Verzija na datum 25 april 2016 u 21:44 uredi Vojvoda Živojin Mišić (razgovor \| doprinos) 1.210 izmena Nema sažetka izmjene ← Starija izmjena		Verzija na datum 26 april 2016 u 16:29 uredi poništi Kolega2357 (razgovor \| doprinos) 20.730.146 izmena m Bot: kozmetičke izmjene Novija izmjena →
Red 14: \| roditelji = }} '' 'Jovan Dučić' '' ([[Trebinje]], [[17 veljače]] [[1871]] - [[Gary]], [[Indijana]], [[Sjedinjene Države \| SAD]], [[7 travnja]] [[1943]]) je bio [[Srbi \| srpske]] i jugoslavenski pisac, pjesnik i diplomat. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srpske modernizma i najznačajniji liričar.Bio je i jedan od osnivača [[Narodna obrana \| Narodne obrane]], nacionalne nevladine organizacije u Kraljevini Srbiji. Prvu zbirku pjesama Dučić je objavio u Mostaru [[1901]]. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u [[Beograd]] u [[1908]]. u izdanju Srpskog književne zadruge. Pisao je dosta iu [[proza \| prozi]]: nekoliko literarnih [[esej]] a i studija o piscima, [[Blago cara Radovana]] i pjesnička pisma iz [[Švicarska\|Švicarske]], [[Grčka\|Grčke ]] i [[Španjolska\|Španjolske]]. Biran je za dopisnog člana [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti \| Srpska kraljevske akademije]], a za redovitog člana izabran je [[1931]]. godine. == Biografija == O godini rođenja postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najvjerojatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. [[Svetozar Ćorović]] u svojim sjećanjima navodi (prema M. Miloševiću,''Rani Dučić'') da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao biti 15 lipnja ili 15 . srpnja. [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti\|SANU]] kao datum rođenja navodi 5/17. veljača 1871. Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku [[1875]]. godine, a pokopan u [[Dubrovnik]] u. Majka Jovanka je umrla 1900. године.Pored Jovana i Milene imala je dvoje djece iz prvog braka s Šćepanom Glogovcem (Ristu i Soku). Osnovnu školu učio je u mjestu rođenja. Kada se obitelj preselila u [[Mostar]], upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u [[Sarajevo\|Sarajevu]] 1890-1891. godine i [[Sombor]] u gdje maturira 1893. učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u [[Bijeljina\|Bijeljini]], odakle su ga [[austrougarska \| austrougarske]] vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama "Otadžbina" ('''Ne trza te užas b'jede, nit 'te trza užas rana / Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana''') i "Oj Bosno".Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u svibnju [[1894]]. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se zapošljava u manastirskoj školi u [[Žitomislići\|Žitomisliću]]. Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa [[Aleksa Šantić\|Šantićem]] stvorio je književni krug i pokrenuo časopis [[časopis Zora\|Zora]]. Posljednje godine boravka u Mostaru, zajedno s prijateljem i piscem Svetozarom Ćorovićem, uhićen je i otpušten s posla. Iste godine odlazi na studij u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u [[Ženeva \| Ženevi]] i [[Pariz]] u. Za to vrijeme održava veze s prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje [[Jovan Skerlić\|Skerlića]] u Parizu, surađuje s mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, [[Srpske književni glasnik]]). Na ženevskom sveučilištu je svršio prava i potom se vratio u [[Srbija\|Srbiju]]. Godine 1907. u Ministarstvu vanjskih dijela Srbije dobiva službu pisara. Od [[1910]]. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u [[Rim]] u, [[Atena\|Ateni]], [[Madrid]] ui [[Kairo \| Kairu]] ( 1926-1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dvije godine kasnije vraćen je na mjesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu. Biran je za dopisnog člana [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti\|Srpska kraljevske akademije]], a za redovitog člana izabran je [[1931]]. Sljedeće godine postavljen je za zastupnika u [[Budimpešta\|Budimpešti]]. Od 1933. do 1941. prvo je poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gdje je [[1937]]. Godine postavljen za prvog [[Jugoslavija\|jugoslavenskog]] diplomatu u rangu ambasadora u [[Bukurešt]] u), a do raspada Jugoslavije zastupnik je u Madridu. Red 31: U doba invazije i kasnije okupacije Jugoslavije [[1941]]. godine Jovan Dučić je bio opunomoćeni poslanik kraljevine Jugoslavije u Madridu. Pošto je Španjolska priznala NDH, time prekinuvši diplomatske odnose s Jugoslavijom, u lipnju 1941. Dučić se povukao u neutralnu Portugaliju, u Lisabon odakle je, u kolovozu iste godine otišao u [[Sjedinjene Države\|SAD]] u grad [[Gary] ], [[Indijana]], gdje je živio njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dvije godine kasnije, vodio je organizaciju u [[Ilinois]] u (čiji je osnivač [[Mihajlo Pupin]] [[1914]]. Godine), koja predstavlja srpski dijasporu u Americi. Za to vrijeme pisao je pjesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugoslaviji i stradanjem srpske naroda, osuđivao je genocid nad Srbima koji je vršila [[neovisna država Hrvatska\|hrvatska]] [[Ustaše\|ustaška]] vlada. Umro je 7. travnja 1943. u Garyju. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskih manastira Svetog Save u [[Libertivil (Ilinois)\|Libertivilu]], SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u njegovom rodnom Trebinju. Ova posljednja želja Jovana Dučića ispunjena je [[~~22. listopada\|~~22. listopada]] [[2000]]. Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru [[1901]]. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u [[Beograd]] u [[1908]]. u izdanju Srpskog književne zadruge, kao i dvije knjige u vlastitom izdanju, stihovi i pjesme u prozi - Plave legende i Pesme. Pisao je dosta iu [[proza\| prozi]]: nekoliko literarnih [[esej]] a i studija o piscima, [[Blago cara Radovana]] i pjesnička pisma iz [[Švicarska\|Švicarske]], [[Grčka\|Grčke]], [[Španjolska\|Španjolske]] itd. == O Dučićevoj poeziji == Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pjesničkog stvaranja bio pod utjecajem [[Vojislav Ilić \| Vojislava Ilića]]; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu [[lirika\|liriku]] prema uzorima francuskih [[parnasizam\|parnasovaca]], dekadenata i osobito [[Simbolizam\|simbolista]]. U doba općeg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osvježenje, iu motivima iu izražaju. Mjesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal ljepote i života, zapadni estetizam, otmjen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike. On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, rijetka osjećanja, bizarna, profinjena. Čak i osobna raspoloženja, svoju erotiku na primjer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična. On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osjećaje i vulgarnosti izraza. Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju. On je pjesnika shvatio kao "kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma". Red 45: == Privatni život == [[Datoteka:Trebinje (8744363975).jpg\|desno \|mini\|Spomenik Ivanu Dučiću u rodnom Trebinju]] U jesen [[1893]]. godine, na balu u tek sagrađenom hotelu "Drina" u Bijeljini, mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno zaručio [[~~peti studenog\|~~peti studenog]] 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od [[1895]]. do [[1899]]. godine. Jedan dio te korespondencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni [[6.travnja]] a [[1901]]. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje "Pjesme". Ljiljana Lukić, profesor u mirovini, čuva u osobnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene. Red 51: Profesor Ljiljana Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je živjela sa sestrom. Nakon raskida sa Dučićem, Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. "Kao kakva romaneskna heroina, živjela je od uspomena i jedine sretne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pjesama čovjeka koga je voljela", zaključuje profesor Lukić. Dučićeva tajna zaručnica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sljedeće riječi, koje se i dan danas čitaju na bijeljinskom groblju: "Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće". Dvadeset godina prije Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar [[Kraljevina Jugoslavija \| Kraljevine Jugoslavije]], stigla molba koja svjedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u [[Bijeljina\|Bijeljini]]. Pjevačko društvo "Srbadija" tražila je od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. "Na prvom mjestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo sretno, ako vidi da vaš dom 'Srbadije' bude sazidan i nazvan Zadužbina pjesnika Jovana Dučića-Srbadija", stoji između ostalog u pismu poslatom [[1937]]. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji Dučićev rukopis: "Poslao 6. prosinca 1937. godine prilog od 1000 kn. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika [[Filip Višnjić\|Filipa Višnjića]], njihovog najbližeg zemljaka ". Iz ljubavne veze s glumicom Jovankom Jovanović imao je vanbračnog sina Jovicu koji se kao mlad ubio. Red 88: {{Lifetime\|1871\|1943\|Dučić, Jovan}} [[Kategorija:Srpski pisci]] [[Kategorija:Srpski diplomati]]

Jovan Dučić – razlika između verzija