Otvori glavni meni

Izmjene

Dodano 190 bajtova ,  prije 5 godina
m/м
nema sažetka uređivanja
{{Infokutija umjetnik
| pozboja = #BCD4E6
| ime = Vojin Bakić
| slika = Vojin Bakić.jpg
| širina_slike =
| alt =Vojin Bakić u ateljeu 1956.
| opis = Vojin Bakić u ateljeu 1956.
| opis =
| ime_po_rođenju = Vojin Bakić
| datum_rođenja = [[5. jun6.]] [[1915]].
| mjesto_rođenja = {{flagicon|HRV}} [[Bjelovar]], [[Hrvatska]]<br><small>(tada {{flag|Austro-Ugarska}})</small>
| datum_smrti = [[18. decembar12.]] [[1992]].
| mjesto_smrti = {{flagicon|Hrvatska}} [[Zagreb]], [[Hrvatska]]
| nacionalnost =
| supružnik =
| polje = kiparstvo
| obrazovanje = [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Državna umjetnička akademija u Zagrebu]]
| pokret = [[modernizam]], [[nove tendencije]]<ref>Jaša Dengeri: Vojin Bakić i Nove tendecije; Katalog izložbe: Vojin Bakić Svjetlonosne forme, Zagreb 2013.; str. 137.; ISBN: 987-953-7615-62-8</ref>
| djela = Bik, Bjelovarac, I.G. Kovačić Razlistana forma, Svjetlonosni oblici, [[Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna|Spomenik na Petrovoj gori]]
| pokrovitelji =
| uticaj_od =
| uticaj_na =
| nagrade =
| izabran =
| website =
}}
'''Vojin Bakić''' ([[Bjelovar]], [[5. lipnja6.]] [[1915]]. - [[Zagreb]], [[18. prosinca12.]] [[1992]].), jugoslavenski i hrvatski kipar srpskog porijekla. Nesumnjivo se radi o jednom od najvećih hrvatskih kipara [[20. stoljećavijek]]a, koga i svjetska kritika ubraja među najvažnije europske kipare [[Modernizam|modernizma]].
 
Krenuvši od figuracije i tradicije, svoj izričaj razvija prema čistoj formi, razlistanim pa svjetlosnim oblicima, apstrakciji bez suvišnih detalja. Po riječima Vojina Bakića, ti svjetlosni oblici izražavaju životnu radosti, bljesak, svjetlost. [[Humanizam]] i afirmacija pozitivnih vrijednosti koji su obilježili prve, još figurativne radove, na simboličkoj su razini prisutni i u njegovim posve [[Apstraktna umjetnost|apstraktnim]] djelima. Traganje za svjetlom, boljitkom i napretkom, dio je modernističke utopije koju je dijelio sa suvremenicima, koji su u poslijeratnoj [[SFRJ|Jugoslaviji]] željeli stvarati bolji i humaniji svijet. Sam je u jednoj rečenici sažeo vlastito traženje koje je obilježilo njegovo cjeloživotno stvaranje: „Kretanje kroz mrak, traženje procjepa gdje je svjetlo, to je za mene autentičan put.“
===Porodica===
Rođen je u [[Bjelovar|Bjelovaru]] u imućnoj obitelji Konstatina Bakića i Jelene, rođ. Schnautz. Vojinov otac, Konstantin "Kosta", rođen je u Bjelovaru 1882. godine u imućnoj srpskoj porodici. Gradio je ceste i imao kamenolom. Preminuo je od upale pluća na [[Sušak|Sušaku]] 1925. godine. Vojinova majka Jelena rođena je u primorskom gradiću [[Bakar|Bakru]] 1889. godine u pomorskoj i brodovlasničkoj porodici. Umrla je 1970. godine. Vojin je bio treće od šestero djece, imao je četvero braće i jednu sestru. Izgubio je oca kada je imao samo deset godina, pa je majka sama podizala svu djecu.
 
===Školovanje===
Od [[1921]]. do [[1932]]. polazi osnovnu školu i realnu gimnaziju u Bjelovaru. U gimnaziji je prolazio s vrlo dobrim uspjehom. Najviše se zanimao za filozofiju, sociologiju i književnost, a interesirali su ga i strani jezici poput francuskog i njemačkoga, zatim crtanje i kiparstvo. Od malih je nogu pokazivao interes za gradnju nastambi za golubove i zečeve, ali i za crtanje i slikarstvo. Volio je raditi s glinom i gipsom. U gimnaziji je njegovu darovitost opazio profesor crtanja akademski slikar [[Ante Kuman]] koji mu je tada bio svojevrsni umjetnički mentor. Prvi put se Vojinovi radovi prikazuju u Bjelovaru [[1933.]] godine za njegovih gimnazijskih dana pred veliku maturu. Izložio je Mojsija u gipsu, ženski torzo iz gline, izrađen prema jednoj djevojci iz razreda, i nekoliko skica i portreta.
 
Nakon završene gimnazije, Vojin je najprije upisao studij prava, ali mu nije odgovarao, pa je već sljedeće godine [[1934]]., uz pomoć braće Aleksandra i Milana, upisao Umjetničku Akademiju u Zagrebu gdje je [[1939]]. i diplomirao. Od [[1940]]. do [[1941]]. pohađao je specijalni tečaj kod [[Frano Kršinić|Frane Kršinića]] i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu predaje [[Ivan Meštrović]]. Boravio u [[Firenca|Firenzi]] i [[Milano|Milanu]] te sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu 1939. Na prvoj samostalnoj izložbi u Glazbenom zavodu u Bjelovaru, 1940. pokazao je crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.
[[File:Bakicev Bjelovarac - Borik 2010.jpg|left|thumb|„Poziv na ustanak“, park Borik u [[Bjelovar]]u, [[1947]].]]
 
===Rat===
[[FileDatoteka:Bakicev Bjelovarac - Borik 2010.jpg|leftmini|thumblijevo|„Poziv na ustanak“, park Borik u [[Bjelovar]]u, [[1947]].]]
Ustaše u ljeto [[1941]]. uhapsili četvoro Vojinove braće. Izgubio im se svaki trag i Vojin do podkraj rata nije otkrio što se desilo s njima. Prvo su ih odveli u [[Logor Danica|logor Danicu]] a zatim su ih pogubili u [[Logor Jadovno|Jadovnu]]. Spomen na braću kasnije je oživio u spomeniku "Bjelovarac”, koji je portret najmlađeg brata Slobodana. Vojina su ustaše također uhapsili 1941. godine ispred ulaza u stan u Zagrebu. No kako je već pokazao talent na Likovnoj akademiji izbjegao je sudbinu svoje braće, za njega je tada pismeno intervenirao njegov učitelj i mentor Frano Kršinić i sam se izloživši opasnosti.<ref>[http://www.novilist.hr/Kultura/Izlozbe/Vojin-Bakic-kipar-koji-je-potreban-hrvatskoj-kulturi-i-drustvu Novi list: Vojin Bakić - kipar koji je potreban hrvatskoj kulturi i društvu]</ref>
 
Do kraja rata odlazi na Akademiju i pomaže Kršiniću u zahtjevnijim zadacima. Sudjeluje u Drugoj, Trećoj i Četvrtoj godišnjoj izložbi hrvatski umjetnika u [[NDH]] u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. 1942. je započeo raditi na Zavodu za stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu gdje izrađuje modele životinja. [[1943]]. Izlaže na Izložbi hrvatske umjetnosti u organizaciji NDH u Berlinu, Bratislavi i Beču. Tad nastaje i serija skulptura ''Bik i Europa na biku''.
 
Godine [[1942]]. godine oženio je Ljubu Schneider, kad je ona bila još u srednjoj školi; rodila mu jedinog sina Zorana.
===Posljeratni period===
Poslije [[1945]]. postupno napušta dotadašnju tematiku i teži [[impresionizam|impresionističkoj]] obradbi površine s izražajnim preljevima svjetlosti i sjene. 1945. oblikuje figuru žetelice na zapadnoj strani kulise koja je tad prekrila spomenik [[Josip Jelačić|bana Josipa Jelačića]] na tadašnjem [[Trg bana Jelačića|Trgu Republike]], povodom 1. kongresa [[AFŽ]]-a. Pogođen tragičnom sudbinom braće, želi dati svoj doprinos stvaranju društvenog sjećanja na žrtve [[Fašizam|fašizma]], oblikovanjem spomeničkih rješenja. S kiparima Kostom Angelijem Radovanijem, Rudolfom Ivankovićem i Daliborom Mačukatinom te grafičarom Franom Baće, 1947. dobiva na korištenje radni prostor u bivšem Meštrovićevom ateljeu u Ulici Ivana Gorana Kovačića. U tom razdoblju radi [[portret]]e, među kojima se psihološkom uvjerljivošću i dojmljivom stilizacijom ističu [[Ivan Goran Kovačić|''I. G. Kovačić'']], [[1946]]. , i [[Silvije Strahimir Kranjčević|''S. S. Kranjčević'']], [[1948]] te za obe dobio i nagradu Vlade [[NR Hrvatska|NR Hrvatske]]. Sa ''Spomenikom strijeljanima u Bjelovaru'' [[1947]]. prvi put se okušava na javnoj narudžbi; izvodi kip jezgrovit poput znaka i izrazitih monumentalnih svojstava te je za njega dobio nagradu Vlade [[FNRJ]]. Tih godina sudjeluje u nizu izložbi: Prvoj izložbi grupe profesionalnih likovnih umjetnika i Prvoj izložbi ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu; zatim na izložbi Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20 vijeka Beograd - Zagreb - Moskva - Lenjingrad - Bratislava - Prag s ''Glavom žene'' i ''Bikom''; Prvoj izložbi Saveza likovnih umjetnika FNRJ u Modernoj galeriji u Ljubljani s portretima [[Maksim Gorki|Maksima Gorkog]], [[Svetozar Marković|Svetozara Markovića]] i [[Ivan Goran Kovačić|Ivana Gorana Kovačića]]. Na kraju tog razdoblja Bakić dobiva još jedno javno priznanje za svoj rad pozivom da izlaže na 25. [[Venecijanski bijenale|Biennalu u Veneciji]] [[1950]]. uz druge izlagače jugoslavenske selekcije. Bakić izlaže maketu bjelovarskog "Spomenika streljanima", portrete Kranjčevića, Kovačića, ''Žene'' (Vere Sinobad) te ''Bika'' iz 1943.
 
Krajem 1950. godine, odlazi na stipendiju u Pariz, no iako mu je Vlada FNRJ dodijelila tromjesečnu stipendiju, vraća se nakon mjesec dana s obrazloženjem da stipendiju prekida zbog povratka u Hrvatsku kako bi dovršio spomenik za Kolašin. Preostala dva mjeseca stipendije u Parizu koristi [[1951]]., ali tada kao stipendist francuske vlade, na prijedlog vlade FNRJ. Žena mu Ljuba okončala je svoj život 1951. samoubojstvom i on je ostao sam s osmogodišnjim djetetom, Zoranom.
 
[[File:Vojin Bakić Autoportret.jpg|thumb|Autoportret 1952.]]
===Odmak od socrealizma===
[[FileDatoteka:Vojin Bakić Autoportret.jpg|thumbmini|Autoportret 1952.]]
Zahlađenje odnosa sa Sovjetskom Rusijom 1948. stvorilo je preduvjete za oslobađanje od nametnutih kanona [[Socrealizam|socijalističkog realizma]] u ikonografiji poratne umjetnosti. Bakić 1950. dovršava spomenik za Kolašin u [[Crna Gora|Crnoj Gori]] i radi na spo­meniku za [[Čazma|Čazmu]], ali istovremeno osjeća snažnu potrebu da se oslobodi realizma, pa se čak kaje što je napravio kolašinski spomenik. Bakić se intuitivno opredjeljuje za modernizam, za istraživanje forme nauštrb pripovijedanja sadržaja te na traganje za novim mogućnostima kiparskog izraza. To je nastalo iz prirodnog poriva njegova unutarnjeg stvaralačkog bića, bez potrebe da polemizira, da se priklanja grupama istomišljenika ili umjetnicima koji su uskoro otvoreno zagovarali promjene. Objavom manifesta grupe EXAT51 na plenumu ULUPUH-a 1951., članovi će postaviti temelje za radikalni prekid sa socijalističkim realizmom. Bakić je bio veoma blizak nekim članovima te grupe (Picelj, Srnec) s kojima je kasnije zajedno izlagao. Međutim, njegovo kretanje u apstrakciju išlo je drugim smjerom, slijedeći liniju apstrahiranja organskog oblika. Ponovno se vraća temama kojima se bavio u prijeratnom i ratnom razdoblju — torzo, ženski akt, portret, animalizam, ali traži nova oblikovna rješenja. U tom procesu upornog traženja novog puta u jednoj kratkoj fazi koja počinje 1951 . i traje do [[1953]] . nastaju skulpture pojednostavljena volumena, čiju površinu definira ravnim plohama koje se spajaju u oštrim bridovima koje podsjećaju na kubističko građenje oblika (Autoportret 1952. ,studija za Spomenik [[Marks|Marxu]] i [[Friedrich Engels|Engelsu]] 1950. - 1953., [[Agitator]], studije za Spomenik [[Stjepan Filipović|Stjepanu Filipoviću]], spomenik u Gudovcu). Na izradi studije za spomenik [[Karl Marx|Marxa]] i [[Friedrich Engels|Engelsa]] za istoimeni beogradski trg radio je tri godine. Bilo mu je iznimno važno da spomenički zadatak modernizira, a kiparski problem oblikovanja ideološkog sadržaja riješi na novi način. Prijedlog je odbijen a brončani odljev je poklonjen Titu. No kontroverze koje su nakon toga nastale potaknule su nastanak prvog sustavno i kritičkog promišljanja vrijednosti i karaktera dotadašnjeg načina oblikovanja spomeničke baštine u [[Hrvatska|Hrvatskoj]].
 
===Istraživanje apstrakcije===
Od 1953. do [[1958]]. godine, nastaju radovi u tematskim ciklusima: ''Portret, Tor­zo, Ljubavnici, Bik, Ptica'' kojima Bakić istražuje apstrakciju organičkog porijekla. Traga za idealnim oblikom, kleše kugloidne i elipsoidne, pune sferične volumene, a elementi fizionomije, detalji lica naznačeni su tek škrtim naznakama krajnje pojednostavljena volumena. Volumen oblikuje od žive jezgre mase, do napete površine forme koja teži sintezi.
 
Promjene koje su se nazirale u sferi umjetničke produkcije u ranim pedesetima, uskoro su dobile institucionalnu podršku, kritičkom i stručnom valorizacijom i prezentacijom moderne umjet­nosti. Mlađa generacija povjesničara umjetno­sti [[1954]]. je organizirala prvu izložbu suvremene umjetnosti Salon 54, u riječkoj Galeriji likovnih umjetnosti. Odabrani su ra­dovi bili rezultat kritičke valorizacije recentnog stvaralaštva s ciljem prikaza inovativnih pojava u suvremenoj umjetnosti. Bakić izlaže ''Autopor­tret'' (1952.), ''Portret Toše Dabca'' (1953.) i ''Glavu'' (1953.). Sudjeluje i na Salonu 56 dvije godine kasnije kad je dobio i nagradu "Radovan" za skulpturu.
[[FileDatoteka:Vojin Bakić radi na skulpturi Bika.jpg|leftmini|thumblijevo|Vojin Bakić radi na skulpturi Bika, 1956.]]
U razornom požaru ateljea [[1956]]. Vojin Bakić gubi stotinjak skulptura, mape s crtežima, fotografije, skice i dokumentaciju te nekoliko završenih sadre­nih spomeničkih studija (Marx i Engels, Valjevac, [[Jovan Jovanović Zmaj|Zmaj Jova Jovanović]], partizan na vječnoj straži za Bačkovicu). Nesreća je bila tim veća što su uništeni i radovi koje je pripremao za nastup na venecijanskom Biennalu. Velikim naporom, novi radovi nastali su u tek nekoliko mjeseci u prostoru na Rokovom perivoju 10, koji će mu postati novi radni prostor. Među njima i čuveni ''Bik'' u sadri. Ta je nesreća i simbolički odredila odmak od faze traganja za vlastitim izrazom i početak njegove zrele i najproduktivnije faze, faze inovacije i apstrakcije koja je obilježena težnjom za spoznajom i kreacijom plastičke suštine pojavnog svijeta. U Novoseljanima kraj Bjelovara nastavlja raditi skulpture velikih dimenzija (spomenik Stjepanu Filipoviću za [[Valjevo]]) u čemu mu pomaže kipar Stevan Luketić koji vješto prenosi i povećava Bakićeve skulpture malog formata u velike spomenike. U ovom razdoblju postavljeni su spomenici na spomen kosturnici u Gudovcu "Pred streljanje" 1955. te spomenik bilogorski partizan "Na vječnoj straži", Bačkovica 1956.
 
===Međunarodna priznanja===
Na 28. Biennalu u Veneciji 1956. u Jugoslavenskom se paviljonu, između ostalih, predstavljaju dvanaest skulptura Vojina Bakica a kritika Bakićeve skulpture ocjenjuje centralnom pojavom u paviljonu, posebno monumentalnog sadrenog ''Bika''. Uskoro slijedi još jedan Bakićev uspjeh i priznanje, pozvan je da sudjeluje na dvjema izložbama povodom održavanja prve posljeratne [[Svjetska izložba|svjetske izložbe]] [[1958]]. u [[Bruxelles|Bruxellesu]]. Prvi put FNRJ sudjeluje na jednoj svjetskoj izložbi s ambicijama da demonstrira svoju otvorenost prema Zapadu i prekid s politikom Istočnog bloka. Nastupom na svjetskog izložbi mlada država želi afirmirati specifičnosti društvenog i političkog sustava te predstaviti kulturni identitet. Ispred ulaza modernističkog paviljona [[Vjenceslav Richter|Vjenceslava Richtera]] postavljen je prvi brončani odljev Bakićeva ''Bika'' koji svojom zbijenom masom i napetom formom šalje poruku i na simboličkoj razini o snazi i čvrstini nove države. Unutar paviljona je izložen Bakićev ''Torzo'' ([[1957]].). Paviljon je zbog svoje elegancije i jednostavnosti dobio zlatnu medalju. Međunarodni žiri odabire Bakićev Ležeći torzo (1957.) za centralnu izložbu "50 godina suvremene umjetnosti" u Palači umjetnosti u Bruxellesu. Bakićeva djela se izlažu i kao dio izložbe neformalne grupe mladih umjetnika Zagreb 58 u novootvorenom izložbenom prostoru Kraljevske akademije u [[Antwerpen|Antwerpenu]].
 
Grad Antwerpen za zbirku Middelheim muzeja na otvorenom otkupljuje Bakićeva Bika predstavljenog na EXPO-u. Bik je prvi put izložen u parku skulptura [[1961]]. i od tad se tamo nalazi. Gradska uprava njemačkog grada Marla zainteresirala se za otkup Bika pa od autora naručuje izradu drugog odljeva koji se 1959. postavlja u gradski park, a o njemu skrbi Muzej skulptura Glaskasten Mari. [[1968]]. radi Bika u plemenitom čeliku za njemačkog naručitelja. On je veći od briselskog bika, duljine tri metra, kubičnije je forme te naglašenijeg hrpta i obrisnih linija. U početku je Bik bio izložen u Hertenu a danas se nalazi na trgu u gradiću Glonnu.
 
Grad Antwerpen za zbirku Middelheim muzeja na otvorenom otkupljuje Bakićeva Bika predstavljenog na EXPO-u. Bik je prvi put izložen u parku skulptura [[1961]]. i od tad se tamo nalazi. Gradska uprava njemačkog grada Marla zainteresirala se za otkup Bika pa od autora naručuje izradu drugog odljeva koji se 1959. postavlja u gradski park, a o njemu skrbi Muzej skulptura Glaskasten Mari. [[1968]]. radi Bika u plemenitom čeliku za njemačkog naručitelja. On je veći od briselskog bika, duljine tri metra, kubičnije je forme te naglašenijeg hrpta i obrisnih linija. U početku je Bik bio izložen u Hertenu a danas se nalazi na trgu u gradiću Glonnu.
===Polivalentni oblici i razlistane forme===
Nakon što je riješio jedan kiparski problem, Bakić je započinjao istraživanje novih oblikovnih problema. Taj proces je započeo 1958. i obilježit će sljedećih šest godina. Zanimalo ga je oblik lišiti podsjećanja na antropomorfno, otvoriti volumen prostoru i dati mu vrijednost ravnopravnog likovnog elementa. Što su oblici bili jednostavniji, to su ga više intrigirali negativi koji ostaju kao otpaci nakon lijevanja skulptura. Počinje eksperimentirati s negativima, dok nije došao do stupnja u koje­mu su mu i pozitiv i negativ skulpture bili jednako važni, jednako zanimljivi. Tako nastaju ''Razlistane forme'' (1958.) koje još uvijek prizivaju antropomorfni izvor, koji će uskoro posve napusti­ti.
 
Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu u organizaciji Gradske galerije su­vremene umjetnosti 1958. izložio je 45 radova nastalih od 1953. do 1958. U tisku su je ocijenili najzna­čajnijom kiparskom poslijeratnom izlož­bom u Zagrebu. Zatim izlaže na 2. Documenti u Kasselu [[1959|1959.]]. godine. Iste godine s Piceljem i Srnecom, članovima grupe EXAT 51, izlaže u pariškoj Galeriji Denise Rene, vodećoj galeriji geometrijske apstrakcije u to doba. Predgovor za izložbu pišu teoretičar Michele Seuphor i umjetnik Viktor Vasarelv, a Seuphor je Bakića uvrstio u pregled svjetske apstraktne skulpture.
 
Bakićeva ''Razlistana forma I'' je 1959. dobila Nagradu Grada Zagreba za skulpturi, koja je tad postavljena u kavanu Iličkog nebodera <ref>[http://zagrebjavniprostor.tumblr.com/post/70512263872/razlistana-forma-u-izvornoj-boji-foto-toso "Razlistana forma" u izvornoj boji.]</ref>. Pred [[Univerzijada|Univerzijadu]] 1987. je premještena u Gajevu ulicu gdje i sad stoji.<ref>[http://zagrebjavniprostor.tumblr.com/post/34828174135/skulptura-razlistana-forma-vojina-bakica-nakon Skulptura „Razlistana forma“ Vojina Bakića nakon obnove vraćena je na svoje mjesto u zagrebačku Gajevu ulicu.]</ref>
 
===Put Svjetlonosnih oblika===
[[FileDatoteka:Svjetlonosni oblici 2.JPG|thumbmini|Svjetlonosni oblici 2]]
Bakić pokazuje sve veći interes za prostornu problematiku, prostor više nema samo ulogu omotača volumena. Rastvara volumen te se ot­kriva vrijednost unutarnjeg prostora skulpture koji poprima aktivniju ulogu. Taj proces možemo slijediti u svim njegovim daljnjim ciklusima. od ''Razvijenih povr­šina'' ([[1960|1960.]]. - [[1963]].), ''Prerezanih razvijenih površina'' (1962. - 1963.), ''Dijagonalno razvijenih površina'' ([[1962]]. - [[1963]].) u kojima zarezuje metalnu ploču i savija je u raznim smjerovima, preko skulptura koje je poetično nazvao ''Forme'' (1963.), a u kojima uvodi kružni oblik i nehrđajući čelik pa ''Svjetlonosnih oblika'' (1963. - 1968.) i ''Interferencija'' (1964.), do kulminacije tog procesa u ''Cirkulaci­jama u prostoru'' ([[1970]]. - [[1973|1973.]].). U ciklusu ''Svjetlonosnih oblika'' , koje je tako nazvao [[Jure Kaštelan]]<ref>[http://www.vecernji.hr/vizualna-umjetnost/svjetlonosne-forme-vojina-bakica-po-davnom-osvrtu-jure-kastelana-906974 Večernji list: “Svjetlonosne forme” Vojina Bakića po davnom osvrtu Jure Kaštelana]</ref>, metalnu ploču reže u krugove koji su organski vezani jedni za druge. Njihov visoki sjaj reflektira okolni prostor, a skulptura odražava igru punine i praznine, pozitiva i negativa, volumena i prostora. Ploha, konveksno-konkavna površina i prostor koji je obavija postaju najvažniji likovni elementi Bakićeve kiparske sinteze. Napušta klasični materijal i uz dotadašnju broncu, radi u metalu, nehrđajućem čeliku, mjedi, duraluminiju, olovu, pleksi staklu, željezu, cementu. Savršenstvo koje je do tada tražio u mramoru, sada traži u metalu i nehrđajućem čeliku.
 
Bakić se ovim procesom približio načelima novih plastičara okupljenih u umjetničkom pokretu [[Nove tendencije|Novih tendencija]], te sudjeluje na skupnoj izložbi Nove Tendencije 2, u Zagrebu. [[1963|1963.]]. Umjetnički muzej u [[Leverkusen|Leverkusenu]], s Bakićem dogovara otkup Svjetlonosnih oblika visine dva i pol metra, koja je [[1965|1965.]]. isporu­čena za postavljanje ispred Katoličke osnovne škole u Leverkusenu. Radovi preko 30 skulptura nastalih od 1960. do 1964. godine predstavljeni su na drugoj samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti [[1964|1964.]]. godine. Slijede samostalne izložbe u beogradskom Salonu Moderne galerije i ljubljanskoj Maloj galeriji. Na 32-om Biennalu u Veneciji Bakić je predstavljen mjedenim ''Svjetlonosnim formama 5.'' Sudjeluje na skupnoj putujućoj izložbi koja nakon [[Washington D.C.|Washingtona]], [[1966|1966.]]. putuje u Fresno, Denver, Portland, Andover i Milwaukee. Na Biennalu u [[Sao Paulo|Sao Paulu]] predstavlja čak osam ''Svjetlonosnih oblika (XX-XVII)'' u raznim materijalima, izložba kasnije putuje [[Brazil|Brazilom]]: Rio de Janeiro, Belo Horizonte, Brasilia. Četvrti put izlaže na venecijanskom Biennalu [[1972|1972.]]. godine. Za problemsku izložbu organiziranu u sklopu 36-og Biennala, Skulptura u gradu, Bakić na živopisnom venecijanskom trgu izlaže preko dva metra visoke ''Svjetlonosne oblike'' ''XXVIII'' koji se danas nalaze u parku skulptura [[Gliptoteka HAZU|Gliptoteke HAZU]]. Zagreb je prijateljskom gradu [[Mainz|Mainzu]] poklonio Bakićevu skulpturu ''Cirkulacije u prostoru II'' iz 1974. visoke tri metra, koja se i danas nalazi na trgu ispred Gradske vijećnice.
 
Godine 1974. rodila mu se kćer Irena. Godine [[1980|1980.]]. je dobio [[Nagrada Vladimir Nazor|nagradu za životno djelo Vladimir Nazor]]., [[1988|1988.]]a osam godina kasnije postaje član [[JAZU|JAZU-a]] (danas [[HAZU]]).
 
===Modernistički partizanski spomenici===
[[FileDatoteka:Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije 1968..jpg|leftmini|thumblijevo|Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije 1968.]]
[[1960]]-te završava spomenik Stjepanu Filipoviću koji se postavlja u Valjevu koji je napravio prvi odmak prema modernizaciji partizanskih spomenika. Te godine pobjeđuje na natječaju za [[Spomenik pobjedi naroda Slavonije|Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije]] u Kamenskoj u bli­zini Požege. Spomenik razvija u tridesetmetarsku razlistanu formu, koja je dovršena [[1968]]. Tim ostvarenjem odlučno prekida s do tada vladajućim kanonima prikaza antifašističkog spomenika te u monumentalnom obliku ostvaruje jedinstvenu sintezu čiste apstraktne forme i simboličkog sadržaja, koji uzdiže do univerzalnog simbola pobjede. Vojin Bakić značajno je promijenio smjer razvoja službene spomeničke plastike socijalističke Jugoslavije i uveo je u okrilje europske umjetnosti visokog modernizma.
 
Šuma [[Spomen-park Dotrščina|Dotrščina]] koja se nastavlja na šume zagrebačkog Maksimira najveće je grobište zagrebačkih žrtava fašističkog terora. Projekt uređenja spomen-područja dodijeljen je 1960. kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu Josipu Seisselu i književniku [[Jure Kaštelan|Juri Kaštelanu]]. Bakićev spomenik otvoren 1965. markira ulaz u spomen-područje. Istraživanjem je došao do savršene apstraktne, ali i simboličke forme kristala. Krenuo je od studije petokrake, njezine likovne dinamike te došao do trokuta kao dinamične borbene forme koja je osnovni element kristala. Spomenik realiziran u visokopoliranom nehrđajućem čeliku svijetlećih površina, odražava ono što pali životi predstavljaju svojom žrtvom - čistoću, trajno i vječno svjetlo. Spomenički kompleks se proširuje na ''Dolinu grobova'' [[1980|1980.]]. godine kad je postavljeno šest Bakićevih kristalnih oblika u nehrđajućem čeliku, koji su svojim čistim geometrijskim formama postali glavni motiv svjetlosno-plastične-prostorne kompozicije udoline.<ref>[http://fama.com.hr/posjet-spomenicima-vojina-bakica/ Fama: Posjet spomenicima Vojina Bakića]</ref>
 
Nakon dva natječaja 1970. i 1974. za prvi veliki memorijalni park u Jugoslaviji na [[Petrova gora u Narodnooslobodilačkoj borbi|Petrovoj gori]] Bakićevo rješenje dobiva prvu nagradu. Spomenik je, nakon prilagodbi arhitektonskom zadatku otvoren [[1981|1981.]]. Morfološki je geneza plastičkih istraživanja skulpture ciklusa ''Prorezane razvijene površine''. Iste se godine otvara i ''Spomenik naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu'', u memorijalnom parku Šumarice, koristeći se temom svjetlonosnih oblika koje niže u vodoravnom nizu. Sedam krugova simbolizira žrtve koje padaju pod mecima. To je posljednja velika Bakićeva spomenička realizacija
 
Njegovi javni spomenici nakon napuštanja faze socijalističkog realizma, apstraktnim jezikom visokog modernizma, oblikovanjem strogih, elementarnih (često geometrijskih) oblika, postali su univerzalni simboli sjećanja na žrtve antifašizma.
 
===Kulturocid===
Kipar koji je bio predvodnik apstrakcije u skulpturi na cjelokupnom jugoslavenskom prostoru, a po značaju daleko prelazi te granice, [[90-ih]] gotovo pada u zaborav, a tragični događaji slijede i na području profesionalnog i obiteljskog života. Dana [[30. sječnja12.]] [[1992|1992.]]. sin Zoran mu umire. A nakon što je doživio uništenje većine svojih spomenika u Hrvatskoj umire i Vojin u prosincu[[18. 12.]] [[1992]]. Godine [[1991|1991.]]. minirani su Bakićevi spomenici u Bjelovaru, Gudovcu i Čazmi. Spomenik u Kamenskoj 1992. miniran devet puta kroz pet dana.<ref>[http://www.skdprosvjeta.com/news.php?id=232 SDK Prosvjeta: Devedeseta godišnjica Bakićeva rođenja u znaku obnove srušenog spomenika]</ref><ref>[http://www.jutarnji.hr/ante-tomicod-spomenika-pobjedi-naroda-slavonije-danas-je-ostala-samo-fotografija/1151108/ Ante Tomić: Kako im se srce nije slamalo dok su rušili čudesni spomenik Vojina Bakića]</ref> Iste je godine miniran spomenik u Bačkovici. Izuzev inicijativa nevladinih udruga, srpske manjine i umjetnika, posve je izostao interes lokalnih i državnih institucija za očuvanjem i vraćanjem u funkciju. Ta mjesta socijalističke utopije i kolektivnih rituala, ispražnjeni od sadržaja, postala su aveti sadašnjosti. Unatoč neupitnoj kvaliteti, percepcija, stručna valorizacija i prezentacija stvaralaštva Vojina Bakića zašle su u fazu prekida i diskontinuiteta, a njegove skulpture javnosti su dostupne tek u malobrojnim stalnim postavima hrvatskih muzeja ili na skupnim izložbama. U posljednjih 20 godina, vecinom se spominjao u kontekstu uništenih ili zapuštenih antifašističkih spomenika ili nedovoljne brige društva za očuvanjem i izlaganjem njegove baštine. Nekadašnje nezobilazno mjesto u pregledima europske modernističke skulpture, u novijim je čitanjima europskog modernizma izostao.
 
==Inspiracije==
 
===Ivan Goran Kovačić===
[[FileDatoteka:Vojin Bakić radi na skulpturi I. G. Kovačića.jpg|thumbmini|Vojin Bakić radi na skulpturi I. G. Kovačića, 1946]]
Od 1946., započinje modeliranje portreta i figure [[Ivan Goran Kovačić|Ivana Gorana Kovačića]], a ta ga tema zaokuplja do sedamdesetih. Bio je pogoden bliskoscu teme, tragičnošću subine.<ref>Stjepan Bek, Razgovaramo sa umjetnicima, Vraćanje skulptorskim principima, Vojin Bakić, kipar, 2.9.1969., Beograd</ref> U temi
Gorana prepoznao je sličnu tragičnu sudbinu svoje braće, pogibiju mladih revolucionara koji hrabro žrtvuju svoj život u borbi protiv okupatora. BakicBakić je s velikim žarom prionuo radu na Goranovu portretu. Radi nekoliko varijanti, u glini, mramoru, bronci, sadri, metalnoj, srebrnoj i zlatnoj foliji... Goranov se portret iz 1946. psihološkom karakterizacijom i oblikovnom kvaliteom izdigao iz tadašnje produkcije socrealističkog portreta pa mu donosi veliki uspijeh, javna priznanja, nagrade i nove narudžbe. Knjigu bliskog prijateIja [[Oto Šolc|Ota Šolca]] ''Goran i ja'' (1955.), crtežima je ilustrirao Vojin Bakić.
na Goranovu portretu. Radi nekoliko varijanti, u glini, mramoru, bronci, sadri, metalnoj, srebrnoj i zlatnoj foliji... Goranov se portret iz 1946. psihološkom karakterizacijom i oblikovnom kvaliteom izdigao iz tadašnje produkcije socrealističkog portreta pa mu donosi veliki uspijeh, javna priznanja, nagrade i nove narudžbe. Knjigu bliskog prijateIja [[Oto Šolc|Ota Šolca]] ''Goran i ja'' ( 1955. ) , crtežima je ilustrirao Vojin Bakić.
 
Spomenik Goranu koji od 1964. nalazi u Ribnjaku<ref>[http://spomenik.pbworks.com/w/page/40392636/Vojin%20Bakić%3A%20Ivan%20Goran%20Kovačić Javni spomenik u Zagrebu: Vojin Bakić: Ivan Goran Kovačić]</ref> i u Goranovu rodnom mjestu [[Lukovdol]], nastao je 1956. godine, te je u dvije varijante bio prikazivan na izložbama prije nego je izveden kako javna skulptura. Nakon perioda istraživanja kako Goranov lik reducirati do simbola ideje, pojednostavljivanjem elemenata antropomorfnog portreta dolazi do volumena apstraktnih geometrijskih ploha koje se spajaju pod oštrim bridovima i koje čine apstraktnu formu kristaličnog oblika. Spomenik u Ribnjaku Izveden je od prilepskog granita, visok je dva i pol metra i težak 20 tona.<ref>[http://www1.zagreb.hr/galerijakd.nsf/VO/9E59458CB74D2286C1257999004B7387?OpenDocument Galerija nepokretnih kulturnih dobara grada Zagreba: Park Ribnjak]</ref> Od 1964. u Lukovdolu se održava pjesnička manifestacija [[Goranovo proljeće]]. U blizini Goranove rodne kuće u kojoj je otvoren memorijalni muzej<ref>[http://hvm.mdc.hr/hrvatski-povijesni-muzej---memorijalni-muzej-ivan-goran-kovacic,762%3ALKD/hr/info/ Hrvatski povijesni muzej - Memorijalni muzej Ivan Goran Kovačić]</ref>, nalazi se [[amfiteatar]] gdje se održavaju pjesnički susreti. Na uzvisini, uz rub amfiteatra je postavljena metalna verzija istog spomenika. Oštrih bridova u nehrđajućem čeliku, skulptura svojom apstraktnom svjetlećom
 
===Josip Broz Tito===
[[FileDatoteka:Tito - Vojin Bakić.jpg|leftmini|thumblijevo|Tito - Vojin Bakić]]
Bakić nije bio omiljeni Titov kipar kao što je to, primjerice, bio [[Antun Augustinčić]], nije od njega naručivao portrete. Al Bakića je [[Tito]] intrigirao i u svim razdobljima vraćao se oblikovanju ili crtanju njegova lika. Prvi portreti datiraju iz 1948., da bi se toj temi vraćao u 60-ima i pred kraj života, kada je radio dva nerealizirana spomenika Titu – zagrebački i manje poznati za [[Zadar]]. Povodom pobjede na natječaju za Titov spomenik u Zagrebu koji je izazvao ogroman interes umjetnika i arhitekata, pa je na natječaj pristiglo čak 80 prijedloga, Bakić je na upit o temi rekao sljedeće: "Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo – njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik – nije lako. Tito je fantastičan lik, lik za koji Francuzi imaju dobar izraz 'presence', što znači prisutnost, nazočnost". Reljef Tita, veličine preko dva metra, krasio je ulazni u atrij Muzeja revolucije naroda Hrvatske 1962. u Zagrebu, a potom je postao vlasništvo Hrvatskog povijesnog muzeja.<ref>[http://www.tportal.hr/kultura/kulturmiks/302816/Izlozba-Vojina-Bakica-iznenadit-ce-i-likovne-znalce.html tportal: Intervju - Nataša Ivančević: Izložba Vojina Bakića iznenadit će i likovne znalce]</ref>
''Portret Maršala u bronci'', blago geometrizirane zatvorene forme izložen je u Spomen-muzeju Josipa Broza Tita u [[Veliko Trojstvo|Velikom Trojstvu]] 1980. Glava je početkom 90-ih uklonjena i čuva se u Gradskom muzeju Bjelovara.<ref>[http://www.selcom.hr/bjlist/0024/_24_22.htm Virovitički list: Sudbina Titovih muzeja u Velikom Trojstvu]</ref>
Sudjelovao je na natječaju 1982. za ''Spomenik drugu Titu i vjekovnoj borbi Zadra za slobodu'' koji je trebao biti podignut na prostoru ispred rimskog foruma. Bakićevo rješenje je bila gigantizirana Titova glava položena na tlu između dvije apstraktne geometrijske forme u obliku segmenta polukugle. Komisija nije odabrala nijedno ponuđeno rješenje pa do izgradnje nikada nije došlo.
[[FileDatoteka:Maketa Titovog spomenika u Zagrebu.JPG|thumbmini|Maketa Titovog spomenika u Zagrebu]]
Velik uspjeh Bakić je postigao na jugoslavenskom javnom, anonimnom natječaju za Titov spomenik na Trgu revolucionara (danasnji Radićev trg) u Zagrebu raspisanom 1986. Cilj je natječaja izvedba vrhunske urbanisticko-arhitektonske kiparske realizacije kojom će se ostvariti nova prepoznatljiva vizura Zagreba. Prvu nagradu osvajaju Vojin Bakić (za skulpturu) i njegov sin Zoran (za arhitekturu). Spomenik je trebao biti visok čak 36 metara, a skulptura Tita četiri metra. Tito u dugačkom kaputu samouvjereno stoji ispred velike, apstraktne mase koja se nalazi iza njega. Lice je riješeno sa samo par detalja, nije deskriptivno pa ipak je posve jasno o kome je riječ. Skulptura Tita trebala je stajati na južnoj osi. A forma koja je stajala iza njega bila je zamišljena zapravo kao slavoluk od nehrđajućeg čelika kroz koji se trebao prolaziti ustvari je gigantizirana skulptura koja pripada Bakićevim ''razvijenim površinama'' iz 1963. Sam Bakić ga ovako opisuje: "...spomenik koji nazivam simbol - simbol Titova djela, revolucije, borbe, uspona... Ova razlistala forma sadrži i oblik koji simbolizira djelo i luk kroz koji je Tito simbolično prošao". Planirano je da spomenik bude završen do 100. godišnjice Titova rođenja, 1992, ali je usljed događaja početkom 1990-ih projekt napušten. <ref>[http://www.jutarnji.hr/jedini-spomenik-titu-u-zagrebu-vojina-bakica-trebao-je-biti-visok--36-metara/1122993/ Jutarnji list: Jedini spomenik Titu u Zagrebu Vojina Bakića trebao je biti visok 36 metara]</ref>
 
==Nagrade==
 
* 1947. Nagrada Vlade NR Hrvatske za skulpturu Ivana Gorana Kovačića
* 1948. Nagrada Vlade FNRJ za spomenik streljanima u Bjelovaru
 
== Popis kulturocida nad Bakićevim djelima ==
Početkom [[1990e|1990-ih]] veliki dio Bakićevog stvaralaštva u Hrvatskoj u sklopu masovne "[[Damnatio memoriae|damnatio memoriae]]" antifašizma je oštećen ili uništen:
 
*''Bjelovarac'', bronca, Bjelovar, poklon rodnom gradu s odavanjem počasti tragičnom obiteljskom gnijezdu. Miniran 1991. Ostala je šaka jedne ruke i glava, a ostali dijelovi završili su u ljevaonici ''Tonko Vinković'' u Bjelovaru. Spomenik je obnovljen i vraćen na staro mjesto 8. prosinca12. 2010. nakon apela 140 uglednika za obnovu skulpture Ministarstvu kulture. <ref>[http://www.bjelovar.hr/vijesti/vojin-bakic-bjelovarac/ Grad Bjelovar-Vijesti-Bjelovar obilježio vraćanje skulpture “Bjelovarac” Vojina Bakića]</ref>
* ''Gudovčan'' ili ''Pred streljanje'', bronca, selo Gudovac kraj Bjelovara. Miniran 1991., istaljen.
*''Spomenik pobjede naroda Slavonije'', nehrđajući čelik, selo Kamenska, na raskršću putova [[Slavonska Požega|Sl. Požega]], [[Pakrac]], [[Voćin]]. Miniran 21. 2. 1992. <ref>[https://scontent-a-vie.xx.fbcdn.net/hphotos-prn2/t1.0-9/1901170_224134384453056_299947747_n.jpg Rušitelji ispred srušenog Spomenika u Kamenskom]</ref> Dijelovi upotrebljeni za izradu posuđa.
* ''Spomenik palim borcima'', bronca, ispred škole u Čazmi, srušen i uništen 1991.
*Spomen-park Dotršćina, u Dolini grobova postavljeno je 6-7 Bakićevih skulptura od nehrđajućeg čelika i kubusi, kristali od crnog mramora, različitih oblika, rasutih po prostoru. Autor je razmještaj kristala zamislio kao razgovor u prirodi. Čitav prostor pokriven je bršljanom ne bi li žrtve spokojnije bile. Sve je razbacano, pokradeno, uništeno. Kasnije obnovljen.<ref>[http://www.dotrscina.hr/ Virtulani Muzej Dotrščina]</ref>
*Ispred Gradske knjižnice ''Ivan Goran Kovačić'' u Karlovcu postavljena su poprsja [[Ljudevit Jonke|Ljudevita Jonkea]], slaviste, [[Silvije Strahimir Kranjčević|Silvija Strahimira Kranjčevića]], pjesnika i [[Ivan Goran Kovačić|Ivana Gorana Kovačića]], pjesnika. Samo je poprsje Ivana Gorana Kovačića uništeno (izrezano na komade) u noći od 16. do 17. srpnja7. 2004.<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/karlovac-pronadjeni-dijelovi-biste-ivana-gorana-kovacica/213950.aspx Index.hr: Karlovac, pronađeni dijelovi biste Ivana Gorana Kovačića]</ref>
* Spomenik na [[Petrova gora|Petrovoj gori]], armirani beton i nehrđajući čelik. Spomenik je devastiran, odnesene su mnoge ploče i rapidno propada.
* Spomenik, nehrđajući čelik, na platou ispred ulaza u Spomen park Dotršćina, unakažen raznim fašističkim znakovima.
==Retrospektiva Vojina Bakića==
 
"Retrospektiva Vojina Bakića - Svjetlonosne forme" u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održana je od [[7. prosinca12.]] [[2013]]. do [[2. ožujka3.]] [[2014]]. godine. Izložba je dobila sjajne kritike te veliku pozornost medija i publike pa je i produljivano njeno trajanje<ref name="Novost iz MSU-a">[http://www.msu.hr/#/hr/20177/ MSU - Novosti - Izložba Vojina Bakića produljena do 2. ožujka 2014."]</ref> a postala je i kulturni događaj godine 2013., prema anketi Jutarnjeg lista u kojoj je sudjelovalo 15 kulturnjaka različitih profila<ref>[http://www.jutarnji.hr/retrospektiva-vojina-bakica-kulturni-je-dogadaj-godine/1151249/ 2013. OČIMA KULTURNJAKA Retrospektiva Vojina Bakića kulturni je događaj godine]</ref>. Izložba je željela vratiti Vojinu Bakiću mjesto koje mu pripada u povijesti hrvatske i europske umjetnosti ali i potaknuti na promišljanje odnosa hrvatskog društva prema spomeničkoj baštini i društvenom sjećanju. Osim najvažnijih radova poput Bika, bili su izloženi i crteži, skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, projektna i osobna dokumentacija, audio i filmska građa. Prvi puta je javnosti prikazana studija i maketa za nikad realiziran zagrebački spomenik [[Tito|Titu]]. Umjetnikove unuke i arhitektice Vjera i Ana Martina Bakić, bile su suradnice na izložbi i autorice likovnog postava, te su prvi put javnosti pokazale obiteljsku zbirku.<ref>[http://www.novossti.com/2013/12/ana-martina-i-vjera-bakic-vojine-spomenike-zelimo-izmjestiti-iz-kategorije-nezeljene-bastine/ Ana Martina i Vjera Bakić: Vojine spomenike želimo izmjestiti iz kategorije neželjene baštine]</ref> Na Noći muzeja izložbu je posjetilo čak 15000 posjetitelja <ref>[http://vijesti.hrt.hr/s-hrt-om-u-noc-muzeja-video-kopija-1 HRT: U Noći muzeja 350.900 posjetitelja]</ref>, a tad su posjetitelje kroz izložbu osobno provele unuke Vojina Bakića, koje su iz osobne perspektive dočarale umjetnikov život i stvaralaštvo.<ref>[http://nocmuzeja.hr/popis-muzeja/muzej-suvremene-umjetnosti/ Program noći muzeja: Retrospektiva Vojina Bakića – „Subjektivni i objektivni pogledi“]</ref> Izložba se održala pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske [[Ivo Josipović|Ive Josipovića]].<ref name="Press relese MSU-a">[http://www.msu.hr/#/hr/20004/ MSU - Press - Retrospektiva Vojina Bakića "Svjetlonosne forme"]</ref>
 
== Galerija ==
<center>
<gallery perrow=6>
FileDatoteka:Spomenik Marxu i Engelsu.jpg|Vojin Bakić - Spomenik Marxu i Engelsu [[1953]].
FileDatoteka:Bik, EXPO, 1958.jpg|Bik na ulazu u jugoslavenski paviljon na svjetskoj izložbi [[1958]].
FileDatoteka:Stjepan Filipović.JPG|Spomenik Stjepanu Filipoviću kod Valjeva, [[1961]].
FileDatoteka:Bakiceva skupltura Kovacica u Zagrebu.jpg|„Ivan Goran Kovačić“, park Ribnjak u Zagrebu, [[1963]].
FileDatoteka:Svjetlonosni_oblici,_Bakić.JPG|Svjetlonosni oblici,izložak na "Retrospektivi Vojina Bakića" u MSU Zagreb
FileDatoteka:Izgradnja_spomenika_kod_Kamenske.JPG|Izgradnja [[Spomenik pobjedi naroda Slavonije|Spomenika pobjedi naroda Slavonije]] [[1968.]]
FileDatoteka:Dotrscina spomenik 1a.jpg|[[Spomen-park Dotrščina|Cetralni spomenik puta mučeništva u Dotrščini]], [[1968]].
FileDatoteka:Sculpture_Rings_Mainz.jpg|Cirkulacije u prostoru, [[1974]]. u Mainzu
FileDatoteka:Spomenik zrtvama zeljeznicke nesrece-Mirogoj.jpg|Spomenik žrtvama željezničke nesreće, [[1975]].
FileDatoteka:Krugovi-in-Sumarice.jpg|Spomen-obilježje naroda Hrvatske, [[spomen-park Kragujevački oktobar]], [[1981]].
FileDatoteka:Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna.jpg |[[Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna|Spomenik na Petrovoj gori]], [[1982]].
</gallery>
</center>
===Reference===
{{reference}}
 
===Literatura===
* M. Prelog, "Delo Vojina Bakića" u: Pogledi (Zagreb), sv. 12, 91-2-919, 1953.
* Sudbina djela hrvatskog skulptora Vojina Bakića, Svetozar Livada, ISBN 953-7099-20-2.
* Katalog izložbe: Vojin Bakić Svjetlonosne forme, Zagreb 2013. Urednica: Nataša Ivančević ISBN: 987-953-7615-62-8
 
===Vanjske veze===
{{Commonscat|Vojin Bakić}}
* [http://www.jutarnji.hr/nepoznati-bakic/1132012/ Jutarnji list: Fotogalerija - Nepoznati Bakić]
* [http://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/Radio+Beograd+2/1497341/Grad%3A+Vojin+Bakić+.html Emisija Radio Beograda 2 - Grad: Vojin Bakić, sa iskazima samog Vojina Bakića iz emisije ''Gost Drugog programa'' iz 1987. ]
 
{{Commonscat|Vojin Bakić}}
{{Lifetime|1915|1992|Bakić, Vojin}}
[[Kategorija:Jugoslavenski kipari]]