Razlike između izmjena na stranici "Nikola Strajnić"

+ radi se o kršenju autorskog prava (Kaštelan nije umro tako davno)
m/м (Uredjivanje)
(+ radi se o kršenju autorskog prava (Kaštelan nije umro tako davno))
 
Jure Kaštelan<ref>[https://hr.wikipedia.org/wiki/Jure_Ka%C5%A1telan Jure Kaštelan]</ref> hrvatski pesnik i književnik 1984. godine napisao je tekst ''Portret Nikole Stajnića''. U njemu se bavi Strajnićevim pristupom mišljenju kao i njegovim odnosom prema tajnama i zagonetkama pesništva.
 
Nikola Strajnić, od prvih radova i rasprava, znanost o književnosti vidi kao teorijsku disciplinu, a povijest književnosti i književna kritika ostaju izvan žarišta njegovih istraživanja, ali se ne isključuju. Ta misaona usmjerenost karakteristična je oznaka njegova znanstvenog profila.
Znanstvena i stručna kritika izrekla je pozitivan sud i analitički potvrdila doseg i vrijednost njegovih teorijskih istraživanja. Strajnićevo djelo pristupačno je i poznato širem krugu kulturne javnosti. Ovdje ističemo neke od njegovih oznaka.
Klasične pojmove znanost ( scientia ) i mudrost ( sofia, sapientia ), Strajnić, već na samom početku, dovodi u samostalno zacrtani kreativni suodnos. Poetika je, prema tome, i samostalna disciplina i istovremeni govor pjesme. Tako znanje ( kriterij, spoznaja ) i umijeće ( metoda interpretacije ) postaju saznanje samog pjesničkog djela.
Uvijek je opasno dijalektiku mišljenja pojednostavniti i svesti na zornu sliku ili na samo jednu dimenziju. Razumno utemeljena misao nije, samim time, neposredno, bez napora otkrivanja, razumljiva. Ono što je razumno tek mora postati razumljivo.
Strajnić je težak i strog mislilac. Otvoren je jednako životnoj struji kritičko teorijskih istraživanja našeg stoljeća kao i samim vrelima antičke filozofije koja kreativno napaja ljudsku misao. Istovremena prisutnost Heraklita, Aristotela, Marxa i Heideggera označava kontinuitet mišljenja i „rodbinske veze“ ( Strajnić ) univerzalne kulture. Poznavanje univerzalne kulture ovdje se potvrđuje u kvaliteti zaključaka a ne u kvantiteti citata i navoda. Poznavanje predmeta pretpostavka je svakog ozbiljnog znanja, što je u cjelini ovog djela obilno pokazano.
Poezija je osnovna i dosljedna tema Strajnićevih istraživanja i raspravljanja od Poezija ili optimizam ( 1972 ), Jasike bele ( 1978 ) do knjige Vid i riječ ( 1984 ). On, u slobodnijem značenju, pripada krugu „nove kritike“ koja istražuje „literarnost literature“, prema Jacobsonovoj definiciji. Pojavu nove kritike odredjuje, prije svega, sama moderna poezija ( Rimbaud, Mallarme, Lautreamont, Apollinaire, Hlebnjikov, Majakovski, Breton, Kafka ), a istovremeno razvoj lingvistike ( De Saussure ), psihoanalize i filozofije. Govor nove kritike postaje rasprava „jezika o jeziku“, njen predmet je jezik i morfologija književnog djela.
Susret kritičara i pjesme za Strajnića je uvijek kreativan čin koji ostvaruje poseban oblik interpretacije, to je otvoreni razgovor između razmišljanja i pjevanja. To gledanje dodiruje se s Heideggerovom težnjom: „Svako objašnjenje mora crpsti ne samo iz teksta već neopaženo mora dodati nešto svoga.”( Holzwege ).
Takav odnos dolazi do punog izraza u knjizi Vid i riječ. Ona raspravlja o tekstovima hrvatskih i srpskih pjesnika novoga razdoblja naše književnosti. Kao cjelina, i kao svaka od sedam studija posebno, otkriva samostalni vidokrug književne znanosti.
Središno pitanje tih studija nije interpretacija sadržaja ( što pjesma kaže ) nego približavanje razlogu ( zašto pjesma ) i postojanju samostalnog jezičkog organizma ( kako pjesma ). Iz tako jasno zacrtanih temelja i polazišta kristalizira se perspektiva znanstvene poetike kao teorije i književne estetike.
Tajnu ili zagonetku pjesme Strajnić ne zatvara u konstrukciju poetike nego predaje otvorenosti mišljenja. I upravo je ta otvorenost, ta živa upitanost ono dragocjeno „nešto svoga“, koje se ne može oponašati. Temeljno načelo da „pjesma nije govor o nečemu: ona je govor nečega“, provedeno je implicitno i eksplicitno kroz ove Strajnićeve studije.
Izuzetnost i samostalnost znanstveno utemeljene Strajnićeve poetike izražava se u odnosu na tekst. Njegov interpretativni postupak sastoji se u tome da skida nataložene slojeve privida i omogućava da sakrivena ili zatamnjena svjetlost riječi sama iznova svijetli i sama vidi. A to je dragocjeni prilog i samostalno poglavlje i kreativni smjer u književnoj teoriji.
Nikola Strajnić i sam je pjesnik. Ta činjenica što je i sam stvaralac u punom je suglasju sa znanstvenim pristupom književnosti. Individualno iskustvo daje mu sigurnost poniranja u tajnu stvaranja a pisanoj riječi i rečenici daje strogu i mudru sažetost izraza.
Po tim oznakama znanstveni, kritički i stručni radovi Nikole Strajnića postali su prisutni, nezaobilazni i djelujući dio suvremene književno teorijske misli.
 
 
 
== Bibliografija ==