Razlike između izmjena na stranici "Deportacija Krimskih Tatara"

Dodano 2.608 bajtova ,  prije 4 godine
nema sažetka uređivanja
(proširenje)
'''Deportacija krimskih Tatara''' ([[ruski]] ''Депортация крымских татар''; [[Krimskotatarski jezik|krimskotatarski]] ''Qırımtatar sürgünligi''; [[ukrajinski]] ''Депортація кримських татар'') odnosi se na '[[etničko čišćenje]]' te nacije sa [[Krim]]a 18. 5. 1944. koje je naredio [[Sovjetski Savez|sovjetski]] poglavar [[Josif Staljin]] a proveo [[Lavrentij Berija]], šef sovjetske tajne policije, kao oblik kolektivne kazne zbog navodne suradnje pojedinaca tog naroda sa [[nacisti]]ma tijekom njemačke okupacije Krima u [[drugi svjetski rat|drugom svjetskom ratu]] — usprkos činjenici da se zapravo više krimskih Tatara borilo zajedno sa sovjetskom [[Crvena armija|Crvenom armijom]] nego sa nacistima, njih 25.033 u usporedbi sa 15.000–20.000 kolaboracionista. U dva dana, sovjetski [[NKVD]] deportirao je najmanje 183.155 krimskih Tatara, a broj se povećao na 191.044 kada je time obuhvaćeno dodatnih 8.000 Tatara koji su se vratili sa [[Istočni front (Drugi svjetski rat)|ratne fronte]] ili su služili u Crvenoj armiji. [[Deportacija]] je nesrazmjerno obuhvatila sve krimske Tatare, bez obzira bili oni djeca, žene ili starci, pa čak i [[komunisti]] ili pripadnici Crvene armije, te su svi utrpani u vagone koji su ih odvezli u današnji [[Uzbekistan]] koji je bio udaljen nekoliko hiljada kilometara od njihovih domova.
 
Jula 1944., NKVD je saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti [[plićak Arabat]], te da je dio krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni ćamac, isplovio ga u [[Azovsko more]] i 20. 7. tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko tjedana, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. 6. 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada preminulo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.
 
[[Nikita Hruščov]] osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je usprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Usprkos [[destaljinizacija|destaljinizaciji]] SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko desetljeća, te je tek tijekom ''[[perestrojka|perestrojke]]'' 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je [[Vrhovno vijeće Krima]] 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. [[Ruska Federacija]], nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.
==Uvod==
| style="text-align: left;" | — Saiid, koji je sa 10 godina deportiran sa obitelji iz [[Jevpatorija|Jevpatorije]]
|}
[[Datoteka:Crimea deportation.jpg|right|thumb|225px|Dijete gleda kroz zapečaćeni vagon prije odlaska]]
Zbog kolaboracije pojedinaca sa nacistima je nakon rata raznim narodima koji su htjeli neovisnost od SSSR-a, među njima i krimskim Tatarima, nametnuta kolektivna krivnja te su masovno deportirani u udaljene krajeve [[Centralna Azija|centralne Azije]] ili Sibira. Odlučeno je da se krimski Tatari kolektivno kazne deportacijom u [[Uzbekistan]]. Usprkos tome, zanemareno je da se 25.033 krimskih Tatara borilo zajedno sa [[Crvena armija|Crvenom armijom]] u [[drugi svjetski rat|drugom svjetskom ratu]],<ref name="buckley209">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hoffman (2008)]], str. 209</ref> odnosno više nego se pridružilo nacističkim kolaboracionistima, kojih je bilo oko 15.000{{sfn|Fisher|2014|loc=str. 155}}–20.000.<ref name="Williams 382"/> Isto je tako zanemareno da su kolaboracionisti pobjegli zajedno sa ''[[Wehrmacht]]om'' uoči evakuacije njemačkih vojnika i njihovih suradnika, odnosno da je 20.000 krimskih Tatara pobjeglo sa njima na zapad. Pojedini sovjetski oficiri su stoga tvrdili da su preostali krimski Tatari oni koji nisu izdali SSSR. Isto je tako postalo očito da su i drugi narodi bili nacistički kolaboracionisti, pa čak i brojni Rusi i pojedini [[Jevreji]], što je ukazivalo da su ljudi na okupiranim područjima ipak prisilno mobilizirani.<ref name="Williams 382">[[#Williams|Williams (2001)]], str. 382–383</ref>
 
[[Datoteka:Crimea deportation.jpg|right|thumb|225px|Dijete gleda kroz zapečaćeni vagon prije odlaska]]
Usprkos tome, Staljin je odlučio kazniti cijele narode zbog "izdaje domovine". Izdao je naredbu GKO-a 5859ss kojom je odredio raseljavanje tog naroda.<ref name="buckley231">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hoffman (2008)]], str. 231</ref> Deportacija se odigrala u samo dva dana{{sfn|Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a|17. 5. 2016}} — između 18. i 20. 5. 1944. — a sastojala se od [[NKVD]]-a koji je sastavio popis, išao od kuće do kuće, skupljao krimske Tatare te ih prisiljavao da se ukrcaju u zapečaćene{{sfn|Weiner|2003|loc=str. 224}} vagone za stoku odakle su vlakovima prevezeni u gotovo 3.000 kilometara{{sfn|Tweddell|Kimball|1985|loc=str. 190}} udaljen Uzbekistan. Mještanima je bilo dozvoljeno sa sobom ponijeti do najviše 500 kg sopstvene imovine po obitelji.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 114</ref> Do 8:00 sati 18. 5., NKVD je ukrcao 90.000 krimskih Tatara u 25 vlakova.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 3}} Idućeg dana, poslao je dodatnih 136.412 osoba u vagone.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 3}} Hiljade osoba je preminulo tijekom tog putovanja.{{sfn|Visoki povjerenik za ljudska prava UN-a|17. 5. 2016}} Putovali su u prekrcanim vagonima nekoliko tjedana do svoje destinacije, uz nedovoljno hrane i vode.{{sfn|Magocsi|2010|loc=str. 690}}
 
Jula4. jula 1944., NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 115</ref> Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti [[plićak Arabat]], te da je dionekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostaoostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u [[Azovsko more]] i 20. 7. tamo potopio stotine civila.{{sfn|Forczyk|2014|loc=str. 114}}
 
Procjenjuje se da je sveukupno najmanje 228.392 osoba deportirano sa Krima,{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 167}} od čega je 183.155 bilo Tatara.<ref name="pohl5">[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 5</ref> Ovaj broj nije uključivao i krimske Tatare koji su tada još vršili vojnu službu ili bili časnici Crvene armije. Oni su nakon rata kasnije deportirani i pridruženi Tatarima u egzilu. Sveukupno, ako bi se i ti vojnici ubrojali, dobila bi se brojka od ukupno 191.044 deportiranih krimskih Tatara.{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 167}}
[[Datoteka:Uzbekistan_in_its_region.svg|left|thumb|225px|Uzbekistan, glavno odredište deportiranih]]
Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije: marta 1949., u posebnim nastambama zabilježeno je 8.995 bivših vojnika Crvene armije krimskotatarskog podrijetla. Među veteranima je bilo 534 oficira, 1.392 narednika i 7.079 vojnika. Isto je tako bilo i 742 člana [[Komunistička partija Sovjetskog Saveza|komunističke partije]] i 1.225 [[Komsomol|komsomolista]].{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 1}} Ovo je bilo osobito ponižavajuće za ratne heroje: Iljas Ablajev, primjerice, se iskazao borbom na svim bojištima u ratu i služio u Crvenoj armiji do maja 1947., da bi nakon toga bio prisiljen živjeti u egzilu, u okolici [[Taškent]]a.{{sfn|Studies on the Soviet Union|1970|loc=str. 87}}
 
Prilikom te masovne deložacije, sovjetske vlasti zaplijenile su oko 80.000 kuća, 500.000 grla stoke, 360.000 hektara zemlje i 40.000 tona poljoprivrednih namirnica koje su silom prilika iza sebe ostavili krimski Tatari.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Dodatno, svi krimski Tatari su otpušteni iz službe Crvene armije. Uz oko 190.000 krimskih Tatara, sa tog poluotoka je deložirano i 9.260 [[Armenci|Armenaca]], 12.420 [[Bugari|Bugara]] i 15.040 [[Pontski Grci|Grka]]. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Među raseljenima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: [[Talijan]]a, Rumunja, Kurda, [[Česi|Čeha]], Bugara, Mađara[[Mađar]]a, [[Hrvat]]a.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 46</ref> Tijekom 1947. i 1948., dodatnih 2.012 veterana povratnika je sa Krima deportirao mjesni MVD.{{sfn|Parrish|1996|loc=str. 104}}
 
151.136 Tatara je deportirano u [[Uzbečka Sovjetska Socijalistička Republika|Uzbečku SSR]], 8.597 u [[Marijska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika|Marijsku Autonomnu SSR]], 4.286 u [[Kazaška Sovjetska Socijalistička Republika|Kazašku SSR]] a preostalih 29.846 u razne oblasti [[Ruska Sovjetska Federalna Socijalistička Republika|Ruske SFSR]].{{sfn|Syed|Akhtar|Usmani|2011|loc=str. 298}} Kada su krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečku SSR, dočekali su ih neprijateljski uzbečki mještani koji su ih [[Kamenovanje|kamenovali]], pa čak i djecu, u okolici [[Taškent]]a pošto su čuli da su ovi "izdajice zemlje" i "fašistički kolaboratori".{{sfn|Stronski|2010|loc=str. 132–133}} [[Uzbeci]] su se isto tako bunili jer nisu htjeli postati "odlagalište izdajničkih naroda". Narednih godina zabilježeno je nekoliko slučajeva napada mještana na doseljenike, što je rezultiralo sa nekoliko smrtnih slučajeva.{{sfn|Stronski|2010|loc=str. 132–133}}
| 1. 1. 1945.–1. 1. 1946. || 13.183
|}
Ukupan [[mortalitet]] kao posljedica deportacija krimskih Tatara je i dalje predmet rasprava, dijelom stoga što je i sam NKVD držao tek krnje evidencije o smrtnosti među raseljenim narodima. Velik broj deportiranih morao je vršiti prisilni rad i teške fizičke poslove, poput u rudnicima ili drvnoj industriji, koji bi trajali tijekom cijelog dana, uz nadzor NKVD-a. Dezerteri su kažnjavani strijeljanjem.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Sam prijevoz do tih radnih kolonija bio je jednako težak: NKVD je ukrcao 50 ljudi u jedan vagon, zajedno sa njihovom imovinom. Imali su samo jednu rupu na podu koja je služila kao [[zahod]].{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Prenapučenost vagona samo je pogoršao i manjak [[Higijena|higijene]], te su se pojavili slučajevi [[tifus]]a.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Pošto su ljudi tek povremeno smjeli izaći van, kad bi vlak stao na nekoj željezničkoj postaji, bolesni su neminovno zarazili ostale u vagonu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Tek su 6. 6. 1944. svi krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečkoj SSR, te su pušteni iz vagona.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Ipak, neki su potom usmjeravani i dalje, u druge pravce. Pojedini svjedoci su naveli da su putovali u vagonima i do 24 dana.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 33}} Procjenjuje se da je najmanje 7.889 krimskih Tatara preminulo uslijed žurnog, dugog i surovog puta u vagonima, odnosno oko 4% ukupne populacije tog naroda.{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 168}}
 
Veliki mortalitet nastao je zbog [[Pothranjenost|pothranjenosti]], bolesti, manjka medicinske njege i izloženosti surovim pustinjskim uslovima u Uzbekistanu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 7}} Prvih pet godina mortalitet je bio najveći. 1949. odigralo se sustavno prebrojavanje deportiranih osoba koje su živjele u posebnim nastambama. Prema tim evidencijama, u tih pet godina preminulo je 44.125887 osoba, saili Krima19,6% ukupne populacije.<ref name="buckley207">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 207</ref> Drugi izvori navode brojku od 44.125 mrtvih u tom razodblju,{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 9}} štoa značitreći da je njihovalternativna moralitetNKVD-ova bioarhiva 19,7%navela brojku od 32.107 Ovoumrlih.{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 43—44}} Ovi izvještaji su uključujeuključuivali sve narode raseljene sa Krima, iako su krimski Tatari činili većinu u toj skupini. Tek nakon pet godina, broj rođenih među deportiranima je počeo nadilaziti broj preminulih.{{sfn|GarrardPohl|Healicon|19932000|loc=str. 1687}} Arhiva NKVD-a je navela da je između maja 1944. i januara 1945. preminulo 13.592 krimska Tatara u Uzbekistanu, odnosno oko 7% ukupne krimskotatarske populacije.{{sfn|Amnesty International|1973|loc=str. 160–161}} Gotovo polovica ovih smrti iz 1945. zahvatilo je djecu ispod 16 godina te oko 1/4 odraslih muškaraca: 6.096 preminulih bila su djeca, 4.525 žene a samo 2.562 muškarci. Tokom 1945., preminulo je dodatnih 13.183 osoba.{{sfn|Amnesty International|1973|loc=str. 160–161}} Do kraja decembra 1945. tako je već umrlo oko 27.000 krimskih Tatara u egzilu.{{sfn|Moss|2008|loc=str. 17}}
 
Pojedini tatarski izvori su navodili visoke brojke od čak i do 4046 % preminulih krimskih Tatara tijekom godina u egzila.{{sfn|BBCHuman NewsRights Watch|181991|loc=str. 534}} 1968., 2004kada je [[Leonid Brežnjev]] bio sovjetski poglavar, krimskotatarski aktivisti su proganjani zbog korištenja te brojke pod optužbom da time "blate" SSSR. Kako bi dokazao krimskotatarsku "krivnju", KGB je objavio podatke prema kojima je "samo" 22% tog naroda umrlo.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 34}} Hannibal Travis procjenjuje da je sveukupno 40–80.000 krimskih Tatara umrlo u egzilu.{{sfn|Travis|2010|loc=str. 334}} J. Otto Pohl procjenjuje da je najmanje 42.000 krimskih Tatara umrlo od deportacija maja 1944. do 1951 — to bi značilo da je 20% te cjelokupne nacije stradalo kao posljedica ove politike, što Pohl navodi kao "jedan od najgorih slučajeva etnički motiviranog masovnog ubistva 20. vijeka".{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 10}} Krimsko državno vijeće je procijenilo da je 45.000 ljudi preminulo u egzilu od 1944. do 1948. Zvanični izvještaj NKVD-a procjenjuje da je gubitak bio 27% tog naroda.{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 4443—44}}
 
{| width=100%
|}
{| width=100%
| bgcolor=Purple width=27%|<center><font color=white>'''27%'''{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 4443—44}}</font>
| bgcolor=Blue width=73%|<center><font color=white>'''73%'''</font>
| <tr>
|}
{| width=100%
| bgcolor=Purple width=4046%|<center><font color=white>'''4046%'''{{sfn|BBCHuman News|18.Rights 5Watch|1991|loc=str. 200434}}</font>
| bgcolor=Blue width=6054%|<center><font color=white>'''6054%'''</font>
| <tr>
| <center><font color=Purple>'''Umrli u egzilu'''</font>
[[Datoteka:Crimean nations 18-21 centuries EST.svg|right|thumb|225px|Kronologija udjela Tatara u stanovništvu Krima (zelena boja)]]
 
Staljinov režim zabranio je krimskim Tatarima obrazovanje ili [[publikacije]] na tatarskomkrimskotatarskom jeziku, te su umjesto toga morali pohađati nastavu i studirati na ruskom ili [[Uzbečki jezik|uzbečkom jeziku]], ali su oni svejedno očuvali svoj kulturni identitet u egzilu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 5}} 1956. novi sovjetski poglavar [[Nikita Hruščov]] osudio je Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda. Ipak, iako su neki narodi dobili pravo vratiti se svojim domovima, krimskim Tatarima, [[povolški Nijemci|povolškim Nijemcima]] i mešketskim Turcima to nije dozvoljeno.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} 1954., Hruščov je jedino dozvolio da se Krim priključi [[Ukrajinska SSR|Ukrajinskoj SSR]] pod razlogom da je geografski spojen sa njom, a ne sa Ruskom SFSR,{{sfn|Nagel|Requejo|2013|loc=str. 179}} te 1956. ukinuo posebne restrikcije protiv krimskih Tatara, iako su druge restrikcije i dalje ostale na snazi, te nisu dobili nikakvu odštetu zbog otete imovine.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}}
 
[[Datoteka:Mustafa_Abd%C3%BClcemil_K%C4%B1r%C4%B1mo%C4%9Flu.jpg|right|thumb|175px|Zagovornik prava krimskih Tatara [[Mustafa Džemilev]] je proveo nekoliko godina u zatvoru zbog svojih aktivnosti]]
Od 1960-ih, krimski Tatari su počeli aktivno zagovarati pravo na povratak. Već 1957. skupili su 6.000 potpisa u peticiji koju su poslali [[Vrhovni sovjet|Vrhovnom sovjetu]], a koja je zahtijevala rehabilitaciju i povratak na Krim.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} 1961., skupljeno je već 25.000 potpisa u peticiji koja je poslana [[Kremlj]]u.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} [[Mustafa Džemilev]], koji je imao svega šest mjeseci kada je njegova obitelj deportirana sa Krima, te jea odrastao u egzilu u Uzbekistanu, te postao aktivist za povratak krimskih Tatara, je 1966. prvi put uhićen te je proveo ukupno 17 godina u pritvoru. Zbog toga je dobio nadimak "tatarski [[Nelson Mandela|Mandela]]".{{sfn|Vardy|Tooley|Vardy|2003|loc=str. 554}} 1984. je osuđen po šesti put zbog "antisovjetskih aktivnosti", a velik publicitet mu je osigurao ruski disident [[Andrej Saharov]] koji je prisustvovao na njegovm četvrtom suđenju 1976.{{sfn|Shabad|11. 3. 1984}} Kad bi stari disidenti bili uhićeni, pojavila bi se nova, mlađa generacija koja bi ih zamijenila.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} Napokon, 21. 7. 1967., predstavništvo krimskih Tatara, koje je predvodio disident Ajše Sejtmuartova, je dobilo dozvolu otići u Moskvu i sastati se sa visoko rangiranim sovjetskim službenicima, među kojima je bio i [[Juri Andropov]]. Tijekom sastanka, predstavnici krimskih Tatara zahtijevali su ispravak svih nepravdi koje je SSSR počinio njihovom narodu. Septembra 1967., [[Vrhovni sovjet]] je izdao proglas kojim je amnestirao krimske Tatare optužbi za masovnu izdaju tijekom drugog svjetskog rata te im dao veća prava u SSSR-u. Ipak, Tatari nisu dobili ono što su najviše priželjkivali: povratak na Krim. Pažljivo složen proglas je naveo da su "Tatari koji su nekada živjeli na Krimu [...] pustili korijene u Uzbečkoj SSR".{{sfn|Williams|2015|loc=str. 165}} Pojedinci su se udružili i u skupini samovoljno otišli natrag na Krim 1968., bez dozvole vlasti — samo da bi 6.000 njih bilo još jednom deportirano sa tog područja.<ref name="Williams425">[[#Williams|Williams (2001)]], str. 425</ref> Najistaknutiji primjer otpora protiv takve politike pružio je tatarski aktivist Musa Mahmut, koji je deportiran sa 12 godina, te se vratio na Krim jer je htio opet vidjeti svoj dom. Kada mu je policija poslala obavijest da će biti deportiran, polio se benzinom i zapalio.<ref name="Williams425"/> Usprkos ovome, 577 obitelji ipak je dobilo dozvolu za prebivalište na Krimu.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 32}}
 
1968. izbili su nemiri među tatarskim stanovništvom u uzbečkom gradu [[Chirchik]].{{sfn|Williams|2015|loc=str. 127}} Oktobra 1973., jevrejski pjesnik i profesor [[Ilja Gabaj]] je izvršio samoubistvo skokom sa zagrade u Moskvi. Bio je jedan od značajnih jevrejskih disidenata SSSR-a koji su se borili za prava potlačenih naroda, osobito krimskih Tatara. Gabaj je bio uhićen i osuđen na služenje u radnom logoru, pa čak i poslan i psihijatrijski azil, ali je ipak ustrajao u svojoj nakani jer je bio uvjeren da su patnje Jevreja i Tatara nakon drugog svjetskog rata potjecala od kontinuirane predrasude zbog ruske srži SSSR-a. Vjerovao je da je to bio jedan od glavnih uzroka tretmana krimskih Tatara 1944.{{sfn|Fisher|2014|loc=str. 150}} Iste godine, ponovno je uhićen i tatarski aktivist Džemilev.{{sfn|Williams|2015|loc=str. 129}}
 
Usprkos [[destaljinizacija|destaljinizaciji]] SSSR-a, tek je tijekom ''[[perestrojka|perestrojke]]'' i dolaskom [[Mihail Gorbačov|Mihaila Gorbačova]] na vlast 1980-ih okodošlo 260do promjena.000 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. napokonIako dobiloje mogućnostprvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš [[Andrej Gromiko]], bio da "nema temelja za obnovu autonomije i pravopovratka vratitikrimskih seTatara una svojuKrim", domovinuGorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 38}} 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je [[Vrhovno vijeće Krima]] 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Time je oko 260.000 krimskih Tatara napokon dobilo priliku za povratak svojoj domovini. Džemilev se iste godine vratio na Krim, a do 1. 1. 1992. to je učinilo i 166.000 krimskih Tatara.{{sfn|Kamm|8. 2. 1992}} Do 2004., oni su činili oko 12 % stanovništva Krima.{{sfn|BBC News|18. 5. 2004}} Usprkos tome, povratak krimskih Tatara svojim domovima nije bio lagan proces — 1989., kada su se počeli masovno vraćati, pojedini ruski nacionalisti su organizirali prosvjede na Krimu pod sloganom 'Tatari izdajice - Van iz Krima!' Odigrali su se i okršaji između mjesnog stanovništva i krimskih Tatara 1990. kraj [[Jalta|Jalte]], pri čemu je čak pozvana i vojska da smiri situaciju. Mjesne sovjetske vlasti oklijevale su pomoći tatarskim povratnicima da pronađu novi smještaj i posao.{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 173}} Povratnici su naišli na 517 napuštena krimskotatarska sela, ali je birokracija otežavala njihove napore da ih obnove.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} 1991. je 117 krimskotatarskih obitelji živjelo na dvije livade u šatorima u blizini [[Simferopolj]]a, čekajući na trajni smještaj na Krimu.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 44}} Nakon [[raspad SSSR-a|raspada SSSR-a]], Krim se našao u sklopu [[Ukrajina|Ukrajine]], ali je Kijev davao tek ograničenu potporu tatarskim povratnicima. Pošto je egzil trajao gotovo 50 godina, dio krimskih Tatara je odlučio ostati u Uzbekistanu, te je to dovelo do razdvajanja obitelji koje su se vratile na Krim.{{sfn|Uehling|2002|loc=str. 388–408}}
 
===Moderni pogledi i nasljeđe===
{| class="toccolours" style="float: left; margin-left: 1em; margin-right: 2em; font-size: 100%; background:#c6dbf7; color:black; width:25em; max-width: 35%;" cellspacing="5"
| style="text-align: left;" |[[KGB]] kolaboracionisti su bijesni jer mi skupljamo statističku evidenciju o krimskim Tatarima koji su skončali u egzilu i jer skupljamo materijale protiv sadističkih zapovjednika koji su tlačili narode tijekom Staljinovih godina i koji, prema [[Nürnberški proces|Nürnberškom procesu]], bi trebali biti osuđeni za [[zločin protiv čovječnosti]]. Kao rezultat zločina 1944., izgubio sam na hiljade svojih braće i sestara. I to se mora zapamtiti!{{sfn|Allworth|1998|loc=str. 214}}
|-
| style="text-align: left;" | — Mustafa Džemilev, 1966.
[[Datoteka:2016_Memorial_day_of_Deportation_of_the_Crimean_Tatars_in_Kyiv_15.jpg|right|thumb|225px|Dan sjećanja na deportaciju krimskih Tatara u [[Kijev]]u 2016.]]
 
2000. na Krimu je zabilježena 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošije kvalitete ili neprikladna za uzgoj farme.<ref name="buckley237">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hoffman (2008)]], str. 237</ref>
 
Ovaj događaj neki karakteriziraju kao "[[etnocid]]", odnosno namjerno brisanje identiteta i kulture neke nacije.<ref>[[#Williams2002|Williams (2002)]], str. 357–373</ref>{{sfn|Dufaud|2007|loc=str. 151–162}} Tatari ovaj događaj zovu '''Sürgünlik''' ("egzil"). {{sfn|Zeghidour|2014|loc=str. 83–91}} Akademik Walter Kolarz navodi da je deportacija i likvidacija krmskih Tatara kao naroda 1944. bila tek "završni čin" dugog procesa ruske kolonizacije Krima, koji je započet još 1783.{{sfn|Potichnyj|1975|loc=str. 302–319}} Gregory Dufaud smatra da su optužbe protiv krimskih Tatara bile prikladan izgovor za njihovu deportaciju kojom je Moskva osigurala neosmetan geostrateški pristup južnijem, Crnom moru s jedne strane, te eliminirala hipotetske prijeporne narode s druge.{{sfn|Dufaud|2007|loc=str. 151–162}}
 
Još veću pažnju svjetske javnosti je na te događaje dala pjesma ''[[1944 (pjesma)|1944]]'' ukrajinsko-tatarske pjevačice [[Džamala|Džamale]], koja je i sama rođena u egzilu u Krigistanu. Ona je postala prva Tatarka na Eurosongu, kao i prva pjevačica koja je pjevala refrene na krimskotatarskom jeziku, a koja je izvela pjesmu posvećenu njezinoj prabaki koja je i sama bila žrtvom deportacije. Sa pjesmom je 2016. godine kao predstavnica Ukrajine pobijedila na [[Eurosong 2016.|Eurosongu]].{{sfn|Večernji list|15. 5. 2016}}
 
==Poveznice==
*[[Sovjetske deportacije]]
*{{cite web| last=BBC News|url=http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3724881.stm| title=Crimean Tatars recall mass exile| publisher=bbc.co.uk| year=18. 5. 2004| ref=harv}}
*{{cite web| url=http://www.bbc.co.uk/news/magazine-19815852| last= Banerji|first=Robin| title=Crimea's Tatars: A fragile revival| publisher=[[BBC News]] |year=23. 10. 2012|ref=harv}}
* {{cite web|last=Human Rights Watch|year=1991|url=https://www.hrw.org/reports/pdfs/u/ussr/ussr.919/usssr919full.pdf|title=Punished Peoples" of the Soviet Union: The Continuing Legacy of Stalin's Deportations|ref=harv}}
* {{cite web|last=International Documentary Film Festival Amsterdam|title=A Struggle for Home: The Crimean Tatars|url=https://www.idfa.nl/industry/tags/project.aspx?id=c6ab1516-60b6-479c-8815-1f5d941ce640|year=2016|ref=harv}}
*{{cite web|last=[[Radio Slobodna Evropa]]|title=Ukraine's Parliament Recognizes 1944 'Genocide' Of Crimean Tatars|year=21. 1. 2016|url=http://www.rferl.org/content/ukraine-tatar-deportation-parliament-genocide/27360343.html|ref=harv}}
 
;Znanstveni časopisi
*{{cite journal|last=Dufaud|year=2007|title= La déportation des Tatars de Crimée et leur vie en exil (1944-1956): Un ethnocide?|first=Grégory |journal=Vingtième Siècle. Revue d'histoire|volume= 96|issue=1|jstor=20475182}} {{fr}}
*{{cite journal|last=Finnin|year=2011| title=Forgetting Nothing, Forgetting No One: Boris Chichibabin, Viktor Nekipelov, and the Deportation of the Crimean Tatars|first=Rory|journal=The Modern Language Review|volume= 106|issue= 4|doi=10.5699/modelangrevi.106.4.1091|jstor=10.5699/modelangrevi.106.4.1091 |ref=harv}}
*{{cite journal|last=Fisher|first=Alan W.|volume=35|issue=3|jstor=41047947|title=Emigration of Muslims from the Russian Empire in the Years After the Crimean War|year=1987|url=http://www.jstor.org/discover/10.2307/41047947?sid=21105812137823&uid=2&uid=4&uid=3738200| journal=Jahrbücher für Geschichte Osteuropas|ref=harv}}
*{{cite journal|last=Statiev|year=2010|first=Alexandar|journal=Journal of Genocide Research|volume= 11|issue= 2-3 |title=Soviet ethnic deportations: intent versus outcome |doi=10.1080/14623520903118961|ref=harv}}
*{{cite journal|last=Uehling|year=2002|title=Sitting on Suitcases: Ambivalence and Ambiguity in the Migration Intentions of Crimean Tatar Women|first=Greta|journal=Journal of Refugee Studies|volume=15|issue=4|doi= 10.1093/jrs/15.4.388|ref=harv}}
*{{cite journal|last=Vardys|title=The Case of the Crimean Tartars|first=V. Stanley |ref=Vardys|journal=[[The Russian Review]]|volume=30|issue= 2|year=1971|doi=10.2307/127890|jstor=127890|url=http://www.jstor.org/stable/127890?seq=1#page_scan_tab_contents}}
*{{cite journal|last=Williams|ref=Williams2002|first=Brian Glyn|journal=[[Journal of Genocide Research]]|volume= 4|issue= 3|year=2002|title=Hidden ethnocide in the Soviet Muslim borderlands: The ethnic cleansing of the Crimean Tatars|doi=10.1080/14623520220151952}}
*{{cite journal|last=Williams|year=2002|first=Brian Glyn|journal=[[Journal of Contemporary History]]|volume= 37|issue= 3|year=2002|title=The Hidden Ethnic Cleansing of Muslims in the Soviet Union: The Exile and Repatriation of the Crimean Tatars |doi=|jstor=3180785 |ref=harv}}
*{{cite journal|last=Zeghidour|year=2014|first=Sliman|title=Le désert des Tatars|doi=10.3917/mediu.040.0083|journal=Association Médium|ref=harv}} {{fr}}
 
{{Commons|Category:Deportation of the Crimean Tatars}}