe from Eastern Europe |last=PetersenSoviet Union|first=Roger DaleIrina |authorlinklast= Mukhina|coauthorspublisher= Routledge|year= 20012007|publisherisbn=[[Cambridge University Press]]1134134029, 9781134134021|locationoclc=Cambridge |isbn=0-521-77000-9 942154307}}
* {{cite book |last=Piotrowski |first=Tadeusz | ref= Piotrowski Petersen| title=Resistance The Polish Deportees of World Warand IIrebellion: Recollectionslessons offrom RemovalEastern toEurope the|last=Petersen Soviet|first=Roger UnionDale and|authorlink= Dispersal Throughout the World|coauthors= | year=2004 2001|publisher=[[McFarlandCambridge University Press]] |location=SjevernaCambridge Karolina|isbn=0-521-77000-9 |oclc= 978078643258556340371 }}
* {{cite book|last1=Pettai|last2=Pettai|url=https://books.google.hr/books?id=WD-iBQAAQBAJ&pg=PA290&dq=soviet+deportation+russia+compensation&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwjHzLXItsXNAhWC6xoKHVd0DdcQ6AEIMTAC#v=onepage&q=soviet%20deportation%20russia%20compensation&f=false| title=Transitional and Retrospective Justice in the Baltic States|first1=Eva-Clarita |first2=Vello |publisher=Cambridge University Press|year= 2014|isbn=1107049490, 9781107049499|oclc=897881698 |ref=harv}}
* {{cite book |last=Piotrowski |first=Tadeusz | ref= Piotrowski | title= Poland's Holocaust: Ethnic Strife, Collaboration With Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918-1947 | year=2007 |publisher=[[McFarland]] |location=Sjeverna Karolina|isbn= 9780786429134 }}
* {{cite book |last=Piotrowski |first=Tadeusz | ref= Piotrowski | title= The Polish Deportees of World War II: Recollections of Removal to the Soviet Union and Dispersal Throughout the World | year=2004 |publisher=[[McFarland]] |location=Sjeverna Karolina|isbn= 9780786432585 |oclc=54542904 }}
* {{cite book |last=Piotrowski |first=Tadeusz | ref= Piotrowski | title= Poland's Holocaust: Ethnic Strife, Collaboration With Occupying Forces and Genocide in the Second Republic, 1918-1947 | year=2007 |publisher=[[McFarland]] |location=Sjeverna Karolina|isbn= 9780786429134 |oclc=37195289}}
* {{cite book |last=Pohl |first=J. Otto |title= Ethnic Cleansing in the Ussr, 1937-1949| year=1999 |publisher=Greenwood Publishing Group |location=Westport |isbn=9780313309212||oclc=185706053|url=https://books.google.hr/books?hl=hr&id=b9VoAAAAMAAJ&dq=otto+pohl+Ethnic+Cleansing+in+the+Ussr+387%2C229&focus=searchwithinvolume&q=91%2C250+germans| ref=Pohl}}
* {{cite book|last=Polian|first=Pavel| ref=Polian| title=Against Their Will: The History and Geography of Forced Migrations in the USSR| location=Budimpešta| year=2004| publisher=[[Central European University Press]]| isbn=9789639241688}}
* {{cite book|last1=Sandole|last2=Byrne|last3=Sandole-Staroste|last4=Senehi|title=Handbook of Conflict Analysis and Resolution|first1=Dennis J.D.|first2=Sean |first3=Ingrid |first4=Jessica |publisher=[[Routledge]]|year= 2008|oclc=907001072|isbn=113407963X, 9781134079636|url=https://books.google.hr/books?id=sWAEmN5u9U4C&pg=PA94&dq=crimea+228,392&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi888nohfDMAhWFA5oKHQk6BlUQ6AEIODAD#v=onepage&q=crimea%20228%2C392&f=false|oclc= 191758389 |ref=harv}}
* {{cite book|title=Transitional Justice in Eastern Europe and the Former Soviet Union: Reckoning with the Communist Past|first= Lavinia |last=Stan|publisher=[[Routledge]]|year= 2009|isbn=1135970998, 9781135970994|ref=harv}}
* {{cite book|ref=Schwartz| url=https://books.google.hr/books?id=EcvpBQAAQBAJ&pg=PA522&dq=sowjetische+deportationen+000+tote&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwi6g8G_p8PNAhVCMBoKHaOQCdIQ6AEIGTAA#v=onepage&q=sowjetische%20deportationen%20000%20tote&f=false| title=Ethnische "Säuberungen" in der Moderne: Globale Wechselwirkungen nationalistischer und rassistischer Gewaltpolitik im 19. und 20. Jahrhundert
|first=Michael |last=Schwartz|publisher=Walter de Gruyter|year= 2013|isbn=3486721429, 9783486721423|oclc=837499520| language=de}}
* {{cite book| ref=Snyder|last=Snyder|authorlink=Timothy Snyder|url=https://books.google.hr/books?id=ibioxgONKIIC&pg=PA177&dq=timothy+snyder+poles+6+percent+soviet+deportation&hl=hr&sa=X&ved=0ahUKEwiXoZ_-6MPNAhVMVxoKHSG6CG8Q6AEIGTAA#v=onepage&q=timothy%20snyder%20poles%206%20percent%20soviet%20deportation&f=false| title=Sketches from a Secret War: A Polish Artist's Mission to Liberate Soviet Ukraine|first=Timothy |publisher=[[Yale University Press]]|year= 2007|isbn=0300125992, 9780300125993|oclc= 154689054 }}
* {{cite book|last=Stan|title=Transitional Justice in Eastern Europe and the Former Soviet Union: Reckoning with the Communist Past|first= Lavinia |publisher=[[Routledge]]|year= 2009|isbn=1135970998, 9781135970994|ref=harv}}
*{{cite book|last=Ther|ref=Ther|title=The Dark Side of Nation-States: Ethnic Cleansing in Modern Europe - Opseg 19 |first= Philipp|publisher=Berghahn Books|year= 2014 |isbn=1782383034, 9781782383031 }}
*{{cite book|last=Tishkov|ref=Tishkov|title=Chechnya: Life in a War-Torn Society - Opseg 6|first=Valery |publisher=[[University of California Press]]|year= 2004|isbn=0520930207, 9780520930209}}
* {{cite book|last=Travis|year=2010|url=https://books.google.hr/books?hl=hr&id=kd8lAQAAMAAJ&dq=crimean+tatars+estimates+dead&focus=searchwithinvolume&q=40-80%2C000|title=Genocide in the Middle East: The Ottoman Empire, Iraq, and Sudan|first=Hannibal |publisher=Carolina Academic Press|isbn=1594604363, 9781594604362|oclc=897959409|ref=harv}}
*{{cite book|title=The Crimean Tatars: The Diaspora Experience and the Forging of a Nation - Opseg 2 |first=Brian Glyn |ref=Williams|last=Williams| publisher=BRILL|year=2001|oclc= 46835306|isbn=9004121226, 9789004121225}}
*{{cite book|title=The Crimean Tatars: The Diaspora Experience and the Forging of a Nation - Opseg 2 |first=Brian Glyn |ref=Williams|last=Williams| publisher=BRILL|year=2001 |oclc=46835306 |isbn=9004121226, 9789004121225}}
* {{cite book|last=Ziemele|year=2003|title=Baltic Yearbook of International Law|first=Ineta |publisher=Martinus Nijhoff Publishers|isbn=9004137467, 9789004137462|oclc= 614462004 |ref=harv}}
{{refend}}
 
===Znanstveni radovi i žurnali===
{{refbegin}}
* {{cite journal|ref=Agtzidis|last=Agtzidis|first=Vlasis|title=The Persecution of Pontic Greeks in the Soviet Union|journal=Journal of Refugee Studies |year=1991|volume= 4 |issue=4|doi= 10.1093/jrs/4.4.372}}
*{{cite journal|last=Brauer|journal=Journal of Genocide Research|volume= 4|issue= 3|year= 2002|title=Chechens and the survival of their cultural identity in exile| doi=10.1080/14623520220151970|first=Birgit|last= Brauer}}
*{{cite journal|last=Brauer|journal=[[Journal of Genocide Research]]|volume= 4|issue= 3|year= 2002|title=Chechens and the survival of their cultural identity in exile| doi=10.1080/14623520220151970|first=Birgit|last= Brauer}}
*{{cite journal|ref=Burds|title=The Soviet War against `Fifth Columnists': The Case of Chechnya, 1942—4| first=Jeffrey| last=Burd|doi= 10.1177/0022009407075545|volume=42|issue=2|year=2007|journal=Journal of Contemporary History |jstor=30036445}}
*{{cite journal|ref=Chetyrova|title=The Idea of Labor Among Deported Kalmyks: Kalmyk Resilience Through Celebration in the Gulag|first=Lyubov B. |last=Chetyrova|journal=Mongolian Studies|volume=33| issue=1|year=2011|doi=|jstor=43194557}}
*{{cite journal |title=Baltic Sea Region: Territoriality, Multilevel Governance and Cross-border Networks|last=Erratum |journal=[[Journal of Baltic Studies]] |volume=33 |issue=2 |pages=241 |url=http://www.informaworld.com/openurl?genre=article&issn=0162-9778&volume=33&issue=2&spage=241 |doi=10.1080/01629770200000071 |year=2002 |ref=harv}}
*{{cite journal|last=Gelb|year=1995|first=Michael|journal=[[The Russian Review]]|volume=54|issue=3|title=An Early Soviet Ethnic Deportation: The Far-Eastern Koreans|jstor=131438|doi=10.2307/131438|ref=harv}}
*{{cite journal|last=Grannesa|journal=Institute of Muslim Minority Affairs|volume= 12|issue= 1|year= 1991|title=The Soviet deportation in 1943 of the Karachays: a Turkic Muslim people of North Caucasus|doi=10.1080/02666959108716187|first=Alf |ref=harv}}
* {{cite journal|last=Iglicka|first=Krystyna|title=Are They Fellow Countrymen or Not? The Migration of Ethnic Poles from Kazakhstan to Poland|journal=International Migration Review|volume=32|number=4|year=1998|pages=995–1014|jstor=2547669|ref=harv}}
*{{cite journal|last=Kreindlera| journal=[[Soviet Studies]]|volume= 38|issue= 3|year= 1986|title=The soviet deported nationalities: A summary and an update|doi=10.1080/09668138608411648|first=Isabelle |ref=harv}}
* {{cite journal|last=Kaznelson|year=2008|journal=[[Europe-Asia Studies]]|volume= 59|issue= 7 |title=Remembering the Soviet State: Kulak children and dekulakisation| doi=10.1080/09668130701607136|first=Michael|jstor=20451433 |ref=harv}}
*{{cite journal|last=Kreindlera| journal=[[Soviet Studies]]|volume= 38|issue= 3|year= 1986|title=The soviet deported nationalities: A summary and an update|doi=10.1080/09668138608411648|first=Isabelle|jstor=151700 |ref=harv}}
*{{cite journal|last=Lebedeva|year=2007|first=N.S.| doi=10.1080/13523270008415428|title=The deportation of the polish population to the USSR, 1939–41| publisher=Journal of Communist Studies and Transition Politics|volume=16|issue=1, 2| ref=harv}}
*{{cite journal|last=Pohl|first=Otto J.| title=Uprooted from the Caucasus|journal=Quadrant|volume= 41| issue= 7-8 |year=1997|url=https://search.informit.com.au/documentSummary;dn=042864076098870;res=IELLCC|issn=0033-5002|ref=harv }}
*{{cite journal|ref=Pohl2002|journal=Journal of Genocide Research|volume=4|issue= 3|year= 2002|title="It cannot be that our graves will be here": The survival of Chechen and Ingush deportees in Kazakhstan, 1944-1957|doi=10.1080/14623520220151989|first=Michaela|last= Pohl}}
*{{cite journal|ref=Richardson|journal=Journal of Genocide Research|volume= 4|issue= 3|year=2010|title=Stalinist terror and the Kalmyks' national revival: A cultural and historical perspective|doi=10.1080/14623520220152005|author=Richardson, Curtis}}
* {{cite journal|ref=StatievaStatiev|journal=[[Journal of Strategic Studies]]|volume= 28|issue= 6|year= 2005|title=Motivations and Goals of Soviet Deportations in the Western Borderlands|doi=10.1080/01402390500441123|first=Alexander |last=StatievaStatiev}}
* {{cite journal |ref=Strods |author=Strods, Heinrihs |authorlink= |coauthors=Kott, Matthew |year=2002 |title=The File on Operation 'Priboi': A Re-Assessment of the Mass Deportations of 1949 |journal=[[Journal of Baltic Studies]] |volume=33 |issue=1 |pages= |url=|doi=10.1080/01629770100000191| jstor=43212456 }}
* {{cite journal| last=Ther|year=1996| first=Philipp| title=The Integration of Expellees in Germany and Poland after World War II: A Historical Reassessment| journal=[[Slavic Review]]| volume=55|doi= 10.2307/2501238|jstor=2501238| ref=harv}}
* {{cite journal|last=Vardys|title=The Case of the Crimean Tartars|first=V. Stanley |ref=Vardys|journal=[[The Russian Review]]|volume=30|issue= 2|year=1971|doi=10.2307/127890|jstor=127890}}
* {{cite journal|ref=Viola|last=Viola|title=The Other Archipelago: Kulak Deportations to the North in 1930|first=Lynne |journal=[[Slavic Review]]|volume= 60|issue=4| year= 2001|doi=10.2307/2697493|jstor=2697493}}
* {{cite journal|last=Williams|ref=Williams2002|first=Brian Glyn|journal=Journal of Genocide Research|volume= 4|issue= 3|year=2002|title=Hidden ethnocide in the Soviet Muslim borderlands: The ethnic cleansing of the Crimean Tatars|doi=10.1080/14623520220151952}}
* {{cite journal|last1=Wimbush|last2=Wixman|first1=S. Enders|first2=Ronald|title=The Meskhetian Turks: A New Voice in Soviet Central Asia|journal=Canadian Slavonic Papers / Revue Canadienne des Slavistes| volume= 17|issue=2/3 |year=1975|publisher=[[Taylor & Francis]]|jstor=40866873|ref=harv}}
{{refend}}
 
=== Ostali izvori ===
{{refbegin}}
* {{cite book|ref=Saparov|title=The alteration of place names and construction of national identity in Soviet Armenia|first=Arseny |last=Saparov|url=http://www.cairn.info/article.php?ID_REVUE=CMR&ID_NUMPUBLIE=CMR_441&ID_ARTICLE=CMR_441_0179|year=2003|volume=44|publisher=Cahiers du monde russe|issn=1252-6576}}
* {{cite book | ref=Vijeće Europe|publisher=Vijeće Europe| url= http://books.google.hr/books?id=sE67dG7WJWUC&pg=PA157&dq=soviet+deported+000+baltic&hl=hr&sa=X&ei=Y7ufUPiDI5CZhQe8n4DQCA&ved=0CC8Q6AEwAA#v=onepage&q&f=false |year=2006 |title=Parliamentary Assembly, Working Papers: Ordinary Session|isbn=9789287160270}}
* {{cite web|last=Human Rights Watch| year=1991| url=https://www.hrw.org/reports/pdfs/u/ussr/ussr.919/usssr919full.pdf| title=''"Punished Peoples" of the Soviet Union: The Continuing Legacy of Stalin's Deportation''s|ref=harv}}
* {{cite book | ref=OESS|url=http://books.google.hr/books?id=I7mRqtLWcsAC&dq=soviet+deported+000+baltic&hl=hr&source=gbs_navlinks_s| title=Reviews of National Policies for Education Reviews of National Policies for Education: Latvia 2001| location=Pariz| publisher=Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj | isbn=9789264192478}}
*{{smallcaps|[[Vijeće Europe]]}} (2006) {{cite book | ref=Vijeće Europe|publisher=|location=Strasbourg| url= http://books.google.hr/books?id=sE67dG7WJWUC&pg=PA157&dq=soviet+deported+000+baltic&hl=hr&sa=X&ei=Y7ufUPiDI5CZhQe8n4DQCA&ved=0CC8Q6AEwAA#v=onepage&q&f=false |year= |title=Parliamentary Assembly, Working Papers: Ordinary Session|isbn=9789287160270}}
 
*{{smallcaps|[[Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj]]}} (2001) {{cite book | ref=OESS|url=http://books.google.hr/books?id=I7mRqtLWcsAC&dq=soviet+deported+000+baltic&hl=hr&source=gbs_navlinks_s| title=Reviews of National Policies for Education Reviews of National Policies for Education: Latvia 2001| location=Pariz| publisher= | isbn=9789264192478|year=}}
* {{cite web|last=Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a|year=26. 8. 2014|title=''Report of the Special Rapporteur on minority issues, Rita Izsák - Addendum - Mission to Ukraine''|url=http://www.ohchr.org/Documents/Issues/IEMinorities/A.HRC.28_MissionUkraine.pdf|ref=harv}}
{{Refend}}
 
== VanjskeEksterni poveznicelinkovi ==
{{Commonscat|Deportations to Siberia}}
* [http://web.archive.org/web/20060503230545/http://www.latvians.com/en/Reading/TheseNamesAccuse/ThNA-00-OurFamilies.php Deportacije Latvijaca u Sovjetskom Savezu]
* {{smallcaps|Silvija i Peters Vecrumba}} (2006) [http://web.archive.org/web/2006050323053920060503230545/http://www.latvians.com/en/Reading/TheseNamesAccuse/ThNA-0800-Appendix-1OurFamilies.php InstrukcijeDeportacije zaLatvijaca deportacijuu baltičkihSovjetskom državljanaSavezu]
* {{smallcaps|Silvija i Peters Vecrumba}} {{cite web|url=http://www.latvians.com/en/Reading/TheseNamesAccuse/ThNA-08-Appendix-1.php| archiveurl=http://web.archive.org/web/20060503230539/http://www.latvians.com/en/Reading/TheseNamesAccuse/ThNA-08-Appendix-1.php |title=Instrukcije za deportaciju baltičkih državljana|date=2006| archivedate=1. 12. 2010}}
* [http://www.loc.gov/exhibits/archives/depo.html Saznanja iz ruskih arhiva]
* {{smallcaps|[[Kongresna biblioteka]]}} (22. 7. 2010) [http://www.loc.gov/exhibits/archives/depo.html Saznanja iz ruskih arhiva]
* [http://tadeuszromer.com Poljske žrtve deportacije] (poljski)
* {{smallcaps|Tadeusz Romer}} (2010) [http://tadeuszromer.com Poljske žrtve deportacije] {{pl}}
*{{smallcaps|Asya Pereltsvaig}} (2013) [http://www.languagesoftheworld.info/russia-ukraine-and-the-caucasus/stalins-ethnic-deportations-gerrymandered-ethnic-map.html Staljinove etničke deportacije]
 
[[Kategorija:1930-e]]
[[Kategorija:1940-e]]
[[Kategorija:1950-e]]
[[Kategorija:Etničko čišćenje]]
[[Kategorija:Kulturološka asimilacija]]
[[Kategorija:Historija Rusije]]
[[Kategorija:Historija Poljske]]
[[Kategorija:Historija Litvanije]]
[[Kategorija:Historija Ukrajine]]
[[Kategorija:Historija Kazahstana]]
[[Kategorija:Nijemci]]
[[Kategorija:Historija Rumunije]]
[[Kategorija:Staljinizam]]
[[Kategorija:Sovjetski ratni zločini]]
[[Kategorija:Deportacije]]
[[Kategorija:Progoni]]