Iwo Jima – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Kolega2357 (razgovor | doprinos)
m robot kozmetičke promjene
Nema sažetka izmjene
Red 20:
}}
'''Iwo Jima''', službeno {{Nihongo|'''Iō-tō'''|硫黄島|extra="[[sumpor]]ni otok"}} je [[japan]]ski otok iz skupine [[Vulkanski otoci|Vulkanskih otoka]]. Nalazi se 1,200[[kilometar|km]] od glavnog grada [[Tokijo|Tokija]], dok je upravno dio [[Ogasawara|Ogasaware]], jednog od osam tokijskih sela (mada je sam otok nenastanjen). Otok je, svakako, najpoznatiji po [[Bitka za Iwo Jimu|Bitci za Iwo Jimu]] iz [[1945.]], jednom od ključnih sukoba [[SAD|Sjedinjenih Država]] i [[Japan]]a u sklopu [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]]. U popularnoj kulturi, otok je, barem na Zapadu, najpoznatiji po kultnoj fotografiji ''[[Raising the Flag on Iwo Jima]]'' koju je izradio fotograf [[Joe Rosenthal]]. Otok je do [[1968.]] godine bio pod američkom okupacijom, nakon čega je vraćen Japanu.
 
Iwo Jima se nalazi 625 milja sjeverno od [[Saipan]]a i 660 milja južno od Tokija. Dugačka je gotovo 8 km, a široka nešto više od 4 km. Suribači (''zdjela čunjastog oblika'') visok 167 m nije aktivni [[vulkan]], ali na cijelom otoku izbijaju iz tla bezbrojni mlazovi vruće pare i postoje mnogi "bunari" u kojima ključa [[voda]] puna [[sumpor]]a. Zadebljali sjeverni dio trokutastog otoka tvori plato (zaravan) visok otprilike 100 m, koji na morskoj strani završava potpuno nepristupačnim i gotovo okomitim liticama, ali ne posvuda. Brježuljci i doline oko platoa bijahu gusto obrasli džunglom. Iwo Jima je samo jedan u lancu otoka što se poput razrijeđene ogrlice prostire od ulaza u Tokijski zaljev sve do na 300 milja od Marijana. Zapravo je to nekoliko otočja: najprije dolaze, idući od sjevera prema jugu, Izui, zatim Bonini i naposljetku Vulkani. Iwo Jima nalazi se u središtu Vulkana.
 
Bonini su prvi put naseljeni [[1830.]] godine kad su se dva Amerikanca, jedan Đenovežanin i dvadeset i pet Havajaca iskrcali na Čiči Đimi, ni 300 km sjeverno od Iwo Jime. 25 godina nakon toga posjetila ih je eskadra komodora Perryja i anektirala ih za [[SAD]]. Htjelo se da postanu postaja za opskrbu američkih ratnih brodova i poštanskih [[parobrod]]a. Međutim, predsjednik [[Franklin Pierce]] poništio je taj akt. Godine [[1861.]] Bonine je anektirao Japan, pozvavši se na tvrdnju da ih je [[1593.]] prvi otkrio knez Ogasavara (Daimio Ogasavara Sagajuri).
 
Jedan [[Englezi|Englez]], neki Gore, došao je na Vulkane [[1673.]] godine. Upravo je on dao naziv Otoku Sumpora (''Sulphur Island''), Iwo Jimi. Prvi Europljanin koji je tamo stigao nakon Gorea, [[1805.]], bijaše jedan [[Rusi|ruski]] istraživač koji se složio s Goreovom ocjenom (za koju sigurno nije znao) da Vulkani ne zaslužuju biti kolonizirani. Tako su prvi nasljednici, [[Japanci]], došli su tek 80 godina kasnije i to na Iwo Jimu. Kao cijelo otočje, Iwo Jima je nakon japanskoga zaposjednuća došla u upravnom pogledu pod jurisdikciju Tokijske prefekture, s tim da se njome upravlja kao da je sastavni dio same matice.
 
Oko sredine [[1930-ih]] na Iwo Jimi je živjelo gotovo 1 100 kolonista u krhkim, jednokatnim kućama građenim u japanskom stilu. Glavno naselje na otoku, Motojama, nalazilo se malo sjevernije od točnog središta otoka, nedaleko od [[sumpor]]nih jama. Stanovnici su za vlastite potrebe uzgajali [[povrće]], [[banane]], [[ananas]]e, [[papaje]], [[šećerna trska|šećernu trsku]] i [[žito]], ali temelj otočnoga gospodarstva bijahu šećerana i rafinerija sumpora. Šećerani je išlo tako slabo da je poslije pretvorena u postrojenje za preradbu ljekovitog bilja. Na otoku su radile dvije škole sa 7 nastavnika, jedna japanska krčma i jedan bife s trima konobaricama. Šest puta godišnje brodovi bi donosili iz matice robu i [[novine]].
 
Na cijelome otočnom lancu samo je Iwo Jama bila prikladna za gradnju [[zračna luka|zračne luke]]. Carska ratna mornarica otoku je pridavala malu važnost, pa su jedine instalacije ondje podignute bile krugovalna i meteorološka postaja. Godine [[1940.]] jedna je japanska tvrtka započela kraj podnožja Suribačija gradnju zračne luke s dvjema stazama dugim gotovo 1.5 km. U proljeću [[1941.]] na otok je stigao poručnik mornarice s 93 ljudi, koji su počeli graditi utvrđene položaje za [[top]]ove. S njima su na otok stigle oko 2 000 civilnih građevinskih radnika.
 
Carsko vrhovno zapovjedništvo posvetilo je otočju jednako kao i [[Tajvan|Formozi]] punu pažnju na početku [[1944.]] godine, kad su Amerikanci započeli osvajanje Marijana. Prvi zapovjednik garnizona bijaše Cunezo Vači, koji je bio pomoćnik pomorskog atašeja i šef japanskih špijuna u [[Meksiko|Meksiku]]. On je došao na otok s garnizonom od oko 5 000 mornara. Odmah nakon njihova dolaska započela je gradnja još jedne zračne luke, na središnjoj zaravni. Poslije su na otok stigle i snage kopnene vojske. Potkraj svibnja je kopnena vojska imala na otoku garnizon od 5 170 vojnika, 13 topova i više od 200 teških [[mitraljez]]a. Ratna mornarica imala je 14 obalnih topova, 10 drugih teških topova i 125 protuavuionskih mitraljeza od 25 mm. Vojnici i mornari nisu se snosili, što je došavši na otok u lipnju zamijetio general Tadamiči Kuribajaši koji je imao osnovati stožer 109. divizije kopnene vojske i preuzeti zapovjedništvo nad obranom otoka. Na otoku obitavaju brojne muhe i žohari, ali nema zmija ni otrovnih gmazova.<ref>John Toland-Uspon i pad Japanskog Imperija, Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1982., str. 308.-353.</ref>
 
== Izvori ==
 
{{izvori}}
 
[[Kategorija:Otoci u Japanu]]