Francusko kolonijalno carstvo – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nema sažetka izmjene |
|||
Red 31:
Nakon dobivanja samostalnosti, neke francuske bivše kolonije su nastavile sudjelovati u [[Francuska Unija|Francuskoj Uniji]] i kasnije u Francuskoj Zajednici zadržavajući neke kulturne, političke i ekonomske veze sa svojim bivšim kolonizatorima.
== Francuski zločini nad domorocima kolonija ==
Francuzi su [[1832.]] godine opljačkali riznicu [[alžir]]skoga deya (osmanlijskog upravljača Alžira prije francuske okupacije 1830.) našavši čak 15 550 funti [[zlato|zlata]] od kojeg je najveći dio dovezen preko [[Sahara|Sahare]] i 220 000 funte [[srebro|srebra]]. Prosječni je Alžirac [[1870-ih]] imao pet kvintala [[žito|žita]] godišnje, [[1900.]] četiri, a [[1940-ih]] malo više od dva. Na to je uvelike utjecao prirast pučanstva, ali i eksproprijacija žitorodnih polja u primorju na kojima su Francuzi sadili [[vinograd]]e. Godine [[1830.]] samo je 4 000 jutara bilo pod vinogradima, a [[1950-ih]] čak 750 000! S gospodarskim slabljenjem išlo je i uskraćivanje političkih prava. Politika kulturnog potčinjavanja išla je toliko daleko da [[arapski jezik|arapski]], kojim govori većina Alžiraca, nije bio dopušten kao službeni jezik u obrazovnim ustanovama niti su ga djeca mogla učiti u školama. Domaća proizvodnja neprestano je nazadovala zbog monopola Europljana. Ibn Haldun je procijenio da je alžirsko tkalačko središte u [[Tlemsen]]u u 14. stoljeću imalo oko 4 000 ručnih razboja. Sredinom 19. stoljeća, nakon francuske okupacije, bilo ih je samo 500, a [[1954.]] godine u Tlemsenu moglo se nabrojiti točno 105 razboja!
Europski osvajači postavljali su svoje marionete kao poglavice u kolonijama. "Postavljeni kao glavari sela, oni su zapravo teret pučanstvu koje mora uzdržavati te ljude, njihovu omiljenu ženu, mlađega brata, slugu i konjušara, ljude sklone lagodnu životu koji zahtijevaju dobru kuhinju i pile za svaki obrok", pišu Francuzi. Samori Turay, koji je branio zapadni Sudan od Francuza, pokrenuo je [[1890-ih]] proizvodnju vatrenog oružja. Navodno je zapošljavala 300-400 kovača koji su mogli proizvesti 12 pušaka i 200-300 metaka tjedno. Te su puške, iako glatke cijevi sa zavojnicama blizu ušća, imale po mišljenju jednoga francuskoga vojnog stručnjaka "zatvarač koji je dobro funkcionirao". Golemo prostranstvo Francuske Ekvatorske Afrike (današnji Čad, Gabon, Srednjoafrička Republika i Kongo) razdijeljeno je [[1900.]] među 40 francuskih tvrtki koje su stekle pravo na 30 godina korištenja (bezobzirne pljačke). Proizvode su skupljali Afrikanci koji su jedino dovoljnim količinama [[guma|gume]], [[bjelokost]]i i druge robe mogli skupiti novac za glavarinu koju su morali platiti ne žele li na izravan prisilni rad. Za izgradnju željezničke pruge do atlantske obale koja se gradila u južnim dijelovima nezamislivih kongoanskih prostranstava od [[1921.]] do [[1932.]] unovačeno je 127 250 muškaraca od kojih je više od 14 000 nestalo. Coquery-Vidrovitcheva tvrdi kako je nestalih bilo oko 20 000. U zapadnoj Africi Francuzi su u [[Drugi svjetski rat|Drugom svjetskom ratu]] unovačili čak 211 000 Afrikanaca, 169 000 ih je sudjelovalo u žestokim bitkama u južnoj Francuskoj, a službeno je objavljeno da ih je 24 762 ubijeno pri čemu se ništa ne govori o mnoštvu onih o čijoj se sudbini ništa ne zna. Nitko se nikad nije ni najmanje potrudio isplatiti odštetu obiteljima poginulih. Kraljevsko povjerenstvo za istočnu Afriku [[1955.]] godine zamjećuje: "Zla koja proistječu iz nepostojanja obiteljskog života, pijanstvo, prostitucija i spolne bolesti umnažaju se u gradovima s velikom afričkom populacijom". Europljani pogoduju kaosu pošto npr. federacija francuskih zapadnoafričkih kolonija [[1951.]] uvozi 15 puta više žestokih pića nego trinaest godina ranije. Sve do [[1965.]] bilo je u crnoj Africi oko 20 000 francuskih vojnika, a i nakon toga bivša je metropola utjecala na mnoge gospodarske i budžetske odluke odnedavno neovisnih zemalja, a neke je i izravno nadzirala.
== Francuske kolonije u zadnjih 500 godina ==
Linija 141 ⟶ 147:
* [[Tanger]]
* [[Novi Zeland]]- Francuzi su ustanovili koloniji u [[Akaroa|Akaroi]] na poluotoku Banks na Južnom Otoku, ali su planovi širenja zaustavili dolaskom britanskog broda [[HMS Britomart|HMS ''Britomart''a]] nekoliko dana prije nego što su tamo poslani francuski brodovi.
== Literatura ==
* Basil Davidson - Afrika u povijesti: teme i osnove razvoja, Globus/Zagreb, 1984.
{{Commonscat|French colonial empire}}
| |||