Srednji vijek – razlika između verzija

Cilj križarskih ratova bilo je oduzimanje [[Jeruzalem]]a iz muslimanske vlasti. [[Prvi križarski rat]] objavio je papa [[Urban II]] (papa 1088–1099) na [[Koncil u Clermontu|koncilu u Clermontu]] 1095. kao odgovor na molbu bizantskog cara [[Aleksije I Komnen|Alekseja I Komnena]] (vl. 1081–1118) za pomoć protiv daljnjeg muslimanskog napredovanja. Urban je obećao [[oprost]] svakome tko bude sudjelovao. Tisuće ljudi iz svih slojeva društva mobilizirali su se u čitavoj Europi i osvojili Jeruzalem 1099. godine.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} Jedno od obilježja križarskih ratova bili su [[pogrom]]i lokalnih Židova, do čega je često dolazilo kad su križari napuštali svoje zemlje i išli na Istok. Oni su bili naročito brutalni tijekom Prvog križarskog rata,{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 191}} kada su jevrejske zajednice u [[Köln]]u, [[Mainz]]u i [[Worms]]u iskorijenjene, a ostale zajednice u gradovima između rijeka [[Sena|Sene]] i Rajne znatno smanjene.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 397–399}} Još jedan izdanak križarskih ratova bilo je osnivanje novih vrsta redovništva, [[Viteški red|viteških redova]] [[Templari|Templaratemplara]] i [[Ivanovci|Ivanovacaivanovaca]], koji su spojili monaški život s vojnom službom.{{sfn|Barber|1992|loc=str. 145–149}}

Križari su učvrstili svoja osvajanja u [[križarske države|križarskim državama]]. Tijekom 12. i 13. stoljeća došlo je do niza sukoba između tih i okolnih muslimanskih država. Molbe tih država papstvu dovele su do novih križarskih ratova,{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} poput [[Treći križarski rat|Trećeg križarskog rata]], objavljenih u svrhu ponovnog osvajanja Jeruzalema, koji je [[Saladin]] (umro 1193) osvojio 1187. godine.{{sfn|Payne|2000|loc=str. 204–205}}{{#tag:ref|Tada su osnovani i vojno-religijski redovi poput [[templari|Templaratemplara]] i [[ivanovci|Ivanovacaivanovaca]], koji su potom imali važnu ulogu u križarskim državama.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 353–356}}|group=n}} [[Četvrti križarski rat]] 1203. bio je usmjeren na Carigrad umjesto na Svetu zemlju, te je on zauzet 1204. godine, što je dovelo do uspostavljanja [[Latinsko Carstvo|Latinskog carstva]] sa središtem u Carigradu{{sfn|Lock|2006|loc=str. 156–161}} i do značajnog slabljenja Bizantskog carstva. Bizantinci su ponovo zauzeli Carigrad 1261. godine, ali nikada nisu dostigli svoju nekadašnju snagu.{{sfn|Backman|2003|loc=str. 299–300}} Do 1291. godine sve križarske države bile su ponovo osvojene ili izgurane sa kopna, mada je titularno [[Jeruzalemsko kraljevstvo]] opstalo na [[Kraljevina Cipar|Cipru]] još nekoliko godina nakon toga.{{sfn|Lock|2006|loc=str. 122}}

Pape su pozivali na križarske ratove i drugdje osim u Svetoj Zemlji: u Španjolskoj, južnoj Francuskoj i duž Baltika.{{sfn|Loyn|1989|loc=str. 106–107}} Španjolski križarski ratovi spojili su se sa ''rekonkvistom'' Španjolske od muslimana. Iako su Templaritemplari i Ivanovciivanovci sudjelovali u španskim križarskim ratovima, osnovani su i slični španjolski vojno-religijski redovi, od kojih se do početka 12. stoljeća većina utopila u dva glavna reda, [[Red Kalatrava|Red Kalatrava]] i [[Red Santiaga|Red Santiaga]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 205–213}} Sjeverna Europa također je ostala izvan kršćanskog utjecaja do 11. stoljeća ili kasnije, te je postala poprište križarskih ratova kao dio Sjevernih križarskih ratova od 12. do 14. stoljeća. Ti križarski ratovi također su izrodili jedan vojni red, [[Livonijska braća mača|Red braće mača]]. Još jedan red, [[Teutonski viteški red]], iako izvorno osnovan u križarskim državama, usredotočio je veći dio svoje aktivnosti na Baltik nakon 1225. godine, a 1309. premjestio je glavno sjedište u [[Zamak u Malborku|Marienburg]] u [[Pruska|Pruskoj]].{{sfn|Lock|2006|loc=str. 213–224}}