Vojin Bakić – razlika između verzija

 

Nakon završene gimnazije, Vojin je najprije upisao studij prava, ali mu nije odgovarao, pa je već sljedeće godine [[1934]]., uz pomoć braće Aleksandra i Milana, upisao Umjetničku Akademiju u Zagrebu gdje je [[1939]]. i diplomirao. Od [[1940]]. do [[1941]]. pohađao je specijalni tečaj kod [[Frano Kršinić|Frane Kršinića]] i Roberta Frangeša-Mihanovića, a modeliranje mu predaje [[Ivan Meštrović]]. Boravio u [[Firenca|Firenzi]] i [[Milano|Milanu]] te sudjelovao na izložbi "Zagrebačkih umjetnika" u Zagrebu 1939. Na prvoj samostalnoj izložbi u Glazbenom zavodu u Bjelovaru, 1940. pokazao je crteže i kipove medu kojima su prevladavali ženski aktovi u kamenu, svedenih oblina i zatvorenih volumena.

 

===Rat===

 

Promjene koje su se nazirale u sferi umjetničke produkcije u ranim pedesetima, uskoro su dobile institucionalnu podršku, kritičkom i stručnom valorizacijom i prezentacijom moderne umjet­nosti. Mlađa generacija povjesničara umjetno­sti [[1954]]. je organizirala prvu izložbu suvremene umjetnosti Salon 54, u riječkoj Galeriji likovnih umjetnosti. Odabrani su ra­dovi bili rezultat kritičke valorizacije recentnog stvaralaštva s ciljem prikaza inovativnih pojava u suvremenoj umjetnosti. Bakić izlaže ''Autopor­tret'' (1952.), ''Portret Toše Dabca'' (1953.) i ''Glavu'' (1953.). Sudjeluje i na Salonu 56 dvije godine kasnije kad je dobio i nagradu "Radovan" za skulpturu.

U razornom požaru ateljea [[1956]]. Vojin Bakić gubi stotinjak skulptura, mape s crtežima, fotografije, skice i dokumentaciju te nekoliko završenih sadre­nih spomeničkih studija (Marx i Engels, Valjevac, [[Jovan Jovanović Zmaj|Zmaj Jova Jovanović]], partizan na vječnoj straži za Bačkovicu). Nesreća je bila tim veća što su uništeni i radovi koje je pripremao za nastup na venecijanskom Biennalu. Velikim naporom, novi radovi nastali su u tek nekoliko mjeseci u prostoru na Rokovom perivoju 10, koji će mu postati novi radni prostor. Među njima i čuveni ''Bik'' u sadri. Ta je nesreća i simbolički odredila odmak od faze traganja za vlastitim izrazom i početak njegove zrele i najproduktivnije faze, faze inovacije i apstrakcije koja je obilježena težnjom za spoznajom i kreacijom plastičke suštine pojavnog svijeta. U Novoseljanima kraj Bjelovara nastavlja raditi skulpture velikih dimenzija (spomenik Stjepanu Filipoviću za [[Valjevo]]) u čemu mu pomaže kipar Stevan Luketić koji vješto prenosi i povećava Bakićeve skulpture malog formata u velike spomenike. U ovom razdoblju postavljeni su spomenici na spomen kosturnici u Gudovcu "Pred streljanje" 1955. te spomenik bilogorski partizan "Na vječnoj straži", Bačkovica 1956.

===Međunarodna priznanja===

 

===Modernistički partizanski spomenici===

[[1960]]-te završava spomenik Stjepanu Filipoviću koji se postavlja u Valjevu koji je napravio prvi odmak prema modernizaciji partizanskih spomenika. Te godine pobjeđuje na natječaju za [[Spomenik pobjedi naroda Slavonije|Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije]] u Kamenskoj u bli­zini Požege. Spomenik razvija u tridesetmetarsku razlistanu formu, koja je dovršena [[1968]]. Tim ostvarenjem odlučno prekida s do tada vladajućim kanonima prikaza antifašističkog spomenika te u monumentalnom obliku ostvaruje jedinstvenu sintezu čiste apstraktne forme i simboličkog sadržaja, koji uzdiže do univerzalnog simbola pobjede. Vojin Bakić značajno je promijenio smjer razvoja službene spomeničke plastike socijalističke Jugoslavije i uveo je u okrilje europske umjetnosti visokog modernizma.