Deportacija Krimskih Tatara – razlika između verzija

Jula 1944., NKVD je saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti [[plićak Arabat]], te da je dio krimskih Tatara i dalje tamo ostao. NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake, ukrcao ih u teretni ćamac, isplovio ga u [[Azovsko more]] i 20. 7. tamo ga potopio zajedno sa stotinama civila. Tatari su iza sebe bili prisiljeni ostaviti oko 80.000 kuća i 360.000 hektara zemlje, koje su zaplijenile sovjetske vlasti, te su u prenakrcanim vagonima putovali nekoliko tjedana, sve dok nisu stigli do svojih odredišta 6. 6. 1944. U tom dalekom prijevozu u zapečaćenim vagonima, najmanje 7.889 krimskih Tatara je izgubilo živote, dok je još nekoliko desetaka hiljada preminulo narednih godina zbog surovih uvjeta u egzilu. Staljinov režim naredio je brisanje svakog traga na krimske Tatare, te je narednih nekoliko popisa stanovništva bilo zabranjeno i spomenuti taj narod u evidenciji SSSR-a.

[[Nikita Hruščov]] osudio je 1956. Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda, ali je usprkos tome na snazi i dalje ostala odluka o zabrani povratka krimskih Tatara na Krim. Usprkos [[destaljinizacija|destaljinizaciji]] SSSR-a, Tatari su bili prisiljeni ostati živjeti u Uzbekistanu narednih nekoliko desetljeća, te je tek tijekom ''[[perestrojka|perestrojke]]'' 1980-ih oko 260.000 krimskih Tatara dobilo pravo vratiti se u svoju domovinu. 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je [[Vrhovno vijeće Krima]] 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost. Iako im mjesne vlasti nisu pomagale u povratku otete imovine, pronalasku novih domova ili posla, 2004. Tatari su doživjeli krhku obnovu te su činili oko 12% stanovništva Krima. [[Ruska Federacija]], nasljednica SSSR-a, nikada krimskim Tatarima nije isplatila odštetu niti im potpuno nadoknadila izgubljenu imovinu. Isto tako nije pokrenula niti jedan sudski postupak protiv počinitelja ovog prisilnog raseljavanja. Deportacija krimskih Tatara predstavlja jedan od ključnih događaja u historiji tog naroda, te simbol stratišta i potlačivanja malih naroda od SSSR-a.

Jula4. jula 1944., NKVD je objavio da je raseljavanje dovršeno.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 115</ref> Međutim, nakon toga je NKVD saznao da je jedna jedinica zaboravila očistiti [[plićak Arabat]], te da je dionekoliko krimskih Tatara i dalje tamo ostaoostalo. Pošto je Staljin već obaviješten da je svaki krimski Tatar već uklonjen sa Krima, NKVD je žurno otišao u Arabat i pokupio seljake. Međutim, umjesto da organizira dodatni prijevoz vlakom, NKVD ih je žurno ukrcao u teretni ćamac, isplovio ga u [[Azovsko more]] i 20. 7. tamo potopio stotine civila.{{sfn|Forczyk|2014|loc=str. 114}}

Zvanično tako više nije bilo nijednog krimskog Tatara na Krimu. Deportacije su nesrazmjerno obuhvatile svaku osobu krimskotatarskog podrijetla, bez obzira bili oni djeca, žene, starci, pa čak i pripadnici komunističke partije ili Crvene armije: marta 1949., u posebnim nastambama zabilježeno je 8.995 bivših vojnika Crvene armije krimskotatarskog podrijetla. Među veteranima je bilo 534 oficira, 1.392 narednika i 7.079 vojnika. Isto je tako bilo i 742 člana [[Komunistička partija Sovjetskog Saveza|komunističke partije]] i 1.225 [[Komsomol|komsomolista]].{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 1}} Ovo je bilo osobito ponižavajuće za ratne heroje: Iljas Ablajev, primjerice, se iskazao borbom na svim bojištima u ratu i služio u Crvenoj armiji do maja 1947., da bi nakon toga bio prisiljen živjeti u egzilu, u okolici [[Taškent]]a.{{sfn|Studies on the Soviet Union|1970|loc=str. 87}}

Prilikom te masovne deložacije, sovjetske vlasti zaplijenile su oko 80.000 kuća, 500.000 grla stoke, 360.000 hektara zemlje i 40.000 tona poljoprivrednih namirnica koje su silom prilika iza sebe ostavili krimski Tatari.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Dodatno, svi krimski Tatari su otpušteni iz službe Crvene armije. Uz oko 190.000 krimskih Tatara, sa tog poluotoka je deložirano i 9.260 [[Armenci|Armenaca]], 12.420 [[Bugari|Bugara]] i 15.040 [[Pontski Grci|Grka]]. Svi su kolektivno proglašeni izdajicama i desetljećima bili "građani drugog reda" u SSSR-u.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Među raseljenima je bilo i 283 osoba drugih narodnosti: [[Talijan]]a, Rumunja, Kurda, [[Česi|Čeha]], Bugara, Mađara[[Mađar]]a, [[Hrvat]]a.<ref>[[#Pohl|Pohl (1999)]], str. 46</ref> Tijekom 1947. i 1948., dodatnih 2.012 veterana povratnika je sa Krima deportirao mjesni MVD.{{sfn|Parrish|1996|loc=str. 104}}

Ukupan [[mortalitet]] kao posljedica deportacija krimskih Tatara je i dalje predmet rasprava, dijelom stoga što je i sam NKVD držao tek krnje evidencije o smrtnosti među raseljenim narodima. Velik broj deportiranih morao je vršiti prisilni rad i teške fizičke poslove, poput u rudnicima ili drvnoj industriji, koji bi trajali tijekom cijelog dana, uz nadzor NKVD-a. Dezerteri su kažnjavani strijeljanjem.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Sam prijevoz do tih radnih kolonija bio je jednako težak: NKVD je ukrcao 50 ljudi u jedan vagon, zajedno sa njihovom imovinom. Imali su samo jednu rupu na podu koja je služila kao [[zahod]].{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Prenapučenost vagona samo je pogoršao i manjak [[Higijena|higijene]], te su se pojavili slučajevi [[tifus]]a.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Pošto su ljudi tek povremeno smjeli izaći van, kad bi vlak stao na nekoj željezničkoj postaji, bolesni su neminovno zarazili ostale u vagonu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Tek su 6. 6. 1944. svi krimski Tatari stigli do odredišta u Uzbečkoj SSR, te su pušteni iz vagona.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 4}} Ipak, neki su potom usmjeravani i dalje, u druge pravce. Pojedini svjedoci su naveli da su putovali u vagonima i do 24 dana.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 33}} Procjenjuje se da je najmanje 7.889 krimskih Tatara preminulo uslijed žurnog, dugog i surovog puta u vagonima, odnosno oko 4% ukupne populacije tog naroda.{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 168}}

Veliki mortalitet nastao je zbog [[Pothranjenost|pothranjenosti]], bolesti, manjka medicinske njege i izloženosti surovim pustinjskim uslovima u Uzbekistanu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 7}} Prvih pet godina mortalitet je bio najveći. 1949. odigralo se sustavno prebrojavanje deportiranih osoba koje su živjele u posebnim nastambama. Prema tim evidencijama, u tih pet godina preminulo je 44.125887 osoba, saili Krima19,6% ukupne populacije.<ref name="buckley207">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hofmann (2008)]], str. 207</ref> Drugi izvori navode brojku od 44.125 mrtvih u tom razodblju,{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 9}} štoa značitreći da je njihovalternativna moralitetNKVD-ova bioarhiva 19,7%navela brojku od 32.107 Ovoumrlih.{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 43—44}} Ovi izvještaji su uključujeuključuivali sve narode raseljene sa Krima, iako su krimski Tatari činili većinu u toj skupini. Tek nakon pet godina, broj rođenih među deportiranima je počeo nadilaziti broj preminulih.{{sfn|GarrardPohl|Healicon|19932000|loc=str. 1687}} Arhiva NKVD-a je navela da je između maja 1944. i januara 1945. preminulo 13.592 krimska Tatara u Uzbekistanu, odnosno oko 7% ukupne krimskotatarske populacije.{{sfn|Amnesty International|1973|loc=str. 160–161}} Gotovo polovica ovih smrti iz 1945. zahvatilo je djecu ispod 16 godina te oko 1/4 odraslih muškaraca: 6.096 preminulih bila su djeca, 4.525 žene a samo 2.562 muškarci. Tokom 1945., preminulo je dodatnih 13.183 osoba.{{sfn|Amnesty International|1973|loc=str. 160–161}} Do kraja decembra 1945. tako je već umrlo oko 27.000 krimskih Tatara u egzilu.{{sfn|Moss|2008|loc=str. 17}}

Pojedini tatarski izvori su navodili visoke brojke od čak i do 4046 % preminulih krimskih Tatara tijekom godina u egzila.{{sfn|BBCHuman NewsRights Watch|181991|loc=str. 534}} 1968., 2004kada je [[Leonid Brežnjev]] bio sovjetski poglavar, krimskotatarski aktivisti su proganjani zbog korištenja te brojke pod optužbom da time "blate" SSSR. Kako bi dokazao krimskotatarsku "krivnju", KGB je objavio podatke prema kojima je "samo" 22% tog naroda umrlo.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 34}} Hannibal Travis procjenjuje da je sveukupno 40–80.000 krimskih Tatara umrlo u egzilu.{{sfn|Travis|2010|loc=str. 334}} J. Otto Pohl procjenjuje da je najmanje 42.000 krimskih Tatara umrlo od deportacija maja 1944. do 1951 — to bi značilo da je 20% te cjelokupne nacije stradalo kao posljedica ove politike, što Pohl navodi kao "jedan od najgorih slučajeva etnički motiviranog masovnog ubistva 20. vijeka".{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 10}} Krimsko državno vijeće je procijenilo da je 45.000 ljudi preminulo u egzilu od 1944. do 1948. Zvanični izvještaj NKVD-a procjenjuje da je gubitak bio 27% tog naroda.{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 4443—44}}

| bgcolor=Purple width=27%|<center><font color=white>'''27%'''{{sfn|Ukrainian Congress Committee of America|2004|loc=str. 4443—44}}</font>

| bgcolor=Purple width=4046%|<center><font color=white>'''4046%'''{{sfn|BBCHuman News|18.Rights 5Watch|1991|loc=str. 200434}}</font>

| bgcolor=Blue width=6054%|<center><font color=white>'''6054%'''</font>

Staljinov režim zabranio je krimskim Tatarima obrazovanje ili [[publikacije]] na tatarskomkrimskotatarskom jeziku, te su umjesto toga morali pohađati nastavu i studirati na ruskom ili [[Uzbečki jezik|uzbečkom jeziku]], ali su oni svejedno očuvali svoj kulturni identitet u egzilu.{{sfn|Pohl|2000|loc=str. 5}} 1956. novi sovjetski poglavar [[Nikita Hruščov]] osudio je Staljinove zločine, među njima i deportacije raznih naroda. Ipak, iako su neki narodi dobili pravo vratiti se svojim domovima, krimskim Tatarima, [[povolški Nijemci|povolškim Nijemcima]] i mešketskim Turcima to nije dozvoljeno.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} 1954., Hruščov je jedino dozvolio da se Krim priključi [[Ukrajinska SSR|Ukrajinskoj SSR]] pod razlogom da je geografski spojen sa njom, a ne sa Ruskom SFSR,{{sfn|Nagel|Requejo|2013|loc=str. 179}} te 1956. ukinuo posebne restrikcije protiv krimskih Tatara, iako su druge restrikcije i dalje ostale na snazi, te nisu dobili nikakvu odštetu zbog otete imovine.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}}

Od 1960-ih, krimski Tatari su počeli aktivno zagovarati pravo na povratak. Već 1957. skupili su 6.000 potpisa u peticiji koju su poslali [[Vrhovni sovjet|Vrhovnom sovjetu]], a koja je zahtijevala rehabilitaciju i povratak na Krim.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} 1961., skupljeno je već 25.000 potpisa u peticiji koja je poslana [[Kremlj]]u.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} [[Mustafa Džemilev]], koji je imao svega šest mjeseci kada je njegova obitelj deportirana sa Krima, te jea odrastao u egzilu u Uzbekistanu, te postao aktivist za povratak krimskih Tatara, je 1966. prvi put uhićen te je proveo ukupno 17 godina u pritvoru. Zbog toga je dobio nadimak "tatarski [[Nelson Mandela|Mandela]]".{{sfn|Vardy|Tooley|Vardy|2003|loc=str. 554}} 1984. je osuđen po šesti put zbog "antisovjetskih aktivnosti", a velik publicitet mu je osigurao ruski disident [[Andrej Saharov]] koji je prisustvovao na njegovm četvrtom suđenju 1976.{{sfn|Shabad|11. 3. 1984}} Kad bi stari disidenti bili uhićeni, pojavila bi se nova, mlađa generacija koja bi ih zamijenila.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 31}} Napokon, 21. 7. 1967., predstavništvo krimskih Tatara, koje je predvodio disident Ajše Sejtmuartova, je dobilo dozvolu otići u Moskvu i sastati se sa visoko rangiranim sovjetskim službenicima, među kojima je bio i [[Juri Andropov]]. Tijekom sastanka, predstavnici krimskih Tatara zahtijevali su ispravak svih nepravdi koje je SSSR počinio njihovom narodu. Septembra 1967., [[Vrhovni sovjet]] je izdao proglas kojim je amnestirao krimske Tatare optužbi za masovnu izdaju tijekom drugog svjetskog rata te im dao veća prava u SSSR-u. Ipak, Tatari nisu dobili ono što su najviše priželjkivali: povratak na Krim. Pažljivo složen proglas je naveo da su "Tatari koji su nekada živjeli na Krimu [...] pustili korijene u Uzbečkoj SSR".{{sfn|Williams|2015|loc=str. 165}} Pojedinci su se udružili i u skupini samovoljno otišli natrag na Krim 1968., bez dozvole vlasti — samo da bi 6.000 njih bilo još jednom deportirano sa tog područja.<ref name="Williams425">[[#Williams|Williams (2001)]], str. 425</ref> Najistaknutiji primjer otpora protiv takve politike pružio je tatarski aktivist Musa Mahmut, koji je deportiran sa 12 godina, te se vratio na Krim jer je htio opet vidjeti svoj dom. Kada mu je policija poslala obavijest da će biti deportiran, polio se benzinom i zapalio.<ref name="Williams425"/> Usprkos ovome, 577 obitelji ipak je dobilo dozvolu za prebivalište na Krimu.{{sfn|Tanner|2004|loc=str. 32}}

Usprkos [[destaljinizacija|destaljinizaciji]] SSSR-a, tek je tijekom ''[[perestrojka|perestrojke]]'' i dolaskom [[Mihail Gorbačov|Mihaila Gorbačova]] na vlast 1980-ih okodošlo 260do promjena.000 1987. krimskotatarski aktivisti su organizirali prosvjed u središtu Moskve, u blizini Kremlja.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} To je nagnalo Gorbačova da osnuje komisiju o stanju krimskih Tatara. napokonIako dobiloje mogućnostprvi zaključak komisije, koju je vodio tvrdolinijaš [[Andrej Gromiko]], bio da "nema temelja za obnovu autonomije i pravopovratka vratitikrimskih seTatara una svojuKrim", domovinuGorbačov je naredio drugu komisiju koja je preporučila obnovu autonomije tog naroda.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 38}} 1989. restrikcije o zabrani povratka deportiranih naroda su konačno i zvanično proglašene ništavnima te je [[Vrhovno vijeće Krima]] 14. 11. 1989. izdalo deklaraciju kojom prethodne deportacije naroda tvore kriminalnu aktivnost.{{sfn|Sandole|Byrne|Sandole-Staroste|Senehi|2008|loc=str. 94}} Time je oko 260.000 krimskih Tatara napokon dobilo priliku za povratak svojoj domovini. Džemilev se iste godine vratio na Krim, a do 1. 1. 1992. to je učinilo i 166.000 krimskih Tatara.{{sfn|Kamm|8. 2. 1992}} Do 2004., oni su činili oko 12 % stanovništva Krima.{{sfn|BBC News|18. 5. 2004}} Usprkos tome, povratak krimskih Tatara svojim domovima nije bio lagan proces — 1989., kada su se počeli masovno vraćati, pojedini ruski nacionalisti su organizirali prosvjede na Krimu pod sloganom 'Tatari izdajice - Van iz Krima!' Odigrali su se i okršaji između mjesnog stanovništva i krimskih Tatara 1990. kraj [[Jalta|Jalte]], pri čemu je čak pozvana i vojska da smiri situaciju. Mjesne sovjetske vlasti oklijevale su pomoći tatarskim povratnicima da pronađu novi smještaj i posao.{{sfn|Garrard|Healicon|1993|loc=str. 173}} Povratnici su naišli na 517 napuštena krimskotatarska sela, ali je birokracija otežavala njihove napore da ih obnove.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 37}} 1991. je 117 krimskotatarskih obitelji živjelo na dvije livade u šatorima u blizini [[Simferopolj]]a, čekajući na trajni smještaj na Krimu.{{sfn|Human Rights Watch|1991|loc=str. 44}} Nakon [[raspad SSSR-a|raspada SSSR-a]], Krim se našao u sklopu [[Ukrajina|Ukrajine]], ali je Kijev davao tek ograničenu potporu tatarskim povratnicima. Pošto je egzil trajao gotovo 50 godina, dio krimskih Tatara je odlučio ostati u Uzbekistanu, te je to dovelo do razdvajanja obitelji koje su se vratile na Krim.{{sfn|Uehling|2002|loc=str. 388–408}}

| style="text-align: left;" |[[KGB]] kolaboracionisti su bijesni jer mi skupljamo statističku evidenciju o krimskim Tatarima koji su skončali u egzilu i jer skupljamo materijale protiv sadističkih zapovjednika koji su tlačili narode tijekom Staljinovih godina i koji, prema [[Nürnberški proces|Nürnberškom procesu]], bi trebali biti osuđeni za [[zločin protiv čovječnosti]]. Kao rezultat zločina 1944., izgubio sam na hiljade svojih braće i sestara. I to se mora zapamtiti!{{sfn|Allworth|1998|loc=str. 214}}

2000. na Krimu je zabilježena 46.603 žalbi povratnika koji su zahtijevali udio zemlje. Većina tih zahtjeva je odbijena. Oko velikih gradova, kao što su Sevastopolj, krimski Tatar je u prosjeku dobivao tek oko 0,04 hektara zemlje, koja je uglavnom bila lošije kvalitete ili neprikladna za uzgoj farme.<ref name="buckley237">[[#Buckley|Buckley, Ruble & Hoffman (2008)]], str. 237</ref>

*{{cite journal|last=Dufaud|year=2007|title= La déportation des Tatars de Crimée et leur vie en exil (1944-1956): Un ethnocide?|first=Grégory |journal=Vingtième Siècle. Revue d'histoire|volume= 96|issue=1|jstor=20475182}} {{fr}}

*{{cite journal|last=Vardys|title=The Case of the Crimean Tartars|first=V. Stanley |ref=Vardys|journal=[[The Russian Review]]|volume=30|issue= 2|year=1971|doi=10.2307/127890|jstor=127890|url=http://www.jstor.org/stable/127890?seq=1#page_scan_tab_contents}}

*{{cite journal|last=Zeghidour|year=2014|first=Sliman|title=Le désert des Tatars|doi=10.3917/mediu.040.0083|journal=Association Médium|ref=harv}} {{fr}}