Orkestar – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
m Bot: Migrating 69 interwiki links, now provided by Wikidata on d:q42998 (translate me) |
dopuna |
||
Red 1:
[[Datoteka:Eindhoven4.jpg|mini|desno|300px|Nizozemski klasični orkestar O&U u Eindhovenu]]
'''Orkestar''' je instrumentalni glazbeni ansambl koji je obično prilično velik, najčešće sa sekcijama gudača, limenih glazbala, drvenih puhačkih glazbala, uglavnom i s udaraljkama. Izraz '''''orkestar''''' dolazi od naziva za mjesto ispred starogrčkih kazališnih pozornica rezerviranih za kor. Orkestar je kroz 17. i 18. stoljeće prolazio kroz razdoblje rasta u broju članova, ali se u sastavu tijekom 20. stoljeća promijenio jako malo.
Puni orkestar (od oko 100 članova) ponekad se može nazivati '''simfonijskim''' ili '''filharmonijskim orkestrom'''; ti prefiksi ne označavaju nikakvu strogu razliku bilo u instrumentalnom sastavu ili ulozi orkestra, ali mogu biti u razlikovanju različitih ansambala koji se nalaze u istom gradu (primjerice, Londonski simfonijski orkestar i Londonski filharmonijski orkestar). Simfonijski orkestar obično u sastavu ima preko 80 glazbenika, u nekim slučajevima i iznad stotinu, ali stvaran broj glazbenika angažiranih u izvođenju određenog glazbenog djela može se razlikovati prema tome što izvode i veličini prostora na kojem izvode. Vodeći komorni orkestar može imati preko 50 članova, dok su drugi puno manji od toga.
==Instrumentacija==
* '''[[gudački instrumenti]]''' ([[violina]], [[viola]], [[violončelo]], [[kontrabas]]),▼
Tipičan simfonijski orkestar ima četiri proporcionalne skupine sličnih [[glazbeni instrument|instrumenata]], koji se u notnom zapisu u pravilu pojavljuju ovim redom (brojevi su navedeni samo radi proporcionalnosti):
* '''[[drveni puhački instrumenti]]''' ([[flauta]], [[oboa]], [[engleski rog]], [[klarinet]], [[bas klarinet]], [[fagot]], [[kontrafagot]]),▼
* '''[[limeni puhački instrumenti]]''' ([[francuski rog]], [[truba]], [[trombon]], [[tuba]]), ▼
▲*
▲*
*'''[[udaraljke]]''' [[timpani]]*, [[doboš]], [[bas bubanj]], [[činele]], [[Trokut (glazbalo)|trokut]], [[celesta]], [[marimba]], [[ksilofon]], [[gong]], i mnogi drugi.
▲*
Orkestar povremeno sadrži i značajnije puhačke instrumente, kao što su [[eufonij]], alt saksofon, alt klarinet i bariton rog.
Instrumenti označeni zvjezdicom smatraju se "jezgrom" simfonijskih orkestara i samo se u najrjeđim slučajevima, u većini simfonijske literature, ne koriste. Druga navedena glazbala smatraju se "pomoćnima" i manje često su potrebna, ali još uvijek ih se smatra "standardnima". Simfonijski radovi iz kasnog 19. stoljeća koji zahtijevalu ''sve'' pomoćne instrumente, kao i velik broj gudača, obično u svom punom naslovu uključuju frazu "za '''veliki''' orkestar". Primjerice, ''Ein Heldenleben'' Richarda Straussa.
Danas [[glazbenik|glazbenici]] obično sviraju pod palicom [[dirigent]]a, ali nekada orkestri nisu imali dirigenta nego su slijedili prvu violinu ili [[harfa|harfista]] koji je radi toga svirao [[basso continuo]]. I neki moderni orkestri sviraju bez dirigenta, pogotovo ako nisu veliki ili ako žele povijesno točno izvesti [[barokna glazba|baroknu glazbu]] i glazbu ranijih razdoblja.
[[Simfonija|Simfonijski]] orkestri na svom [[repertoar]]u najčešće imaju
===Beethovenov utjecaj===
[[Datoteka:FHM-Choir-Orchestra-mk2006-04.jpg|mini|300px|Orkestar sa zborom (''chorus'')]]
Tzv. "standardni dodatak" dvostrukih puhača i limenih instrumenata u orkestru iz prve polovice 19. stoljeća obično se smatra zaslugom Ludwiga van Beethovena. S iznimkom njegove Četvrte simfonije i Koncerta za violinu i orkestar (koja specificira jednu flautu), skladateljeva instrumentacija gotovo je uvijek u djelo stavljala parove flauta, oboa, klarineta, fagota, rogova i truba. Proširenje ove pojedinačne "palete boje zvuka" u Trećoj, Petoj, Šestoj i Devetoj simfoniji Beethoven je pažljivo proračunao radi inovativnog efekta. Treći rog u Trećoj simfoniji "Eroica" služi ne samo harmonijskoj fleksibilnosti, nego i za efekt "zbornog" limenog instrumenta u Triju. Pikolo, kontrafagot i tromboni dodaju se u trijumfalnom finalu njegove Pete simfonije. Pikolo i par trombona pomaču prikazati oluju i sjaj sunca u Šestoj simfoniji, a Deveta simfonija zahtijeva drugi par rogova zbog razloga sličnih onim u Eroici (od tada su četiri roga postala standard); Beethovenovo korištenje pikola, kontrafagota, trombona i ritamskih udaraljki zajedno sa zborom i vokalnim solistima - u finalu Devete simfonije najranija su naznaka da se timbralne granice simfonije trebaju proširiti. Ali nekoliko desetljeća nakon njegove smrti, simfonijska instrumentacija ostala je vjerna Beethovenovu utvrđenu modelu, sa samo nekoliko iznimki.
===Proširena instrumentacija===
Dodatni instrumenti ne smatraju se standardnima, ali se povremeno koriste. Najčešći primjer za to su saksofon, flugelhorn, kornet, eufonij, čembalo, Wagnerova tuba, harmonika, mandolina, gitara, sitara, orgulje i harmonij. Saksofoni se primjerice koriste u dijelu repertoara 19. i 20. stoljeća. U nekim radovima, npr. u orkestraciji Mauricea Ravela i Modesta Musorgskog kao solo instrument, a u Rahmanjinovljevim Slavenskim plesovima i Ravelovom Boleru kao dio orkestralnog ansambla. Na sličan način se eufonij pojavljuje u nekoliko romantičnih skladbi, kao i u klasičnoj glazbi 20. stoljeća, a korneti u baletu Labuđe jezero Čajkovskog, Debussyjevoj skladbi La Mer, i nekoliko orkestralnih djela Hectora Berlioza. Za te uloge orkestri zovu slobodne umjetnike izvođače, osim ako određeni nestandardan instrument također svira neki drugi član orkestra (npr. trombonist može u raznim odlomcima prijeći na sviranje dionice za eufonij).
=== Dvorovi i kazališta ===
Linija 23 ⟶ 35:
Za orkestre u [[17. stoljeće|17. stoljeću]] i na početku [[18. stoljeće|18. stoljeća]] ljudi su se prikupljali odasvud. Skladatelj kao što je [[Johann Sebastian Bach]] imao je na raspolaganju gotovo sve gradske glazbenike, dok je [[Georg Friedrich Händel]] unajmljivao najbolje glazbenike do kojih je mogao doći. Zato se u to doba cijenila sposobnost skladatelja da preradi svoja djela kako bi najbolje iskoristio kvalitetne pjevače ili glazbenike koji su bili pri ruci. Tako bi Händel gotovo svake godine skladao novu verziju svog slavnog oratorija ''[[Mesija]]''.
S vremenom su plemići počeli stvarati svoje privatne družine glazbenika. Skladatelji kao što je bio mladi [[Joseph Haydn|Franz Joseph Haydn]] mogli su stalno raditi s istim glazbenicima. S druge strane, putujući virtuozi skladali su koncerte koji su isticali njihove izvođačke vještine, pa su putovali iz grada u grad i održavali koncerte gdje god su mogli.
Dakle, umjesto građanskog skladatelja koji je na raspolaganju imao određeno vrijeme i kontrolu nad glazbenicima, pojavili su se dvorski kompozitori i genijalni izvođači. Zbog toga se javila potreba za glazbom koju je lako naučiti i koja se ne mora mnogo vježbati. To je opet dovelo do promjene u glazbenom stilu i naglaska na novim umijećima.
Linija 37 ⟶ 49:
Istodobno je došlo do brze standardizacije instrumenata. Kad su Stolzel i Blilmel, obojica iz Šleske, izumili ventil za puhačke instrumente [[1815. godina|1815. godine]], to je bila prva u nizu novosti: [[Theobald Boehm]] je uveo ventile za flautu, a [[Adolphe Sax]] je unaprijedio drvene puhačke instrumente. Zbog toga je [[Hector Berlioz]] napisao slavni esej o "[[instrumentacija|instrumentaciji]]" (korištenju instrumentalnog zvuka kao ekspresivnog elementa glazbe).
Odmah su se osjetile posljedice tih izuma: graditelji instrumenata u svim zemljama pomagali su jedni drugima da iskoriste i usavrše te novosti; ubrzo je orkestar dobio novu granu instrumenata s ventilima, koji su poznati kao [[tuba]], [[Bariton (glazbalo)|eufonij]] i [[trombon]], te koji imaju kromatsku ljestvicu i zvučan ton velike ljepote i goleme snage, čime se dobiva veličanstven bas. To je omogućilo i skladnije sviranje nota ili [[intonacija|intonaciju]], što je opet dovelo do sve "glađeg" orkestralnog zvuka, koji je dosegao vrhunac 1950-ih godina ([[Eugene Ormandy]] i Filadelfijski simfoničari, dirigent [[Herbert von Karajan]]).
Tijekom prijelaznog razdoblja s novim instrumentima, koji su olakšali izvođenje teških djela, mnogi su skladatelji (a među njima i Wagner i Berlioz) zahtijevali da se za njihove skladbe koriste "prirodne" kromatske stanke umjesto ventila. Ipak, instrumenti s ventilima su malo-pomalo postali standardni, te su se koristili posvuda, sve do ponovnog buđenja starih instrumenata u suvremenoj težnji za [[autentična izvedba|autentičnom izvedbom]] ili "historijski svjesnom izvedbom".
Linija 52 ⟶ 64:
Kad je krenuo pokret ljubitelja stare glazbe, pojavili su se mnogi orkestri gdje su glazbenici za sviranje koristili stilove koje su naučili iz proučavanja starih priručnika.
=== Kamo iz krize?
Krajem 20. stoljeća došlo je do krize financiranja i potpore za orkestre u Sjedinjenim Državama i (nešto manje) u Europi. Veličina i trošak simfonijskog orkestra, u usporedbi s veličinom publike, postali su problem koji je udario u samu srž te institucije. Kako su prihodi od snimanja klasične glazbe drastično pali, što je uvelike posljedica promjena u samom snimanju, počelo je razdoblje promjena kojem se još ne vidi kraj. Kritičari kao što je [[Norman Lebrecht]] tvrde da problem leži u "jet-setu", orkestralnom repertoaru i upravi, dok drugi glazbeni stručnjaci, kao što su [[Michael Tilson Thomas]] i [[Essa-Pekka Salonen]], kažu da nova glazba, novi načini izvođenja i nov odnos prema zajednici mogu ponovo oživjeti simfonijski orkestar.
{{Orkestralna glazbala}}
[[Kategorija:Teorija muzike]]▼
[[Kategorija:Klasična glazba]]
| |||