Eugène Ionesco – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Authority control}} +) |
m Bot: kozmetičke izmjene |
||
Red 16:
| supružnik = [[Rodica Ionesco]]
| pokret = kasni [[modernizam]]<br />([[teatar apsurda]])
| znamenita_djela =
| uticaj_od=
| utica_na =
| potpis=
}}
'''Eugène Ionesco''', rođen '''Eugen Ionescu''' ([[Slatina, Rumunjska|Slatina]], [[26. 11.|26. studenog]] [[1909]]. - [[Pariz]], [[28. 3.|28. ožujka]] [[1994]].), je bio francusko-rumunjski književnik i dramatičar, te jedan ud glavnih predstavnika ''[[Teatar apsurda|teatra apsurda]]''. Iznad ismijavanja najbanalnijih situacija, Ionescove drame opisuju na realan način samoću ljudi i beznačajnost egzistencije pojedinca.
== Biografija ==
Ionesco je rođen [[26. 11.|26. studenog]] [[1909]]. u [[rumunija|rumunjskom]] gradu [[Slatina, Rumunjska|Slatini]]. Otac mu je bio Rumunj, a majka Francuskijna grčko-rumunjskog porijekla.<ref>Neki izvori govore da je Ionescova majka bila Židovka (recimo ''Tko je tko u židovskoj poviijesti'', Routledge 1995., ISBN 0-415-12583-9 ili članak "Ionesco Eugene" iz [[Enciklopedija Judaica|Enciklopedije Judaice]]). Prema jednoj web stranici o poznatim židovima, on je sam to rekao u djelu ''Prošlost sadašnjost, sadašnjolst prošlost'', tiskanom kao članak[http://www.jinfo.org/Playwrights.html]. Ionesco je bio nesiguran po pitanju svog židovskog porijekla (kako se govori da je priznao nekim svojim prijateljima: [[Mihail Sebastian]], Ion Vlasiu, Octav Şuluţiu). Marie France-Ionesco, Eugèneova kći, daje detaljni, ali kompleksni pregled geneaologije njezine obitelji. Otac Marie-Therese Ipcar je bio Jean Ipcar, francuski luteranac, a njezina majka je bila Aneta Ioanid, rumunjka grčkog porijekla i [[grčka pravoslavna Crkva|grkopravoslavne vjere]].
Jeanov biološki otac bio je francuski luteranac Emile Marin. Njegova majka, Anna, kasnije se vječnala sa čovjekom koji se zvao Sebastien Ipcher, od koga je Jean dobio prezime, francusko-katlička verzija prezimena "Ipcher" ili "Ipchier." Glasne o židovskom porijeklu Marie-Therese, piše Marie-France, možda dolaze iz činjnice da je prezime njezine bake s očeve strane bilo ili francusko [[Lebel]] ili njemačko-židovsko [[Lindenberg]]. Je li prabaka Eugènea Ionescoa bila Židovka ili ne, prema Marie-France, je nepoznato i irelevantno, poebno ako se u obzir uzme Ionescov pozitivni stav prema Židovima. - Marie-France Ionesco ''Portrait de l'écrivain dans le siècle: Eugène Ionesco, 1909.-1994.'' (Gallimard - Arcades), 2004., ISBN 2-07-074810-3</ref> Otac mu je bio pravoslavne vjere. Njegova baka sa majčine strane bila je grkopravoslavne vjere, no preobratila se u religiju svojeg supruga, [[protestantizam]], pa je i Ionescova majka odgojena kao protestantkinja. Sam Ionesco kršten je kao [[Rumunjska pravoslavna Crkva|rumunjski pravoslavac]]. Mnogi izvori navode njegov datum rođenja kao [[1912]]., no to je greška nastala iz Ionescove vlastite taštine.<ref>Søren Olsen, ''Život Eugenea Ionescoa'' [http://www.ionesco.org/vie-en.html]</ref> Ionesco se [[1911]]. seli u Francusku gdje ostaje sve do [[1922]]. kada se vraća u rodnu Rumunjsku.<ref name=autogenerated1>Eugène Ionesco: Ćelava pjevaćica • Stolice, SysPrint, Lektira dostupna svima, str. 7</ref> Njegovi roditelji razveli su se za vrijeme boravka u Francuskoj, [[1916]].<ref name=autogenerated1 /> Po povratku u Rumunjsku, morao je ponovno učiti rumunjski jezik kako bi mogao normalno pratiti predavanja tokom školovanja u [[Bukurešt]]u.<ref name=autogenerated1 /> Nakon srednje škole, [[1928]]. počinje studij francuske književnosti na sveučilištu u [[Bukurešt]]u. Na sveučilištu je diplomirao [[1933]]. Za vrijeme studija upoznao se sa [[Emil Cioran|Emilom Cioranom]] i [[Mircea Eliade|Mirceom Eliadeom]], te su njih troje postali doživotni prijatelji.
Red 30:
Ionesco se [[1936]]. oženio sa Rodicom Burileanu ([[1910]]. - [[2004]].). Brak im je donio jednu kći za koju je Ionesco napisao mnogo nekonvencionalnih priča za djecu. Dobivši stipendiju<ref name=autogenerated1 /> [[1938]]., bježi pred rumunjskim fašizmom natrag u [[Francuska|Francusku]] gdje je završio svoj doktorski rad. Zbog izbijanja [[drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] [[1939]]., ostao je tamo, u [[Marseille]]u, no konačno se nastanio u Francuskoj tek [[1942]]. Nakon oslobađanja Pariza [[1944]]., Ionesco se sa obitelji preselio tamo. Unatoč dogotrajnom boravku u Francuskoj, državljanstvo je dobio tek [[1950]].<ref>Eugène Ionesco: Ćelava pjevaćica • Stolice, SysPrint, Lektira dostupna svima, str. 8</ref>
Ionesco je [[1970]]. odlikovan članstvom u [[Académie française]].<ref>[http://www.academie-francaise.fr/immortels/discours_reception/ionesco.html Primanje Ionesca]</ref> Ionesco je dobio i mnogo nagrada od kojih su najistaknutije: Nagrada na Tourskom festivalu za film [[1959]]., Prix Italia [[1963]]., Nagrada Asocijacije kazališnih pisaca [[1966]]., Grand Prix National za kazalište [[1969]]., Monaco Grand Prix [[1969]]., Austrijska državna nagrada za europsku književnost [[1970]]., [[Nagrada Jeruzalem]] [[1973]]., te počasni doktorati na sveučilištima u [[New York]]u, [[Leuven]]u, [[Warwick]]u i [[Tel Aviv]]u. Ionesco je preminuo u [[Pariz]]u [[28. 3.|28. ožujka]] [[1994]]. u svojoj 84. godini, a pokopan je na pariškom ''[[Cimetière du Montparnasse]]''.
Iako je Ionesco pisao gotovo samo na francuskom, on je jedan od najodlikovanijih rumunjskih umjetnika.
Red 36:
== Ionesco - književnik ==
=== Korijeni njegove prve drame ===
Kao i [[Samuel Beckett]], Ionesco je u kazalište došao jako kasno. Svoju prvu dramu, ''[[La Cantatrice Chauve|Ćelavu pjevačicu]]'', napisao je tek [[1948]]., a praizvedena je tek [[1950]]. Sa 40 godina odlučio je učiti [[engleski jezik]] koristeći [[Assimil]] metodu brižnog kopiranja cijelih rečenica kako bi ih zapamtio. Kada bi ih ponovno pročitao, osjećao se kao da nije učio engleski, nego je otkrivao neke zapanjujuće istine kao ta da ima 7 dana u tjednu, da je strop gore, a pod dolje tj. stvari koje je već znao, no koje su ga iznenedno pogodile kao zapanjućuče koliko su one zapravo neosporivo istinite.
Ovaj osjećaj samo se intenzivirao sa predstavljanjem likova znanih kao "G. i Gđa. Smith" u kasnijim iskustvima. Na njegovo iznenađenje, Gđa. Smith obavijestila je svoga supruga da imaju nekoliko djece, da žive u Londonu, da se prezivaju Smith, da je G. Smith službenik, da imaju sluškinju Mary, koja je Engleskinja, baš kao i njih dvoje. Veliki značaj Gđe. Smith, mislio je, je njezina jako metodična procedura u njezinom traganju za istinom. Za Ionesca, klišeji i istinite činjenice iz uvodnog razgovora raspadale su se u divlju karikaturu i parodiju gdje se sam jezik raspada i puca na fragmente riječi. Ionesco se odlučio prevesti to iskustvo u dramu, ''[[La Cantatrice Chauve|Ćelavu pjevačicu]]'', koja je praizvedena [[1950]]., a režirao ju je [[Nicolas Bataille]]. Izvedba je bila totalni krah i prošla je neopaženo sve dok par uspješnih kritičara i pisaca, među kojima su bili i [[Jean Anouilh]] i [[Raymond Queneau]], nisu pohvalili predstavu.
Red 61:
=== Avangardni stil ===
Ionescove parabole nisu proizvod buntovne imaginacije nego rezultat promatranja raspada stvarnog svijeta.
U ''Ćelavoj pjevačici'', jednoj od najpoznatijih i najizvođenijih njegovih [[drama]], obrađuje temu o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogućnosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore uopćenim klišejiziranim rečenicama, koje, ispražnjene od značenja, završavaju u potpunom besmislu. Problemi jezika, odnosno zvučnih privida lišenih smisla, Ionesco razmatra i u drugim dramama - ''Poduci'', ''Stolicama'', ''Žrtvama dužnosti'', ''Amédée ili Kako ga se otarasiti''. U drami ''Nosorog'', objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i režirao ju je znameniti [[Jean Luis Barrault]], Ionesco proces riječi zamjenjuje procesom ideja. ''Kralj umire'', drama je samoće i tjeskobe pred smrću, a ''Žeđ i glad'', koja se izvodila u ''Comedie Francaise'', podruguje se tek ponečem.
{{citat|Čovjek [[avangarda|avangarde]] je poput neprijatelja u samoj unutrašnjosti grada koji strastveno želi upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izražavanja također oblik tlačenja. Čovjek avangarde je protivnik postojećeg sustava.}}
Ta Ionescova misao o avangardi kao slobodi, izrečena 1959. godine, objašnjava mnogo toga o njegovoj životnoj filozofiji i stvaralačkoj poetici, o ''teatru apsurda''.
=== Bibliografija ===
Red 140:
* ''Ionesco : Sabrani teatar'', [[Bibliothèque de la Pléiade|Pléiadeovo]] izdanje (ISBN 2-07-011198-9)
* Wellwarth, George E. ''San i drama''
* {{ro}} [[Matei Călinescu]], [http://www.revista22.ro/html/index.php?art=100&nr=2002-05-20 "O carte despre Cioran, Eliade, Ionesco" ("Knjiga o Cioranu, Eliadeu, Ionescu")]
* ''Eugène Ionesco: Ćelava pjevaćica • Stolice'', SysPrint, ''Lektira dostupna svima'' (ISBN 953-6786-21-4)
Red 160:
|Nasljednik:<br />'''[[Marc Fumaroli]]'''
|-
|}
{{Eugène Ionesco}}
Red 166:
{{Lifetime|1909|1994|Ionesco, Eugène}}
[[Kategorija:Francuski pisci|Ionesco, Eugène]]
| |||