Razlike između izmjena na stranici "Srednji vijek"

m/м
[[Datoteka:Meister von San Vitale in Ravenna 003.jpg|[[Mozaik]] s prikazom [[Justinijan]]a u pratnji [[Maksimijan od Ravenne|biskupom]] [[Ravena|Ravene]], tjelohraniteljima i dvorjanima.{{sfn|Adams|2001|loc=str. 158‒159}}|thumb|right]]
 
Dok su se na zapadu Europe stvarala nova kraljevstva, Istočno rimsko carstvo ostalo je netaknuto proživljavajući privredni oporavak koji je trajao sve do prvih desetljeća 7. stoljeća. U istočnom dijelu carstva navale barbara nisu bile toliko brojne, a najviše ih je bilo prema Balkanskom poluotoku. Mir sa [[Sasanidska Monarhija|Perzijom]], starim neprijateljem [[Rimsko Carstvo|Rima]], potrajao je kroz veći dio 5. stoljeća. U istočnom su carstvu sklopljene čvršće veze između države i kršćanske crkve, pa su i rasprave o crkvenim doktrinama stekle važnost u političkom životu kakvu nisu imale u zapadnoj Europi. U pravnoj sferi na istoku je izvršena kodifikacija [[Rimsko pravapravo|rimskog prava]]; prvo nastojanje u tom pravcu dovršeno je 438. godine u vidu [[Teodozijev kodeks|Teodozijevog kodeksazakonika]].{{sfn|Wickham|2009|loc=str. 81–83}} Pod carem Justinijanom (vl. 527–565) izvršena je još jedna kompilacija ― ''[[Corpus iuris civilis]]''.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 200–202}} Justinijan je također dao sagraditi [[Aja Sofija|Svetu Sofiju]] u Carigradu i osvojio je od Vandala sjevernu Afriku te Italiju od Ostrogota,{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 206–213}} s pomoću svog vojnog zapovjednika [[Belizar]]a (umro 565).{{sfn|Collins|1999|loc=str. 126, 130}} Do potpunog osvajanja Italije nije došlo, budući da je zbog izbijanja [[Justinijanova kuga|kuge 542.]] Justinijan ostatak svoje vladavine posvetio prije obrambenim mjerama nego daljnim osvajanjima.{{sfn|Bauer|2010|loc=str. 206–213}} U trenutku careve smrti Bizantinci su pod svojom kontrolom držali [[Ravenski egzarhat|većinu Italije]], sjevernu Afriku i malo uporište u južnoj Španjolskoj. Povjesničari su kritizirali Justinijanova osvajanja držeći da su ona protegnula carstvo izvan obranjivih granica i omogućila [[muslimanska osvajanja]], no mnoge od teškoća s kojima su se suočili Justinijanovi nasljednici nisu bile rezultat samo visokih poreza kojima se moralo platiti njegove ratove, nego i prirodom carstva koja je u biti bila civilna, što je otžavalo novačenje vojske.{{sfn|Brown|1998|loc=str. 8–9}}
 
U istočnom carstvu dodatne je teškoće Justinijanovim nasljednicima stvarao postupni priljev Slavena na Balkanski poluotok. Njihov je dolazak u početku bio sporadičan, no do kraja petog desetljeća 6. stoljeća slavenska su se plemena već nalazila u [[Trakija|Trakiji]] i [[Ilirik]]u, a 551. porazila su i jedan odred carske vojske kod [[Edirne|Hadrijanopolja]]. Tijekom 560-ih godina [[Avari]] su počeli nadirati iz svog sjedišta na sjevernoj obali [[Dunav]]a, da bi do kraja 6. stoljeća postali glavnom silom u središnjoj Europi koja je bez poteškoća mogla prinuditi bizantskog cara da im plaća danak. Avari su sve do 796. godine ostali snaga s kojom se moralo računati.{{sfn|James|2009|loc=str. 95–99}} Do još jednog problema s kojim se Bizant morao suočiti došlo je zbog toga što se car [[Mavrikije|Mauricije]] (vl. 585–602) umiješao u perzijske prilike tako što je intervenirao [[Hozroje II#Dolazak Hozroja II na vlast|u unutarnjoj borbi za perzijsko prijestolje]]. To je dovelo do kratkotrajnog razdoblja mira, no nakon zbacivanja Mauricija s vlasti, Perzijanci su [[Bizantsko-sasanidski rat 602–628|napali Bizantsko carstvo]] i tijekom vladavine cara [[Heraklije|Heraklija]] (vl. 610–641) kontrolirali velike dijelove carstva, uključujući Egipat, Siriju i [[Anadolija|Malu Aziju]], sve dok Heraklije nije pokrenuo uspješni protunapad. Bizant je 628. godine sklopio s Perzijom mirovni ugovor i povratio sve svoje izgubljene oblasti. {sfn|Collins|1999|loc=str. 140–143}}