Na Drini ćuprija: Razlika između izmjena

nema sažetka uređivanja
m (robot kozmetičke promjene)
Nema sažetka izmjene
Roman je Andrić napisao za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]], kad je nakon [[ambasador]]skih dana provedenih u [[Berlin]]u, završio u [[Beograd]]u [[1944]]. <ref name="bio">[http://www.ivoandric.org.rs/html/biografija.html Biografija Ive Andrića na portalu Ivo Andrić.org (pristupljeno: 24. 01. 2011.)]</ref>kao podstanar bez posla i prihoda (odbio je ponuđenu penziju okupatorskih vlasti<ref name="bio"/>), objavio ga je netom po oslobođenju [[1945]]. godine.<ref name="bio"/>
 
Inspiraciju za roman, AndićAndrić je pronašao u vlastitom životu - svoje djetinstvo proveo je u Višegradu kod strine Ane Matkovšik koja ga je othranila, kad mu je majka ostala bez prihoda nakon muževljeve smrti.
U Višegradu je završio osnovnu školu i poput svih višegradskih dječaka lovio krkušice i plote po [[Drina|Drini]] i gledao impresivni most.<ref name="bio"/>
 
Jezik Andrićeva romana je naizgled jednostavan i lako razumljiv, ali svaka riječ je duboko odvagnuta i skladno uklopljena. Jezik je kako neki kažu andrićevski - ekavica sa sintaksom koja je kadkad svojstvena hrvatskom kadkad srpskom, a vrlo često bosanskom. Ustvari to je jezik koji je Anrić dobro zapamtio u djetinstvu, kako je stvarno govorio narod toga kraja - [[srpskohrvatski jezik|srpskohrvatski]] (i vice versa).
 
U djelu nalazimo mnogo primjera narodne mudrosti, od pjesama i [[Legenda|legendi]] do običaja i svjetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Naizgled roman nema neke osnovne teme i striktnu fabulu, nešto što bi povezalo [[novela|novelu]] do novele, koje se nižu jedna za drugom, ali ima to je naravno [[most]]. On simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama koje mu prijete. Oko njega se vrti život svih stanovnika [[Višegrad]]a i šire okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje (siječa glava na kapiji). {{Citat|Tako su se obnavljali naraštaji pored mosta, a on je kao prašinu stresao sa sebe sve tragove koje su na njemu ostavljale prolazne ljudske ćudi ili potrebe, i ostajao posle svega nepromenjen i nepromenljiv.|Ivo AnrićAndrić: Na Drini Ćuprija, 2004., str. 90}}
 
Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, [[pejzaž|pejsaža]] i enterijera. Jedan od najpoznatijih prizora u romanu je minuciozni opis drakonske kazne - nabijanje Radisava na kolac. Kroz roman se niže galerija likova, - punih simbolike, koji pričaju vječnu priču o prolaznosti života; '''Abidaga''' - [[tiranin|tiranski]] voditelj gradnje, koji je svoje nepoštenje prikrivao, kao što to često u životu biva, velikom revnošću i pretjeranom strogošću, '''Avdagina Fata''', mlada nevjesta koja se baci sa mosta samo zato da održi svoju riječ i ne pogazi očevu (neće njena noga u Nezuke), '''Ćorkan''' - nakazno siroče tužne pijanske sudbine, '''Lotika''' (židovka) moderna emancipirana žena novoga stoljeća, '''Herak''' i '''Stiković''' - mladići zadojeni revolucionarnim idejama početka [[20. vijek|20. st.]] ([[jugoslavenstvo]], [[socijalizam]]), '''Alihodža Mutevelić''' - čovjeka na svoju, čije posljednja misao pred smrt glasi kao memento cijelog romana {{Citat|Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To nemože biti.|Ivo Anrić: Na Drini Ćuprija, 2004., str. 329}}
Anonimni korisnik