Nobelova nagrada za fiziku – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
nobelova nagrada za fiziku 2004
 
djelomično preuzeto s bosanske Wikipedije
Red 1:
Popis dobitnika [[Nobelova nagrada|Nobelove nagrade]] za fiziku 2004:po godinama:
Obojeni svet kvarkova
Prema saopštenju Nobelovog komiteta, dobitnici ovogodišnje Nobelove nagrade za fiziku su tri američka teoretičara, Dejvid Gros, Frenk Vilček i Dejvid Policer. Nagrada im je dodeljena "za otkriće asimptotske slobode u teoriji jake interakcije". Njihov rad kojim je objašnjeno ponašanje kvarkova na visokim energijama, objavljen još 1973. godine, presudno je doprineo stvaranju Kvantne hromodinamike, elegantne fizičke teorije koja opisuje kvarkove, "najelementarnije" od svih elementarnih čestica u prirodi
 
*[[1901]]. [[Wilhelm Conrad Röntgen]]
*[[1902]]. [[Hendrik Antoon Lorentz]], [[Pieter Zeeman]]
*[[1903]]. [[Antoine Henri Becquerel]], [[Pierre Curie]], [[Marie Curie]]
*[[1904]]. [[John William Strutt Rayleigh]]
*[[1905]]. [[Philipp Lenard]]
*[[1906]]. [[Joseph John Thomson]]
*[[1907]]. [[Albert A. Michelson]]
*[[1908]]. [[Gabriel Lippmann]]
*[[1909]]. [[Guglielmo Marconi]], [[Karl Ferdinand Braun]]
*[[1910]]. [[Johannes Diderik van der Waals]]
*[[1911]]. [[Wilhelm Wien]]
*[[1912]]. [[Gustaf Dalén]]
*[[1913]]. [[Heike Kamerlingh Onnes]]
*[[1914]]. [[Max von Laue]]
*[[1915]]. [[William Henry Bragg]], [[William Lawrence Bragg]]
*[[1916]]. /
*[[1917]]. [[Charles Glover Barkla]]
*[[1918]]. [[Max Planck]]
*[[1919]]. [[Johannes Stark]]
*[[1920]]. [[Charles Edouard Guillaume]]
*[[1921]]. [[Albert Einstein]]
*[[1922]]. [[Niels Bohr]]
*[[1923]]. [[Robert Andrews Millikan]]
*[[1924]]. [[Karle Manne Georg Siegbahn]]
*[[1925]]. [[James Franck]], [[Gustav Ludwig Hertz]]
*[[1926]]. [[Jean Baptiste Perrin]]
*[[1927]]. [[Arthur Holly Compton]], [[Charles Thomson Rees Wilson]]
*[[1928]]. [[Owen Willams Richardson]]
*[[1929]]. [[Louis Victor de Broglie]]
*[[1930]]. [[Venkata Chandrasekhara Raman]]
*[[1931]]. /
*[[1932]]. [[Werner Heisenberg]]
*[[1933]]. [[Erwin Schrödinger]], [[Paul Adrien Maurice Dirac]]
*[[1934]]. /
*[[1935]]. [[James Chadwick]]
*[[1936]]. [[Viktor Franz Hess]], [[Carl David Anderson]]
*[[1937]]. [[Clinton Joseph Davisson]], [[George Paget Thomson]]
*[[1938]]. [[Enrico Fermi]]
*[[1939]]. [[Ernest Orlando Lawrence]]
*[[1940]]. /
*[[1941]]. /
*[[1942]]. /
*[[1943]]. [[Otto Stern]]
*[[1944]]. [[Isidor Isaac Rabi]]
*[[1945]]. [[Wolfgang Pauli]]
*[[1946]]. [[Percy Williams Bridgman]]
*[[1947]]. [[Edward Victor Appleton]]
*[[1948]]. [[Patrick Mynard Stuart Blackett]]
*[[1949]]. [[Hideki Yukawa]]
*[[1950]]. [[Cecil Frank Powell]]
*[[1951]]. [[John Douglas Cockcroft]], [[Ernest Thomas Sinton Walton]]
*[[1952]]. [[Felix Bloch]], [[Edward Mills Purcell]]
*[[1953]]. [[Frits Zernike]]
*[[1954]]. [[Max Born]], [[Walther Bothe]]
*[[1955]]. [[Willis Eugene Lamb]], [[Polykarp Kusch]]
*[[1956]]. [[William B. Shockley]], [[John Bardeen]], [[Walter Houser Brattain]]
*[[1957]]. [[Chen Ning Yang]], [[Tsung-Dao Lee]]
*[[1958]]. [[Pavel Alexandrovič Čerenkov]], [[Iľja Michajlovič Frank]], [[Igor Jevgeňjevič Tamm]]
*[[1959]]. [[Emilio Gino Segrè]], [[Owen Chamberlain]]
*[[1960]]. [[Donald Arthur Glaser]]
*[[1961]]. [[Robert Hofstadter]], [[Rudolf Ludwig Mössbauer]]
*[[1962]]. [[Lev Davidovič Landau]]
*[[1963]]. [[Eugene Paul Wigner]], [[Maria Goeppertová-Mayerová]], [[Johannes Hans Daniel Jensen]]
*[[1964]]. [[Charles Hard Townes]], [[Nikolaj Gennadijevič Basov]], [[Alexandr Michajlovič Prochorov]]
*[[1965]]. [[Siničiró Tomonaga]], [[Julian Schwinger]], [[Richard Phillips Feynman]]
*[[1966]]. [[Alfred Kastler]]
*[[1967]]. [[Hans Albrecht Bethe]]
*[[1968]]. [[Luis Walter Alvarez]]
*[[1969]]. [[Murray Gell-Mann]]
*[[1970]]. [[Hannes Alfvén]], [[Louis Néel]]
*[[1971]]. [[Dennis Gábor]]
*[[1972]]. [[John Bardeen]], [[Leon N. Cooper]], [[Robert Schrieffer]]
*[[1973]]. [[Leo Esaki]], [[Ivar Giaever]], [[Brian David Josephson]]
*[[1974]]. [[Martin Ryle]], [[Antony Hewish]]
*[[1975]]. [[Aage Niels Bohr]], [[Benenjamin Mottelson]], [[James Rainwater]]
*[[1976]]. [[Burton Richter]], [[Samuel C.C. Ting]]
*[[1977]]. [[Philip Warren Anderson]], [[Nevill Francis Mott]], [[John Hasbrouck van Vleck]]
*[[1978]]. [[Piotr Leonidovič Kapica]], [[Arno Allan Penzias]], [[Robert Woodrow Wilson]]
*[[1979]]. [[Sheldon Lee Glashow]], [[Abdus Salám]], [[Steven Weinberg]]
*[[1980]]. [[James Cronin]], [[Val Fitch]]
*[[1981]]. [[Nicolaas Bloembergen]], [[Arthur Leonard Schawlow]], [[Kai M. Siegbahn]]
*[[1982]]. [[Kenneth Geddes Wilson]]
*[[1983]]. [[Subramanyan Chandrasekhar]], [[William A. Fowler]]
*[[1984]]. [[Carlo Rubbia]], [[Simon van der Meer]]
*[[1985]]. [[Klaus von Klitzing]]
*[[1986]]. [[Ernst Ruska]], [[Gerd Binnig]], [[Heinrich Rohrer]]
*[[1987]]. [[Johann Georg Bednorz]], [[Karl Alexander Müller]]
*[[1988]]. [[Leon M. Lederman]], [[Melvin Schwartz]], [[Jack Steinberger]]
*[[1989]]. [[Norman Foster Ramsey]], [[Hans G. Dehmelt]], [[Wolfgang Paul]]
*[[1990]]. [[Jerome Isaac Friedman]], [[Henry W. Kendall]], [[Richard Edward Taylor]]
*[[1991]]. [[Pierre-Gilles de Gennes]]
*[[1992]]. [[Georges Charpak]]
*[[1993]]. [[Russell A. Hulse]], [[Joseph H. Taylor Jr.]]
*[[1994]]. [[Bertram N. Brockhouse]], [[Clifford G. Shull]]
*[[1995]]. [[Martin L. Perl]], [[Frederick Reines]]
*[[1996]]. [[David M. Lee]], [[Douglas D. Osheroff]], [[Robert C. Richardson]]
*[[1997]]. [[Steven Chu]], [[Claude Cohen-Tannoudji]], [[William D. Phillips]]
*[[1998]]. [[Robert B. Laughlin]], [[Horst L. Störmer]], [[Daniel C. Tsui]]
*[[1999]]. [[Gerardus 't Hooft]], [[Martinus J.G. Veltman]]
*[[2000]]. [[Zhores I. Alferov]], [[Herbert Kroemer]], [[Jack S. Kilby]]
*[[2001]]. [[Eric A. Cornell]], [[Wolfgang Ketterle]], [[Carl E. Wieman]]
*[[2002]]. [[Raymond Davis Jr.]], [[Masatoshi Koshiba]], [[Riccardo Giacconi]]
*[[2003]]. [[Alexei A. Abrikosov]], [[Vitaly L. Ginzburg]], [[Anthony J. Leggett]]
*[[2004]]. [[David Jonathan Gross]], [[H. David Politzer]], [[Frank Wilczek]]
*[[2005]]. [[Roy J. Glauber]], [[John L. Hall]], [[Theodor Hänsch]]
 
== Relevantni članci ==
"Three quarks for Muster Mark!", početni je stih pesmice koja se pojavljuje u četvrtoj epizodi drugog dela Fineganovog bdenja, hermetičnog romana izuzetne jezičke složenosti slavnog irskog pisca Džejmsa Džojsa (1882-1941). U nameri da ovim stihom, uperenim protiv bizarnog kralja Marka, između ostalog sugeriše i na zvukove ptica, Džojs je upotrebio neobičnu reč "kvark" (quark), koju je izveo od dva engleska glagola, quark (graktati) i quawk (kvakati). Bila bi to samo još jedna od mnogih igara rečima jednog od najznačajnijih književnika XX veka, da reč kvark nekoliko decenija kasnije nije dobila prilično drugačije značenje od onog koje joj je Džojs prvobitno bio namenio. Američki fizičar Marej Gel-Man (Murrey Gell-Mann, r. 1929), u pokušaju da klasifikuje mezone i barione, došao je 1964. godine do zaključka kako se sve teške elementarne čestice sastoje od fundamentalnijih gradivnih elemenata, kojima je – inspirisan Fineganovim bdenjem – dao naziv kvarkovi. Atmosfera Džojsovog romana odgovarala je opskurnim svojstvima novih čestica, a na Gel-Manov izbor uticalo je i to što se u pomenutom stihu govori o tri kvarka, pošto su se u Gel-Manovoj teoriji ove subatomske čestice uglavnom pojavljivale u trojkama. Pokazalo se da su kvarkovi najmanji gradivni blokovi svih hadrona, tj. čestica koje interreaguju takozvanom jakom interakcijom. Uobičajeno je da se o hadronima poput protona i neutrona govori kao o elementarnim česticama, ali oni to nisu, jer je od Gel-Manovog otkrića postalo jasno da su to i dalje deljive čestice.
Leptoni i kvarkovi: Po svemu sudeći, kvarkovi su zaista fundamentalne čestice. Oni nemaju unutrašnju strukturu i ne mogu se razdvojiti u nešto manje. Posebno je zanimljiva njihova "zarobljenost" (confinement), zbog koje ne postoje slobodni kvarkovi, a nijedan od brojnih eksperimentalnih pokušaja da se neki kvark istisne iz hadrona nije bio uspešan. Večito zarobljeni unutar masivnijih čestica, kvarkovi pokazuju još jednu čudnu osobinu – ponašaju se kao slobodne čestice na međusobno bliskim, malim rastojanjima, što je u većini drugih fizičkih situacija nezamislivo. Ovu karakteristiku "asimptotske slobode" kvarkova razotkrili su 1973. godine ovogodišnji laureati Nobelove nagrade Dejvid Gros (David Gross. r. 1941), Frenk Vilček (Franck Wilczek, r. 1951) i Dejvid Policer (David H. Politzer r. 1949). Njihovo objašnjenje predstavljalo je jedan od ključnih koraka u proučavanju kvarkova i stvaranja potpune slike Standardnog modela fizike elementarnih čestica. Prema Standardnom modelu, u prirodi postoje četiri interakcije (elektromagnetna, slaba, jaka i gravitaciona) i 12 elementarnih čestica (6 leptona i 6 kvarkova), kao i 12 njihovih antičestica. Fizičari su kvarkovima dali zaista neobična imena – gore (up), dole (down), stranost (strange), šarm (charm), dno (bottom) i vrh (top) – gde se sprski prevodi šašavih imena kvarkova koriste vrlo retko. Ovi kvarkovi u međusobnim kombinacijama izgrađuju hadrone kakvi su proton (up+up+down) i neutron (up+down+down), koji potom grade atomska jezgra. Jezrgo, izgrađeno od protona i neutrona, zajedno sa elektronskim omotačem čini atom, za koji se pre samo sto godina mislilo da je najmanji gradivni element sve materije u prirodi. Put od maglovite predstave o materiji sačinjenoj od nedeljivih atoma do današnje relativno jednostavne fenomenologije elementarnih čestica u okviru Standardnog modela – koja je, uz to, potkrepljena najsloženijom ikada korištenom matematikom i velikim brojem skupih multinacionalnih eksperimenata na akceleratorima visokih energija – bio je dug, ali neprekidno uzlazan.
Visoke energije: Moderna fizika elementarnih čestica razvija se tokom poslednjih 70 godina, tačnije od 1932. godine, koja se smatra presudnom za ovu fundamentalnu oblast savremene fizike. Tokom te godine, dotadašnja slika sveta bila je trajno izmenjena u mnogo čemu. Igrom slučaja, upravo tokom 1932. godine u Nemačkoj, u seriji ponovljenih parlamentarnih izbora, Hitlerova nacistička parija (NSDAP) osvajala je sve veći i veći broj delegata u Rajhstagu iz izbora u izbore, što je početkom sledeće godine dovelo do imenovanja Adolfa Hitlera za kancelara Nemačke i time, do nepovratne promene lika savremene civilizacije. U međuvremenu, tokom iste godine, u seriji velikih otkrića, u naučnim laboratorijama došlo je do drastične promene predstave o svetu i materiji koja ga izgrađuje. U januaru 1932. godine fizičari su znali za tri elementarne čestice: elektron, foton i proton. Već u jesen iste godine broj poznatih elementarnih čestica narastao je na pet: Džejms Čedvik (1891–1974) otkriva neutron, čime dolazi do redefinisanja strukture atomskog jezgra, dok Karl Dejvid Anderson (1905–1991) otkriva pozitron, što je prva ljudima poznata antičestica. U narednim godinama broj čestica postajao je sve veći, da bi danas bilo poznato čak 250 elementarnih čestica, klasifikovanih na leptone i hadrone (a ovi na barione i mezone). Ta takozvana inflacija čestica bila je sa godinama praćena razvojem tehnologije i građenjem sve većih akceleratora na kojima su dostupne energije postale tako velike da se u drugoj polovini XX veka, u izvesnom smislu moglo izvršiti "razbijanje" hadrona. Kada je, 1964. godine, Gel-Man objavio postojanje kvarkova, bila su poznata tri kvarka: up, down i strange. Deset godina kasnije, 1974. godine, prilikom otkrića J-psi mezona, utvrđeno je postojanje četvrtog kvarka, nazvanog charm. Peti, bottom kvark otkriven je 1977. godine, da bi 1995. godine bio otkriven najmasivniji među kvarkovima top, čime je Standardni model dobio svoju simetriju jer je broj kvarkova izjednačen sa brojem leptona. U većini ovih otkrića korišćeni su eksperimenti sa bombardovanjem čestica mete snopom čestica ubrzanih na akceleratoru, koji se prilikom takvih sudara rasejava u prostoru. Jedan primer takvih sudara je rasejanje ubrzanog snopa visokoenergetskih elektrona na protonu, kada se samo po tragu rasejanih elektrona uočava da je do sudara elektrona došlo na tačkama unutar protona, što je dokaz da unutar protona postoje od njega elementarnije čestice – kvarkovi. Ovakav indirektan uvid u sastav protona i drugih čestica zapravo je usud fizike elementarnih čestica, čiji eksperimenti pomalo liče na "pokušaje da se po tragu koji za njim ostaje odredi tip proletelog mlaznog aviona", u citatu K. Forda.
VIZUELNA KONSTRUKCIJA: Rasejanje snopa
 
*[[Alfred Nobel]]
Elastični zatvorenici: Tokom sedamdesetih godina, kvarkovi su svojim osobinama u mnogo čemu zbunjivali fizičare. Jaka interakcija, koja deluje među kvarkovima, ima pregršt neobičnih osobina. Na rastojanjima reda dimenzija hadrona u kojima su kvarkovi zarobljeni, jaka interakcija ima tako veliki intenzitet da je nemoguće razdvojiti i osloboditi kvarkove od onih za koje su vezani. Međutim, što su kvarkovi bliži jedni drugima, jaka sila među njima sve je slabija. Kada se sasvim približe, kvarkovi se ponašaju kao slobodne čestice. Upravo ovaj fenomen su 1973. godine Gros, Vilček i Policer objasnili "asimptotskom slobodom" kvarkova. To nalikuje zamišljenoj situaciji sa tri zatvorenika koja su uzajamno vezana elastičnim užetom – što se više udaljavaju jedni od drugih, sila koja ih povezuje sve je jača, a kada se približe jedni drugima mogu da se kreću slobodno. Uvođenje takozvanog naboja "boje" u opis ponašanja kvarkova učinilo je sliku kvarkova jasnijom. Po analogiji sa električnim nabojem naelektrisanih čestica, naboj boje je izvor jake interakcije među kvarkovima (pojam boja uopšte se ne odnosi na boju u klasičnom smislu), čime je objašnjen način na koji se kvarkovi vezuju. Kao obojene čestice, kvarkovi mogu biti crveni, plavi ili zeleni. Oni među sobom stalno razmenjuju bezmasene prenosioce jake reakcije, takozvane gluone (od glue, lepak). Gluoni su takođe obojeni, tako da prilikom razmene gluona, kvarkovi menjaju boju, ali se ukupni naboj boje uvek održava prilikom izmene gluona. Čestice koje nemaju boju ne intereaguju jakom interakcijom, a zahtev da hadroni, poput protona, ne budu obojeni, ispunjen je u kombinaciji kvarkova sve tri boje (r,g,b), kada ukupni naboj boje ima nultu vrednost. Na ovakvom mehanizmu utemeljena je teorija Kvantne hromodinamike (QCD) koja je ime dobila po boji, a razvijena je zahvaljujući radu ovogodišnjih laureata. Kvantna hromodinamika je elegantna teorija jake interakcije, testirana mnogo puta u eksperimentima, a posebno detaljno poslednjih godina u CERN-u, u Ženevi. Uprkos velikoj matematičkoj složenosti, QCD uspeva da jednostavno fenomenološki objasni kvarkove i većinu njihovih čudnih osobina. Inače, za razliku od svih poznatih elementarnih čestica, kvarkovi imaju naelektrisanje manje od elementarnog naelektrisanja e, tj. njegove trećine ±1/3e i ±2/3e. Dimenzije kvarkova su ispod reda veličine protona, oko 10-15 m, što je 100 hiljada do milion puta manje od atoma. Očigledno, na tako malim rastojanjima – uz uzajamnu zarobljenost, boje, gluone, razlomljeno naelektrisanje i druge neobičnosti – u svetu kvarkova vladaju vrlo čudna pravila. Sasvim u skladu sa etimologijom njihovog imena, poteklom iz Džojsovog Fineganovog bdenja.
*[[Nobelova nagrada]]
Slobodan Bubnjević
*[[Nobelova nagrada za mir]]
*[[Nobelova nagrada za književnost]]
*[[Nobelova nagrada za hemiju]]
*[[Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu]]
*[[Nobelova nagrada za ekonomiju]]
 
[[Category:nagrade]]
Standardni model
[[Category:Nobelove nagrade]]
Četiri interakcije i dvanaest čestica. Ukratko, Standardni model fizike elementarnih čestica. Prema Standardnom modelu, sva materija u prirodi izgrađena je od 6 leptona i 6 kvarkova. Leptoni (elektron, mion, tau-lepton, elektronski neutrino, mionski neutrino i tau-neutrino) učestvuju u procesima sa elektromagnetnom i slabom interakcijom, a pojavljuju se i kao slobodne čestice. Kvarkovi (up, down, charm, strange, top, bottom), osim što imaju maštovitija imena od leptona, za razliku od njih, međusobno interreaguju jakom interakcijom i nikada nisu slobodni. Uz leptone i kvarkove, postoje i takozvani kalibracioni bozoni, čestice koje su prenosioci interakcija. Prenosilac elektormagnetne interakcije je foton, slabe interakcije W± i Z0 bozon, jake interakcije neki od gluona, a gravtiacione interakcije hipotetički graviton.
 
Nobelovi laureati
 
Odlukom da se ovogodišnja Nobelova nagrada za fiziku dodeli trojici američkih teoretičara – Dejvidu Grosu sa Kalifornijskog univerziteta u Santa Barbari, Frenku Vilčeku sa Tehnološkog instituta u Masačusetsu (MIT) i Dejvidu Policeru sa Tehnološkog instituta u Kaliforniji – Nobelov komitet Švedske kraljevske akademije nauka u Stokholmu ponovo je skrenuo pažnju na fundamentalna istraživanja strukture materije. Ovogodišnji laureati postali su poznati još 1973. godine, kada su u časopisu "Physical Review Letters" objavljena njihova dva rada o ponašanju kvarkova na visokim energijama. U to vreme – kada su došli do otkrića koje je značajno uticalo na oblikovanje Standardnog modela fizike elementarnih čestica – Vilček i Policer su bili samo diplomirani studenti. Po odluci komiteta, laureati će nagradu od 10 miliona švedskih kruna (1,1 milion evra) ravnopravno podeliti na tri jednaka dela. Nagrada će zvanično biti dodeljena 10. decembra, na tradicionalnoj ceremoniji u Stokholmu, povodom dana Nobelove smrti.
<!-- interwiki -->
 
[[bs:Nobelova nagrada za fiziku]]
[[ca:Premi Nobel de Física]]
[[cs:Nobelova cena za fyziku]]
[[cy:Gwobr Ffiseg Nobel]]
[[da:Nobelprisen i fysik]]
[[de:Liste der Nobelpreisträger für Physik]]
[[en:Nobel Prize in Physics]]
[[eo:Premio Nobel de Fiziko]]
[[es:Premio Nobel de Física]]
[[eu:Fisikako Nobel saria]]
[[fi:Nobelin fysiikanpalkinto]]
[[fr:Prix Nobel de physique]]
[[hr:Nobelova nagrada za fiziku]]
[[hu:Fizikai Nobel-díj]]
[[io:Nobel-premiarii en fiziko]]
[[is:Nóbelsverðlaun í eðlisfræði]]
[[it:Premio Nobel per la fisica]]
[[ja:ノーベル物理学賞]]
[[ko:노벨 물리학상]]
[[nl:Nobelprijs voor de Natuurkunde]]
[[no:Nobelprisen i fysikk]]
[[pl:Nagroda Nobla w dziedzinie fizyki]]
[[pt:Nobel de Física]]
[[ru:Нобелевская премия по физике]]
[[sl:Nobelova nagrada za fiziko]]
[[sv:Nobelpriset i fysik]]
[[tr:Fizik Nobel ödülü]]
[[zh:诺贝尔物理学奖]]
[[zh-min-nan:Nobel Bu̍t-lí-ha̍k Chióng]]