Verzija na datum 1 novembar 2015 u 16:04 uredi SadarMoritz (razgovor \| doprinos) Autopatroleri 6.358 izmena →‎Biografija ← Starija izmjena		Verzija na datum 1 novembar 2015 u 16:06 uredi poništi SadarMoritz (razgovor \| doprinos) Autopatroleri 6.358 izmena →‎Biografija Novija izmjena →
Red 57: Laura Papo Bohoreta je rođena 15. 3. 1891 u Sarajevu. Laura se rodila u siromašnoj [[Jevreji u Bosni i Hercegovini\|jevreskoj]] porodici Jude i Estere Levi kao prvo od njihovo sedmero djece. Juda Levi je po zanimanju bio trgovac, no kakou Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900 godine sa porodicom se preselio u Istanbul. U Turskoj su Lauri promijenili ime Luna u modernije i internacionalno – Laura. Za osam godina boravka u Istanbulu Laura je pohađala internacionalnu [[Francuska\|francusku]] školu za Jevreje "Alliance Israélite Française". Nakon osam godina porodica Levi se vratila u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija. Kako bi pomogla svojima, Laura je davala instrukcije iz [[Francuski jezik\|francuskog]], [[Latinski jezik\|latinskog]], [[Njemački jezik\|njemačkog]] i [[glasovir]]a. Uz Laurinu pomoć njezine sestre Nina, Klara i Blanki (''majka poznate književnice [[Gordana Kuić\|Gordane Kuić]]'') su otvorile u Sarajevu salon šešira "Chapeau Chic Parisien". Odmah po povratku u Sarajevo, kad joj je bilo 17 godina, Laura je uvidjela kako se gasi vatra Sefardisefardske tradicije i folklora, te je počela skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevela je i adaptirala djela francuskih autora: [[Jules Verne\|Julesa Vernea]] "Djeca kapetana Granta" i [[Emile de Girardin\|Emilea de Girardina]] "Veselje plaši" (''"La joie fait peur – Alegria espanta"'').<ref name="autograf"/> Prekretnica u njezinom socijalnom angažmanu bio je članak "[[Južni Slaveni\|Južnoslavenska]] žena u politici" ("''Die Südslawische Frau in der Politik''"), objavljen [[1916]] godine u ~~bosanskim~~[[Bosna i Hercegovina\|bosanskohercegovačkim]] novinama koje su tiskane na njemačkom jeziku "[[Bosnische Post]]", gdje je [[Jelica Belović-Bernadzikowska\|Jelica Bernadzikowska Belović]] jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u [[Bosna i Hercegovina\|Bosni i Hercegovini]] (BiH). U tom članku je sefardsku ženu opisala kao neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti. To je razljutilo Lauru, te je ona tjedan dana kasnije u istim novinama objavila odgovor "Sefardska žena" (''"Die Spanolische"''), s namjerom realnijeg prikaza sefardske žene, njezine uloge u porodici, njezinih vrlina i mana. Iste godine Laura se udala za Daniela Papu, te [[1918]] godine rodila svojega prvog sina Leona, a godinu dana kasnije Bar-Kohbu, Kokija. Nažalost, bračna sreća Laure i Daniela nije dugo trajala pošto je Daniel patio od teških psihičkih poremećaja (''najvjerojatnije od [[Posttraumatski stresni poremećaj\|PTSP]]-a jer je sudjelovao kao vojnik u [[Prvi svjetski rat\|Prvom svjetskom ratu]]'') i bio trajno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Laura je, s 28 godina, ostala potpuno sama s dvoje male djece. Sljedećih nekoliko godina nije bila socijalno angažirana, te je vrijeme provodila zarađujući za život i brinući se o svojim sinovima. Laura je usred [[Velika ekonomska kriza\|Velike ekonomske krize]], u to turbulentno vrijeme mislila na svoju porodicu, na svoju djecu, pomagala sestrama, majci i ocu. Nakon smještaja supruga u psihijatrijsku ustanovu nije gubila vjeru u život, nego je radila, pisala, skupljala folklornu građu, pružala podršku ženama i motivirala ih da budu supruge, imaju djecu, poštuju običaje svojih majki i baka, ali da istovremeno budu svjesne doba u kojem žive i prilagode mu se. Laura nije bila feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao ovisiti o okolini, nego o njima samima, o njihovoj želji da napreduju.<ref name="autograf"/> Laura se ponovno aktivirala [[1924]] godine reagirajući na nostalgičnu priču [[Avram Romano Buki\|Avrama Romana Bukija]] "Dvije susjede u dvorištu" (''"Dos vizinas in el kortižo"''), objavljenu u časopisu "[[Jevrejski život]]". Avram Romano Buki je toj priči izmislio razgovor između dviju susjeda, Lee i Bohorete. Susjede ležerno razgovaraju o svakodnevnim događajima, poznanicima i prijateljima. Lauru je posebno razljutilo što je jedna od susjeda, Lea, tvrdila kako škole uništavaju mlade žene jer one u želji da se obrazuju više ne žele ni glačati, ni kuhati, ni prati rublje, ni šivati, a ni ugađati svojim muževima. U sljedećem broju istoga časopisa, Laura je objavila članak "Majke" (''"Madres"'') i potpisala ga pseudonimom Bohoreta. U tom članku se oštro obrušila na Bukija i njegovu konzervativnost. Prvi put je pisala na [[Judeošpanjolski jezik\|židovsko-španjolskom jeziku]] (''Ladino''). Prema pretpostavci dr. [[Eliezer Papo\|Eliezera Pape]], pseudonim Bohoreta je izabrala kako bi se čitatelji identificirali s osobom opisanom u Bukijevoj priči. Idejama iz članka "Majke" ostala je vjerna tijekom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi kako bi preživjela. Laura je vrlo dobro znala o čemu govori jer je isključivo zahvaljujući obrazovanju uspijevala sama podizati svoje sinove.<ref name="autograf"/>

Laura Papo Bohoreta – razlika između verzija