|
== Počeci književnog rada ==
Šenoa se okušao u svim književnim vrstama, i velikom broju je ili "zaorao" prvu brazdu, ili ostavio pisanu baštinu koju su kasniji pisci nasljedovali (a nerijetko se i pokušavali osloboditi autorova utjecaja). U javnosti se prvo pročuo kao novinar dopisima iz [[Prag]]a za "''Pozor''", osobito političkim člancima i [[feljton]]ima "''Praški listovi''". Godine [[1862]]. Šenoa udara temelje modernom hrvatskom feljtonu, osigurava mu dignitet i pretvara ga u eminentno literarni žanr. U seriji feljtona ''Zagrebulje'' ("''Pozor''", 1866-67; "''[[Vijenac]]''", 1877, 1879-80'') izražajnim stilom i razornim satiričkim diskursom komentira aktualne, često negativne pojave u zagrebačkoj svakodnevnici: odnarođenost, njemčarenje, licemjerje i konformizam. Feljtoni su imali velikoga odjeka u javnosti, a javili su se i brojni oponašatelji (''Rikard Jorgovanić, [[Ante Kovačić|Kovačić]]''), ali će tek [[Antun Gustav Matoš|Matoš]] ne samo nasljedovati, nego i razviti tip Šenoina podlistka.
Na Šenoinu žurnalističku fazu prirodno se nadovezuje [[kritičar]]ska praksa. Uz male prekide djeluje dvadesetak godina kao [[teatar|kazališni]] kritik dajući hrvatskomu glumištu presudne poticaje. Prokomentirao je više od sedam stotina izvedaba iznoseći - prvi u nas - relevantne sudove o svim bitnim sastavnicama kazališnoga čina (glumi, režiji, scenografiji, scenskom govoru). U manifestu "''O hrvatskom kazalištu "'' ("''Pozor", 1866'') daje ne samo analizu stanja u našem glumištu, nego i program njegova budućeg razvitka. Izrazito antigermanski raspoložen, Šenoa traži radikalan zaokret prema klasičnoj i suvremenoj francuskoj, talijanskoj i slavenskoj, te izvornoj hrvatskoj dramskoj književnosti. Svoje će repertoarsko-teatarske zamisli pokušati provesti u djelo prvo kao član kazališnog odbora, a zatim i kao umjetnički ravnatelj i [[dramaturg]] Hrvatskoga zemaljskog kazališta. Uspio je samo djelomice: doveo je na scenu klasike (''[[William Shakespeare|Shakespearea]], [[Molière]]a, [[Friedrich Schiller|Schillera]], [[Johann Wolfgang von Goethe|Goethea]]'') i suvremene francuske autore (''Sardou, Scribe''), ali su ga prilike ipak prisiljavale na repertoarne kompromise s malobrojnom zagrebačkom kazališnom publikom. Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina ''Ljubica'' (''Pozor, 1866; praizvedba 1868''). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, Ljubica predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže suvremeni zagrebački život s nizom realističnih portreta.
Piščevo djelovanje na dramskom polju je ograničeno na jedno djelo - komediju iz zagrebačkog života u tri čina "Ljubica" ("Pozor", 1866; praizvedba 1868). U njoj tematizira urbanu sredinu s nizom karakterističnih, no prilično šablonski oblikovanih likova. Posrijedi je zapravo dramatizirani feljton, zbog eksplicitnosti kritike često na rubu scenskog pamfleta. No - iako je doživjela neuspjeh i kod kritike i kazališne publike, Ljubica predstavlja prvi pokušaj da se hrvatskoj sceni prikaže suvremeni zagrebački život s nizom realističnih portreta.
== Književna karijera ==
|
