Matija Vlačić Ilirik – razlika između verzija

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
mNema sažetka izmjene
mNema sažetka izmjene
Red 3:
'''Matija Vlačić Ilirik''' ([[Latinski jezik|lat]]. ''Matthias Flacius Illyricus'', rođen 3. marta 1520, umro 11. marta 1575) bio je [[hrvatski latinizam|hrvatski latinista]], [[Protestantizam|protestantski]] [[Teologija|teolog]] i crkveni istoričar.
 
Rođen je u [[Istra|istarskom]] gradu [[LabinLabinu]]u u plemenitoj porodici. Njegov je otac bio Andrija Vlačić (ili Franković), a majka Jacobea Luciani, čiji je ujak bio [[luteranizam|luteran]] [[Baldo Lupetina]], koji je kasnije zbog svoje vere bio u [[Venecija|Veneciji]] [[Smrtna kazna|osuđen na smrt]].
 
Oca je izgubio u ranom detinjstvu, a sa 16 godina otišao je na školovanje u Veneciju, gde mu je učlitelj bio [[Humanizam|humanista]] Giambattista Cipelli (lat. ''Baptista Aegnatius'', pa stoga Battista Egnazio). Kada je napunio 17 godina želeo je da se priključi nekom [[manastir|samostanskom]] redu, ali je to sprečio Baldo Lupetina, [[Franjevci|franjevački]] [[provincijal]] koji je pokazivao simpatije prema [[Reformacija|reformacijskom pokretu]], koji je Vlačića ubedio da započne [[univerzit]]etsku karijeru. Vlačić je zatim studirao, počev od 1539, na univerzitetima u [[Basel|Bazelu]], [[Tübingen]]u i [[Wittenberg]]u, gde se 1541. zbližio sa [[Philipp Melanchthon|Philippom Melanchthonom]]. Tu je takođe došao pod uticaj [[Martin Luther|Martina Luthera]], a 1544. postavljen je za profesora [[Hebrejski jezik|hebrejskog jezika]] u Wittenbergu.
 
Vlačić se 1545. oženio. Magistarske studije završio je 1546. godine kao prvi u klasi. Uskoro je postao jedan od znamenitih sudionika u teološkim raspravama toga doba, u kojima se snažno suprotstavljao [[Augsburški interim|Augsburškom interimu]] i dokumentu koji je poznat kao [[Lajpciški interim]]. Melanchthon je o Vlačiću pisao s ogorčenjem: (''aluimus in sinu serpentem'', "uzgajili smo zmiju u našim nedrima"). Pošto se u Wittenbergu više nije slagao s teološkim stavom fakulteta, Vlačić se 1549. preselio u [[Magdeburg]]. Godine 1557. Vlačić je postavljen za profesora [[Novi zavet|Novog zaveta]] u [[Jena|Jeni]], ali se ubrzo sa svojim kolegom [[Strigel]]om upleo u raspravu o [[Rasprava o sinergiji|pitanju sinergije]] (o ulozi slobodne volje prilikom konverzije).
 
Potvrđujući prirodnu slabost čoveka, Vlačić je razvio gotovo [[Manihejstvo|manihejske]] poglede na [[grijeh|greh]], kao nešto što se nije dogodilo ljudskoj prirodi već nešto što je njena suština od [[Čovekov pad|čovekovog pada]]. Držeći se čvrsto gledišta koje su [[Kalvinizam|kalvinisti]] kasnije nazvali [[Totalna deprivacija|totalnom deprivacijom]], Vlačić je tvrdio da je [[prvobitni greh]] temeljno preoblikovao ljudsku prirodu, odnosno da su ljudska bića transformisana iz dobroga i da su gotovo sasvim iskvarena zlom, što ih, prema njemu, činim bliskima s [[Satana|Đavolom]], tako da u njima samima bez Božje pomoći ne bi bilo nikakve snage čak ni da uspostave odnos s [[evanđelje]]m. Ljudski iskazi [[pobožnost]]i sami su po sebi bezvredni, a spasenje ljudi u potpunosti zavisi samo od božanske milosti.