Laura Papo Bohoreta – razlika između verzija
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
Nova stranica: {{Radovi}} {{Infokutija biografija |ime = Laura Papo Bohoreta |slika = |širina_slike = 150px |alt = |opis = |ime_po_rođenju = Luna Levi... |
Nema sažetka izmjene |
||
Red 41:
|supružnik = Danijel Papo
|partner =
|djeca = Leon Papo<br>Bar-Kohba Koki Papo
|roditelji = Juda Leon Levi<br>Estera Levi
|rodbina = [[Gordana Kuić]]<br /><small>(nećakinja)</small><br />Blanki Levi<br /><small>(sestra)</small><br />Klara Levi<br /><small>(sestra)</small><br />Laura Levi<br /><small>(sestra)</small><br />Nina Levi<br /><small>(sestra)</small>
|pozivni_znak =
|nagrade =
Red 52:
}}
'''Laura Papo Bohoreta''' (rođena: '''''Luna Levi''''') ([[Sarajevo]] [[15. 3.]] [[1891]] – Sarajevo, [[1941]]), znamenita [[Jugoslaveni|jugoslavenska]] [[Feminizam|feministknija]], spisateljica, književnica i prevoditeljica koja se istakla na istraživanju prošlosti [[Sefardi|sefardske]] žene u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]].
== Biografija ==
Laura Papo Bohoreta je rođena 15. 3. 1891 u Sarajevu. Laura se rodila u siromašnoj [[Jevreji u Bosni i Hercegovini|jevreskoj]] porodici Jude i Estere Levi kao prvo od njihovo sedmero djece. Juda Levi je po zanimanju bio trgovac, no kakou Sarajevu nije imao uspjeha u trgovini, 1900 godine sa porodicom se preselio u Istanbul. U Turskoj su Lauri promijenili ime Luna u modernije i internacionalno – Laura. Za osam godina boravka u Istanbulu Laura je pohađala internacionalnu [[Francuska|francusku]] školu za Jevreje "Alliance Israélite Française". Nakon osam godina porodica Levi se vratila u Sarajevo, jednako siromašna kao i prije, samo mnogobrojnija. Kako bi pomogla svojima, Laura je davala instrukcije iz [[Francuski jezik|francuskog]], [[Latinski jezik|latinskog]], [[Njemački jezik|njemačkog]] i [[glasovir]]a. Uz Laurinu pomoć njezine sestre Nina, Klara i Blanki (''majka poznate književnice [[Gordana Kuić|Gordane Kuić]]'') su otvorile u Sarajevu salon šešira "Chapeau Chic Parisien". Odmah po povratku u Sarajevo, kad joj je bilo 17 godina, Laura je uvidjela kako se gasi vatra Sefardisefardske tradicije i folklora, te je počela skupljati romanse, pjesme, priče i sefardske poslovice. Osim toga, prevela je i adaptirala djela francuskih autora: [[Jules Verne|Julesa Vernea]] "Djeca kapetana Granta" i [[Emile de Girardin|Emilea de Girardina]] "Veselje plaši" (''"La joie fait peur – Alegria espanta"'').<ref name="autograf"/>
Prekretnica u njezinom socijalnom angažmanu bio je članak "Južnoslavenska žena u politici" ("''Die Südslawische Frau in der Politik''"), objavljen [[1916]] godine u bosanskim novinama koje su tiskane na njemačkom jeziku "[[Bosnische Post]]", gdje je [[Jelica Belović-Bernadzikowska|Jelica Bernadzikowska Belović]] jedno poglavlje posvetila sefardskoj ženi u Bosni. U tom članku je sefardsku ženu opisala kao neuku, tradiciji odanu ženu koja vjerno čuva patrijarhalne vrijednosti. To je razljutilo Lauru, te je ona tjedan dana kasnije u istim novinama objavila odgovor "Sefardska žena" (''"Die Spanolische"''), s namjerom realnijeg prikaza sefardske žene, njezine uloge u porodici, njezinih vrlina i mana. Iste godine Laura se udala za Daniela Papu, te [[1918]] godine rodila svojega prvog sina Leona, a godinu dana kasnije Bar-Kohbu, Kokija. Nažalost, bračna sreća Laure i Daniela nije dugo trajala pošto je Daniel patio od teških psihičkih poremećaja (''najvjerojatnije od [[Posttraumatski stresni poremećaj|PTSP]]-a jer je sudjelovao kao vojnik u [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]]'') i bio trajno smješten u psihijatrijsku ustanovu. Laura je, s 28 godina, ostala potpuno sama s dvoje male djece. Sljedećih nekoliko godina nije bila socijalno angažirana, te je vrijeme provodila zarađujući za život i brinući se o svojim sinovima. Laura je usred [[Velika ekonomska kriza|Velike ekonomske krize]], u to turbulentno vrijeme mislila na svoju porodicu, na svoju djecu, pomagala sestrama, majci i ocu. Nakon smještaja supruga u psihijatrijsku ustanovu nije gubila vjeru u život, nego je radila, pisala, skupljala folklornu građu, pružala podršku ženama i motivirala ih da budu supruge, imaju djecu, poštuju običaje svojih majki i baka, ali da istovremeno budu svjesne doba u kojem žive i prilagode mu se. Laura nije bila feministkinja u smislu jednakih prava muškaraca i žena, nego u smislu buđenja svijesti u ženi o snazi koju posjeduje i koja joj treba da izdrži i ustraje u ostvarenju svih svojih ciljeva, da se zanima za umjetnost, čita, piše i razvija svoju osobnost. Laura je smatrala da razvoj žena ne bi trebao ovisiti o okolini, nego o njima samima, o njihovoj želji da napreduju.<ref name="autograf"/>
Laura se ponovno aktivirala [[1924]] godine reagirajući na nostalgičnu priču [[Avram Romano Buki|Avrama Romana Bukija]] "Dvije susjede u dvorištu" (''"Dos vizinas in el kortižo"''), objavljenu u časopisu "[[Jevrejski život]]". Avram Romano Buki je toj priči izmislio razgovor između dviju susjeda, Lee i Bohorete. Susjede ležerno razgovaraju o svakodnevnim događajima, poznanicima i prijateljima. Lauru je posebno razljutilo što je jedna od susjeda, Lea, tvrdila kako škole uništavaju mlade žene jer one u želji da se obrazuju više ne žele ni glačati, ni kuhati, ni prati rublje, ni šivati, a ni ugađati svojim muževima. U sljedećem broju istoga časopisa, Laura je objavila članak "Majke" (''"Madres"'') i potpisala ga pseudonimom Bohoreta. U tom članku se oštro obrušila na Bukija i njegovu konzervativnost. Prvi put je pisala na [[Judeošpanjolski jezik|židovsko-španjolskom jeziku]] (''Ladino''). Prema pretpostavci dr. [[Eliezer Papo|Eliezera Pape]], pseudonim Bohoreta je izabrala kako bi se čitatelji identificirali s osobom opisanom u Bukijevoj priči. Idejama iz članka "Majke" ostala je vjerna tijekom čitavog svog života i u svim svojim književnim i dramskim djelima: da se žene moraju školovati, a ne baviti se samo kućanskim poslovima, jer se moraju prilagoditi aktualnoj i budućoj situaciji u kojoj će žena morati raditi kako bi preživjela. Laura je vrlo dobro znala o čemu govori jer je isključivo zahvaljujući obrazovanju uspijevala sama podizati svoje sinove.<ref name="autograf"/>
[[1931]] godine, na nagovor dr. [[Vita Kajon|Vite Kajona]], velikog jugoslavenskog i sarajevskog pisca-intelektualca, piše monografiju "Sefardska žena u Bosni" (''"La mužer sefardi de Bosna"''), nastalu na osnovi članka-odgovora Bernadzikowskoj-Belović iz 1916 godine. Zahvaljujući dr. [[Muhamed Nezirović|Muhamedu Neziroviću]], koji je monografiju preveo na bosanski, danas to Laurino djelo može upoznati veći broj čitatelja. Laura je u knjizi detaljno opisala običaje, način odijevanja, kuhanja, vrline i mane sefardske žene, naglašavajući tradicionalne vrijednosti koje se ne smiju predati zaboravu, ali istovremeno potiče žene da se prilagode aktualnoj situaciji i da prihvate zahtjeve što ih pred njih stavljaju moderna dolazeća vremena. Tijekom [[1930-e|1930]]-ih Laura je napisala je sedam drama: jednočinke "Bilo nekad" (''"Avia de ser"''), "Strpljenje para vrijedi" (''"La pasjensija vale mučo"''), "Prošla vremena" (''"Tjempos pasados"''), jednu običajnu dramu u tri čina "Moje oči" (''"Ožos mios"''), te tri drame socijalnoga sadržaja u tri čina "Svekrva ni od blata dobra" (''"Esterka, Shuegra ni de baro buena"'') i "Bratstvo maćeha, ime dovoljno govori" (''"Hermandat Madrasta el nombre le abasta"''). Što se tiče feminizma u njezinom dramskom opusu, treba naglasiti kako je njezina namjera bila podučiti žene, kroz poznate i česte situacije u svakoj obitelji, kako živjeti, kako nadvladati tekuće probleme i zadovoljiti potrebe i prema obitelji i prema društvu. Svaka žena može biti majka i raditi izvan kuće, bez grižnje savjesti, istovremeno poštujući sefardsku tradiciju. Treba imati na umu činjenicu da je Laura živjela na [[Balkan]]u, u razdoblju prije, za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata, te između dva rata, u razdoblju velike svjetske ekonomske krize i u vrijeme [[Fašizam|fašističkih]] progona Jevreja.<ref name="autograf"/>
Na samom početku [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] i [[Holokaust]]a, [[1941]] godine, oba su joj sina [[ustaše]] odveli u [[Logor Jasenovac|koncentracijski logor Jasenovac]]. Slomljena tugom i brigom, Laura se razbolila i umrla skrivena u sarajevskoj bolnici [[Katoličanstvo|katoličkih]] [[Sestre milosrdnice|sestara milosrdnica]] 1942 godine. Nije znala da su joj sinove ustaše ubile već na putu prema Jasenovcu.<ref name="behar"/><ref name="autograf"/>
Laura Papo Bohoreta je živjela za druge, promicala je ideje koje se i danas čine naprednima.<ref name="autograf"/>
== Reference ==
{{reflist}}
{{Lifetime|1907|1987|Papo Bohoreta, Laura}}
[[Kategorija:Biografije, Sarajevo]]
[[Kategorija:Jugoslavenski Jevreji]]
[[Kategorija:Austrougarski Jevreji]]
[[Kategorija:Jugoslavenski pisci]]
[[Kategorija:Jugoslavenske feministkinje]]
| |||