Afgansko-sovjetski rat – razlika između verzija

'''Afgansko-sovjetski rat''' (ruski ''Афганская война''; [[Paštunski jezik|paštunski]] په افغانستان باندې د شوروي اتحاد یرغل), ponekad nazvan i '''Sovjetska invazija Afganistana''', je naziv za [[SSSR|sovjetsko]] učešće u [[Građanski rat|građanskom ratu]] koji se vodio u [[Afganistan]]u od [[1978]]. do 1989. (građanski rat je trajao i nakon sovjetskog povlačenja) između [[komunizam|komunističke]] vlade i islamističkih pobunjenika. Nakon [[Saur revolucija|Saur revolucije]], vlast u Afganistanu su preuzele dvije suparničke [[Komunistička partija|komunističke partije]]—[[Khalq]] i [[Parcham]]—ali su bile izrazito nepopularne jer se tradicionalno stanovništvo opiralo ideologiji [[ateizam|ateizma]] i društvenih reformi. U strahu da ta komunistička vlast ne propadne, SSSR je intervenirao 1979. na strani partije Parcham po naredbi [[Leonid Brežnjev|Leonida Brežnjeva]], koja se zalagala za jače veze sa Sovjetima. [[Moskva]] je planirala ostati najviše dvije do tri godine u zemlji, ali se zadržala gotovo cijelo desetljeće. Udružene vojne snage sovjetskih i afganistansko-komunističkih snaga su potom vodile teške borbe sa [[Antikomunizam|antikomunističkom]] oporbom u zemlji, a sustavno bombardiranje sela i razni [[masakr]]i doveli su do katastrofalnih ljudskih žrtava. Usprkos četiri rezolucije [[Opća skupština Ujedinjenih naroda|Opće skupštine UN-a]] u kojoj se poziva na povlačenje stranih vojnika, [[Crvena armija]] je ostala u Afganistanu. Sovjetsku intervenciju razne su države gledale sa neodobravanjem, jer nisu htjele da SSSR nastavi dalje do [[Pakistan]]a i izađe na [[Arapsko more]], a i smatrali su da je intervencija izravno kršenje načela ''[[Detant|detente]]''. [[Antisovjetizam|Antisovjetske]] snage u Afganistanu, okupljene uglavnom u [[Mudžahedin|Mudžahedinemudžahedine]], naoružavale su i podupirale [[SAD]], [[Saudijska Arabija]], [[Ujedinjeno Kraljevstvo]], [[Pakistan]], [[Iran]] pa i [[NR Kina]]. SAD je htio vojno i ekonomski iscrpiti SSSR, te od Afganistana stvoriti "sovjetski [[Vijetnamski rat|Vijetnam]]".

Mudžahedini, iako neskladni zbog različitih etničkih i plemenskih profila, su se ipak pokazali iznimno žilavim borcima na terenu, a među njihovim vođama su se isticali [[Abdul Hak]], [[Džalaludin Hakani]] i, osobito, [[Ahmad-šah Masud]], koji je pokazao iznimne sposobnosti [[Gerilski rat|gerilskog ratovanja]] prilikom obrane [[Dolina Pandžšir|doline Pandžšir]] od daleko bolje naoružane i nadmoćnije Crvene armije. Oduživanjem rata, SSSR je trpio sve više ekonomski, pošto je ulagao na desetke milijarde $ kako bi očuvao komunističku vlast u Afganistanu, bez uspjeha. Tri sovjetska poglavara su preminula tijekom rata koji se odužio, sve do dolaska četvrtog novog vođe u sovjetskom rukovodstvu, [[Mihail Gorbačov|Mihaila Gorbačova]], koji je započeo mijenjati stav oko nastavka vojne intervencije. Nakon raznih pregovora, 1988. postignut je [[Ženevski sporazum (1988)|Ženevski sporazum]], nakon čega je SSSR započeo povlačenje svojih vojnih snaga, koje je završilo u februaru 1989. Sovjetske snage imale su između 14.453 i 26.000 poginulih. Rat je sveukupno doveo do oko 7.000.000 izbjeglica ili raseljenih i oko 1.000.000 poginulih, što ga čini [[Popis smrtnosti po ratovima i katastrofama|jednim od najkrvavijih ratova u zapisanoj ljudskoj historiji]]. Razne nevladine organizacije su okrutnosti rata opisali kao [[Ratni zločin|ratne zločine]] i [[zločin protiv čovječnosti|zločine protiv čovječnosti]], ali usprkos tome nitko iz afganistanskog ili sovjetskog rukovodstva nije osuđen ili optužen pred nekim mjesnim sudom ili međunarodnim tribunalom. Afgansko-sovjetski rat predstavljao je prvi vojni neuspjeh Sovjetskog Saveza od [[drugi svjetski rat|drugog svjetskog rata]], [[Moskva|Moskvin]] najduži strani rat stoljeća, posljednji rat u kojem je sudjelovao SSSR, potpuni krah i suicidalnost [[Brežnjevljeva doktrina|Brežnjevljeve doktrine]], dok neki smatraju da je i značajno doprinjeo [[raspad SSSR-a|raspadu SSSR-a]] dvije godine kasnije, a samim time i [[pad komunizma|padu komunizma]] u istočnoj Europi, što ga čini historijskom prekretnicom. Predstavljao je posljednu veću oružanu eskalaciju [[Hladni rat|hladnog rata]], ali je jedno desetljeće nakon svog završetka bitno je doprinio izbijanju [[Rat protiv terorizma|Rata protiv terorizma]], što je donekle umanjilo njegove zasluge.

Među najpoznatijim vođama pobunjenika izronio je [[Tadžiki|Tadžik]] [[Ahmad-šah Masud]] koji je odbijanjem [[Pandžširske ofenzive|šest napada sovjetsko-DRA snaga]] iz njegove 100 km široke [[dolina Pandžšir|doline Pandžšir]] stekao naziv "lav Pandžšira" i "[[Che Guevara]] Afganistana". Do ljeta 1983., Masud je razvio tri vrste vojnih skupina: mjesno stacioniranih komandosa, pokretnih komandosa i jurišnika zvanih ''Zarbati''.{{sfn|Amstutz|1994|loc=str. 112, 114}} Pokretne skupine sastojale su se od 150 boraca, organiziranih u vod naoružan lakim oružjem ([[AK-47]], Kalakovi, [[RPG-7]]), te u drugi vod opremljen teškim oružjem ([[minobacač]], [[topništvo]], bacač granata). Nakon pobjede, Masud bi organizirao mjesnu vladinu infrastrukturu, po uzoru na napore [[Mao Ze Dong|Mao Ze Donga]] u Kini.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 5}} Masud je isto tako organizirao obavještajnu službu te skupljao informacije o žrtvama. Tim saznanjem, znao je koje su sovjetske i DRA jedinice ranjive na mudžahedinske napade, čime je mogao birati kada i gdje će napasti.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 6}} Dolina Pandžšir se nalazila na obje strane autoputa Salang, koji je glavna komunikacijska ruta između Kabula i SSSR-a, te je stoga bio iznimno bitan sovjetskim-DRA snagama. Masud ih je izluđivao odbijanjem napada, te je znao da su motorizirane brigade ranjive na mine, RPG-e i zasjede sa nedostupnog terena. Čak i kada bi sovjetske jedinice bile snažnije u nekoj borbi, čim bi napustili lokaciju nakon pobjede, Masudovi borci bi zauzeli lagano naoružane vojarne. Jedna od njegovih najsmjelijih operacija bila je racija protiv [[aerodrom Bagram|aerodroma Bagram]] u proljeće 1981., kada je uništio brojne sovjetske zrakoplove.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 8}} Nakon primirja decembra 1982., Masud je obnovio borbu protiv Sovjeta marta 1984. Iako su sovjetski vojnici naučili iz iskustva i upotrijebili nove taktike, uspjeli su samo raspršiti, ali ne i uništiti Masudove borce, a čim bi uspostavili statične vojarne, Masud bi opet preuzeo kontrolu nad dolinom. Jednom prilikom, Masud je poveo 120 najboljih boraca i tri mjeseca vježbao s njima po planinama. Nakon dovršetka programa, tih 120 boraca je poslano širom regije kako bi učilo daljnjih 100 boraca. Taj program je Masudu tako dao na raspolaganje 12.000 boraca koji bi izvodili vojne napade po sovjetskim jedinicima širom regije.{{sfn|Pollock|2002|loc=str. 9-10}}

Noor Ahmad Khalidi je procijenio da je od 1978. do 1987. poginulo 876.825 Afganistanaca, od čega 650.056 muškaraca i 227.769 žena, što je činilo 10,7% svih afganistanskih muškaraca i 3,5% svih žena prije rata.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 101-126}} Najkrvavija godina bila je 1984., kada je pobijeno 150.958 osoba. Najveće gubitke imala je muška skupina u dobi od 40 do 49 godina: 22,2% ih je umrlo od 1978. do 1987.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 107}} Počevši od 1983., naredne četiri godine zabilježeno je preko 100.000 mrtvih godišnje. Najmanja smrtnost zabilježena je 1981., kada je poginulo 63.300 osoba.{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 107}} Preko 400.000 afganistanskih civila je poginulo od sovjetskog bombardiranja, što je dvostruko već broj žrtava od američkog bombardiranja Vijetnama, dok je omjer ubijenih civila samo od bombi bio 26 na svakog mrtvog vojnika Crvena armije.{{sfn|Evangelista|Muller|Schoernig|2009|loc=str. 66}} Sveukupno, broj poginulih Afganistanaca tijekom cijele sovjetske okupacije bio je oko 1.000.000.{{sfn|Human Rights Watch|2005|loc=str. 12}} To znači da je između 7%{{sfn|Khalidi|1991|loc=str. 101-126}} i 9% ukupnog stanovništva te države preminulo u sukobu,{{sfn|Baxter|Akbarzadeh|2012|loc=str. 102}} što je usporedivo sa [[Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu|jugoslavenskim gubicima u drugom svjetskom ratu]]. Oko 80% žrtava bili su civili.{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 278}} I do 50.000 civila je poginulo u mjesecima neposredno prije sovjetskog povlačenja.{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 278}} Najviše pouzdane procjene o broju poginulih kreću se do 1,3 milijuna žrtava.{{sfn|UN|2005}} Mudžahedini su imali oko 90.000 poginulih.{{sfn|Taylor|4.8. 2014}} Nakon rata, Afganistan je ostao devastiran: prosječni životni vijek spao je na samo 46 godina, broj [[Nagazna mina|nagaznih mina]] popeo se na 10-15.000.000, a 3-4% stanovništva je ostalo invalidima.{{sfn|Bhutta|Dewraj|2002|loc=str. 349-352}} Afganistan je tako postao jedna od minski najzagađenijih država svijeta. 1996., [[UNICEF]] je naveo da su Afganistan, [[Angola]] i [[Kambodža]] zajedno pretrpjeli 85% svih minskih žrtava svijeta.{{sfn|UNICEF|1996}} Do 2007., međunarodna zajednica je očistila više od 1.000.000.000 m² minski zagađenog tla u toj državi.{{sfn|UN News Centre|5.6. 2007}}

Afganistan je postao Moskvin najduži strani rat stoljeća.{{sfn|Rotberg|2007|loc=str. 25}} Izvještaji o zločinima i okrutnostima u ratu naštetile su sovjetskom ugledu. Sovjetski mediji su isprva odbacivali izvještaje i nijekali ih kao "antisovjetsku propagandu" i "dezinformacije".{{sfn|Bellamy|2012|loc=str. 283}} U rijetkim prilikama kada je priznao zločine, SSSR je tvrdio da se radilo o "vojnicima koji su izmakli kontroli". Do 1989., nije bilo dozvoljeno da na grobnicama piše da je netko poginuo u Afganistanu. {{sfn|Galeotti|2012|loc=str. 85}} Penzije obitelji palih sovjetskih vojnika bile su neprimjerene, a često bi bila praksa da su povlastice dobili tek nakon dugih pregovora. Penzije su bile tek 100 rublja. 1989., povišene su na 500 rublja, ali to nije bilo dovoljno niti za pokrivanje troškova pogreba.{{sfn|Galeotti|2012|loc=str. 86}} Takozvani 'afganistanski sindrom' manifestirao se oktobra 1989., kada je [[Vrhovni Sovjet]] u deklaraciji naveo da je intervencija bila moralna i politička pogreška.{{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}} Do kraja 1989., pritvoreno je 3.000 sovjetskih veterana zbog raznih kriminalnih prekršaja, a dobar dio ih je trebao profesionalnu psihološku pomoć. {{sfn|Dowling|2014|loc=str. 7}} David Gibbs smatra da je SSSR izvršio invaziju uz oklijevanje, da nije primarno htio proširiti svoj utjecaj te da nije postigao nikakve veće strateške prednosti iz okupacije.{{sfn|Gibbs|1987|loc=str. 365-379}}

Nadžibulahov režim se održao još tri godine, sve dok raspad SSSR-a te prijelaz ključnog vladinog komandanta [[Abdul Rašid Dostum|Abdula Rašida Dostuma]] na stranu mudžahedina nisu izazvali njegovo svrgnuće i konačni pad komunističkog režima u Afganistanu 1992., čime se 1,6 milijuna izbjeglica krenulo vraćati domovima.{{sfn|UNHCR|12.2. 1999}} Time je ''de facto'' postignuta potpuna antikomunistička pobjeda i sveopći kolaps sovjetske ideologije u Afganistanu. SAD je vodio [[rat preko posrednika]]—obramben po prirodi—te je odugovlačenje rata unedogled najzad prisilio Moskvu na kompromise, te naposljetku na povlačenje, što je dovelo do pobjede mudžahedina nad komunističkim režimom.{{sfn|Rotberg|2007|loc=str. 25}} Ovaj ishod neki smatraju američkom ideološkom pobjedom.{{sfn|Syed|Akhtar|Usmani|2011|loc=str. 359}} Usprkos tome, Afganistan nije bio "sovjetski Vijetnam": Afganistan je bio odmah uz sovjetsku granicu, dok je Washington bio bliže [[Južni pol|Južnom polu]] nego [[Sajgon]]u; nije bilo nametljivih medija niti javnih istraga kongresa o sovjetskom ratu a sovjetske snage ipak se nisu toliko potpuno angažirale u Afganistanu koliko američke u Vijetnamu.{{sfn|Kurtz|1999|loc=str. 86}}

*{{cite book|last=Bellamy|year=2012| title=Massacres and Morality: Mass Atrocities in an Age of Civilian Immunity|first=Alex J.|publisher=OUP [[Oxford University Press]]|isbn= 9780199288427, 0199288429|oclc=788287846| url=https://books.google.hr/books?id=EK8eK2xPCycC&printsecpg=frontcoverPA279&dq=massacres+and+morality+mass+atrocities+in+an+age+of+civilianbellamy+immunityafghanistan&hl=hr&sa=X&ved=0CBoQ6AEwAGoVChMIrpKx8sWjxwIVi0vbCh3MzQsj0CEMQ6AEwBWoVChMIxOPw0cqFyQIVhxgsCh0CAgGg#v=onepage&q=80%2020per%2520cent&f=false| ref=harv}}