Kvint Enije – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
mNema sažetka izmjene |
||
Red 3:
Rođen je u gradu Rudiji u [[Kalabrija|Kalabriji]], gde je živelo mešano [[Osci|osačko]] i [[Grci|grčko]] stanovništvo, pa je Enije govorio ne samo latinski, nego i [[Osački jezik|osački]] i [[grčki jezik]], zbog čega je kasnije za sebe govorio da ima »tri srca« (''tria corda''): osačko, grčko i latinsko. [[Katon Stariji]] doveo ga je 204. st. e. u [[Rim]] sa [[Sardinija|Sardinije]], gde se Enije nalazio najverovatnije kao vojnik. U Rimu se Enije proslavio kao pesnik [[tragedija|tragedija]] i sprijateljio s nekima od najotmenijih Rimljana, npr. sa [[Scipion Afrikanac Stariji|Scipionom Afrikacem Starijim]]. Godine 189. st. e. poveo ga je konzul Marko Fulvije Nobilior sa sobom u [[Etolija|Etoliju]], da bude svedok njegovih ratnih operacija i zatim opeva njegove podvige, a na povratku s ovog pohoda dobio je Enije rimsko građansko pravo. Skromnim životom živeo je na brežuljku [[Aventin]]u, gde je poučavao i pisao.
Najvažnije Enijevo delo jesu ''Anali'' (''Annales''), istorijski [[ep]] u 18 knjiga, od kojih je sačuvano manje od 600 stihova, iz kojih se može videti samo opšti okvir dela. U epu je ispričana rimska istorija od njenih legendarnih početaka, dakle od [[Eneja|Enejinog]] bekstva iz porušene [[Troja|Troje]], pa sve do pesnikovog vremena, s mnogim opisima slavnih rimskih ličnosti. Često se citirao stih o diktatoru [[Fabije Maksim Kunktator|Fabiju Maksimu Kunktatoru]]: »Jedan nam čovek oklevanjem državu spasi celu« (''Unus homo nobis cunctando restituit rem''). [[Punski ratovi|Prvi punski rat]] je u epu preskočen, jer je tu temu nedavno bio obradio [[Gnej Nevije]]. Kompozicija dela, koliko se može prosuditi iz sačuvanih fragmenata, bila je slaba, jer nije postojao jedan opšti plan i jedna opšta ideja oko koje bi se delo ujedinilo, nego čitav ep izranja jednostavno kao stihovana [[hronika]]. Vidljiv je snažan uticaj [[Homer]]a u izrazima, figurama, čitavim opisima i epizodama, uopšte u celom epskom aparatu. ''Anali'' zapravo i počinju pesnikovim prepričavanjem sna koji je usnio, u kome mu se javio Homer i rekao mu da Enije predstavlja njegovu reinkarnaciju. Od Homera je preuzet i [[heksametar]]ski stih, što predstavlja revolucionarnu novinu, jer su dotada rimski epovi bili pisani u starom italskom [[Saturnijski stih|saturnijskom stihu]]. Ovo je delo postalo rimski nacionalni ep, iz koga su rimski dečaci učili o velikim herojima rimske prošlosti i koje je uživalo veliku popularnost sve do [[Vergilija|Vergilija]], koji ih je iskoristio za svoju ''Eneidu'', posle koje je Enijev ep gotovo pao u zaborav. ''Anale'' su cenili [[Lukrecije]] i posebno [[Ciceron]], a kritikovali su ih [[Katul]] i pesnici [[August (rimski car)|Avgustovog]] doba, da bi ponovo postali popularni tokom arhaizirajućeg perioda u književnosti 2. veka n. e.
Enije se okušao i u [[Drama|drami]]. Od najmanje 22 tragedije i dve komedije, koje je napisao ugledajući se pre svega na grčkog tragičara [[Euripid]]a, sačuvalo nam se svega oko 400 stihova. Za tragedije je najviše birao mitološke teme vezane za trojanski ciklus (npr. ''Hecuba'', ''Iphigenia''), ali obrađivao je i druge teme (npr. ''Medea exul'' = ''Medeja prognanica''). Sačuvani fragmenti donekle omogućuju poređenje između grčkih originala i Enijevih latinskih prerada, pa se vidi da je prirodna lakoća s kojom teče grčki tekst često zamenjena ponešto grandioznim i visokim stilom. Enije je napisao najmanje jednu pretekstu, dakle tragediju s italsko-rimskim sadržajem, nazvanu ''Otmica Sabinjanki'' (''Sabinae raptae''). Četiri knjige ''Satira'' (''Saturae''), od kojih je sačuvano oko 40 stihova, sadržavale su pesme s različitom tematikom, kako zabavnom tako i poučnom, pisane u različitim metrima, ali bez »satirične« sadržine. Napisao je Enije i jedan [[Parodija|parodijski]] ep o gastronomiji, pod grčkim naslovom ''Hedyphagetica'' (''Slatka jela'').
|